Svi su ljudi braća

DRAŽAN GUNJAČA SVI SU LJUDI BRAĆA Zbirka priča

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Copyright © Dražan Gunjača Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Zbirka priča KNJIŽEVNE NAGRADE • CONCORSO L\'ARCOBALENO DELLA VITA 2003 (Italija), za priču -Ljubav i domovina- • PREMIO INTERNAZIONALE CITTÀ DI LUGO 2003 (Italija), za priču «Na prvi pogled» • PREMIO INTERNAZIONALE GRAN PREMIO D\'AUTORE 2004 (Italija), za priču «Svi su ljudi braća» • PREMIO INTERNAZIONALE «OMAGGIO A WILLIAM SHAKESPEARE» 2004 (Italija) • PREMIO «VERSO IL DUEMILA» 2004 (Italija) • CONCORSO NAZIONALE SULL\'AMORE «LA VOCE DEL CUORE» 2004 (Italija) • PREMIO CITTA\' D\'ARTE CASSINO, Medaglia d\'oro al V.M.- 2004 (Italija) • PREMIO «PRIMAVERA STRIANESE» 2005 (Italija) Edizioni Universum, Italija, 2004, ISBN 88-88255-11-7 2

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća UVOD Ova zbirka priča nikada nije objavljena na jeziku na kojem je napisana. Objavljena je u Italiji, 2004. godine (s onim pričama koje su do tada bile napisane). Najveći dio priča objavljivan je diljem svijeta. Naravno, najmanje u Hrvatskoj. No, kad sam ja u pitanju, to je već postalo pravilo, na kojeg ne utječe ni činjenica da su neke od priča nagrađivane u inozemstvu. Priče su uglavnom vezane uz konkretne događaje koji su se dešavali oko nas, tako da je neke od njih već pomalo nagrizlo vrijeme... A opet, za one koji se nađu u tim pričama vrijeme ne znači ništa. Priče sam poredao po nekom unutarnjem kriteriju, koji se ne drži ni vremena pisanja ni nekih drugih uobičajenih mjerila... Da ne duljim, bacite pogled pa procijenite sami... Autor 3

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća BUBREG I NACIONALNO PITANJE 1991. godina bijaše jedna od najgorih godina na ovim prostorima. Nikad objavljeni rat tek je počeo uzimati prve žrtve. Među prvima su bili oni koji nisu mogli vjerovati da je ovdje moguć bratoubilački rat. Naravno da je moguć. I ovdje i svugdje. I prije i sada i ubuduće. Jedan od nadobudnijih naivaca bio je i moj prijatelj Gvozden koji je u vrijeme tada umiruće Jugoslavije bio milicajac u jednom malom istarskom gradiću. Kad je jugoslavensku miliciju zamijenila hrvatska policija, Gvozden je izbačen iz službe i usput optužen da pomaže pobunjenim Srbima u Lici... Zaboravih spomenuti da je Gvozden Ličanin, što u to vrijeme nije bilo beznačajno. Dapače. Porijeklo ga je zamalo stajalo glave. Naime, dok je po istarskoj obali izlovljavao zabranjene prstace, kako bi nekako prehranio obitelj, optužiše ga da morskim putem pribavlja oružje za odmetnute sunarodnjake u Lici. Jedva ga nekako spasih. Prije nego što je nestao iz Istre rasplakao se... Nema novca, ali ako ikad išta drugo zatrebam... Srce ako treba... Nakon toga godinama nisam čuo za njega. Mislio sam kako je otputovao za Kanadu, Australiju, Novi Zeland... Karta u jednom pravcu, kao i mnogi drugi. Prije mjesec-dva posve slučajno otkrih da živi u Lici, u rodnom selu... 1995. je na svoj način bila vrlo čudna godina. Kraj rata donio je sa sobom sravnjivanje računa i kapitaliziranje ratnih stečevina. Jedno jutro te mučne godine u moj ured upadne jedan prijatelj, porijeklom Hercegovac, vodeći sa sobom rođaka, mlađahnog gorštaka u srednjim dvadesetim godinama. Da ima pravni problem. Kakav problem? Treba mu penzija. Kakva crna penzija, zblenuo sam se ja. Pa, pogledaj ga... Meni treba penzija, ali me nitko ne je... Takvi kao što si ti, ne dožive penziju, tješio me je prijatelj. Da skratim. Rodijak s nepunih dvadeset i šest godina dobi penziju i to povlaštenu, što je razumljivo, jer za redovnu nije ispunjavao uvjete... Nedostajalo mu je kojih četrdesetak godina radnog staža... U obrazloženju rješenja pisalo je da je prolupao na bojišnici, trajno obolio od PTSP-a... Doduše, rodijak je bio samo dva mjeseca u blizini bojišnice... Neko miroljubljivo stvorenje, atipično za krajeve iz kojih dolazi. Nesklon pucanju, ali zato patološki mrzi Srbe, balije i ine hrvatske neprijatelje... Iako nijedni nisu pucali baš po njemu. Toliko ih mrzi da nije sposoban 4

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća za ništa osim za poštenu boračku hrvatsku penziju... Srećom po njega vlast je pokazala zavidno razumijevanje za njegovo teško istraumatizirano emotivno stanje... Izljubi me čovjek i obeća mi sve što može... Nema novca (a biti će i njega, akobogda), ali bilo što drugo... Srce će mi dati ako mi zatreba... Nemoj prijatelju, što bih ja s takvim srcem... Ni 2000. godina nije bila jedna od onih koje će se ovdašnji patnici rado i sa sjetom sjećati. Moj prijatelj Mesud, oficir bivše JRM, skupa završismo vojnopomorsko školovanje, ono prije potopa, oženjen sa Srbijankom... U Bosni više nema nikoga, u Srbiji... I on u penziji. Onoj od stotinjak eura. Odluči da ostatak života provede u Hrvatskoj. Eh, ne ide to tako lako. Da bi mu odobrili trajni boravak u ovoj zemlji čudesa mora nadležnim organima najprije dostaviti radnu i vojnu knjižicu... On nadležnima objašnjava da bivša JNA nije imala ni radne ni vojne knjižice... Nadležni kaže kako zna da nije imala, ali da je propis takav. Ili radna knjižica ili iz Hrvatske. Neka to riješi s JNA. Nema više JNA... E, to je zapravo njegov problem, zadovoljno mu je objasnio nadležni organ. Da i ovo skratim. Pomogoh mu da se i to nekako riješi. Na jedvite jade, ali adje. Prijatelj mi zahvaljuje. Suze mu krenule... Meni neugodno. Nije mi problem pomoći čovjeku, ali nikad se nisam znao nositi s izrazima zahvalnosti. Uvijek mi se činilo da je pomaganje prijatelja u nevolji nešto što bi se trebalo podrazumijevati samo po sebi, što bi trebalo biti pravilo a ne iznimka... Ne osjećam se ugodno kao iznimka, iako mi se čini da baš i nema puno pravila u koja se mogu ugurati... A nije da se ne trudim... Kako god bilo, prijatelj mi na kraju reče kako nema novca, ali ako ikad išta drugo zatrebam... Srce ako treba... Nemoj i ti srce, molim te. Kud ću s tolikim srcima... Stiže i 2010. godina iako su mnogi mislili da je na ovim prostorima vrijeme stalo i da više neće biti novih godina... Možda i ne bi stigla da nije donijela najtežu recesiju u povijesti čovječanstva. Ovako nije imala izbora. Morala nas je posjetiti jer je opće poznato kako nijedno zlo ne može zaobići ove prostore. S recesijom i godinama stigoše i zdravstveni problemi. Doduše, postojali su oni i ranije, ali sada se malo omakoše kontroli... I tako dogurah do operacije lijevog bubrega. Stenoza nekog važnog kanala... Iskreno, nisam baš najbolje ubrao o čemu se radi, ali sam shvatio da je stanje prilično ozbiljno no da ipak nisam hitan 5

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća slučaj... Utopljeniku pruži slamčicu i on će je zgrabiti objema rukama... Ja sam se ulovio onog da „nisam hitan slučaj“ i koristim svaku priliku za odgodu... Naravno da sam svjestan kako će mi se to jednog dana obiti o glavu... Kao i sve druge odgode u mom promašenom životu... A baš volim odgađati neodgodivo... Samo mi pruži kakvu poluprilikicu... U međuvremenu Gvozden i Mesud saznaše za moje muke s bubregom i obojica se javiše i ponudiše svoj... Onako iskreno, ljudski. Onako da te dirnu, da vidiš kako ipak nisi potpuni promašaj, kako si u svom tom ludilu i besmislu nešto i dobrog napravio... Oba imaju zdrave bubrege i samo da im javim kad i gdje da dođu. Eto, imam dva rezervna bubrega. Doduše, ne trebaju mi jer se kod mene ne radi o zamjeni bubrega nego o... Sve ovo napisah da bih došao do jučerašnjeg razgovora. Lijep, sunčan dan, ja žurim središtem Pule kad se gotovo sudarih s stasitim kratko ošišanim muškarcem, sa velikim sunčanim naočalama, onima koje pokrivaju gotovo pola lica... Ne volim sunčane naočale. Ne vidim oči sugovornika... Iza ovih ne vidiš ništa osim iskešenog zubala... Kako prepoznati čovjeka po zubalu? Pa, nisam ja dentist. Bio je to moj mladi prijatelj, Hercegovac, sada u četrdesetim godinama, odličnog zdravlja, i dalje s boračkom penzijom od tisuću i kusur eura... Sa strane još zaradi neku crkavicu... U nekom poduzeću koje se bavi nekakvim osiguranjem... Podrazumijeva se da mu je ova država dala i stan. Morala je. Zadovoljan sa sobom i svijetom u kojem živi. Neka. Barem netko. Iako me tolika količina zadovoljstva pomalo iritira... Ne previše, ali ipak... Zagrlio me, tapše me ramenima... - Kako si mi rodijače? – veseli se on meni. A kako i ne bi. - Dobro – odgovaram. – Nikad bolje. - Neka, hvala Bogu – zadovoljno će on. – Lijepo je čuti da je našem čovjeku, pravom Hrvatu, dobro. Dosta smo se mi mučili u onoj jugoslavenskoj tamnici naroda... E, jebi ga. Ne vidiš čovjeka tri-četiri godine, i on u trećoj rečenici o „jugoslavenskoj tamnici naroda“. Pa, dobro, jeli to normalno? I još danas, u ovoj 2010. godini?! Kad se rukama i nogama borimo da se uvalimo u „europsku tamnicu naroda“. U kojoj ćemo opet biti zajedno. I u kojoj će Hrvati treći dan zavijati kako su Beograd samo zamijenili s Bruxellesom... A Srbi kako su se opet preveslali slijepo slijedeći braću Hrvate, vjerujući kako 6

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća oni znaju kamo idu... Možeš misliti. Dva slijepca pomažu jedan drugome preći autocestu... Da se vratimo rodijaku. - Rodijače – sine mi, - sam Bog te je danas meni poslao. - Znaš mene... A zašto? - Imam jedan veliki problem – povjerljivo ću ja. - Kaži – brzo će on. – Nema tog problema kojeg mi ne možemo riješiti. - Lijepo je to čuti, ali... Ovo je malo drugačiji problem od onih koje si ti do sada „rješavao“... - Samo reci, rodijače. Nema toga što... - Rodijače, treba mi tvoj bubreg. - Bub... Molim?! Što ti treba? - Nacionalno osviješteni bubreg – odvratim ja. - Nac... kakav bubreg ti treba? – nije skrivao zbunjenost. Skinuo čovjek i sunčane naočale. Oči širom otvorene... - Vidiš, treba mi novi bubreg, a za sada imam jedan srpski i jedan muslimanski na raspolaganju – odgovorim mu ja. - Pa, uzmi njih – brzo će on. - E, to ne dolazi u obzir – kategorično ću ja. – Neću ni srpski, ni muslimanski bubreg. Hoću pravi hrvatski bubreg. Ili takav ili nikakav. A eto, ti si mi dužan, a tvoje hrvatstvo je, hvala Bogu, neupitno... - Ali... ali... – počeo je mucati on. – To je samo bubreg... - Kako to misliš „samo bubreg“? – poprijeko ga odmjerim ja. – Bi li ti dozvolio da ti stave srpski bubreg... - Bih – prekine me brzo on, dok mu je znoj lagano oblijevao lice. - Ali, rodijače, zašto smo se onda mi borili? – razočarano sam ja širio ruke. – Toliko života, toliko prolivene krvi i ja sada da uzmem njihov bubreg. Ili hrvatski ili ničiji. Sjećaš li se 91... 92... 93... 94... Sjećaš li se... - Ma, sjećam, ali... - A ti, rodijače, hvala dragom Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, ti imaš dva bubrega, oba zdrava, prava hrvatska i čim sam te vidio rekoh u sebi kako Svevišnji uvijek misli na sve... - Misli ku... – omakne se njemu. – Oprosti. Hoću reći... - Nećeš mi dati bubreg? – zdvojno ću ja. - Ma ne, ali... Ovaj... Kako da ti to kažem. Teško mi je to reći, ali vidiš, ni kod mene ti nešto nije u redu s bubrezima. Ozbiljno. Evo, kunem ti se našom svetom domovinom. A ti dobro znaš da je meni domovina najveća svetinja.... 7

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća - Kako ne bih znao... - Svetija i od žene... - Od nje je sve svetije... - I od djece... - E, to poštujem – priznam. - Eto, baš prije godinu dana utvrdiše kako mi desni bubreg nije... - Meni treba lijevi – prekinem ga. - Nisam još došao do lijevog – dopuni se on, polako dolazeći s sebi. – Nakon desnog, prešlo to i na lijevi... - Obadva?! - Obadva – jeknu on. - Ajme, pa tebi je gore nego meni – suosjećajno ću ja. - Gore... Teško, rodijače, da ne može biti teže... - A što nije u redu? – zabrinuto ću ja. – Da ne moraš i ti operirati... - Ne znam još, rodijače – potišteno će on. – Nešto baš gadno, ali tko će doktore razumjeti. Ti dobro znaš da bih ti ja inače dao jednog... Lijevog, desnog, kojeg god hoćeš. Ma što ja pričam. Obadva ako treba. Znaš da bih ja za tebe... - Znam, naravno – odvratim. – Ako ti ne bi, a tko bi onda... - Srce, rodijače, srce ako treba – gorljivo će on. – Srce, pa neka kuca u tvojim prsima... - Za hrvatsku domovinu – dopunim ga ja, ponesen njegovim entuzijazmom. - Za hrv... Ma, dođe mi da zaplačem... - Nemoj plakati, molim te – prekinem ga ja. – Nemoj. Naplakali smo se... - A jesmo, jesmo – složi se on. – Kad se samo sjetim... Nego, rodijače, uzmi ti njihov bubreg. To je samo bubreg. Ne može to toliko štetiti. Koliko su nam zla napravili, mogu sada dati jedan bubreg... To je najmanje što mogu... - Jest, ali ovo su mi prijatelji... - Prijatelji? Srbin i Musliman? Prijatelji?! - To je posebna vrsta prijateljstva – objašnjavao sam mu ja. – Ona koja je iznad nacija... - Rodijače – prekine me brzo on, - nema toga što je iznad nacije. Samo Bog. - Pod uvjetom da je s nama – dopunim ga opet. - Molim?! - Nema veze. 8

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća - Nacija je iznad svega – čvrstim glasom će on. - Zato ja i hoću hrvatski bubreg – prilagodljivo ću ja. – A gdje da ga nađem? Kad sam tebe sreo kao da me je sunce ogrijalo. Rekoh u sebi, evo meni mog spasitelja... Mog Hrvata. Kad tamo, i tvoji bubrezi... - Jest, jest – brzo će on. – Obadva. To je muka neviđena. Što sam ja Bogu skrivio da ti sada ne mogu pomoći. Nije meni što me boli, nego što ne mogu tebi pomoći. A vjeruj mi, radije bih pomogao tebi nego sebi. Ma... Uh! Teže mi je nego tebi... - Vjerujem. A kako ne bi i bilo... Valjda mi Hrvati imamo malo slabije bubrege... - Dođe mi da plačem do neba pa da i Bog vidi... - Ma, vidi On to i bez tolikog plača – tješio sam ga ja. – Zna On koliko je tebi sada teško. Vidi On sve, vjeruj mi. Nego, ne znam koji da uzmem... - Kako koji? - Koji bubreg da uzmem? Srpski ili muslimanski? - Muslimanski – odgovori on. - Zašto? - Pa, muslimani manje loču od Srba, a ne tamane ni svinjetinu... Zdravije žive. Duže će trajati... - Ovaj moj i loče i tamani svinjetinu. Stara škola. Jugoslavenska. - Eto, vidiš, što nam je sve ta nesretna država napravila... Da nije bilo nje sad bi barem imao pošten bubreg. Hvala Bogu da smo je se riješili... Pula, kolovoz 2010. 9

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća DVA STRANCA NA SAJMU KNJIGA (Umberto Eco i Muhamed) Prije koji dan završi sajam knjiga u Puli. Jedna od rijetkih prigoda koji ovaj usnuli, mediteranski grad u potrazi za vlastitim identitetom trgne iz poluzimske letargije, u kojoj dani sliče jedan na drugog kao jaje jajetu. Čak su i magle one jučerašnje… Iste, tmurne i nezainteresirane za sve oko sebe, vuku se i svojim vlažnim, memljivim pipcima uvlače u kosti starijih prolaznika, koji u potrazi za izgubljenom mladošću obijaju birokratske šaltere u nadi da će ih se država sjetiti barem u ovo predbožićno vrijeme i dodati im koji novčić na onu crkavicu od penzije. U tom i takvom okruženju održao se za ovdašnje prilike respektabilan sajam knjiga kojeg je svojim prisustvom uveličao čak i Umberto Eco. Nažalost, taj dan kad je Umberto gostovao ja sam, tjeran čistim egzistencijalizmom, boravio izvan Pule i nisam se stigao vratiti na vrijeme da ga vidim i čujem. Jedna od rijetkih stvari za kojima žalim u ovoj godini. Doduše, i da sam bio u Puli teško da bih imao priliku približiti mu se a kamoli ga upoznati pored toliko njih pozvanijih od mene, ali mi je svejedno žao. Ipak, tjeran grižnjom savjesti, čovjek vlastite propuste često pokušava nadomjestiti neumjerenim činjenjima koji su najbliskiji propuštenim. Tako sam i ja odlučio pozorno pratiti ostatak događanja na sajmu. Idealna prilika za ispravljanje propuštenog bila je promocija dvojezične antologije suvremene hrvatske i talijanske poezije „Sunčana strana zemlje»1 , koju je preveo moj prijatelj Srđa Orbanić. Promocija se održavala na bini centralne dvorane Doma hrvatskih branitelja, bivšeg doma austrougarske, potom talijanske, a do nedavno jugoslavenske vojske. Vojske postaju i nestaju, a domovi ostaju. I poezija, koja se čudom čudi što ona radi u tom velebnom vojnom zdanju, koje još uvijek miriše na uniforme i salutiranje. Promocija je počela dugačkim uvodima nekoliko teoretičara koji su na dugo i na široko drvili o problemima prevođenja poezije. Jedino nitko ništa nije pitao prevoditelja. Okolo njih su novinari iz kulturnih rubrika pozorno slušali i pisali nekakve bilješke. Pomislio sam kako je dobro da postoje loši teoretičari i još gori književni kritičari, jer da nije njih, danas bi bili zakinuti za neka od najvećih književnih imena. 1 Versante solatio della terra 10

