Godine slike i tona



http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

1

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

2

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

1 GODINE SLIKE I TONA / RTV sećanja

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

2 GODINE SLIKE I TONA / RTV sećanja Izdavač RUV RTV Ignjata Pavlasa 3 21000 Novi Sad www.rtv.rs Za izdavača Siniša Isakov Urednici Dragutin Bunović Zoranka Stamenković Pomoćnik urednika Sonja Savić Lektorke Milana Malenić Biljana Rac Dizajn i priprema Emil Otrupčak Štampa Forum, Novi Sad

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

3 Petar Antonijević, Mara Basarić, Radojka Bera, Dimitrije Boarov, Vera Bojić, Deže Bosnai, Slobodan Budakov, Dragan Bunović, Jarmila Cinkotski, Vera Cvetko Cvetićanin, Nikola Cvetković, Bela Čeke, Jon Damjan Zaza, Emil Damjanović, Janoš David, Vasa Dimić, Tomislav Dražić, Jaroslava Dugošija Dobrenov, Dragana Džigurski, Nikola Đuranin, Ljubinka Egerić, Anđelko Erdeljanin, Miroslav Forgač, Radomir Gruja Grujičić, Franja Horvat, Srđan Ilić, Duško Janjić, Jelena Kačmarčik, Eva Kapitanj Živković, Viktorija Kiš, Jan Kopčok, Dragan Kosanović, Ferenc Kovač, Jožef Kovač, Dragan Krivačević, Dragan Kujunžić, Milan Livada, Milan Lučić, Adela Marijaš, Vid Marjanović, Andrija Marković Majtenji, Dušan Mihalek, Svetislav Milenković, Pavle Milivojev, Borivoje Milosavljević, Milenko Mića Milosavljević, Nandor Nađ, Nikola Džo Novaković, Marija Novotni, Zdenko Obad Šćitaroci, Petar Onču, Mihajlo Miša Oneščuk, Jelena Pajčin, Oskar Pandi, Zuzana Pavlov, Bogdana Petrović, Miodrag Petrović, Marijan Piljić, Miroslava Povljaš, Petar Popa, Milivoje Radaković, Jadranka Radujko, Ištvan Rajčan, Natalija Ramač, Teodora Razumenić Peričin, Zoranka Stamenković, Nikola Starčević, Dušan Stojčić, Ananije Stojković, Jan Struhar, Janoš Šumaher, Marija Uzelac, Srđan Uzelac, Vicko Arpad, Boško Vojkić, Danica Vujkov, Vera Zamurović, Robert Zentai, Vesna Zirojević, Slobodan Živančević GODINE SLIKE I TONA RTV sećanja

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

6

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

5 Ova zbirka pojedinačnih kazivanja u zbiru daje jednu jedin- stvenu i neponovljivu priču za svojevrstan spomenar Radio-televizije Vojvodine, sećanja na ona vremena kada su mediji bili retki, a medijski poslenici duboko svesni ogromne odgovornosti za svaku emitovanu reč i sliku. To su prilozi za istoriju naše kuće, ali i građa za sadašnjost i budućnost, mnoge poruke kao što je, recimo, ona da nove tehnologije omo- gućavaju lakšu, bržu, kvalitetniju i kompletniju proizvodnju programa, ali da bez entuzijazma i profesionalne zaluđenosti nije moguće preneti medijski sadržaj onima zbog kojih radio i televizija kao javni servis i postoje. Osamdesetak svedoka gotovo svih profesija koje su postojale u Radio-televiziji Novi Sad govori o decenijama postojanja naše kuće, od prvih dana, kada je 29. novembra 1949. godine pokrenut Radio Novi Sad kao javna tribina i informator vojvođanskog mnogonacionalnog živ- lja i pokretač novih kulturnih i umetničkih izraza, izazova i stvarala- štva, preko godina i decenija stasanja, saplitanja, uzleta, padova, ponov- nog podizanja u nastojanju da i radio i televizija budu u službi građana. Sve što su ljudi koji svedoče – i ne samo oni – za sve ove godine ugradi- li u RTV jesu trud, entuzijazam, odricanja, predanost, odnos prema pro- fesiji, lojalnost. Zahvaljujući njima – i ne samo njima – Radio Novi Sad, a posle toga i Televizija, po mnogo čemu prednjačili su na našem medijskom prostoru. Zahvaljući njima – i ne samo njima – naša kuća ima šanse da ponovo postane i ostane vodeći medij u službi građana Vojvodine. Siniša Isakov Predgovor