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Ja sam zapravo došao čuti Luku Paljetka i još neke pjesnike, koji su trebali recitirati svoje pjesme. I zbog Srđe, naravno. Dok sam pokušavao odgonetnuti enigmu oko dužine trajanja uvodnih govora, sjetno zamišljajući kapučino u obližnjem kafiću, pogled mi skrene s pozornice na prostor ispod nje, po kojem su prolazili nezainteresirani namjernici, uglavnom bez zaustavljanja. Ipak, jedan čovjek je stajao dva-tri metra podalje, nekako sklonjen od ostalih, i pozorno slušao što se zbiva na pozornici, dok je u lijevoj ruci čvrsto stiskao neku omanju knjižicu. Zašto ne dođe gore, ako ga to toliko interesira, pomislim. Zato što ne pripada uglađenoj i za ovu priliku posebno dotjeranoj sviti na pozornici, sine mi. Čak sam i ja navukao crno odijelo s crvenom kravatom, ono za „zlu ne trebalo“. Doduše, ovaj čovjek ne pripada ni onom svijetu ispod pozornice. Bio je obučen u staro, iznošeno sivo odijelo, s nekim nedefiniranim kariranim dizajnom, moguće skrojeno još u tvornicama bivše Jugoslavije. Ili smo svi mi gore na pozornici zalutali na ovaj sajam, ili je ovaj čovjek zalutao na njega, šapnem poznaniku do sebe, koji ovlaš baci pogled na objekt mog interesa, ravnodušno slegne ramenima i vrati se teoretičarima koji su nakon sat vremena raspredanja mudro zaključili kako poeziju baš i nije lako prevoditi. Mogli su sami pokušati prevesti barem jednu strofu pa bi nas poštedjeli svojih jednoličnih monologa. Možda i ne bi. Možda bi tek onda, s iskustvom iz prve ruke, došli na svoje. Nadam se da neću biti blizu ako se to ikad slučajno desi nekom od njih. Čovjek je i dalje stajao na istom mjestu, ukopan točno ispod plakata na kojem se isticao Gunter Grass s naslovom njegove autobiografije „Dok ljuštim luk“. Oči. Oči čovjeka ispod Gunterovog luka kao da su zaronile u piščevu prošlost i potrebu da napiše takvu knjigu. Kao da su znale ono što je i pisac znao dok ju je pisao. Oči nisu pripadale tijelu na kojem su se nalazile, niti okolini koju su promatrale. Oči koje su upijale svaku sliku, svaki zvuk, svaku riječ… Ovom čovjeku ne treba nijedno drugo osjetilo pored njih. Htjedoh sići dolje do njega i pitati ga… Što da ga pitam? Možda će čovjeku biti neugodno. Možda će ga moj dolazak natjerati da ode odavde… Nisam čuo pjesnika Luku Paljetka. Već dulje vrijeme ne stojim najbolje sa živcima. Nažalost. Sišao sam s pozornice, prošao pored čovjeka koji me nije zamijetio i izišao iz Doma hrvatskih branitelja. Između neizvjesnog nastupa Luke Paljetka i izvjesnog toplog kapučina, 11

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća izabrao sam ovo potonje. U kafiću sretoh jednog prijatelja, novinara, a moram priznati da se baš i ne mogu pohvaliti nekim velikim poznanstvima u toj branši, a pogotovu ne prijateljima. Iznimke potvrđuju pravila, zar ne? Kako je on stalni gost ovakvih kulturnih događanja, a ima razvijen dar zapažanja, upitah ga za onog čovjeka. Da li mu je možda upao u oči? Kako da ne. Zna sve o njemu. Doista? Zapravo, zna vrlo malo, ali dovoljno. Dobro, da čujem to dovoljno, radoznalo sam ga poticao. Čovjek se zove Muhamed. Aha, to sve govori o njemu, zlobno primijetim. Onda mi je prijatelj novinar rekao da zavežem jezičinu dok on ne završi, jer da inače prekida svaku konverzaciju sa mnom. Zavezao jezičinu. Mogu i ja biti oportunist kad treba. Rijeko, ali uspijevam. Imam nekoliko svjedoka koji to mogu potvrditi. Doduše, svjedoci su vjerodostojni koliko i moj oportunizam, ali ni oni drugi nemaju bolje. Odlutah. Dakle, zove se Muhamed. I?! I, koliko moj prijatelj zna, čovjek je negdje iz Bosne. I tu je značajno zastao s pričom. E, pa sad ti izdrži i ne komentiraj ovo. Vjerovali ili ne, izdržao sam. Ovaj prijatelj je jedan od bezobraznijih, pa nema svrhe iskušavati sreću. Toliko o (ne)postojanju oportunizma. A zašto je važno odakle je, pitao se na glas moj prijatelj. Zato što je iz Bosne, a ne, primjerice, iz Italije, Austrije i sličnih država koje imaju sreću da se ne prostiru na Balkanu. Ili zato što si ti kresnuo tri piva više i sad si našao mene da zajeb… Kako vidite, nisam izdržao. A bio sam tako blizu. Samo da nije pravio tako duge stanke između rečenica, izgurao bih do kraja. Ubijaju me dugačke stanke. A i prebrzo pijem kapučino. Da sam naručio veliki, a ne mali, možda bih saznao što je Muhameda dovelo na sajam knjiga. Nakon što sam se nekoliko puta besciljno provezao pulskom obilaznicom, vratio sam se u isti kafić i ponizno prišao prijatelju koji je, kad me je vidio, procvjetao od samozadovoljstva. Ljudi su idioti, počev od mene pa nadalje, zlovoljno pomislim sjedajući do njega i naručujući mu pivo a sebi veliki kapučino. Što je sigurno, sigurno je. Muhamed je bio profesor u Bosni. Nije točno upamtio što je predavao, ali misli da se radilo o etici, filozofiji… Uglavnom, nešto što je sad tamo zamijenjeno raznim religijskim supstitutima. Kako se na ovim prostorima religija i etika ne dopunjuju, nego 12

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća uglavnom isključuju jedna drugu, Muhamed je ostao bez posla. I tako je on od profesora postao pomoćni građevinski radnik, na privremenom radu u Puli. Točnije, trenutno je bez zaposlenja i zanimanja, jer ga je prije dva dana uhvatila policija na nekom gradilištu, bez dozvola za rad i boravak i odredila mu momentalni izgon iz Hrvatske. Pa, kako je nije napustio? Moj se prijatelj na to slatko nasmijao, objašnjavajući mi da bi Muhamed mogao ostati nekoliko godina u Hrvatskoj, pod uvjetom da toliko traje sajam knjiga. Nema te policije koja će doći na ideju da ga ovdje traži. A što radi na sajmu? Od ranog jutra, čim se otvore sale, Muhamed dođe i cijeli dan tu boravi. Čita knjige, sjedi i sluša predstavljanja novih izdanja. Uvijek ispod pozornice, nekoliko metara dalje od protagonista i njihovih uzvanika. U kutu, ispod plakata Guntera Grassa. Moj prijatelj kaže da je razgovarao s njim kad je gostovao Umberto Eco i da je zaključio kako Muhamed zna više o Ecu nego većina onih koji su ga doveli. Nažalost, jednima znanje pomaže, drugima odmaže, konstatirao je on. A kako to da si ti razgovarao s njim, pitao sam prijatelja. Zato što je znao, ako dođem na sajam, da ću se zalijepiti za Muhameda, smješkao mi se prijatelj. Doduše, bio je uvjeren da neću doći, ali kad sam već tu… Završio je sajam knjiga u Puli. Otišli su i Umberto Eco i Muhamed. Svatko svojim putem i u svoju zemlju. Prvog su ispratili sa zasluženim ovacijama, a drugog je policija ispratila na granicu s Bosnom. I tako, bijaše jedan sajam knjiga u izgubljenom gradu u zaboravljeno doba; sajam prosječnosti, taštine, pravih ljubitelja dobre knjige i velikog Umberta Eca. Sajam koji je barem na nekoliko dana jednoj izgubljenoj duši pružio duhovno i fizičko utočište. Sajam koji će mi zbog toga ostati u lijepom sjećanju. Na kraju jedna molba. Zamislite nemoguće: što bi se desilo da je Muhamed rođen u Italiji a Umberto Eco u Bosni? Nemojte zamišljati ništa. Ipak je ovo praznično vrijeme u kojem bi trebali… Ah, da. Ako naiđete na onu antologiju poezije s početka priče, svakako je pročitajte. A ako ikad sretnete Muhameda, pitajte ga koju je knjižicu stiskao u svojoj lijevoj ruci onu večer na sajmu. Pula, prosinac 2006. 13

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća GOLUB I JA Prije dva-tri mjeseca, jednog toplog jutra na terasi mog stana osvanuo je on; sivi golub koji me je prestrašeno gledao isčekujući moju reakciju na neočekivanog gosta. Slegnuo sam ramenima, računajući da će ionako uskoro odletjeti, pa nije imalo smisla da za tih par minuta uspostavljati mukotrpan kontakt. U zadnje se vrijeme sve teže sporazumijevam i s dvonožnim stvorenjima, a kamoli da bih prešao još i na pernate. Međutim, on nije otišao. I dalje je stajao, lagano klimajući glavom lijevo-desno i odmjeravajući me. Na kraju sam popustio, otišao u kuhinju gdje sam pronašao nekakva zrnca i ponudio mu ih da prezalogaji. Ipak je on gost, zar ne? Otada nije otišao. U međuvremenu smo, silom prilika, razradili znakove internog sporazumijevanja do savršenstva, toliko da je on postao čak i svojevrsni književni kritičar svih mojih literarnih pokušaja. Točnije, sudionik tih pokušaja. Radi jednostavnijeg razumijevanja, on komunicira samo sa «da» (dva puta gu-gu) ili «ne» (četiri ili više puta gu-gu). Ah, da, i zove se Gu-gu. Što ćete, nikad nisam dobro stajao s odabirom imena. Srećom, njemu ime ne smeta. Jedan od rijetkih. Evo izvoda iz našeg dijaloga koji se odvijao noćas, oko dva sata poslije ponoći, dok sam ja sjedio s upaljenim lap-topom u krilu, a on, s obližnjeg ormara mrzovoljno buljio u njegov ekran. - Gu-gu, idem ti na živce, je l\' da? - Gu-gu! - Ne možeš spavati zbog mene? - Gu-gu! - Pa, dragi, promašeni krilati slučaju, nakon skoro tri mjeseca druženja sa mnom, bilo bi krajnje vrijeme da se privikneš na ljudske navike. - Gu-gu-gu-gu. - Što ti ova pojačana negacija znači? Da se ne možeš navići na ljude generalno ili samo na mene? Nemaš komentara. Ipak misliš samo na mene, zar ne? - Guuuuuuu! - Opa, ubacili smo novi oblik komuniciranja. Da pogađam što bi on trebao značiti. Baš me briga. Konačno, ti si došao 14

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća u moj, a ne ja u tvoj svijet. I što uopće nedostaje mom virtualnom svijetu? Dobro, nema puno veze sa stvarnošću, ali ja pišem o stvarnosti, pa… - Guuuuuuu! - Tek toliko da znaš, postaješ prilično bezobrazan za nekog tko od drugog očekuje da ga hrani. Ipak si se ti adaptirao na moj svijet… - Gu-gu-gu-gu! - Postaješ zamoran noćas. Možda i ti misliš da je moje pisanje besmisleno, ha? - Gu-gu! - Aha! Tako dakle. A zašto? Ti ionako ne shvaćaš suštinu… - Guuuuuuu! - Shvaćaš?! Pa, što onda nedostaje mojem pisanju? Izbor tema? Rat, postratno doba, licemjerje, humanizam… - Guuuuuuu! - Misliš da to više nikog ne zanima? Dobro, djelomično se slažem s tobom. Ali, ako svi zašutimo, onda će ona manjina manijaka… - Guuuuuuu! - U redu, oni će ionako svoje napraviti, a ja ću zbog pisanja nepotrebno nastradati. To hoćeš reći? - Gu-gu! - I što da radim? Da prestanem pisati? - Gu-gu-gu-gu. - Onda? Što mi drugo preostaje s mojim svjetonazorom, u ovoj i ovakvoj sredini? Da prestanem disati? - Gu-gu! - Slušaj ti, pernati manijače, sad si pretjerao. Krajnje je vrijeme da ti predočim neke od fizičkih argumenata… Gu-gu se na to naglo razbudio i odletio u sigurnost drugog kraja balkona, do kojeg nisam mogao doći zbog… Nema veze zbog čega, nisam mogao doći. Stajao je tamo i uvrijeđeno gledao negdje u daljinu. Hvala Bogu, pomislim i nastavim pisati na miru. Nakon što je prošlo pola sata u kojem sam napisao čak jednu i pol rečenicu, pokajnički sam mu se obratio. - Gu-gu, vrati se natrag. Odustajem od fizičkih argumenata. Oni su me i uvalili u ovu virtualnu samoću. Doduše, ne moji nego tuđi, ali svejedno. Hajde, vrati se. Možeš 15

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća komentirati što god hoćeš, samo se nacrtaj natrag. Tako. Baš ti hvala. Prokleta ljudska potreba za socijalizacijom… Gu-gu se vratio. Dijalog se nastavio na višoj razini. Srećom, moja se terasa nalazi na vrhu zgrade, tako da nema svjedoka tih noćnih rasprava. Ne zbog mene, meni je ionako svejedno, nego zbog njega, da ne bi i on postao meta nekih tolerantnih sugrađana, sklonih iskazivanju argumenata «drugim» sredstvima. A i tko zna zašto se i od čega i on sklonio u ovu varljivu noćnu sigurnost. Što god bilo, dovoljna mu je kazna što mora podijeliti moje misli i ujutro se probuditi s njima. U tom istom svijetu i s tim istim mislima. Pula, lipanj 2005. 16

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća IVE, MILE I JOZO Do prije nekoliko godina živio sam u «vojničkoj» zgradi, u jednoj od onih sivih bezličnih petokatnica bez liftova, građenih u zlatno vrijeme soc-realizma, s jednoličnim ali praktičnim stanovima, osrednje veličine i udobnosti, taman po mjeri radnog čovjeka… Doduše, u ovom slučaju po mjeri nižeg oficirskog kadra bivše JNA. Viši i/ili zaslužniji oficirski kadar stanovao je u nešto ljepšim zgradama, smještenim na elitnijim lokacijama, bliže moru… Na moju (ne)sreću, ne postoji društveni sustav kojem bi ovakvi kao što sam ja bili podobni… No, u ovoj priči drugi imaju glavnu ulogu, a ne ja. Ti drugi su preostali stanari petog kata moje bivše zgrade. Jedan od njih susjed Ive, drugi komšija Mile, a treći… Bože moj, što vrijeme radi. Ne sjećam se više tko je stanovao u trećem stanu, onom preko puta moga. Mijenjalo se više njih… Nema veze. Ionako je to nebitno za ovu priču. Kad sam ja, krajem osamdesetih, doselio, Ive i Mile su već bili u zasluženim penzijama. Mile ju je zaradio na obližnjem vojnom aerodromu, a Ive na pomoćnim brodovima JRM. Ah, da. Mjesto radnje je Pula, iako je i to prilično irelevantno. Mile je bio Srbin, negdje od Titova Užica, s nekog tamošnjeg brda… Iskreno, zaboravio sam naziv brda, iako sam ga čuo bezbroj puta. Mile je u slobodno vrijeme crtao i to obično portrete. Najbolje je crtao Jozine portrete, mislim na voljenog vođu, Josipa Broza, naravno, i to portrete koji su najsličniji bili onom od Božidara Jakca iz 1943. Onako, krut, ozbiljan, postojan… U pozadini bi znao nacrtati pulsku arenu, koja, ruku na srce, nije imala nikakve veze s Jozom, ali, nekako se uklapala u predsjednikove stroge crte lica. Ovo s arenom je posebno znao prakticirati ljeti, kad bi radni svijet iz unutrašnjosti zemlje navalio na more… I tako je Mile spojio nespojivo: pulsku arenu i velikog predsjednika i, bogami, stvorio suvenir oko kojeg su se mnogi lomili da ga se dočepaju. Nije mu se mogla poreći autohtonost i aktualnost, za razliku od drugih domaćih suvenira, kao što su razne čaplje, slonovi, deve i ostale životinje tipične za ovaj dio jadranske obale, na kojima su se kočoperili nemušti naslova tipa «Pozdrav iz Pule», «Pozdrav s Jadrana»... Mile nije naplaćivao portrete. Decenije u uniformi ubile su u njemu svaki poduzetnički 17