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

6

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UU Televiziju Novi Sad došao sam 1975. godine, kao 124. zaposleni, da radim kao sportski novi- nar, na poziv tadašnjeg glavnog urednika Duška Popova, koji je osnivao Informativnu redakciju na srpskom jeziku. Naravno da mi je imponovao poziv i da sam ga oberučke prihvatio. U tada- šnjoj redakciji u osnivanju bila je nekolicina mojih drugova i poznanika, što iz školskih dana (Dimitrije Boarov, Srđan Sol- datović), što iz vremena kada sam se bavio sportom (Vlastimir Čekić, koji je tada bio urednik sportske rubrike, i još nekolici- na), tako da nisam došao u nepoznato. Većina nas nije imala baš jasnu predstavu o tome šta je televizijsko novinarstvo, ali tadašnje rukovodstvo Televizije, s direktorom Slobodanom Budakovim i glavnim urednikom Duškom Popovim, dovelo je u Televiziju ljude već afirmisane u vizuelnim komunikacijama, bilo da su to snimatelji, reditelji, montažeri, koji su nas obučili i objasnili nam kako se vizuelno uobličavaju vesti, reportaže, izveštaji i svi drugi oblici televizijskog izražavanja. Tu pre svega mislim na snimatelja evropskog renomea Branka Ivatovića, montažere Evu Vekaš i Vuksana Lukovca, reditelja Mihajla Ilića i niz drugih ljudi iz produkcionog dela, organizacije, sni- manja, praćenja događaja... Posebno me je impresionirala nova zgrada Televizije, koja je namenski građena, a bila je među prvima potpuno kli- matizovana, s novim nameštajem, opremom i svime što čini jednu redakciju. Kako je Televizija Novi Sad bila kuća u osni- vanju, oprema koja je stizala za televizijski program bila je naj- modernija, tako da smo, već na samom početku, bili prva tele- vizija u Jugoslaviji koja je imala kolor-program. Sve je to utica- lo na nas da se s ogromnim entuzijazmom i energijom bavimo pravljenjem programa. Na samim počecima nismo imali celo- dnevni program, nego smo ga počinjali Dnevnikom u 17 sati i ta informativna emisija i danas postoji u istom terminu. U sportskoj rubrici bili smo urednik Vlastimir Čekić i ja, pa sam u početku karijere, uz praćenje atletike, gimnastike, 7 Antonijević, Petar – rođen 1946. godine u Novom Kne- ževcu, od 1947. živi u Novom Sadu, gde je završio osnovnu školu, gimnaziju i Poljoprivredni fakultet. U toku studija, nešto više od dve i po godine, radio honorarno kao novinar u Radio Novom Sadu, a radni vek proveo kao sportski novinar u Televiziji Novi Sad, iz koje se penzionisao posle 37 godina radnog staža 2011. godine. Trenirao gimnastiku i bio jugo- slovenski juniorski reprezentati- vac, da bi posle sportske povrede, sa 19 godina, počeo da igra ruko- met u prvom timu RK „Voj- vodina“, gde ostaje deset godina. Bavio se i planinarenjem, alpiniz- mom, skijanjem, a još uvek se aktivno bavi jedrenjem, u kojem je, pre tri godine, osvojio srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu u Moskvi. Oženjen je, ima četvoro dece i, zasad, dvoje unučadi. ANTONIJEVIĆ, PETAR VREME ČUDA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

zimskih sportova, rukometa, boksa i džuda, prema kojima sam gajio poseban afinitet, pratio i fudbal, koji me nije naročito interesovao. Kako je osnovni posao sportskih novi- nara u televiziji direktan prenos sportskih događaja, za mentore sam izabrao svoje uzore Milku Babović iz Televizije Zagreb i Dragana Nikitovića iz Televizije Beograd. Imali smo redovne sastanke i dobru komunikaciju s kolegama iz svih televizijskih centara, tada okupljenih u JRT, pa sam ih zamolio da mi, posle svakog mog direktnog prenosa, ukažu šta je dobro, a šta loše u mom komentarisanju i imao sam punu podršku starijih i tada već afirmisanih kolega. Ti zajednički počeci u TV Novi Sad i danas su mi u sećanju kao svojevrsno vreme čuda. Jedan od prvih događaja koji su, može se reći, iznenadili i tadašnje televi- zijske gledaoce a i kolege iz drugih centara, bila je najava fudbalske utakmice Jugoslavija – Nemačka 1977. godine u Beogradu. Imali smo najmoderniju opremu, a prvi u Jugoslaviji i elektronsku kameru „ampeks“, koja je kablovima bila povezana s tejpom, uređajem koji snima na traku. Snimatelj Srđan Uzelac i ja otišli smo u Beograd i u 15 sati, dva sata pred početak utakmice, na Terazijama razgovarali s navijačima i nemačke i naše reprezentacije, vratili se u Televiziju, izmontirali prilog na velikim „ampeks“ tra- kama i emitovali ga u Dnevniku u 17 sati. Još se Dnevnik nije ni završio, a iz Beograda je pozvao tadašnji glavni urednik TV Beograda Nebojša Popović i dosta uzbuđeno i lju- tito protestovao, misleći da smo tajno koristili ekipu iz Beograda i razmenom dobili pri- log. Bio je potpuno iznenađen činjenicom da imamo elektronsku kameru. Sticajem okolnosti, slična stvar dogodila se i na Mediteranskim igrama u Splitu, gde su prve kolor-kamere beta sistema i uređaji za montažu stigli dan pred zatvaranje Igara. Televizija Novi Sad bila je domaćin nedeljnog JRT Dnevnika i Srđan Uzelac i ja smo, prvi u Jugoslaviji, kolor-kamerom napravili reportažu o tom zatvaranju. Prvi moj prenos u JRT bio je Balkansko prvenstvo u gimnastici, održano u Ljubljani 1978. godine, a zatim su usledili prenosi s Evropskog prvenstva u gimnastici u Vilnjusu u Litvaniji 1979. i druga velika takmičenja, od svetskih i evropskih do deset olimpijskih igara koje sam prenosio. Najznačajnije za Televiziju Novi Sad bile su Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine, kada smo radili najkomplikovaniju dis- ciplinu – nordijsko trčanje i dobili za to izuzetna priznanja Evrovizije i drugih svetskih medija. Izuzetno ponosni i Televizija i ja bili smo i kada su moj prenos boks-meča izme- đu reprezentacija Jugoslavije i SAD 1981. godine u Novom Sadu gledaoci JRT progla- sili za najbolji prenos sportskog događaja u toj godini. Pored dnevnog novinarstva, posebno me je interesovao sportski dokumen- tarni film i uradio sam ih 14. Film o alpinističkoj ekspediciji „loce 8511“ dobio je nagra- du za kameru na televizijskom Festivalu u Neumu i specijalnu nagradu na Svetskom festivalu alpinističkih filmova u Trentu u Italiji. Nažalost, ideja da napravim film u kojem bi se suočili svetski šahovski prvaci Gari Kasparov i Bobi Fišer nije mi se do kraja ostvarila – snimio sam razgovor s Kasparovom, a zatim je projekat prekinut. Sve do 90-ih godina Televizija Novi Sad imala je uzlazni trend i sve nas je držao entuzijazam i polet da dostignemo visok profesionalni nivo. Posle toga, dešava- nja u državi uticala su i na Televiziju, smenjivale su se krize i turbulencije, medijska celi- na je rasparčana, ostali smo bez zgrade, opreme... Ali, ja sam stigao do penzije. 8