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća duh. Dvije-tri rakijice su bile sasvim pristojna naknada za njegov trud. A i kako predsjednika, pa makar više formalno i nije bio među živima, prodavati kao suvenir. Onda je stigao rat i Jozo više nije prolazio ni kao besplatni suvenir. Čak ni s arenom u pozadini. Nakon rata Jozini nasljednici na sve strane navališe štititi svoja prava na njegovo ime i djelo… A mi, naivni idioti, mislismo kako smo svi mi, rođeni u bratskoj nam Jugoslaviji, njegovi nasljednici… Inače, s Miletom sam se posebno zbližio sredinom nesretne 1993.g. kada mu je umrla žena Mara. Hrvatica. Negdje na pola njenog pokopa u njegov stan provališe dvojica idiota obučeni u uniforme hrvatske vojske, izjavivši kako stan oslobađaju od Srbina. Uzalud sam ja prije toga savjetovao Mileta da ne daje osmrtnicu u lokalnim novinama, ili barem da ne precizira točan termin pokopa…Da stavi dan kasnije, za svaki slučaj. Mile se nećkao, boji se Mare i mrtve… A Mara je ostavila vrlo detaljne upute glede njenog zadnjeg odlaska, tako da tu nije bilo mjesta improvizacijama…Nakon toga smo se mjesecima oslobađali «osloboditelja»… Da nisam imao nekakve poluvezice u vojsci… Ne vrijedi ni opisivati. Općepoznata stanja za one koji žele znati. Uglavnom, osloboditelji su Mileta oslobodili od mnogo čega, pa, vjerovali ili ne, i od Jozinih portreta. Nijednog mu nisu ostavili. Bilo je za očekivati da će ih pokidati ili na sličan način iskazati što misle o liku i djelu pokojnog vođe, ali da će ih uzeti sa sobom… Uzgred, te je ratne godine Mileta strefila opaka hiperprodukcija pa je maltene dnevno izbacivao po jednog Jozu. S arenom ili bez nje. A opet, iz prilično razumljivih razloga nije ih imao kome distribuirati tako da se nakupilo toga… Za jednu sasvim pristojnu kolekciju. Nakon ženina pokopa Mile je prestao crtati. Sve pa i portrete nikad prežaljenog vođe i arene, koja je, ni kriva ni dužna, dijelila vođinu sudbinu. Ive se znao hvaliti kako je on Splićanin, iako je zapravo rodom iz Zmijavaca, jednog životopisnog mjesta udaljenog kojih šezdesetak kilometara od Splita, u kamenjaru dalmatinske zagore, čiji pejsaž neodoljivo podsjeća na mjesečevu površinu i do kojeg je nemoguće doći bez pratnje kvalitetnog lokalnog vodiča. Kao i većina takvih «Splićana», Ive je bio pun sebe, arogantan, glagoljiv, nametljiv, prepotentan, jednom riječju – do zla boga zamorna i dosadna čimavica, koji je imao neupitne odgovore na 18

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća svako pitanje i čija je uvijek bila zadnja. Logična posljedica tako čvrstog i postojanog Ivinog karaktera, bila je svađa s Miletom koja se desila još prije službenog početka rata, jer je on, naravno, znao što Sloba i društvo planiraju puno prije kninskih balvana i Mikijeva bulažnjenja na Gazimestanu. Ive doista nije podnosio Miletovu ženu Maru, toliko da nije bio ni na njenom pogrebu. Ivina žena Radojka, krupna žena s profinjenim brčićima koje nije brijala iz principijelnih razloga, napustila je ovaj svijet koji mjesec nakon Mare. Bile su nerazdvojne prijateljice i sušte suprotnosti u svakom pogledu. Pa ipak, to im nije smetalo da dvadesetak i više godina svakodnevno piju kave i raspredaju o svojim promašenim muževima… Jedino u čemu su im se mišljenja donekle razilazila jest Marino stajalište kako je od njenog Mileta jedino Ive jadniji primjerak muškog roda, dok je Rada malo dvojila oko toga. Obojica su joj djelovala toliko jadno da se nikako nije mogla opredijeliti kojeg bi titulirala s tim epitetom. No, to i nisu bile neke nepremostive razlike pa su se one, po mojem najdubljem uvjerenju, nastavile družiti i na nebu. Za Ivu je najgori period u životu bio onaj između Marine smrti i Radojkina posljednjeg putovanja. Toliko ga je izluđivala da je javno zaključio kako su se ona i Mara trebale vjenčati, a ne njega i Milu petljati u to… Ovome treba dodati da je Rada bila barem dva puta jača od Ive, a bogami, koliko se sjećam, nije se libila ni primjene fizičkih argumenata. Pogotovu u nastupu strasti. Uglavnom, Ive se u očaju tri puta dobrovoljno prijavljivao u hrvatsku vojsku, ali ga suborci nisu uspjeli nijednom izdržati duže od sedam dana. Zadnji put su mu dali zahvalnicu, gdje mu se do neba zahvaljuju na nesebičnom i dragocjenom doprinosu u borbi za domovinsku samostalnost, pod uvjetom da se više ne vraća. Odmah nakon što je Radojkina nježna duša otputovala za Marom, Ive je odustao od daljnjih ratnih doprinosa, što je izazvalo neskriveno oduševljenje kod zahvalnih suboraca. Ive i Mile su negdje krajem 1995.g. opet počeli kontaktirati. Najprije na razini znakova. Počeli su opet igrati šah. Igrali su, uredno vodili evidenciji o rezultatima, pili rakijice, uz nekakvo mumljanje koje nitko osim njih nije razumio. I tako sve do proljeća 1997.g., kad je Mile doživio moždani udar. Na jesen te iste godine Mile je umro. U tih nekoliko mjeseci njih dvojica su bili nerazdvojni… 19

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Prije nekoliko dana ispred mog ureda sretnem postarijeg čovjeka, sitnog, uvučenog u samog sebe, starački bolesna izgleda… Pozdravlja me, dok ja kopam po sjećanjima, pokušavajući ga negdje smjestiti. Uzalud. Ispod ruke nosi oveću smeđu, staru kuvertu, onakvu kakve su se nekada proizvodile i predaje mi je. Neugodno mi, ne znam što da mu kažem. Da zahvalim? Na čemu? Što je uopće u njoj? Okrenem je među prstima i ovlaš pogledam. Na njoj je bilo ispisano moje ime. Ćirilicom. Isuse! Prepoznao sam Miletov rukopis. Ive! Čovjek se potpuno promijenio. Ili… Iskreno, nisam ni znao da je još uvijek među živima. On se smješkao, pokazujući mi rukom da otvorim kuvertu. Unutra je bio jedan od Jozinih portreta crtan Miletovom rukom. Ne onaj iz 1943., s arenom u pozadini… Na ovom je Jozo stajao na palubi komandnog broda «Galeb», u bijeloj, maršalskoj uniformi. Sjećam se tog doba. Mutno, ali sjećam. Konačno, i ja sam proveo kojih petnaestak godina u toj uniformi. Nudim Ivu da idemo na piće, ili… Odbija. Da mu se žuri. Kamo? Kamo može žuriti čovjek u tim godinama i u takvom stanju? I otkud mu taj portret? Kaže da ih je on spasio. Kako? Pita me da li se sjećam Marina pogreba. Sjećam… Onako, kroz maglu. Previše pogreba u jednoj godini… E, Ive nije išao na pogreb nego je ostao u stanu. Znao je da će provaliti u Miletov stan. Dobro, svi smo znali, osim Mare. Ive je spasio sve osobne dokumente i portrete… Kako to da ih nisu pokidali, radoznalo pitam. Mislim na portrete, naravno. Nisu zato što ih je Ive platio. Platio?! Kome si ih platio, čovječe božji? Pa, njima, odgovara Ive. Osloboditeljima. Za svaki portret po sto ondašnjih hrvatskih dinara. Hrdova, kako smo ih zvali. I, jebi ga, pravda se Ive, nisam imao nego tristo hrdova, pa sam otkupio samo tri. Jedan zadržao za sebe, a dva dao Miletu. Zašto si to napravio, pitam ga. Što, zašto? Zašto sam ih otkupio ili zašto sam jedan zadržao za sebe, pita me on. Dobro, oboje zašto. Otkupio sam ih zato što… Zadržao sam jedan za sebe zato što… Zato što… Zbog Mileta. Valjda. Makar mi je tada malo išao na živce… Jebi ga, prevarili su nas. Oni prije njih, oni tada i ovi danas, a prevariti će nas i oni sutra, ako ih doživimo… Svi su nas prevarili i svi će nas prevariti. A Jozine zablude… Bile su i naše zablude. I, makar bile i zablude, dalo ih se živjeti. Sjećaš se Radojke, moje pokojne žene? Sjećaš, naravno. Trokrilni ormar u pokretu. A znaš li da je ona bila jedna od najljepših žena koja sam u životu sreo. Mlada, crna, puna 20

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća života, ni grama viška, noge kao… Jao… Uf! Upoznao sam je za na Jozin rođendan, na jedan davni Dan mladosti… Bože moj, kako je bila lijepa. Osamnaest godina je imala samo. Poslije… Poslije je uvijek poslije. I tako, dok drugi u Jozinom liku vidu vođu, zločinca ili velikana, ja vidim samo smiješak moje Radojke i njenih osamnaest godina… A sve vođe ovog svijeta zajedno ne vrijede koliko jedan njen osmijeh. Ne zavidim ovim današnjim generacijama. Mi smo imali ljepše zablude. Dulje su trajale nego što će njihove i lakše ih je bilo živjeti… Uglavnom, nastavi on sjetno, Mile ga je zamolio da mi ovaj portret preda u znak zahvalnosti za… Zna li što je bilo s ostalim portretima, pitam ga. Onima koje nije otkupio. E, vidiš, nasmiješi se Ive, kad su osloboditelji vidjeli da svakog Jozu mogu utopiti po stotinjak hrdova, uredno su ih spakirali, a kasnije i odnijeli sa sobom. Nijednog nisu ostavili. Čak im je i Jozo dobar ako na njemu mogu zaraditi, mrmljao je on. Nakon toga mi se sve zgadilo… A kad si Miletu rekao za ova tri portreta, bio sam radoznao ja. Kad ga je strefio moždani, skrušeno prizna Ive. Nije mi se dalo prije. Lakše mi je bilo da me psuje, viče na mene, nego da mi zahvaljuje… A tih nekoliko mjeseci Mile mu je zahvalio nekih milijun puta. Ne riječima, nego očima. A upravo to Ivi najteže pada… I tko bi onda tako nešto mogao izdržati godinama… Kako god bilo, ispade da sam jedini ja platio Miletove portrete, vrtio je Ive glavom, polako odlazeći. Tko zna tko sada prodaje one ostale, u kojoj valuti i po kojoj cijeni. Pula, rujan 2002. 21

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća LJUBAV I DOMOVINA Jučer me sustigla prošlost, sretoh jednog dragog čovjeka iz nje, i to mi opet probudi neka zapretana sjećanja, natjera na neka nova-stara promišljanja. Brojna nikad odgovorena pitanja opet nađoše svoje mjesto pod mojim škrtim suncem… I nadolaze u valovima, bez nekog suvislog, logičkog reda, udaraju gdje stignu i onda se raspršeni, u tisuće kapljica vraćaju natrag, u – ništa. Da ih podijelim s vama? Sumnjam da od toga ima koristi, a pogotovu da ćete se nakon toga osjećati bolje, ali, tko zna, možda netko i od vas plovi tim mrtvim morem, pa eto, tek toliko da zna da nije sam. Ništa više od toga ponuditi ne mogu. Ta pitanja… Volim svoju domovinu, ali za ljubav treba dvoje, zar ne? Barem dvoje. Ljubav, ako nije uzvraćena, s vremenom se pretvara u moru. Kako i kome dokazati da je voliš, ako ne spadaš u onu grupicu urlatora i njihovih glasnogovornika, čija se ljubav zbog jačine glasa i nastupa valjda podrazumijeva sama po sebi. Što ako ne možeš tako glasno vikati kao oni? Što ako ti svoju domovinu voliš na drugačiji način? Nježno, tiho, skoro potajno… Što ako nisi sklon grubim izljevima ljubavi? Naprosto te Bog zakinuo za jačinu glasnica i … Zašto bih ja uopće nekom dokazivao da volim svoju domovinu? Zato što je to prečesto uvjet opstanka u njoj. Conditio sine qua non. Dobro, ako pođemo od ovog zadnjeg, kao neupitne kategorije, što da ja radim sa svojim osjećajima? Smijem li ih javno pokazivati kao i oni, iako su različiti od njihovih? Primio sam zadnjih godina na stotine i stotine pisama onih koji su napustili svoju i moju domovinu, a nisu je prestali voljeti. Na svoj način. Dapače. Pate za njom. Strašno. Kao i svatko kad je daleko od onog koga voli. Možda se sve ovo treba pojednostaviti i svesti na pravo na različitost. Zar nije svaka ljubav unikum za sebe? Zar se uopće može govoriti o ljubavi kad je uniformirate? Kako netko može moju ljubav staviti u svoje kalupe? Uzgred, može li se previše voljeti? Nažalost, može. I cijena takve ljubavi je proporcionalna njenoj neuzvraćenosti. Možda bih trebao otići i ja i nastaviti patiti u nekoj drugoj zemlji, kao i drugi. U čemu je razlika između mene i njih? U tome što je njihov prag strpljivosti bio niži i nisu više mogli čekati da 22

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća im domovina uzvrati ljubav? Ili u tome što su prije mene shvatili da je to utopija? Barem u ova naša vremena. Možda se jednog dana domovina sjeti i nas… A možda ih i ovdje ima puno s istim ili sličnim senzibilitetom kao i ja, samo što ih nitko ne čuje. Zbog onog problema s glasnicama… Možda mnogi nisu shvatili da ljubav i strast nisu jedno te isto. Iz strasti se i ubija, iz mržnje pogotovu, ali i ljubavi… Možda su neke mržnje i opravdane, ali ne govorim o njima nego o ljubavi. Onaj tko doista ubije iz ljubavi, veća je žrtva od ubijenog. Jer on ipak nastavlja živjeti s tim. Konačno, ljubav nije racionalna kategorija, ali i ona mora počivati na koliko-toliko zdravim osnovama da se ne bi pretvorila u svoju suprotnost, zar ne? Možda sam ja ipak prolupao od ovih nesnosnih ljetnih vrućina; možda su oni drugi, treći ili tko zna koji u pravu? A možda i nisu. Vidjet ćemo jednom kad prođu ova paklena vremena, a morat će proći kad-tad. Ili možda ipak neće? Pula, rujan 2001. 23

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća LUĐACI OPĆE PRAKSE Ova se zima nekako otegla, hladnoće nikako da popuste, pa, eto, iskoristih vezanost za tople prostore i neplanirano napisah skoro polovinu slijedećeg romana. Možda bih ga i priveo kraju da se proljeće ipak nije trglo iz letargije i prve sramežljive tratinčice pomolile svoje listiće na škrto sunce. A s njima iz zraka stigoše i «rezači tratinčica», koji po skraćenom postupku srezaše neke od njih a usput i moju inspiraciju. I stadoh na središnjoj glavi romana, koja nosi naziv kao i ovaj mali članak: «Luđaci opće prakse». I tako, sjedim na terasi i po tko zna koji put istu misao vrtim po glavi: zašto se ratovi ne mogu spriječiti? Možda zato što većina ljudi nemaju ni približnu sliku njihove suštine, dok im se i samima ne dese? Možda i stoga što nisu svjesni da danas, u ovoj galopirajućoj globalizaciji, nema tuđih ratova. Sve su to naši ratovi, jer se svaki, na ovaj ili onaj način, direktno ili indirektno odrazi na naše živote. Polako ali sigurno ubija nas svaka ona bomba koja trenutno negdje daleko od nas pada, svaka nevina žrtva odnosi komadić po komadić duše. Zatvaramo se sve više u sebe, otuđujemo i sve teže prepoznajemo čovjeka u sebi, a kamoli u drugom. Ili još gore, apstrahiramo ratne strahote i navijački ostrašćeno pratimo razvoj događaja na nekom od aktualnih svjetskih bojišta. I ne primijetivši, bivamo uvučeni u te surove igre, po onoj staroj: «kruha i igara», samo što je sve manje kruha, a sve više loše organiziranih igara, u kojima nema pobjednika. A možda ratujemo zato što je to naprosto u ljudskoj prirodi. Da se vole i mrze, grade i ruše… Neki ne mogu kontrolirati svoju prirodu. Neki ne žele. Dapače, ponose se njome. Sve mi se nekako čini da je 11.09.2001. godine označio početak kraja svijeta kakvog smo do tada poznavali. Strah se uvukao u svaku samoposlugu, svaki avion, svaki brod, svaku poru naših života i upravlja njima. A strah i razum ne idu ruku po ruku. Nikada. I tako, malo pomalo zaboravljamo ono što jesmo, a postajemo ono što nismo. Ili smo barem mislili da nismo. I u tako konfuznom okruženju roje se još konfuznije misli i pitanja na koje ne postoje suvisli i razložni odgovori. Ako i postoje, ne znamo ih izdvojiti iz mase iluzija kojima nas svakodnevno zasipaju. 24

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Zamislite sutra jedan zadatak iz fizike, u bilo kojoj osnovnoj školi u svijetu, koji bi glasio: «Koliki put treba prijeći bomba s ekrana našeg TV-a smještenog u našoj udobnoj, toploj dnevnoj sobi do njenog padanja na tu istu sobu?» Ili, ako je to pitanje danas postalo skoro banalno, onda malo sofisticiranije, iz nekog drugog predmeta, recimo, logike: «Da li će bomba koju danas gledate na ekranu TV-a u toj dnevnoj sobi, sutra biti bačena na tu istu sobu iz nevidljivog aviona ili iz ruku nekog nadobudnog fanatika, sam bog zna koje provenijencije?» Doduše, mogu se postaviti i potpitanja tipa tko upravlja nevidljivim avionom ili tko je zadojio suludog teroristu nastranim idejama, ali to je bez značaja za one koji se zateknu u sobi, zar ne? Onda, postoji li gradacija žrtava? Onih više i onih manje vrijednih? I, dakako, tko određuje parametre te gradacije. Istovremeno zatupljujuća propaganda čini sve da nam ratovi postanu prihvatljivi, dio nas, naše svakodnevnice, pa onda neki avioni postaju nevidljivi, neke bombe pametne, neke opet postaju majke svih bombi i bombica… A prema majkama gajimo samo pozitivne emocije, zar ne? Opet, neke majke ubijaju vlastitu djecu. I u tom ludilu poremećenih vrijednosti čekaš svoj usud. Jednom, za nedavnog rata u mojoj zemlji, jedan vojnik mi reče da je rat skup luđaka opće prakse na određenom prostoru. Pri tome je razlikovao profesionalne luđake opće prakse od one većine koju je rat napravio takvima. A od te vrste ludila teško se liječiti. Skoro nemoguće. I što je još gore, radi se o vrlo lako prenosivom virusu. Prenosi se svim vrstama kontakata. Usto zaraženi nisu svjesni zaraze, pa ih je vrlo teško vratiti u normalnu, ma što ovo zadnje značilo. Taj vojnik nije preživio rat. Ne zna se gdje i kako je stradao. I tako, sve donedavno, dobar dio nas je živio u miru koji se podrazumijevao sam po sebi, kao neupitna civilizacijska tečevina koja ne smije imati alternativu. Mnogi i danas žive u zabludi da je tako. A nije. Polako ulazimo u novi-stari svijet, u kojem se ratovi podrazumijevaju sami po sebi, a za mir se treba boriti. U svakom trenutku i u svakom kutku ove naše jedine nam planete. Tek kad većina to shvate možda apokaliptične vizije ostanu samo vizije, a čovjek nastavi živjeti životom dostojnom čovjeka. I konačno, koji je cilj vrijedan toga da bi se čovjek igrao Boga?! Pula, ožujak 2002. 25