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

BBrzo, tačno, ispravno, stilski lepo. Ove odredni- ce radijskog novinarstva važe i za lektorisanje, pogotovo u informativnom programu. Brzina i tačnost se podrazumevaju. Ako ne objavite vest na vreme, možete da je ponesete kući (sutra će biti u novi- nama). Pre dolaska u Radio Novi Sad radila sam kao korek- tor u NIP-u „Dnevnik“. Moj otac Nikola (školovao me je za učiteljicu pa za profesora) pitao me je tada, više začuđeno nego znatiželjno, šta ja zapravo radim. „Moram brzo da čitam tekst i da ispravljam greške“, rekoh. Da je shvatio suštinu, uveri me njegov komentar: „Hm, boga ti materina, kako ispravljaš kad brzo čitaš?!“ Te reči pratile su me i opominjale i u potonjem lek- torskom poslu. U Radio Novom Sadu mnogo se pažnje poklanjalo čistoti i lepoti jezika. Svaki tekst morao je da vidi i lektor. Namerno kažem „da vidi“ jer, ograničen vremenom i obi- mom posla, lektor neretko ispravi samo uočljivije greške. On je „zakeralo“, „smetalo“, „sputava slobodan novinarski izraz“... Sve smo to stoički podnosili. Uvek sam imala na umu osetljivost autora teksta, svesna koliko je teško izvestiti o događaju pravim rečima, kratko i jasno. Bilo je, dabome, i ube- đivanja i nerviranja i žučnih reči. Da li je svejedno ako kažemo „izvršena je pljačka zlatare“ ili jednostavno „opljačkana je zla- tara“? Vlasniku svakako jeste svejedno. Kome je važno što su „cipele snižene“, bitno je da ih možemo kupiti. Da li ćemo pobediti u utakmici ako je naš fudbaler u „posedu lopte“? Može li lektor brzo „isplivati“ iz konstrukcije, poput ove: „...formiraće se radna grupa koja će delovati s ciljem da Novi Sad i dalje nastavi s proizvodnjom... u koju će ući predstavni- ci... Skupštine, Partije, Sindikata, Soc. saveza“. O onome što je prošlo – sve najlepše. Sećam se, u razgovoru posle konkursa za lektora, jednog od kandidata 9 Basarić, Mara – rođena u Srp- skom Polju, u Lici 1943. godine. Završila učiteljsku školu u Gos- piću, studirala srpskohrvatski jezik i književnost i komparativnu knji- ževnost u Zagrebu, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. U Radio Novom Sadu radila kao lektor-novinar od 1974. do penzionisanja 2005. godine. Do- bila Plaketu RTV Novi Sad s pove- ljom 1984. godine. BASARIĆ, MARA ĆUTI, MORE, DA NE BUDE GORE!

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

zanimalo je u kojoj će prostoriji raditi, gde mu je radni sto. Pokazaše mu najveću pro- storiju – DESK, prepunu radnih ljudi i, naravno, dima. Štektale su pisaće mašine, zvo- nili telefoni, snimani izveštaji dopisnika. Čovek nadglasa žagor, zahvali lepo i ode preko puta u Izvršno veće Vojvodine (Banovinu). Ja sam ostala. Sedela sam i na dotrajalim sto- licama, pa i u hodniku, „umivala“ tekstove i u hodu, greške su ispravljale i naše mudre daktilografkinje i producenti, sve do spikera, ko god bi ih uočio, samo da ne odu u etar. U timskom radu tako mora biti. Istina, dešavalo se, recimo, da tako poljski Sejm bude „ispravljen“ u sajam. Ali to se blagovremeno uoči i samo nam uveseli dan. Lektorski posao je zaista sizifovski. Uveravamo se u to i danas. Ponovo slu- šamo: „obzirom da je“, „vrši se upis“, „sve je važno i bitno“, „uvek neko odmara“, „ugledni novinar čita novinu“, „intenzitet se pojačava“, „borbe se vode u i oko“, „pri- stupa se otklanjanju havarija“. No, ne treba zaboraviti da je Sizif bio i optimista, a ja sam svoj posao volela. Ili da završim geslom: „Ćuti, more, da ne bude gore!“ Jednog dana, u uobičajenoj žurbi, iskačem iz autobusa (kod Banovine) i goto- vo trčeći, obilazim sve prolaznike, pa i postarijeg gospodina sa štapom. „Kuda toliko žurite, gospođo?“ – obrati mi se on. „Na posao“, kažem. „A gde radite?“ – znatiželjno nastavlja. „Tu preko, u Radiju“, kažem i udaljavam se, a gospodin za mnom viče: „Ooo, pa vi ste daleko dogurali!“ Osmehnuh se prvo a onda se osetih i važnom. Pa ja radim u Radio Novom Sadu! Mnogo godina kasnije, pri kraju radnog veka, na jednoj krsnoj slavi, sa setom se setih reči tog gospodina i one dobiše pravi smisao. Predstavljajući me gostima, doma- ćin, valjda da bi mi dao neki značaj, dodade: „Mara radi u Radiju“. „U kojem radiju?“ – ravnodušno će mlađahna gošća. Zaista, u kojem radiju, pomislih. Koliko ih danas ima? Gospodinu sa štapom nije bilo potrebno objašnjenje. Jedan je bio Radio Novi Sad. I ne samo za mene. 10