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća NA PRVI POGLED Kako napisati nešto što već nije napisano, što konačno nisam i sam napisao, a da to usto još bude zanimljivo i onima koji nemaju direktne veze s temom kojom se baviš? Teško. Točnije, vrlo teško. Pogotovu iz moje perspektive koja se svodi na život u maloj, novonastaloj državi za čije postojanje znaju samo najbliži susjedi i oni koji se profesionalnobave takvim državama. A i ono po čemu je poznaju… No, ima nešto relativno univerzalno, a što me je baš ovih dana počelo mučiti. Naime, usprkos nedavno okončanom petogodišnjem ratu, ova zemlja danas živi kao da rata nije ni bilo. Na prvi pogled. Eto, upravo je minula ljetna sezona, prepuna turista sa svih strana svijeta, koji su svoj zasluženi odmor provodili uživajući u doista rijetkim ljepotama moje zemlje. Među njima našlo se i nekoliko mojih prijatelja, koji me u to vrijeme pohode. Opušteni, kakvi već ljudi jesu na godišnjim odmorima, usput su zadovoljno zaključili da je rat zaista daleko iza nas, da ih baš ništa ne podsjeća na njega, da… Pokušao sam s njima o tome diskutirati i odustao. Što baš ja da im upropastim odmor. Uostalom, možda je i bolje da tako misle, jer će onda doći i slijedeće godine, i one poslije nje, a do tada možda doista bude tako. Konačno, ja se slažem s njihovim viđenjem – na prvi pogled. Kao i sve turističke sezone, prođe i ova i opet mi ostadosmo sami sa sobom i svojim sjećanjima. Što uopće podsjeća druge na tragedije čiji sudionici srećom nisu bili? Ni oni, niti netko njihov bližnji. Kako mogu prepoznati njihove stravične posljedice kad one, s povijesnog stajališta, završe? Znate, sve tragedije imaju svoje datume početka i svršetka i samo se pamte ti datumi i pomalo ono što se dešavalo između njih. Gledam ovih dana na TV-u emisiju o brojnim projektima koje se nude za gradnju novog centra na mjestu onog koji je nestao 11.9.2001.g. u New Yorku. Kojeg su pomućeni umovi pomeli zajedno s brojnim nevinim žrtvama. Lijepi projekti. Zanimljivi čak i meni kao laiku. Neki će arhitekt zasigurno steći svjetsku slavu s jednim od njih, ma kako ga kasnije nazvali. Većina njih 26

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća navodno simbolizira neopisivu tragediju tog mjesta. Čime? Svojim nesvakidašnjim izgledom? Svojim silnim lukovima i arkadama koji izgledaju kao… Kao što? Pitajte rodbinu žrtava na što ih sve to asocira? Pitajte turiste jednog dalekog dana, kad se budu fotografirali uz taj grandiozni projekt, znaju li zašto izgleda tako kako već bude izgledao? Mislite da će znati? Možda poneki od njih, onako, na prvi pogled. Kažu da život ide dalje, da se graditi mora, da je to pobjeda života nad smrću… Možda. Samo što ćemo s onima za koje je život na tom mjestu stao jednog, na prvi pogled, običnog dana u rujnu jedne, na prvi pogled, obične godine? Kako će oni biti prepoznati u tom monumentalnom zdanju? Možda su na tom sada već povijesnom mjestu ipak trebali ostaviti prazninu, onu istu koju je ta tragedija ostavila u srcima mnogih koji su tamo nekog izgubili. Zamislite tu prazninu usred tog prenapučenog megapolisa. Zar ima itko normalan tko se ne bi upitao kako je i zašto nastala? Koja bi se svojim postojanjem toliko razlikovala od svega drugog oko sebe, baš kao i taj dan u rujnu od svih drugih dana u toj godini. Koja bi podsjećala svakog pa i najslučajnijeg prolaznika, ma s koje strane svijeta došao, da je i on tamo tog dana izgubio puno toga. Možda bi tako postali svjesni da tragedije ne završavaju sa oficijelnim datumima u povijesnim udžbenicima. Međutim, eto, praznina će se popuniti i život će krenuti dalje. I onda će netko, diveći se strukturama novog zdanja, tješiti nekog njujorčanina kako sve izgleda kao da se ništa nije desilo. A on će, htio ili ne, morati priznati da doista tako izgleda na prvi pogled. Na drugi? Za drugi pogled ova civilizacija nema vremena. Što će je u konačnici, kad-tad, koštati postojanja. Ah, da. Možda postoji i kompromis. Možda su trebali kao uvjet natječaja za novi projekt staviti i obvezu prema projektantima da barem mjesec dana provedu s jednom od obitelji koji su nekog izgubili u tom centru. Simbolike radi. A opet, tko zna što bi se pak iz tog izrodilo? Konačno, dopuštam da možda i ja sve pogrešno vidim. Ne mogu izići na kraj ni s avetima vlastite prošlosti, a kamoli s tuđim. A opet, čini mi se da je tragedija od 11.9.2001. naša zajednička tragedija, baš kao i nedavna tragedija moje zemlje, kao i one koje već teku ili tek slijede diljem zajedničkog nam 27

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća svijeta… Jedinog kojeg imamo, ma koliko se nekima činilo da nije tako. Na prvi pogled, dakako. Pula, rujan 2002. 28

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća PAMETNE BOMBE Živim u zemlji preko čijih je slabašnih leđa nedavno protutnjao petogodišnji rat. Jedan skoro prirodan ciklus koji se na ovim prostorima, iz razumnim ljudima neshvatljivih razloga, uredno ponavlja ritmom koji ne dopušta da to nesvakodnevno iskustvo mimoiđe nijednu ovdašnju generaciju, pa, eto, ni moju. Ovdje je protok vremena, sazrijevanje svijesti i razvoj demokracije bez utjecaja na periodičnu razmjenu mišljenja preko nišana. Živim u zemlji gdje se, primjerice, referendumi, kao najstariji način civilizacijskog izražavanja narodnog mišljenja, organizira samo za ona pitanja koja u sebi neskriveno nose nove sukobe. Ove ili one vrste. Neprijatelja uvijek ima, zar ne? Ako nema, tim gore po njih. Izmisliti ćemo ih. Zaboravih napomenuti: ja volim svoju zemlju, ma koliko bila nesavršena. Uostalom, tko je savršen? Međutim, priznajem da ponekad i nije lako živjeti u zemlji gdje je glasnoća himne važnija od punog stomaka. Dobro, netko je manje, a netko više muzikalan, no, kad su himne u pitanju, tu je dovoljan samo dobar sluh. Da je čuješ na vrijeme. Uglavnom, sve je to stvar prakse. Navika je druga priroda, zar ne? Ruku na srce, pomalo iritira i činjenica da živiš u zemlji gdje je prošlost važnija od sadašnjosti, a na budućnost se ionako nitko ne osvrće, jer je toliko neizvjesna da nema svrhe još i na njoj gubiti vrijeme. Naime, polagati karte na budućnost, koju je netko već prokockao u tvoje ime, definitivno ne predstavlja suvisao razlog čekanja sutrašnjeg dana. A da su ti kockarski foliranti barem poznavali osnovna kockarska pravila, a kamoli one sitne nevidljive nijanse, o kojima ovisi ishod uloženog, možda bi bolje prošli. No, s vremenom se i s tim pomiriš. Ipak, u ljudskoj prirodi je da se nada i kad smisla nema. A ima raznih nada. Onih velikih, prioritetnih, koje te stalno proganjaju, i onih sporednih, zamjenskih, za slučaj da ti prve propadnu ili ih netko zabunom zabrani. I tako, kao i ostatak svijeta, vođen vlastitim tjeskobama i strahovima, s vremena na vrijeme donesem neopozivu odluku da napustim ovu svoju dolinu suza i da pronađem novu, rezervnu dolinu, na nekom drugom kutku planete, punu cvijeća i ljepote, koja je svoju prošlost s dignitetom 29

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća pokopala i u kojoj danas prebiva budućnost. Pa, eto, ovih se dana, nekako sama od sebe, opet nametne jedna takva odlukica. Kako se domovine ipak ne mijenjaju svaki dan, te kako je svijet postao globalno selo, dadoh se u pronalaženje obećane zemlje. Uključim satelitsku TV, svoj prozor u svijet, i krenem. I doživim šok. Umjesto čarobne doline, s ekrana me zasuše sve moguće vrste bombi: glupih, pametnih, velikih, malih, kratkog dometa, internacionalnog dometa, bez navođenja, s navođenjem, s velikom razornom moći, s malo manjom razornom moći, pa onda dođoše na red majke svih bombi, s potomstvom kojem se niti ne naslućuje broj… Između tih zvijezda padavica svako toliko se ukažu preplašene oči preživjelog djeteta, čiji se dom netom pretvorio u prah i pepeo, jer je neka od pametnih bombi imala loš dan; potom oči prepune užasa nekog mladića iz Teksasa, koji je odjednom, preko noći, stotinama hiljada kilometara od kuće postao nečiji ratni zarobljenik… Izbjeglice, prognanici, ljudi dobre volje i još više onih loše volje… Po parkovima nekih lijepih gradova šeću ozbiljni ljudi u uniformama, sa pisma obučenim da zalaju kad namirišu nevolje. Što će im psi za to? Ovdje su ljudi zavijali do neba, ali ih nitko nije slušao. Bože moj, ima li nade? Možda? Tek onda kad više nikome, ali baš nikome, ne padne na um ijednu bombu nazvati «pametnom». Pula, rujan 2002. 30

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća BAJKA O IRAKU 1904.g. umro je u Baden-Badenu veliki Čehov. Od svih pisaca na njegovo zadnje putovanje ispratio ga je samo Maksim Gorki. Dok je čekao njegov lijes na željezničkom kolodvoru u Moskvi, iza sebe, na svoje čuđenje, vidio je oveći orkestar limene glazbe, kako se postrojava. «Ipak ga nisu zaboravili», pomislio je nemalo zatečen. Lijes je iznesen, a oni su šutjeli. Gorki ih je s čuđenjem promatrao. Oni su i dalje ukočeno stajali i čekali. Onda je stigao drugi lijes, s ostacima nekog generala, a muzičari su počeli svirati… Gorki je poslije rekao da nikada u životu nije čuo očajnije sviranje… Eto, da nije bilo generala Čehov bi otišao u tišini kao što je i živio. Nekad sam bio oficir u bivšoj ratnoj mornarici bivše države koju je rat progutao. Sjećam se imena brodova. U mom odredu brodovi su nosili nazive najvećih planina, a u susjednom narodnih heroja. Ne sjećam se nijednog ratnog broda koji bi nosio naziv nekog pjesnika. A i što bi njihova imena radila na glasnicima smrti. Jadne planine, što su im one skrivile. Mislite da smo mi bili izuzetak. Ni slučajno. Pogledajte, kad vam se pruži prilika, kakve nazive nose brodovi vaših ratnih mornarica. Je li možete zamisliti da se jedan američki nosač aviona zove po Martinu Lutheru Kingu? Čemu bi uopće služio nosač aviona nazvan po njemu? Već neko vrijeme ništa ne pišem. Tema u izobilju, ali nedostaje motiv. A ja bez motiva ne funkcioniram. Sve mi se čini nepodnošljivo predvidljivim, toliko da nakon nekoliko napisanih rečenica odustajem. Čini mi se da sam dosadio i sebi i drugima. Istina zna biti do zla boga dosadna. Njeno naličje je uzbudljivije, zar ne? Kažu da istina vodi do pravde. Čitam zadnji roman vrsne beogradske književnice Gordane Kuić «Bajka o Benjaminu Baruhu» iz kojeg se bjelodano iščitava da pravde ima samo u bajkama. Tko određuje što je istina, a time i pravda? Pjesnici? Taman posla. Određuju oni koji daju imena ratnim brodovima. Oni kojima «po zadatku» svira limena glazba… Oni drugi su samo statisti u njihovom svijetu… U pjesničkom svijetu nema limene glazbe, nema odlikovanja, nema ničeg osim razapetog neba kojeg su oni drugi isjeckali na komadiće u tuđe ime a za svoje potrebe. Pripadao sam i jednom i drugom svijetu. Nisam siguran da mi je 31

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća ijedan od tih umjetnih svjetova pretjerano prihvatljiv. Kako godine odmiču, tako je ona zlatna sredina sve tanja i tanja, ona siva zona sve uža, u koju se svi silom guraju, htijući tako istovremeno biti dio i jednog i drugog, a upravo to nije moguće. Naravno da ni ja nisam nikakva iznimka. No, neki dožive «vrijeme istine», neki ne. Trenutak kad si prisiljen opredijeliti se između ta dva bipolarna, antagonizirana svijeta… Možda da i ja počnem pisati bajke? Možda je to način da jednom, kad podvučeš crtu pod konačni zbir, možeš reći da si bio i svoj. Mogao bih pokušati, što me košta. Recimo jednu kratku s naslovom «Bajka o Iraku». Koja bi otprilike išla ovako: «Bila jednom jedna zemlja koja je ležala na 220 milijardi barela nafte i 30 trilijuna kubnih metara prirodnog plina. Bog je očito mislio na njenu budućnost kad joj je podario toliku količinu «crnog zlata». Usto ju je smjestio u plodnu Mezopotamsku dolinu, s dvije prelijepe rijeke koje su vijugale njenim prostranstvima. Doduše, u neposrednoj su blizini živjeli Izraelci i Palestinci, u stalnim konfliktima, što može i ne mora imati krucijalni značaj za kraj ove bajke. Vjerojatno hoće, jer svi znamo od kolike je važnosti tko vam živi u susjedstvu. Bajka ne bi bila bajka kad u njoj ne bi postojao zli vuk koji želi pojesti dobru bakicu i nevinu Crvenkapicu. Zli vuk se zvao Sadam Husein, koji je vladao tom zemljom i pri tom nije bio usamljen. Dapače. Poznavao je brojne druge slične vukove, što ovu bajku dodatno komplicira. Raslojava. No, srećom, kao i u svakoj bajci, tu je lovac koji sve to rješava i, na prvi pogled, privodi bajku kraju. Skida Sadama s vlasti i oslobađa Crvenkapicu. U ovoj ih bajci ima mnogo. Crvenkapica. Kao i vukova, uostalom. Međutim, umjesto da bajka tim nesebičnim činom lovca očekivano sretno završi, na njegovo zaprepaštenje, tek oslobođene Crvenkapice uzimaju puške i napadaju ga, što ovog revoltira. Do ludila. Polako gubi kompas i makar je on po definiciji dobar, pomišlja kako u toj definiciji nešto ne štima…Netko ju je krivo protumačio. Ili je nije shvatio. Zatečen provalom neočekivane nepravde, zbunjen neobjašnjivim ponašanjem Crvenkapica, počinje ih loviti, potom zatvarati, a neke čak i mučiti… Da mu otkriju gdje se nalaze one druge, što još uvijek pucaju po njemu…Onda se pojave novinari koji u zlatno doba bajki nisu ni postojali i sve zakompliciraju do apsurda…» 32

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Ne ide mi ovo s bajkama, zar ne? Slike glavnih likova stalno mi se iskrivljuju. Zamagljuju. Naročito slika lovca. Nikako ga ne uspijevam definirati. Za potrebe bajke, naravno. Ovi današnji lovci više mi mirišu na mutante između Crvenkapice i vuka… A ni s ovim zadnjima ne stojim puno bolje. Nedostaje happy end. Nedostaje bilo kakav kraj. Pa, da, tu je problem. Ove današnje bajke nemaju kraj. Traju i traju. Kao loša TV sapunica, gdje se u svakoj drugoj epizodi pozitivci presvlače u negativce i obrnuto da na kraju zapravo i ne znaš o čemu se radilo na početku. Tko je na početku bio negativac, a tko pozitivac? A tko je to na kraju? Niti je to više ikome važno. Samo da se već jednom nekako završi. Eh! Lako je Andersenu bilo pisati bajke kad nije imao problem s milijardama barela nafte. Na kojoj ona zemlja iz naslova još uvijek leži. Doslovno, dakako. Tko zna kad će se ustati? Kad će i ta bajka završiti? Pula, kolovoz 2005. 33

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Ratni prêt-à-porter Prokleti snovi. Kad te svi ostave na miru, tj. kad snagom volje uvjeriš sebe da ipak vrijediš više od sjećanja, ona te stignu, obično negdje između 2 i 3 sata ujutro, i onda, potpuno sluđen i beskrajno izgubljen, vrtiš oznojeno tijelo u krevetu koji više sliči na španjolsku čizmu iz doba inkvizicije nego na mjesto gdje bi trebao predahnuti od stvarnosti… Srljaš kroz džungle prošlosti, pokušavajući se probiti na obećavajuće svjetlo dana… koji ne sviće. I tako se život kotrlja niz oštre, nazubljene litice za koje ne znaš da li pripadaju snu ili javi. Ili nijednom od njih, nego postaneš tzv. granični slučaj, ni na nebu ni na zemlji, zaboravljen i prezren od svih. Nitko te ne želi u svoj svijet. Ni sveci ni grešnici. A granice između njihovih svjetova, sve i ako postoje, stalno pomjeraju gore-dolje, uvijek u suprotnom pravcu od mjesta gdje je ti pokušavaš naći. Tko zna bi li me pustili preko nje taman i da je nađem. Nikad se više nije ratovalo, a nikad teže nije bilo biti ratnik. Čudna neka vremena. Ispraćaju te s cvijećem i suzama u očima, a dočekuju s psovkama i proklinjanjima. Isti ljudi. Koji su te i poslali u rat. Što su uopće očekivali od nas, koje su poslali na front? I što hoće sada od preživjelih? Ponekad pomislim da su ratovi postali prolazni modni hir samozvanih kreatora koji nemaju ni minimalnog osjećaja za nijanse modela kojeg kreiraju. Na brzinu sklepan i nakaradan model brzo dojadi svima, izađe iz mode i svatko okreće glavu od nas, koji smo samo manekeni bili, šetali po toj zastrašujućoj životnoj pisti dok je ratni prêt-à-porter trajao. Nešto su ipak ti sveznajući i svemogući zemaljski bogovi na određeno vrijeme propustili. Taj model, kad se jednom stvori, živi svojim životom, neovisno o volji njegovih prepotentnih stvaralaca koji u svojoj nepogrešivosti, koja im pripada po definiciji položaja, glume pijanog slona u staklari. Antiratni protesti. Jučer sam slučajno zaglavio u jednom od njih. Kad si invalid ne stigneš se na vrijeme maknuti s puta ni mirovnjacima, a kamoli onim drugima… Prije rata ih nisam razumio, a sada ih ne podnosim. Zašto? Zato što svi oni zajedno ne mrze rat koliko ja sam. Što nisu došli na frontu pa protestirali? Osim toga, pola njih je prije rata bilo za rat, pa kad je izišao iz mode, sad su protiv njega. Čast iznimkama. Izgubljenim u 34

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća vremenu i prostoru kao i ja. Svako na svoj način. I iz svojih razloga. Kad će ljudi shvatiti da tragedije ne mogu imati karakter modnih trendova? A zašto toliko mrzim rat? Zato što u njemu više nema ni trunke viteštva. Što svi ratuju protiv svih. Što je mog prijatelja ubila bakica koju je spašavao iz zapaljene kuće… Od starosti nije mogla stajati na nogama, ali je mogla držati pušku u rukama. Za pušku u rukama godine nisu važne. Ni spol, ni vjera, ni boja kože… ništa. Samo ruke i puška. U mojim razapetim snovima ne proganja me ta puška, nego te stare, drhtave ruke… Ubila ga iz straha. Ubila bi bilo koga tko bi se tog trenutka pojavio na vratima zapaljene kuće. Strah nema granica. To je rat. To je ono što spomenuti kreatori ne razumiju. Nisu nikad vidjeli tu bakicu. S puškom u rukama. Ni oni koji su nas svojevremeno ispraćali, mašući nam. Teško je to razumjeti dok ne vidiš. A kad vidiš, onda je već prekasno. Mnogo bolje je rat ne razumjeti. Ne doživjeti da ti se u lice nasmije i pokaže što sve i s kakvom lakoćom može napraviti od svakog od nas. I onda onaj prokleti trenutak duži od vječnosti: osvetiti prijatelja ili ne? Trenutak koji se svake noći vraća… Jutro je. Rano. U 6 sati ne radi nijedan kafić gdje bih mogao popiti kavu, osim na jednoj benzinskoj stanici… U njemu, na malom, priručnom šanku naslonjeni nekoliko pijanaca koji pokušavaju popiti zadnje piće, nekoliko drogiranih mladića koji urlaju sam bog zna o čemu i umorna konobarica koja sve to odsutno i nezainteresirano gleda… Čim me je vidjela kuha duplu kavu… Redovni gost u ovo doba. U očima joj se zrcali želja da se dočepa kreveta… Svanuo je još jedan jučerašnji dan. Doživljen. Proživljen. Svejedno, sve je lakše od noći. Negdje između 2 i 3 sata… Pula, svibanj 2003. 35

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća I NAKON RATA – RAT Ljeto je, sparina guši a more blizu – rješenje se nameće samo od sebe, zar ne? Trebalo bi samo par koraka da bi umorni duh u još iznurenijem tijelu prepustili hladnim valovima; nečemu što većina civiliziranog svijeta naziva godišnjim odmorom. Međutim, nije to tako jednostavno. Treba se i odmarati znati. Sjećam se mutno kako je to izgledalo prije ovog zadnjeg petogodišnjeg rata koji je protutnjao ovim prostorima na koje me je Bog i moja nerazumljiva ljubav prema njima osudili. Sjećam se tako vremena kad je i ovim prostorima hodao čovjek. Onda je stigao rat. Onako, iznebuha, do nepodnošljivosti arogantan kao i svaki neželjen gost, koji tu nepoželjnost ne prihvaća. Dapače. I onda preko noći nestadoše neki ljudi s kojima sam se znao veseliti, potom dođoše neki drugi čije veselje nisam razumio, ma koliko se trudio. Da se ne bih osjećao izopćenim, zamolio sam novodošle da me upute u razloge svog veselja, na što su oni, na moje zaprepaštenje, ostali zatečeni. Čovjek bi ipak trebao znati čemu se veseli, zar ne? No, nakon nekog vremena neki se od njih pretvoriše u moje drugo ja, a drugi me počeše izbjegavati. Jeste li ikada vidjeli kako se ratnici odmaraju? Nikako. Kad ne pucaju, piju da zaborave zašto su i na koga pucali. To se čak i meni činilo spasonosnim rješenjem prvu godinu rata – ali moj rat nije završio na vrijeme. Kao što nijedan rat nikada ne završi na vrijeme, ma koliko trajao. Nakon nekoliko užasavajućih triježnjenja, shvatio sam da to nema veze s odmorom. Kažu da svi ratovi moraju jednom završiti. Jeste li sigurni u to? Ako je tako, zašto se ratnici i nakon rata «odmaraju» na isti način? Pustimo ratnike u njihovom svijetu koji ne razumiju ni oni, ali drugi još manje. Ratnici nikad neće razumjeti zašto su protekom vremena od heroja postali moderni gubavci od kojih drugi bježe, a svi oni koji od njih bježe nikad neće razumjeti zašto su za te «gubavce» još nedavno mislili da su heroji? Tako je teško biti mali, obični čovjek u ratu, ma gdje te on zatekao. Povijest interesiraju samo oni koji su po njenom formatu. Mali čovjek nije. Možda bi se sve to nekako ipak uravnotežilo u podnošljivu razinu postojanja i jednih i drugih, kada ne bi postojali treći; oni 36

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća kojima je taj rat trebao dok je trajao, ali im još više treba nakon što je «završio». Hijenama rata. Oni ne razumiju ni ratnike ni patnike, niti to žele. Njima je rat potreban kao automehaničaru pokvaren automobil – da bi živjeli od njega. Ako pokvarenih automobila nema, tim gore po njih. Od nečeg se ipak mora živjeti, zar ne? I zato su oni najuspješniji u svojim «misijama». U svakom pogledu. I zato rat ne prestaje dok god su oni na sceni, gdje se osjećaju savršeno, gdje s nepodnošljivom lakoćom od izgubljenog jadnika ponovno stvaraju ratnika, a od preplašenih patnika nojeve koji se od silnog straha cijeli ukopavaju u pijesak, a ne samo glavu. Da ne bi slučajno jedan od ovih za njih zapeo. Što će se desiti ako ipak podigneš glavu? I oni to primijete. Možda i neće pucati jer je rat ipak formalno završio. Ali će te za to svim snagama gurati natrag, tjerati da se ponovno ukopaš u usijani, krvlju i suzama preliveni pijesak. S otvorenim očima. Da ne bi više nikad zaboravio poduku. Ako nekako uspiješ ostati na površini, drugi te neće vidjeti. Neće im dopustiti. Ako te slučajno ti drugi patnici ipak primijete, onda je krajnje vrijeme da odseliš ili pak počneš žurno popunjavati rupe u vjerskoj izobrazbi. Ne vjerujete? Nemojte. Vaše pravo. Ali onda, za svaki slučaj, popunite vlastite rupe iz poznatih i manje poznatih molitvi; možda vam zatrebaju? Mislite da su vaše hijene civiliziranije? Možda uglađenije? Možda ih retorički ne prepoznajete? Ali to ne mijenja suštinu. Ah, da, možete pokušati i nešto jednostavnije. Primjerice, glumiti turistu u upravo «oslobođenom» Iraku. Provesti odmor tamo. Zašto ne? Zar ga nisu oslobodili? Družite se malo s oslobođenima. Podijelite s njima radost oslobađanja. Jedinstven doživljaj, vjerujte mi na riječ. Ali, kad se vratite iz Iraka, nemojte se nikada upitati: što je to sloboda? Jer to pitanje vodi samo u jednom smjeru, u - ludnicu. Znam mnoge koji su poludjeli zbog «slobode». Kad malo bolje razmislim, ipak je najbolje da zaboravite ovo što sam napisao i uživate dok možete. Ionako ne možete promijeniti ništa, osim… Pula, kolovoz 2004. 37

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća TATJANINA PRIČA (odlomak iz romana „LJUBAV KAO KAZNA“, trećeg dijela trilogije romana „BALKANSKI RASTANCI“) Eto, sve prolazi, pomislim, zatvarajući vrata, paleći u prolazu komjutor i TV. Naime, kako su izmislili elektronsku poštu, htio- ne htio, morao sam se uklopiti u nastupajuću globalizaciju, što je, koliko god mi ona kao pojava bila neprihvatljiva, ipak imalo i svojih dobrih strana. S jedne strane Internet, s kojeg možeš pokupiti svaku potrebnu informaciju, s druge strane elektronska pošta, koja te pošteđuje papira, slanja i čekanja. Jedno od pristiglih pisama bilo je Tatjanino, iz Australije. S njom sam inače u zadnje vrijeme rjeđe kontaktirao i to sa sve kraćim pismima. Zapravo, kao i svemu drugom, vrijeme učini svoje, pomalo se istroše teme, a i život nametne neke nove obveze koje ti progutaju sate, dane i mjesece, a da nisi ni svjestan toga. Međutim, ovo me je pismo najprije začudilo svojom neuobičajenom dužinom, a potom još više sadržajem. Uključim printer, izlistam pismo i počnem čitati: «Dragi Robi, U više sam ti navrata pokušala ispričati svoju «priču», ali nikad nisam imala dovoljno snage za to. Nije mi se činila ničim posebnijom u odnosu na sve druge sarajevske priče iz tog ratnog doba, ili se nisam imala snage vratiti u nju, svejedno. Onda, nakon odužeg razmišljanja, nedavno sjedoh i napisah ovo pismo. Potom ga danima sama čitam, razmišljam o njemu i konačno odlučih da ti ga ipak pošaljem. Nadam se da ćeš razumjeti što sam njime htjela reći. Dakle, zamisli osjećaj kad imaš okrutnih 25 godina i misliš da je sve moguće i da je dovoljno da nešto hoćeš i da istraješ u svojim namjerama, a onda te događaji odjednom preplave velom beznađa i sumanutih ideja! Zamisli da ti je ideja vodilja da obistiniš svoj san, da se ugnijezdiš u već započetom svijetu svojih uspjeha i onda se ni od kuda stvori brkata seljačina (s poštovanjem prema seljacima) koja te prizemlji u bljutavu «novoizgrađenu, buduću i jedinu ispravnu» stvarnost. Ukopa u nju. Nije jednostavno zamisliti, istina i nije jednostavna, tu uvijek 38

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća ima neka kvaka o koju se spotiče korak, ili ga usporava ili ubrzava, samo da ne bude kako bi trebalo. Eto, ja ne zamišljam nego se sjećam. Sjećam se jednog rastanka prije gotovo pet godina, u augustu bit će ravnih pet godina, ali za bol koju ja osjećam kao da je vrijeme stalo, miruje i čeka da već jednom odlučim šta s njom napraviti. A ja još uvijek pogledavam lica plavokosih muškaraca oko sebe, možda ugledam njegova dva oka, možda… Svako toliko se trgnem, učini mi se da je to On, stresem se i nastavim dalje. Utopija! Požarevac, Srbija, jeftina autobuska stanica pretrpana oznojenim smrdljivim ljudima, zasićenim samim sobom, vojnici u pocjepanim uniformama, žene u crnini i mi - daleko od nas, ne pripadamo ni tim ljudima ni tom gradu. Poslije kupovanja karte odmah se okreću za nama: dijalekt nas deklariše: «bosanci», tiho sriču usne oko nas! Ja neprilagođena, još uvijek iznenađena, napola svjesna gdje sam i šta sam – vrtim vječno prepunu aktovku u rukama, još ogrnuta mirisom rijeke Miljacke i Chanelom 5; On u jeftinoj civilnoj odjeći pozajmljenoj od nekog druga jer su njegovu ukrali, osjedio kao starac, pregorio od planinskog sunca, s opekotinama po licu, isušenog i izmrcvarenog pogleda. Samo sam ja svjesna šta je iza te bezličnosti. Ogađeni okruženjem koje nemilosrdno bulji u nas, kao da smo u vrtlogu koji nas vuče i razdvaja u isto vrijeme: autobus polazi, ljudi ulaze a nama nedostaje riječi. Šta mu reći, suze se same počinju kotrljati niz lice, grčevito ga grlim i istovremeno ga mrzim što «mora», što je «prisiljen», ne želim da shvatim da ni on ni ja nismo u glavnim ulogama; da se naša mala i beznačajna predstava privela kraju, da je to zadnje prije spuštanja zavjesa. Naravno, nismo tada toga bili svjesni, mada sada mislim da smo to oboje u dubini duše osjećali. Kraj najprije intuitivno predosjetiš, a onda i fizički; stisne te u prsima i ne da ti disati, samo što ga tog trenutka ne znaš prepoznati. Mrmlja mi nešto skrivajući suze: Ljubavi, nemoj da budeš tako tužna, otežavaš mi samo, sve će ovo brzo proći, nemoj da izgubiš ključeve od stana iz Sarajeva, vratit ću se brzo… Toliko neuvjerljivih i besmislenih laži, koje, sve i da hoćeš, ne možeš upamtiti jer nemaju smisla, nisu predstavljale ništa, baš kao ni mi tog trenutka. Jedino šta je apsurdnije od tih promašenih laži, jeste njihov cilj, namjera da me njima utješi. Sjećam se strujanja njegovog daha, boje njegovog glasa, beznadežnog zagrljaja kojim je sve rečeno i ništa objašnjeno… 39

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Sjećam se rasklimanog autobusa koji sam pratila pogledom zamagljenim od suza dok sam nesvjesno išla za njim, gazeći kroz kore od lubenica i fleke od malina. U trenutku kad je iz mog vidokruga nestao autobus i on u njemu, bujica suza sliva se niz lice, dok pokušavam spoznati šta se desilo, gdje sam to ja i koja je ovo planeta; usput onako sedmim čulom čujem kako do mene dopiru dobacivanja gradskih đilkoša s flašama pjenušavog piva u rukama, u prolazu ih zabijem u lijepu pizdu materinu, dok me oni zatečeno promatraju, onako namirisanu i njegovanu, u elegantnoj garderobi i kožnim sandalama… Praznina, bijes i bol, sve to pomiješano s mojim propalim nadama, planovima i čežnjama. Vraćam se u naš sarajevski stan, grcam u suzama, bacam stvari koje su mi na domaku ruke, njegov papirić s adresom na «lijevoj obali Drine» - jebe mi se za Drinu i za njene lijeve i desne obale i za tamo neki bataljon - kao da ja uopšte znam šta je to bataljon; ne trebaju mi ni države ni nacionalno pravo – treba mi jedan jedini čovjek da moj život opet dobije onaj željeni pravac, da nastavim višegodišnji put koji smo zajedno počeli, koji je naprasno prekinut odazivom na poziv u vojni odsjek, pa zatim seminarom od dva-tri dana, pa vojnom vježbom, pa bogzna kako su se sve zvala ta lamatanja po čukama i planinama koja podrazumijevaju kozoroga a ne urbanog čovjeka. U samo nekoliko mjeseci dobrovoljno morasmo da se transformišemo kao larve: od inženjera postade Indijana Džons, od profesorice prevodilac u lokalnoj «kompaniji» (50 zaposlenih, od toga 25 direktora!). Ko se to zajebava na moj račun, šta ja radim ovdje sama u stanu s osrednjim namještajem, punim ustajalog vazduha! Ne gledam kroz prozor jer ne mogu da susretnem ovaj dan, mrzim i staklo na prozoru jer i kroz njega, makar zamazanog, opet uspijevam vidjeti okruženje koje me tjera da iskočim iz svoje kože! Palim cigaretu i sva izvan sebe sjedam na stolicu; stvari ispreturane oko mene, toliko toga sam još htjela reći, toliko sam se nadala da ću otići odavde, da je sve gotovo, da je ovo bio ružan san i ništa više, da… Poput «već viđenog» vraća mi se scena s autobuske stanice i opet se grčim od bola, proganja me sve što sam mu htjela a nisam znala reći; koliko sam puta prije njegova dolaska ponavljala ono što mu «moram» reći, znala sam napamet svoj teatralni govor i onda, sve se sručilo kao ledena kula pred toplinom njegovog 40

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća prisustva. Nadala sam se da ćemo naći soluciju iz ovog haosa, da ćemo nekako izaći iz ovog ludila, nama to nije trebalo, nama je bilo dobro i ranije… Da ćemo opet skupiti svoje prijatelje na proslavi Nove godine, ludovati i urlati do zore, da ćemo se probuditi iz košmara i ujutro uz kafu i jutarnju žurbu razmijeniti utiske ružnog sna… Taj ružni san se još nije završio, ma koliko se toga desilo u međuvremenu, to je još uvijek ista noćna mora! Ponekad jedino sanjam anđela, to je On, priča mi i tješi me u snu; ja neću da se probudim, osjećam njegov dah, slušam glas i upijam svaku riječ, trajem u tom blaženstvu i nekoj bezvazdušnosti, opijena snom koji je trebao biti moj život, moja budućnost. A onda se san završi a ovaj drugi se nastavlja i kad sam budna. Toliko godina poslije, na nekom drugom kontinentu još uvijek ne mogu razumjeti za koju su jebenu "stvar" svi ti ljudi koje sam ja trebala, voljela i cijenila otišli u nepovrat?! Moji drugari sa faksa, iz gimnazije, s posla, moje drugarice iz osnovne škole, ti ljudi su imali toliko duha i znanja da im sva ova «nova gospoda» zajedno nisu ni do koljena. Toj «gospodi» je najveći uspjeh što su po sili zakona postali «gospoda». Meni je rat počeo kad su neki meni dragi ljudi počeli kupiti komadiće svojih života, seliti se svake sezone kao rode; meni je rat dobio svoj završni oblik kad sam dobila poruku da je «braneći čast i srpsku zemlju vojnik taj i taj časno položio život na braniku…» U ime čega i u ime koga, koje zemlje, koje časti?! Je li časno da te neki manijak upuca i raznese u vukojebini na vrhu neke planinčuge, gdje ovce nalaze travu uz kompas, na mjestu gdje ni nadrkani oficir za moral (najbanalnije zvanje za koje sam ikad čula) nije imao kome držati govore?! U ime kojeg «krsta časnog i slobode zlatne» nestade jedan čovjek bez traga i glasa, ni sahranjen, ni oplakan; možda je negdje umirao ranjen, možda mučen, možda ostavljen i izgubljen u bespuću; možda… Sve te misli o «možda» razdiru srce i pamet; možda je lagano odumirao misleći na sve što je ostavljao i sve što je još htio da uradi, možda je mislio i na mene, a ja ne znajući, kovala planove, tražila izlaze i… Nažalost, ovo je pismo nedorečeno, kao i moj život, kao i naša stvarnost, kao i mi, kao i naša sudbina i ostat će tako do kraja naših uništenih života. Strašno je što prošlost ne možemo promijeniti, ali je puno strašnije kad je ne možemo razumjeti. Jer kad bi je razumjeli, kad bi znali odgovore, možda bi znali šta 41