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

IIz Istočne Nemačke, gde sam radila četiri godine u Ambasadi SFRJ, vratila sam se 1975. godine zbog porodice. U to vreme postojali su redovni javni konkur- si tako da sam konkurisala za radno mesto konobara u Televiziji Novi Sad. Nakon testiranja kod psihologa Bore ubrzo su mi javili da sam primljena u restoran pa sam počela da radim. Bilo nas je malo i svi smo se poznavali i poštovali. Nije mi bilo teško da bilo kada i bilo gde odnesem kafu, tako da sam uskoro upoznala sve, pa i direktora Slobodana Buda- kova, tada, sada i zauvek – gospodina. Jednog dana na oglasnoj tabli pročitala sam interni konkurs za asistenta režije, upitala velikog čoveka i reditelja Boru Gvojića da li da konkurišem a on mi dao svesrdnu podr- šku i ohrabrenje. Prešla sam u Redakciju dokumentarnog pro- grama kao asistent režije. I pored nekih pomalo zluradih ko- mentara („šta će nam konobarica“), stalno sam dobijala pro- jekte, učila i napredovala. Prva emisija koju sam radila bila je „Iza kulisa“ u režiji Tibora Gelera, a snimana je u pozorištu u Subotici. Imala sam i zvanje sekretara režije, a radila sam sve cikluse emisije „Znanje – imanje“, serijale „Putovanja“ s Vla- dom Rakićem, „Vojvodina u borbi“ s Budimirom Budimcem, bezbroj emisija „Brazde“ s Borom Gvojićem, koji me je bacao u vatru da sama radim. Pored njega sam mogla samo sticati znanje, tako da sam postala i pomoćnik reditelja. Ubrzo poči- njem samostalno da radim i dobijam status reditelja. Godinama sam radila i školski program, čak i s jed- nom urednicom koja nije znala ko su joj gosti sve do početka emisije. Sećam se, jednog jutra radila je samo jedna kamera pa smo krenuli dok servis nije popravio drugu, koju smo uključi- li tokom emisije. Serijal „Svet ideja“ takođe smo počeli samo s jednom od tri kamere, a u međuvremenu su pristigle i druge. U programu se ne primećuje koje sve probleme imamo. Jednog zimskog jutra, sneg zavejao, saobraćaj ne funkcioniše... Odem peške do Televizije, na portirnici zatičem zabrinutu 11 Bera, Radojka Rada – rođena 1950. u Novim Kozarcima. Za- vršila Srednju ugostiteljsku školu u Zrenjaninu. Prvi posao dobila u kikindskom hotelu, zatim radila u Kabinetu predsednika SFRJ u Beogradu, gde završava Visoku školu na „Golfu“. Potom dobija posao u Ambasadi SFRJ u Istočnoj Nemačkoj, gde na Visokoj školi završava nemački i engleski jezik. U Radio-televiziji Novi Sad radila od 1975. godine do odlaska u pen- ziju. BERA, RADOJKA RADA IZA KULISA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Cecu Trajković, nema realizatora, a treba da se uključimo i emitujemo i za Beograd 1. Uzmem kasetu i startujem, kasnije stiže realizatorka i, začuđena, pita „otkud ti“. Pa peške, kažem joj. Radila sam i seriju „U prvom licu nauke“ i mnoge druge, pa čak i emisije bez scenarija, samo s deset pitanja. Nekako su mi najupečatljivija sećanja na one koje sam radila filmski. Zapisivala sam razne događaje i uspomene, nažalost, toga više nema jer je NATO uništio i moju redakciju i moje zapise, ali ne i moje uspomene. Za vreme bombardovanja 1999. godine prešla sam u Informativni program. Iz ratnog perioda uspela sam da sačuvam neke od emisija na beti VHS. Nije moguće da sećanja izblede za 77 dana bombardovanja. Sećam se, radila sam seriju „40 godina doku- mentarnog filma“ s Danicom Aćimović, dobila sam platu i koverat s rešenjem da sam tehnološki višak, a do redovne penzije ostalo mi je devet meseci i devet dana. Tako se, nakon 27 godina, završio moj televizijski život. Ponosna sam na mnoge emisije koje su sačuvane u dokumentaciji, pogotovo na filmskoj traci, na kojoj ostaju neizbrisiva mnoga imena. A bili smo samo ljudi iza kamere. DDanas mi se čini neobično i kako sam dospeo na Televiziju Novi Sad krajem 1974. godine i kako sam u njoj ostao punih 14 godina, sve do početka 1989. godi- ne. U vreme kad se okupljala redakcija za informativni program na srpskohrvatskom jeziku bio sam u vojsci u Zagrebu u redakciji vojnog lista „Za domovinu“, a na odsluže- nje roka otišao sam (1973. godine) kao novinar poznatog pri- vrednog nedeljnika „Ekonomska politika“ u Beogradu. Kad mi je u Zagreb stiglo pismo Duška Popova s predlogom da pre- đem u novi medij u Novom Sadu, već sam razmišljao kuda ću, jer je redakcija „Ekonomske politike“, u kojoj sam brzo stekao dobre prijatelje i izvanredne urednike, bila sasečena „antilibera- lističkom“ političkom kampanjom 1973. godine. Tako je taj Boarov, Dimitrije – rođen u Bečeju 1946. Diplomirao na Pravnom fakultetu. U novinarstvo ušao preko studentskog lista „Indeks“. U Televiziji Novi Sad radio od 1974. do 1989. Jedan je od osnivača nedeljnika „Vreme“ (1990), bio i zamenik glavnog i odgovornog urednika „Naše bor- be“. Predavač je na Odseku za medijske studije Filozofskog fa- kulteta u Novom Sadu. Autor više knjiga i laureat nagrade „Privred- nog vjesnika“ i Februarske nagra- de Novog Sada. BOAROV, DIMITRIJE ČETRNAEST ZANIMLJIVIH GODINA 12