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća napraviti u sutrašnjem danu, da nam bude opet koliko-toliko prihvatljiv, podnošljiv. Ovako nam ostaje samo da postavljamo pitanja, bez traženja odgovora jer njih i nema. I da si sretan kad ih imaš kome postaviti, jer su toliko teška i zastrašujuća da ih se ne usuđuješ glasno izgovoriti, da te njihova jeka ne proguta. Tek kad odeš daleko, gdje ona ne ječe, gdje ne znače gotovo ništa, onda opet smogneš snage i izustiš ih. I to je nešto, zar ne? Na kraju, zašto tebi ovo pismo šaljem? Ne znam. Rekoh da sam ga napisala nedavno i nemam ga kome poslati. Ne poznaješ ni mene ni njega, a opet, nekako smo se zbližili, ni sama ne znam kako. Valjda za našeg prvog razgovora, kada sam iskreno mrzila ljudski rod, bez iznimke, kad mi je jedini cilj bio odvesti svoje dijete s tih ukletih prostora, i onda ti netko pruži ruku, lijepu riječ, toplu gestu i shvatiš da ipak nije sve izgubljeno. Još ne znam šta je ostalo od svega, od nas koji smo preživjeli, ali nešto jest, i to bi trebalo sačuvati. Možda je i ovo jedan način da ne zaboravimo da smo postojali i tada. Tatjana.» 42

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća PETAR “Govori se kako je čovjek stvoren na sliku Božju, kako ga Bog stvori na svoju sliku... Ali čovjek mu je tu sliku vratio...” Voltair Petar nikad nije spadao u prosjek, ma koliko taj pojam, od vremena do vremena varirao na ovim surovim balkanskim prostorima. Kao dječak bio je jedan od najboljih učenika, jedan od onih rijetkih koji s lakoćom savladavaju svako gradivo, ali usto i iznimno povučeno dijeto. Govorili su da je to stoga što su mu se roditelji vrlo rano razveli, a njega prepustili brizi bakama i ostaloj užoj i široj rodbini. Završio je gimnaziju, potom i fakultet, a onda je stigao rat. Prijavio se kao dragovoljac, da brani domovinu, barem tako pričaju, iako neki tvrde da su ga jedne noći, u trenutku nepažnje, naprosto pokupili i strpali u uniformu. Začudo, u ratu je dobio nekoliko odlikovanja za iskazanu hrabrost, što, ruku na srce, nitko nije očekivao od njega. Nakon rata država se na brzinu odrekla heroja i vitezova, a on se još više povukao u sebe, da bi nedugo potom, u jedno sumorno jesensko praskozorje, u jednosobnom stančiću na desetom katu oronule zgrade u kojem je živio i iz kojeg danima nije izlazio, sam sebi presudio. Pucnjem u sljepoočnicu. Petra sam poznavao cijeli život, a sjećat ću ga se po riječima iz oproštajnog pisma, koje je na moje zaprepaštenje, danima nakon pokopa, stiglo u moj poštanski sandučić. Kojeg sam ja opet danima vrtio po rukama, tražeći pravi trenutak da ga pročitam. Ne postoje takvi trenuci za takva pisma. “Dragi prijatelju, Prvo što mi pada na um jesu riječi Svjetlane Alilujeve, Staljinove kćeri, koja je prijateljstvo smatrala ludošću i zlom, pojavom koje ljude opterećuje i šteti im. Bože moj, kako to zastrašujuće zvuči. Toliko o utjecaju okoline, u ovom slučaju njenog dragog oca. Svog oca sam sreo nekoliko puta u životu i koliko se sjećam, nije imao suvisao stav o tome. Barem ga nije javno iznosio, iako se iz nekih njegovih reakcija i usputnih promišljanja dalo zaključiti da nije daleko od Svjetlane. Ljubav se dešava, a prijateljstva se stvaraju, govorila je moja pokojna baka. Mukotrpno i iz ničega. Prijateljstvo je jedan od onih rijetkih, 43

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća dragocjenih ukrasa bodljikave ogrlice zvane život, prepune prepreka, teškoća i tjeskobe, koja je svakim danom uža i uža, dok se njene bodlje sve dublje zabijaju u tvoje nezaštićeno tkivo. Prijateljstva ti pomažu da te ne stegne do kraja, da te ne uguši... Bio sam u ratu. Kako to na prvi pogled plitko i patetično zvuči. Ratovi u svojoj suštini, razgolićeni od velikih riječi i ideja, i jesu plitki i patetični. U ratu sam stekao nekoliko prijatelja. Iskrenih i dubokih. Koji nisu preživjeli, ali prijateljstvo jest. One druge, koje rat nije uzeo, pregazila su mirnodopska iskušenja. Ironično, zar ne? To s prijateljstvima. Izdržali su sva ratna iskušenja, pa i smrt, ali mir nisu uspjeli. U čemu je tajna prijateljstva? U strahu? Od čega? Sjećaš se kad sam tada proveo dva mjeseca u zatvoru zbog slučajnog ubojstva nekog civila? Sjećaš, naravno, ti si me branio. Neki tvrde da nema slučajnih ubojstava, a ako i ima, da ih je najmanje u ratu. Možda su u pravu. Dva mjeseca u ćeliji sa stalno upaljenom, zamazanom sijalicom, gdje se i ono malo veze s realnošću istopi pod tim slabim, treperavim svjetlom, oslobodilo me od svakog straha. Tada sam prvi put shvatio što znači biti prepušten sudbini. Sam, bez posjeta, bez prijatelja... Tamo sam konačno izgubio i sebe. Ili ono što je rat ostavio od mene. Što god to bilo. Nakon toga odlučio sam se prilagoditi, socijalizirati. Prilagoditi se znači prepoznati zahtjeve sredine u kojoj živiš i uskladiti ih... Ubrzo sam shvatio da ne znam čemu bih se trebao prilagoditi? Koje su to društvene vrijednosti kojima bih trebao adaptirati svoj unutarnji svijet? U Ustavu svake zemlje, pa i naše, u njegovom uvodnom dijelu lijepo piše o kojim se vrijednostima radi. Pokušavao sam ih prepoznati u stvarnosti i zalutao u zonu sumraka. Neke druge “vrijednosti” koje se tamo ne spominju uočio sam bez problema. Digao sam ruke od Ustava i prihvatio se Biblije. Vjere. U nešto moraš vjerovati, zar ne? Nakon drugog čitanja konačno sam shvatio da nije problem u mojoj, individualnoj otuđenosti, neprilagođenosti, što su mi mnogi spočitavali cijeli život, nego u tome da se naprosto više nemam čemu prilagođavati. I ta me spoznaja, zajedno s onim čemu sam se uspio prilagoditi, dovela do ovog pisma. Tko bi ikad pomislio da i ovakvo pismo može logično zvučati. Tvoj prijatelj Petar. P.S. 44

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Vjerojatno se pitaš zašto sam ga baš tebi poslao? Jednom si mi rekao da je onaj moj spis još uvijek otvoren. Vrijeme je da se i on konačno zatvori, a ja ću pokušati nekom drugom objasniti kako i zašto sam pucao... Ako u tome i ne uspijem, tamo gdje odlazim oprost nije kazna kao ovdje.” Umornom rukom ispišem na korici spisa a/a i pospremim pismo u njega. Onda uzmem spis, Ustav i Bibliju i odnesem ih u sobicu gdje sam čuvao arhivirane spise i u koju sam rijetko zalazio. Neka se barem oni odmore od mene, kad ja ne mogu od njih. Pula, rujan 2006. 45

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća DACHAU 2004 (Zaboravljeno sjećanje) Ponekad proklinjem dan kad sam počeo opet pisati. Pisanje me zbližilo s toliko tuđih nesreća, da katkad, čisto ljudski, poželim da ih nikad nisam čuo, sreo ili vidio. Sve se teže nosim i s vlastitim sjećanjima, a kako vrijeme protječe gomilaju se i tuđa. Čovjek se navikne na sve osim na nesreće. Na njih se ne možeš naviknuti, možeš ih samo trpjeti ili pobjeći od njih, ako imaš mogućnosti. Kako god bilo, kad se već suočiš s njom, s nesrećom, moraš se opredijeliti između lica i naličja. Između čovjeka i «čovjeka». Dobri, stari duh S. Isakov, prije zadnjeg putovanja, odlučio je, onako bolestan i star još jednom posjetiti Dachau. I drhtavom rukom ispisati dojmove, krupnim slovima, jer mu je vid sve slabiji i slabiji… «Dragi prijatelju, Hladno i otužno ožujsko jutro u Munchenu. Čekam taksi. Konačno stiže, a iz njega izlazi mlađi čovjek i očima traži moju prtljagu. Nemam ništa osim ovo malo duše što mi je preostalo. Srećom, on to ne vidi. Ostatke duše. Kažem mu na njemačkom da me vozi za Dachau. On me pomalo začuđeno gleda ali ne komentira. Šuti. Gledam polja prije Dachaua, prošarana bjelinama poluotopljenog snijega, kako nevino izgledaju. Ista polja na koja se danima, mjesecima i godinama taložio pepeo iz obližnjeg krematorija. Snijeg tih godina nije bio bijel. Ma koliko gusto padao. Stižu sjećanja. Vidim ljepljiv dima koji je vijuga prema nebu kojim su otputovale tisuće Evelina, Nataša, Ana, Radmila… Oblaci su imali posebnu jednoličnu sivu boju, bez nijansa, kakvu nikada poslije vidio nisam. I kad je vedro bilo, oni su bili između nas i neba, obojani tom čudnom bojom. Od dima. I kiše su bile sive. Padale su na travu, kvasile poljsko cvijeće oko logora… I u svojim kapima vraćale Eveline, Nataše… Na tim mokrim poljima imale su svoja čudesna vjenčanja sa zemljom… Na vjenčanjima su im pjevale ptice, a poljski miševi i mravi pripremali su im prve bračne noći… I danas, nakon toliko decenija, nad tim istim poljima šumi onaj blagi povjetarac, pjevušeći neispjevane pjesme, remeteći tako ovu 46

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća svetu tišinu. Nestalo je onih jezivih vrisaka… Samo jeka u mojoj glavi. Sve teže razlučujem zvukove. One vanjske od onih iznutra. Stojim na kapiji logora. Zatvorena. Nema više stražara. Još uvijek opasan bodljikavom žicom, sa stražarskim kulama koje zjape prazne. Plaćam taksi. On grabi novac i brzo se udaljava, uznemiren. Zašto? Čega se taj mladi čovjek plaši? Čekam službeno otvaranje, u 10 sati. Dolazi stari crveni opel iz kojeg izlazi čovjek i gleda me kao da sam došao s druge planete. Oči mu pitaju što ja radim ovdje? Povratak u ranu mladost, objašnjavam mu. Ne razumije. Ili ne pokazuje da razumije. Sliježem ramenima i polako ulazim u glavnu zgradu muzeja. Pustoš. Samo velike fotografije koje vise sa zidova prepune prugastih uniformi s ugašenim pogledima… Ljudi bez imena i prezimena. Ljudi s brojevima. «Svijet je svirep i tužan» zvoni mi u glavi Nabokov. Koračam sam kroz puste i prazne dvorane bivšeg logora. Bivšeg? Ne mogu izdržati. Odjednom mi se povraća. Starost ne podnosi veliku količinu sjećanja odjednom. Izlazim brzo van. Koliko mogu brzo. Ispred, s busena sasušene trave, gleda me jedan mali vrapčić. Pilji u mene. Čeka me? Kao da hoće nešto reći. Bože moj, čiji je duh u tom malom tijelu? Možda Ane Frank? Možda leti od logora do logora, u potrazi za ukradenim djetinjstvom… Sigurno je njen, tako mali, nezaštićen i nevin. Širom otvorenih očiju. Tako samo djeca gledaju. I sreću i nesreću. Prilazim mu se bliže. Ne plaši se. Sjedam pored njega i pričam mu. Njoj. Što se sve desilo od mog odlaska odavde. Svašta i ništa. Zapravo puno toga. Previše lošeg i ponešto dobro. Pokušavam se sjetiti dobrog i o tome pričati. Ne uspijevam. Netko joj drugi iz mene govori kako se i danas ubijaju djeca. Širom svijeta otvorenih srca odlaze u smrt. Još i gore. I djeca su počela ubijati. U ime onih kojima trebaju logori, geta, zidovi, izolacije… Šećem alejom starih jablanova na kojima još postoje zahrđali čavli na kojima su vješali… Čovjek natjera i jablanove da se sjećaju, samo sebe ne. Sebi je prisvojio pravo na zaborav. I to pravo selektivno koristi. Metodom linije manjeg otpora. Podanička metoda toliko obožavana od velikih vođa. Čemu služi Dachau danas? Tamo više nitko ne dolazi. Sjećanje traje dok savjesti ima. Dachau je zaboravljen. Umire i on. Nestaje iz stvarnosti. Sretneš ga u pokojem povijesnom udžbeniku koje sve teže razumijem. Možda jednom opet oživi. Možda sada neki novi 47

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća vođa u nekoj pivnici razmišlja o njemu… Možda snjegovi opet neće biti bijeli. Jer, kad zaboraviš, sve je moguće, zar ne? Ono o čemu vođe ne govore nije se desilo. Ono o čemu govore moralo se desiti. Pročitaj njihove memoare, najgoru literaturu koju je čovjek ikada ispisao, pa ćeš vidjeti. Dragi moj mladi prijatelju, ne znam što ćeš napraviti s ovim zbrkanim mislima, ali znam da ih zaboraviti nećeš. Izvini za razlivena slova… Kažu da nemaju tintu otpornu na suze… Tvoj S. Isakov“ Pula, ožujak 2004. 48

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća ISPOVIJEST STAROG PJESNIKA 2. dio Prvi dio ove priče objavljen je u romanu „Snovi nemaju cijenu“. Obje priče su posvećene pjesniku Stevanu Isakovu. Dragi prijatelju, Eto, prođe i ta 75. godina. Razmahala se starost na sve strane. Goropadna i nepopustljiva, kida svojim oštrim kandžama ostatke ostataka. Gledam ispisane knjige… Objavljene i neobjavljene… Islikane slike koje nikom ne trebaju… Možda kad uskoro umrem… Po onoj «Umri da bi živio». Što više reći? Jedan mali, izgužvani čovječuljak, sagorio od prevelikih emocija, kojem izmiče tlo pod nogama, lebdi bez krila… Koliko još? Za moj jeftini kaput već su sklepali drveni sanduk od isluženih dasaka. Stoji negdje u nekom skladištu i čeka me. Nedostaje još nekoliko slova, pokoja brojka, ja u njemu… Izbjegao sam odlazak liječnicima. Čemu? Sve češće čujem zvona s male kapele na groblju, kako ječe, cvile, zvuk koji se beskrajno polako rasteže preko napola razrušenog zida na groblju prema udolini preko puta… U kutu groblja malo, neuređeno staro grobno mjesto, s grubo pokrpanim rupama od mine koja je za zadnjeg rata pala baš na njega, posve slučajno… Nevješte ruke uvijek pripitih grobara samo su nabacale žbuku, tek toliko da se ne vidi unutrašnjost rupe. Vidim svećenika u pozlaćenoj odori, s molitvenikom crnih, zamašćenih korica, kako napuklim glasom mrmlja molitvu sebi u bradu. «Od zemlje si postao, u zemlju se vraćaš…» Uporni povjetarac vraća natrag požutjele listove molitvenika što izluđuje ionako nervoznog svećenika kojem se negdje žuri… Neki od preživjelih ga čeka… Miriše na kišu. Jato preplašenih čvoraka samo frknu krilima iznad okupljene gomile i svježe iskopane zemlje, iznad glava onih kojima se ne prljaju ruke, a običaj je ubaciti šaku zemlje u tu rupu… Glup običaj. Gledam kroz prozor. Isuse, kad sam ga zadnji put oprao? Veliko, crveno ožujsko sunce tone na dalekom horizontu… Koliko ga nevinih sutra neće dočekati? Koliko krvnika će i sutra u njemu uživati? Spuštam pogled na drugu stranu malog trga, na spomenik nekog od političara, koji su nekoliko puta rušili i vraćali natrag. Treba ih rušiti dok su živi, a ne njihove spomenike nakon 49

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća njihove smrti. Kad će već jednom ovdje stasati generacija koja nije opterećena tuđim sjećanjima? Kojoj su samo njena sjećanja važna? Nikad. I ne samo ovdje. Tuđim sjećanjima ubijamo budućnost. Čega se sjećaju mladi Palestinci prije samoubilačkih pohoda? Mladi Amerikanci na širokim cestama Bagdada posutih minama? Afganistanci okovani u podrumima na Kubi? Ideali? Jedni ih stvaraju, drugi im presuđuju, a treći ginu za njih. Oni treći onim prvima ne znače ništa. Oni se ne bave njima nego idealima. Tako je dug put do neba. Pokušavam osjetiti strah. Od kraja. Ne uspijevam. Strah me je samo od straha. Opet se vraćam Lauri. Ne uspomeni, nego njoj. Nikad nisam prihvatio njenu smrt. Nisam mogao, a pokušavao sam. Tako je lijepo slikala. Gledam njenu zadnju, nedovršenu sliku. Ptica koja pokušava uzletjeti sa zapaljenim krilima. Tko ih je zapalio? I zašto? Rat je taman počinjao kad je ona odletjela… Izbjegla ga. Liječnici su mi kasnije rekli da se nije željela boriti za život. Za koji život? Ovaj, ovdje i sada? Bože moj. Upoznali smo se tako davno, u Parizu, slučajno… Volio bih još jednom vidjeti Pariz, kad bi postojao. Onakav kakav je ostao u našem sjećanju. Eto, dragi prijatelju, ovo je vjerojatno jedno od mojih zadnjih pisama. Pisat ću ih ja i dalje, ali ih više neću slati. Piši ih ti i za sebe i za mene. Ako ih ne budeš imao kome poslati, ne piši ih. Neposlana pisma su teret s kojim u ovom životu ne možemo izići na kraj. Ja sam imao sreću da ih imam kome slati. Nadam se da će Svevišnji i tebi biti toliko široke ruke. Kako si i sam jednom rekao: «Teško je imati prijatelja, ali je još teže biti prijatelj». Jednog imaš, ma gdje se ja nalazio, a drugog pokušaj pronaći sam. Tvoj S. Isakov 50

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća ELA «Nakon dolaska u Pulu, prvi radni dan sam se uvalio u Naučnu biblioteku i počeo proučavati raznorazne brošure, knjige i knjižice koje su se odnosile na SIDU, objašnjavajući poznanici koja je tamo radila da mi to treba zbog nekog klijenta. Blijedo me odmjerila, vjerojatno se pitajući koga sam ja to sve počeo zastupati, ali je prešutjela komentar. Nešto čovjeka goni da vidi s čime se to sreo… Naravno, mene je prije svega interesiralo kako se prenosi. A prenosi se najčešće… Ali pazi ovo: suzama se ne prenosi! Kako je sudbina milostiva! Možeš plakati koliko god hoćeš, isplakati more, možeš njene vrele, slane suze osjećati po cijelom tijelu, ne moraš se brinuti, nema HIV virusa u njima. Isplači se, srećo, do mile volje, to je dopušteno, za plakanje nije predviđena kazna. Utopi se u suzama, jer su barem one ostale nevine u ovom prokletom, surovom svijetu. Čak ih ni SIDA nije oskrvnula, ostavljajući nam barem to: pravo na suze, na plakanje. Jedino pravo bez posljedica. Valjda i mora biti tako kad suze i nisu pravo, nego posljedica.» Odlomak iz romana «Ljubav kao kazna» Tako sam pisao i mislio prije godinu dana kad je taj roman i objavljen. U međuvremenu sam saznao da se spomenuti virus na ovim prostorima prenosi i suzama! Valjda je dolaskom na Balkan mutirao iz goreg u gore, kao i sve druge loše stvari koje svrate kod nas. Ela je HIV pozitivna. Ela je djevojčica, tek u osnovnoj školi. Ela je najprije postala zdravstveni, a potom i općedruštveni problem. I medijska tema do nepodnošljivosti zahvalna za razvijanje smisla za licemjerje do apsurda. Ela nije postala problem zbog virusa HIV-a. Ona je postala medijski i ini slučaj zato što je siroče, zato što za razliku od druge djece nema brižne roditelje koji bi postojanje tog nesretnog virusa mudro prešutjeli i prikrili pred okolinom koja reagira na ta tri slova isto kao i na… Nemam snage za usporedbe. A i koja bi bila prikladna? Elu nikad nisam vidio. Nisu je prikazali u brojnim vijestima posvećenim njoj. Vidio sam samo prazne učionice u kojima bi Ela trebala sjediti sa svojim vršnjacima, a i ispred njih roditelje druge djece, revoltirane na državu, koju okrivljuju za dolazak Ele u 51

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća njihov pitoreskni gradić, a naročito na humanizam koji bi oni trebali iskazati na račun svoje djece. Posebno ih iritiraju raznorazni stručnjaci koji im pokušavaju podvaliti tezu o bezopasnosti tog virusa po njihovu djecu, kad su oni, za razliku od tih promašenih znanstvenika, saznali da se on prenosi čak i suzama. A djeca plaču, zar ne? Oni još nisu naučili skrivati suze. Kad ih nešto boli, oni to i pokažu. Ako imaju kome. Uzalud silni apeli vlasti, stručnjaka, crkve, koji su sa svih strana uslijedili, koje li slučajnosti, tek na dan upisa u školu. Tko zna, možda su doista mislili da jednodnevnom edukacijom mogu razbiti nagomilane predrasude kod ljudi koji bilo koje drugo hendikepirano dijete s kakvim tjelesnim nedostatkom gledaju kao stvorenje niže vrste. Kako god bilo, nisu uspjeli spasiti Elu od izopćenja iz ove zajednice. A izopćenja su na ovim prostorima, po najrazličitijim osnovama, često omiljen način nekih njihovih stanovnika da pokažu što misle o onima koji nisu isti kao i oni. Ela je ispričana priča. Isto joj se desilo početkom prošlogodišnje školske godine u ovoj istoj državi, samo u drugom gradu. Kako smo mi općepoznati po toleranciji prema različitostima, prošlogodišnji pokušaj se tretirao kao iznimka, pa je za ovu godinu pronađen grad koji je proglašen prijateljem sve djece svijeta. Osim Ele. Istine radi treba reći da je nekoliko roditelja ostavilo svoju djecu s Elom u razredu. Pitam se kako je sada tim roditeljima s ostatkom tolerantne većine u tom gradu? I do kada će izdržati? Čak su i mladi iz tog istog grada demonstrirali su u korist Ele, ali tko još mladost ozbiljno shvaća. Konačno, da i sam ne zaglavim na slijepom kolosjeku licemjerja, mogao bih i razumjeti strah ostalih roditelja; tako je ljudski boriti se za dobrobit vlastitog djeteta. I teško je tu postaviti granice, ako se ta borba vodi na način koji će i tom djetetu dati mogućnost da sutra bude čovjek. Ovakav način postavlja jedno do zla boga zabrinjavajuće pitanje: koga će sutra, kad jednom odrastu, tolerirati djeca onih roditelja ispred prazne učionice? U međuvremenu Ela prestaje biti udarna vijest. U ovoj zemlji počinje predizborna kampanja. Smijenili su je brojni političari svih provenijencija koji nam govore o potrebi tolerancije, suživota, uvažavanja i drugih, multikulturalnosti, snošljivosti… Jer da samo tako imamo budućnost. 52

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Ela se polako zaboravlja. Kao i užasavajuća činjenica da je ona samo dijete koja nema sadašnjost, a već smo joj oduzeli budućnost. Činjenjem ili nečinjenjem. Svejedno. Pula, listopad 2003. 53

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća DINO Već mjesecima nisam ništa pisao. Zapravo se točno i ne sjećam kad je to bilo posljednji put. U početku sam se pisanjem osvrtao na stvarnost u kojoj živim, a onda se ta stvarnost počela osvrtati na moje pisanje, što rijetko kad iziđe na dobro. Nažalost, ni ja nisam bio iznimka od tog nepisanog pravila, makar sam to pokušao biti… Kako u nekoj svojoj knjizi napisah, iznimke potvrđuju pravilo, ali dok se ja dočepam statusa iznimke, u pravilu me već rasture. No, ovo nije priča o meni. Ovo čak i nije priča. Ovo je… Nemam pojma što je. Samo znam da jutros nisam popio uobičajenu kavu, bez koje naprosto ne funkcioniram. Ne funkcioniram ni sada. Naime, dok sam sjedio za stolom na terasi uvijek istog kafića i nestrpljivo čekao prvu kavu, ispred kafića odigrala se jedna scena koju je sudbina prerasla. Već dugo poznajem Dina. Dino je inventar spomenutog kafića i okolnih kioska. Toliko da ga više nitko i ne primjećuje. Stalno se vrti tu negdje oko nas, ponekad mu platimo piće, prozborimo s njim pokoju nesuvislu riječ… Nitko točno ne zna koliko Dino ima godina? Vjerojatno dvadeset pet ili šest. Dino boluje od cerebralne paralize. Od rođenja. «Lakši» oblik. Onaj koji nije u invalidskim kolicima. Dino se uvijek smješka, makar nitko ne zna zašto. Opet, kad smo već sami izgubili smisao za vedrinu, lijepo je vidjeti nekog nasmiješenog, taman i ne znali što je to što ga drži u tom čudnom raspoloženju. Dino je… Dino. Kao i svako jutro i ovaj put je Dino bio tu. Pored nas. Skoro. Sjedio je desetak metara dalje, pored obližnjeg kioska za prodaju novina, na malom prljavom betonskom platou i plakao. Onako, ispod glasa s čudnim izrazom na licu… Bol koju nitko ne razumije. Nitko nije znao zašto plače. Čekao sam da prestane, da se nasmiješi, kako bih konačno popio odavno serviranu kavu… Uzalud. Dino je i dalje plakao. Potom je odjednom sklopio ruke kao da se moli… Zagrcnuo sam se od prvog gutljaja već ohlađene kave. Ustao sam. Za desetak minuta imam raspravu na sudu. Brat i sestra, oboje u poodmakloj dobi, parniče se oko 4 kvadratna metra okućnice… Jadna okućnica. Jedan od onih apsurdnih sporova s kojima doživite penziju. Čim je rasprava završila vratio sam se 54

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća natrag, u isti kafić. Nemam pojma zašto. Dina više nije bilo. Nitko nije znao kamo je otišao. Na moj upit, blijedo su odmahivali glavom. Odustanem od pića i krenem u gradsku udrugu osoba s cerebralnom paralizom koju vodi jedan moj prijatelj. Morao sam ovo nekom ispričati. Sažaljivo me odmjerio, a osmjeh me podsjetio na… Dino ima samo dvadeset godina i nema nijednog prijatelja. Dino voli sve oko sebe, ali… Dino čak voli i jednu djevojku pored čijeg štanda prolazi svaki dan, ali ona ne zna da on postoji. Dino nikada neće doživjeti prve poljupce, onu nepoznatu strast koja se penje negdje iz dubine želuca i udara u glavu… Nikada neće položiti vozački ispit i voziti jedan od onih brzih automobila u koje zaljubljeno gleda dok jure cestom uz onaj betonski plato… Nikada neće… Dino se već nekoliko puta pokušao ubiti. Vozam se besciljno po gradu i slušam vijesti. Spiker nezainteresirano govori o otetoj talijanskoj humanitarki u Afganistanu… Razlog otimanja je puštanje prijatelja otmičara iz tamošnjih zatvora, inače kriminalaca. Eto, kriminalci nemaju problema s prijateljima. Spiker najavljuje mogućnost da je humanitarka ubijena… Zato što je činila dobro. Nadam da je živa. Barem to. Ako nije, trebalo bi skinuti sve nazive ulica na čijim se sumornim pročeljima kočopere imena poznatih i manje poznatih vojskovođa i umjesto njih staviti ime otete humanitarke. I drugih sličnih njoj. Da nas te bezlične pločice na koje ne obraćamo pažnju barem ponekad i barem slučajno podsjete da smo samo ljudi koji će jednom trebati pomoć onih koji znaju koliko Dino ima godina i… Bože moj, u kakvom mi to svijetu živimo. I koliko smo sami krivi što je takav. Pula, travanj 2007. 55

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća SVI SU LJUDI BRAĆA Živim u zemlji i u okruženju kojeg, uz sav moj mentalni napor, sve teže i teže razumijem. Ili se meni barem tako čini. Što god napišem, a činjenica je da sam u zadnje vrijeme pretjerao s pisanjem – na granici sam skribomanije – ili mi se obije o glavu ili me se ignorira. Ovo zadnje je, uzgred budi rečeno, puno prihvatljivija varijanta. Skliznuh s teme. Nenamjerno. Konceptualna pogreška. Ah, da. U zadnjoj drami, u posveti, napisah da su svi ljudi braća, pa i oni koji su zaboravili biti ljudi. I da je njima pomoć najpotrebnija, makar nisu svjesni te potrebe. Ponavljam da se radi o posveti, dakle, nema direktne veze sa sadržajem drame, što je s ovdašnjeg stanovišta ipak kakav-takav pozitivan pomak u mom promašenom svjetonazoru. Međutim, kako su u toj drami ravnopravno zastupljena ludila većine balkanskih naroda, to se opet nekako nametnulo pitanje: s kim smo mi to braća? Nismo valjda s, primjerice, Srbima, s kojima smo do jučer ratovali? Doduše, ne samo s njima, ali drugim ratovima ne priznajemo postojanje, a tek toliko da se zna, stari se most u Mostaru srušio sam od sebe. Što se čudite? Nakon toliko stoljeća više naprosto nije mogao izdržati tolike vojničke čizme koje su ga gazile. Vidjet ćemo koliko će ratova ovaj novi most izdržati? Eh, stari su graditelji ipak bili svjesniji okruženja u kojem su gradili. Ah, opet ja. Eto vidite koliko je tanka linija između ljudskog bratstva i porušenih mostova. Dakle, da ponovimo: kako nam Srbi mogu biti braća? Morate priznati da je nakon tek završenog rata malo teže objasniti ovakvu tezu. E, ali, kako je moj narod (kojeg ja doista volim i cijenim, što god on mislio o meni i zbog kojeg ja i pišem ovo što pišem, koliko god on to ne htio razumjeti) izrazito bogobojazan, to se ja u takvim (ne)prilikama pozovem na neupitni autoritet. Vi sad mislite na naše očeve nacija. A ne, njihove smo autoritete pokopali s njihovim tijelima. Mislio sam na papu. Svetog oca. Je li sveti otac skoro svake godine obilazi ovdašnje narogušene ovčice, koje se, čim njegov avion prijeđe u naš zračni prostor i sami pretvore u svece. Jest. Je li njegova tvrdnja da su svi ljudi braća, bez obzira na boju, vjeru, nacionalnu pripadnost… Jest. Je li prije par mjeseci danima uvjeravao ovdašnje stado u potrebu oprosta, suživota, tolerancije, o tome kako bez toga nema 56

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća budućnosti za nikoga a ne samo za nas… Jest. Jeste li tada svi skrušeno klimali glavom u znak odobravanja? Jest. Ali. Što ali?! Ali, papa je otišao. A i baš su te dijelove njegovih brojnih izlaganja na istu temu nekako slabije ulovili. Više se sjećaju onih drugih dijelova njegovog izlaganja? Kojih drugih? Ja druge nisam ni primijetio. Pa, ono da je obitelj stup svakog društva… Ah, to. Dobro, slažem se i s time, makar sam ja u zadnjem romanu, u nastajanju (rekoh da sam pretjerao s pisanjem), obitelj definirao kao skup stranaca koji dijele isti stambeni prostor. I ponekad isto prezime. Sveti oče, oprostite mi, ali ima nečeg u tome, inače ne biste Vi toliko apelirali o potrebi obnavljanja tradicionalnih obiteljskih vrijednosti… Kako bilo, moji su sunarodnjaci Papu akceptirali samo do razine vlastitih obitelji. Ono s tuđim obiteljima, onaj malo prošireniji kontekst iste priče, nekako im je izmakao. Većini njih. Iznimke potvrđuju pravilo, zar ne? No, da ne bi ispalo kako imam primjedbe samo na recepciju vlastitog naroda – bože sačuvaj – ja ti svako toliko uključim satelitski program da vidim kako braća napreduju s obnovom pobratimstva. I dobijem obrnutu sliku onog što gledam kod nas. Zamijenjene uloge. Zamijenjene teze. Većina ih je još uvijek u fazi okrivljivanja, a do faze opraštanja… Eh… Dobro, stvarnost je takva kakva jest. Moraš se pomiriti s njom, jer ona s tobom sigurno neće. Ili ne moraš, ali onda… Nego, nešto drugo mi nije jasno. Ako je sve to tako, tko je onda napisao one tisuće pisama podrške koje sam dobio sa svih strana Balkana? I šire. Ona drama s početka priče je doduše već objavljena, a baš bih tako rado malo izmijenio onu posveticu. Svi su ljudi braća, a iznimke to potvrđuju, zar ne? I još nešto, meni osobno izuzetno važno. Vjerovali to ili ne svi ti naši silni protagonisti svetih istina (a doista ih ima toliko da i te istine sve teže i teže nose toliki teret), navedenih iznimki je sve više i više. Možda ne toliko da prerastu u pravilo, ali opasno kucaju na blindirana vrata soba u kojima se čuvaju zavjetni kovčezi spomenutih istina. Pula, lipanj 2003. 57

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća IZBOR IZ RECENZIJA Gunjača, autor drama i romana o kojima smo govorili na ovim stranicama, pokušava promišljati o neizbježnosti i besmislu rata u stilu neke vrste balkanskog Michaela Moora. Ove su priče, plod razmišljanja o događajima koji su potresli autorovu zemlju u kojoj su se svi u jednom trenutku pretvorili u neprijatelje jedni drugima, a da ni ne znaju zašto, i na kraju krajeva, da se niti ne zapitaju zašto. Tako se čini da su jedno od rješenja upravo pitanja bez odgovora. Pitanja koja ne zahtijevaju jedinstveni odgovor jer su odgovori neprijatelji dijaloga kojeg takva pitanja otvaraju. Francesco Mazzetta (Mucchio Selvaggio, br. 588/2004, Italija) odlomak *** Dražan Gunjača iz Pule (Hrvatska) napisao je brojne priče na temu rata kako bi izrazio što osjeća i opisao tragediju tog događaja koji se, na žalost, često ponavlja u povijesti čovječanstva. Tijekom cijele knjige vidimo da pisac nema nade u tom smislu obzirom da ga je pet godina krvavog rata u vlastitoj zemlji duboko potreslo, vidio je i čuo svašta, sve vrste boli pojačane kišom bombi, od kojih neke nazivaju i inteligentnima usprkos ubojitosti, bombi koje padaju i po nevinima. «Svi su ljudi braća» sadrži četrnaest kratkih priča koje iskazuju svo autorovo osobno i društveno razočaranje, otvaranje očiju koje se manifestira opširnim vokabularom vezanim isključivo za rat, poput strašne opsesije koje se čovječanstvo ne može riješiti. Ali zašto? Zašto nakon dugih godina mira (nazovimo to primirjem) čovjek ima potrebu učiniti da se začuje tutnjava smrti kroz zaglušujuću buku oružja? Možda se radi o igri izdržljivosti u kojoj se dva protivnika iznova, ciklički, izazivaju ne bi li prevagnuli u nečemu; a možda se radi o atavizmu koji čovjeka ograničava otkad je prvi put kročio Zemljom. Tko zna? «I tako, sjedim na terasi i po tko zna koji put istu misao vrtim po glavi: zašto se ratovi ne mogu spriječiti? Možda zato što većina ljudi nemaju ni približnu sliku njihove suštine, dok im se i samima ne dese? Možda i stoga što nisu svjesni da danas, u ovoj galopirajućoj globalizaciji, nema tuđih ratova. Sve su to naši ratovi, jer se svaki, na ovaj ili onaj način, direktno ili indirektno odrazi na naše živote.» (str. 33). Autor je proniknuo u savjesti drugih ljudi, posebno svojih neprijatelja, onih koji razmišljaju drugačije od njega, a sve kako bi ih razorio i istovremeno ponudio nove načine života. Je li u tome uspio? Razloge za mir Dražana Gunjače možemo shvatiti samo čitanjem ove knjige, jednog dugog dijaloga koji na trenutke djeluje poput filozofije 58

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća rata, njegovih popratnih efekata, tragedija i broja žrtava koji će sigurno zauzeti svoje mjesto u medijima ali će neumitno ostati apsurdne žrtve, jednako kao i mržnja i sukobi među narodima. Isabella Michela Affinito (Fiuggi, 2. kolovoza 2004., Italija) *** Rat, uvijek i stalno rat, onaj koji nikad ne napušta našu planetu i kruži li kruži, nezasit boli i krvi. Autor je obuzet njime, previše viđenog užasa koči njegovu sposobnost da se odaleči od uspomena i događaja koje bi bilo bolje nikada proživjeti. Knjiga je propitivanje, prikaz posljedica rata koji je previše toga uništio, koji je previše razorio ljudi i stvari. Sve što je svakodnevno, obično, postaje bolno i teško, i nema više spokoja i izvjesnosti istih budućnosti koje se prenose s naraštaja na naraštaj. Pisac dočarava nesigurnost i strah od daljnjih štetnih i tužnih događaja koji bi mogli dodatno poremetiti ritam patrijarhalnog života. Ritam pisanja zastaje, ponovljene kružne misli sprječavaju kreativnost da se raspostre po svom prostoru, um se umiče u mašti i apstraktnom zbog tog viđenog vlastitim očima ojađenim ratom i ljudskom patnjom. Vraćanje prošlih vremena proganja ga, svježi vodotoci i rascvale livade, velebne šume u svoj svojoj ljepoti, a činjenica da ih je već doživio i uživao u njima dodatno zagorčava njegovo svakodnevno prisjećanje i usporedbu svega toga s mračnom sadašnjosti. Myriam Pierri, pjesnikinja (Italija, 2004) *** Svi su ljudi braća PULA – zanimljiva publikacija Dražana Gunjače u izdanju Universum - Trento U zbirci 14 priča pod naslovom "Svi su ljudi braća", Dražan Gunjača lucidnom svjesnošću obrađuje temu rata, stavljajući odgovornost ne samo na političke lidere i šefove država već ravnomjerno je raspodjeljujući na čitav ljudski rod. Svatko od nas bi, u svojoj malenkosti, trebao preuzeti dio odgovornosti. ("... Iako je petogodišnji rat nedavno završio, danas ova zemlja živi kao da rata nikad nije ni bilo. Nekoliko mojih prijatelja je zadovoljno zaključila da je rat zaista iza nas i da nema više ničega što bi ih na to podsjećalo...") "Svi su ljudi braća" je djelo čije nam se čitanje isprva može činiti teško, no što dublje poniremo u teme koje obrađuje, ključ teksta postaje sve jasniji otkrivajući mnogobrojne poglede na situaciju koja nije samo nasljedstvo onoga tko je osjetio rat na vlastitoj koži, već svih nas koji se, na jednom humanom nivou, osjećamo upletenima. 59

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Rat je ipak samo polazna točka za autora; čvrstoćom logike, hladnom i pomnom odlučnošću on ogoljuje jedno po jedno, pitanja koja bi si trebao postaviti današnji čovjek. Tako njegova razmišljanja prelaze od domoljublja do tragičnog atentata 11. rujna 2001., do posljedica ili "kolateralaca" kako naziva rat u Afganistanu i kasnije Iraku. Cilj je prodrmati svijesti o ljudima koji su od statusa ratnika, heroja, postali "moderni gubavci" koje svi izbjegavaju. Zabija nož ravno u ranu, naglašavajući teškoće preživljavanja poslije rata koji proizvodi heroje koje kasnije uništava, kada više ne služe ničemu... ("... Tako je teško biti običan čovjek u ratu, ma gdje te on zatekao. Povijest interesiraju samo oni koji su po njenoj mjeri, a ne obični ljudi") kaže autor ovog djela koje kopa po našoj savjesti ostavljajući nas možda tužnijima ali svjesnijima i zasigurno manje siromašnima. Renza Agnelli (časopis L\'Eco dell\'Arte, Listopad/studeni 2004, Italija) *** Dražan Gunjača, Svi su ljudi braća Edizioni Universum – Trento 2004. Dražan Gunjača, višestran književnik čiji opus sadrži brojne romane, drame, eseje i kratke priče, živi na Balkanu gdje su tragovi posljednjeg rata još uvijek tužno vidljivi. Ova se knjižica, čiji je naslov u snažnom kontrastu s latinskom izrekom «homo homini lupus», izrazom ljudske prirode, teško može definirati zbirkom priča, kako u predgovoru kaže Renza Agnelli. Doista, iako se priča nazire tu i tamo (na primjer u priči o maloj Eli, seropozitivnoj djevojčici koju druga djeca i njihovi roditelji izbjegavaju kao da je kužna, ili u onoj o golubu s kojim pisac uspostavlja prijateljski odnos), knjiga je prije svega intiman dnevnik koji se, baveći se temama poput ljubavi za domovinu ili ljudskom neosjetljivošću za tuđe tragedije, zaustavlja na razmišljanjima punim gorčine o ratu koji stiže «iznenada, nepodnošljivo arogantno kao bilo koji nezvani gost koji ne prihvaća odbijanje». Njegova nas promišljanja navode na razmišljanje i na patnju, no svako toliko je lijepo stati i pokušati razumjeti skrivenu stranu svih stvari. Nakon 5 strašnih godina, čini se da rat u Hrvatskoj nije ostavio vidljiva traga: turisti će, privučeni ljepotom krajolika, i dalje fotografirati, a sunce će i dalje obasjavati zelenkasto more... U New Yorku, u kojemu su dva tornja vladala nad gradom, nastat će nešto monumentalno koje će svom stvoritelju pribaviti beskrajnu slavu: a turisti će još jednom, zaboravljajući ogromnu crnu rupu nastalu u atentatu 11. rujna 2001. povicima ukazivati na čudo i fotografirati... 60

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća Most u Mostaru pod kojim su rijeka i životi tamošnjih ljudi tekli 427 godina, nije preživio rat. Na njegovom je mjestu niknuo novi most, čvršći i moderniji... Na prvi pogled sve je kao i prije. No tko će uvjeriti rodbinu žrtava da je sve to bilo potrebno kako bi se na šahovskoj tabli figure vratile na svoje mjesto? U svakom ratu – s gorčinom nam govori autor – s jedne strane postoje ratnici koji se igraju heroja a da ne znaju zašto, a s druge nesretnici koji umiru i koji nikada neće saznati zašto, dok iznad svega toga stoje moćnici kojima je rat potreban kako bi nastavili biti moćni; «Bombe uvijek ubijaju, bez obzira na njihov kvocijent inteligencije.» Alfonsina Campisano Cancemi IL CONVIVIO, Italija (Siječanj – Ožujak 2005) *** DRAŽAN GUNJAČA SVI SU LJUDI BRAĆA Predgovor Renza Agnelli. Na naslovnici fotografija autora. Grafička realizacija I. Campisi. Edizioni Universum, Trento 2004., 64 str, 9,90 Eur Lucidna ali beskompromisna analiza vrijednosti i značaja kojeg danas ima riječ «rat»: tako možemo definirati ovaj traktat hrvatskog autora koji temeljito, uz tisuću pitanja ali i deliričnih istina, istražuje motive koji ljude naganjaju na takvo ludilo i na njegovo stalno besmisleno ponavljanje sve do opće apokalipse mučenja. Autor kao polaznu točku takvog promišljanja uzima stravični balkanski rat kojeg je prošao («rat koji je trajao pet godina», kako sam više puta ponavlja između redaka), i koji je fizički i iznutra razorio zemlju u kojoj i dalje živi i piše svoje romane, i za koju gaji «neshvatljivu ljubav». Taj je rat za mnoge već odavno prošlost, no autor tvrdi da zapravo nije nikad ni završio, ili barem ne bi trebao završiti u svijestima ljudi: rat nije samo stvar države, već opsesija za koju je odgovoran, osim sudionika, i sav ljudski rod («Ako nijedna normalna osoba ne želi rat, zašto je rat postao normalna pojava?»). Žestoka ali iskrena kritika civiliziranog svijeta, usmjerena na razbijanje indiferentnosti koja obavija toliko mnogo ljudi dok se radi o tužno aktualnoj temi. Tema je to koja se po Gunjači ne može izraziti u množini: u vrijeme «galopirajuće globalizacije» nije logično govoriti o mnogim ratovima… svi oni imaju previše sličnosti, toliko da nas nagone na pomisao da je «rat» beskrupulozni vladar, pakleni demon koji opsjeda dušu, razum i sve materijalno na svijetu. Postoje li zaista «velikani» u sukobu, ili je to On, stravična personifikacija, koja vlada «vladarima»? To je posljednje u nizu pitanja koja autor postavlja sebi a 61

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća retorički i čitatelju ovih 14 kratkih priča pisanih živim jezikom, ali nikad neiskreno ili konformistički. *** Književni sukus djela je razuvjereni apel da pogledamo stvarnosti u oči i razmislimo o gorućim temama. Ima li zaista smisla u naše vrijeme govoriti o «inteligentnim bombama», kad su one same očajnička uvreda životu? Kako može rat biti razuman izbor? Dileme koje ističe autor ne pogađaju samo sudbinu njegove zemlje već se dotiču i drugih stvarnosti: New York nakon 11. rujna, Irak, Afganistan… Čitatelja se navodi na razmišljanje o vlastitoj ulozi i o svojim obavezama prema svijetu, što Gunjača naziva «svojom najvećom i najbolnijom iluzijom». Rat na žalost pripada svima, a ne samo onima koji su njegovu dramu proživjeli u prvom licu. Naslov knjige može na kraju izgledati kao neobičan paradoks: koja su to braća o kojoj se govori? U istoimenom odlomku objašnjeno je da je to citat govora Svetog Oca Ivana Pavla II u posjetu autorovoj zemlji. Gunjača se ograničava na priznanje da su «svi ljudi braća, a iznimke to potvrđuju». Deborah Benigni (Punto di vista, br. 45/2005, Italija) 62

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća BILJEŠKA O PISCU Autor je rođen 7.10.1958. godine u Sinju, gdje je završio osnovno školovanje. Vojno školovanje završio je u Splitu, nakon kojeg je proveo u uniformi bivše Jugoslavenske ratne mornarice desetak godina. U međuvremenu je diplomirao i na pravnom fakultetu u Rijeci, te nakon toga napustio bivšu JNA. Od početka devedesetih godina naovamo odvjetnik je u Puli. KNJIŽEVNE NAGRADE PJESME - PREMIO AGORA 2003 (Italija) - CONCORSO INTERNAZIONALE «UNA POESIA PER LA VITA» 2004 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE «GOLDEN PEN» 2004 (Italija) - CONCORSO LETTERARIO INTERNAZIONALE A.L.I.A.S. 2004 (Melbourne, Australija) BALKANSKI RASTANCI (roman) - PREMIO SATYAGRAHA 2002 (Italija), održan na temu mir - PREMIO CESARE PAVESE-MARIO GORI 2004 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE ANGUILLARA SABAZIA CITTÀ D’ARTE 2004 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE DI POESIA E NARATIVA «VOCI E SILENZI – NICOLA RAMPIN» 2004 (Italija) - CONCORSO LETTERARIO INTERNAZIONALE A.L.I.A.S. 2004 (Melbourne, Australia) - PREMIO INTERNAZIONALE DI LETTERATURA – «PHINTIA» 2004 (Italija) - PREMIO CARVER 2004 (Italija) - PREMIO «GIUSEPPE GIUSTI» 2004 (Italija) - PREMIO «IL GOLFO» 2005 (Italija) BALKANSKI RULET (drama) - IL VIAGGIO INFINITO 2003 (Italija), nagrada za kazalište - ANGUILLARA SABAZIA CITTÀ D’ARTE 2003 (Italija), plaketa Europskog parlamenta - IL COVIVIO 2003 (Italija) počasna nagrada 63

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća - PREMIO RIPA GRANDE 2003 (Italija), specijalna nagrada žirija - PREMIO CESARE PAVESE-MARIO GORI 2003 (Italija) - PREMIO CARVER 2003 (Italija) - PREMIO LA FONTE-CITTÀ DI CASERTA 2003 (Italija) - PREMIO LOGOS 2003 (Italija) - PREMIO PHINTIA 2003 (Italija) - CONCORSO «VERSO IL DUEMILA» 2003 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE NAVARO 2003 (Italija) - PREMIO CITTÀ DI CASINO, Medaglia d\'oro V.M. 2003 (Italija) - PREMIO LETTERARIO TRIESTE – Scritture di frontiera 2003 (Italija), nagrada za kazalište - PREMIO INTERNAZIONALE GRAN PREMIO D\'AUTORE 2004 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE DI POESIA E LETTERATURA «NUOVE LETTERE» 2003 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE LIBRO D\'ORO 2004 (Italija) - CONCORSO LETTERARIO NAZIONALE «SAN MAURELIO» 2004 (Italija) - PREMIO LETTERARIO INTERNAZIONALE CITTÀ DI MONCALIERI 2004 (Italija) - PREMIO EUROPEO «VIA FRANCIGENA» 2004 (Italija), nagrada za kazalište - PREMIO “Nicola Martucci - Città di Valenzano” 2004 (Italija) - PREMIO «LIBRO DI SUCCESSO INTERNAZIONALE» 2004 (Italija) - PREMIO LETTERARIO NAZIONALE «PICENA» 2004 (Italija) - PREMIO LETTERARIO NAZIONALE «Santa Margerita Ligure – Franco Delpino» 2004 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE «BORGO DEGLI ARTISTI» 2004 (Italija) - CONCORSO BIENNALE CULTURALE ACCADEMIA «TERRA DEL VESUVIO» 2004 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE «Firenze, Capitale d\' Europa» 2004 (Italija) - CONCORSO «SAN MAURELIO» 2004 (Italija) U SJENI RAZUMA (drama) - PREMIO ANNALISA SCAFI 2004 (Italija), nagrada za kazalište - PREMIO «LA FONTE - CITTA DI CASERTA» 2004 (Italija) - PRIMO PREMIO ASSOLUTO 2004 (Italija) - PREMIO TEATRALE «ANGELO MUSCO» 2004 (Italija) - PREMIO «PRATO: UN TESSUTO DI CULTURA» 2005 (Italija) 64

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća - CONCORSO LETTERARIO ‘IL GIUNCO-CITTÀ DI BRUGHERIO’ 2005 (Italija) - CONCORSO LETTERARIO INTERNAZIONALE A.L.I.A.S. 2005 (Melbourne, Australija) SILOVANJE RAZUMA (roman) - CONCORSO INTERNAZIONALE -CITTA\' DI SALO\' 2004 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE «MONDOLIBRO» 2005 (Italija) LAKU NOĆ, PRIJATELJI (roman) - PREMIO INTERNAZIONALE DI POESIA E LETTERATURA «NUOVE LETTERE» 2007 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE “IL MOLINELLO” 2008 (Italija) - PREMIO INTERNAZIONALE «CITTA’ DI SALO» 2008 (Italija) SEDAM DANA SAMOĆE (roman) - PREMIO CITTA\' DI RECCO, 2010. (Italija) PRIČE - CONCORSO L\'ARCOBALENO DELLA VITA 2003 (Italija), za priču -Ljubav i domovina- - PREMIO INTERNAZIONALE CITTÀ DI LUGO 2003 (Italija), za priču «Na prvi pogled» - PREMIO INTERNAZIONALE GRAN PREMIO D\'AUTORE 2004 (Italija), za priču «Svi su ljudi braća» - PREMIO INTERNAZIONALE «OMAGGIO A WILLIAM SHAKESPEARE» 2004 (Italija) - PREMIO «VERSO IL DUEMILA» 2004 (Italija) - CONCORSO NAZIONALE SULL\'AMORE «LA VOCE DEL CUORE» 2004 (Italija) - PREMIO CITTA\' D\'ARTE CASSINO, Medaglia d\'oro al V.M.- 2004 (Italija) - PREMIO «PRIMAVERA STRIANESE» 2005 (Italija) 65

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća BIBLIOGRAFIJA - BALKANSKI RASTANCI – roman, središnji dio istoimene trilogije romana. Objavljen do sada i u Njemačkoj, SAD-u, Italiji, Australiji, BiH, Srbiji. - BALKANSKI RULET – drama, objavljena do sada i u Italiji, Njemačkoj, SAD-u, Srbiji. Postavljena na kazališne daske u Italiji. - NA POLA PUTA DO NEBA, roman, prvi dio trilogije Balkanski rastanci. - LJUBAV KAO KAZNA, roman, treći dio trilogije Balkanski rastanci. - U SJENI RAZUMA, drama, objavljena i u Italiji. - LAKU NOĆ, PRIJATELJI, roman, objavljen i u Italiji. Adaptiran je i postavljen na kazališne daske u Italiji. - SNOVI NEMAJU CIJENU, roman - KAD ME NE BUDE VIŠE, zbirka pjesama - SVI SU LJUDI BRAĆA, zbirka priča, objavljena samo u Italiji. - BALKANSKI AKVAREL, drama, objavljena i u Srbiji. - SILOVANJE RAZUMA, roman, objavljen i u Italiji. - SEDAM DANA SAMOĆE, roman, objavljen i u Italiji. - I NEBO JE ZA LJUDE, roman - NEBO IZNAD DALMACIJE, roman Web: www.drazangunjaca.com Email: drazan.gunjaca@inet.hr 66

Dražan Gunjača Svi su ljudi braća SADRŽAJ Uvod 3 Bubreg i nacionalno pitanje 4 Dva stranca na sajmu knjiga 10 Golub i ja 14 Ive, Mile i Jozo 17 Ljubav i domovina 22 Luđaci opće prakse 24 Na prvi pogled 26 Pametne bombe 29 Bajka o Iraku 31 Ratni prêt-à-porter 34 I nakon rata – rat 36 Tatjanina priča 38 Petar 43 Dachau 2004 46 Ispovjest starog pjesnika 49 Ela 51 Dino 54 Svi su ljudi braća 56 Izbor iz recenzija 58 Bilješka o piscu 63 67