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Duškov poziv zgodno naišao – da se vratim u „moj Novi Sad“ i da se oprobam u medi- ju koji je tada bio u sjajnom usponu širom Jugoslavije. No, već tokom pripremnog perioda, kad smo sporadično pripremali priloge za beogradsku „Vojvođansku hroniku“ (jednom nedeljno) ili reportaže za tada tek budući informativni program Televizije Novi Sad – shvatio sam da televizija nije medij koji meni odgovara – kamera me nije htela, govorio sam suviše sporo i lalinski, pisao dugačke tekstove, i to nekim zamršenim analitičkim jezikom – i smatrao da „informa- cija menja i oslobađa svet“ (kako smo to utuvili još u studentskom „Indeksu“, u kome sam zavoleo novinarstvo čuvene bundžijske 1968. godine). A televizija ni tada nije slu- žila samo tome da se ljudi informišu nego da se i vlast afirmiše. Čak je prilikom analize prvog probnog TV dnevnika na srpskohrvatskom jeziku, koji je sačinila naša tek sakupljena redakcija nekoliko dana uoči starta redovnog programa, moj komentar jedini eksplicitno ocenjen kao promašaj (od meni veoma sim- patičnog, a među novinarima veoma cenjenog glavnog urednika mađarske redakcije Joške Serenčeša). Pa zašto sam onda ostao u Televiziji Novi Sad? Prvo, pomenuti komentar bio je doista slab, što sam muški morao sam sebi (i u sebi) da priznam. Drugo, društvo koje se sakupilo u redakciji IPP-a na srpskohrvat- skom bilo je mlado i veselo i činilo mi se da s njim neće biti dosadno raditi, što se ispo- stavilo kao uglavnom tačno. Treće, imao sam oduvek višak samopouzdanja (to mi je od mame Milanke), pa me nije mnogo brinulo to što sam toliko slabo startovao. I onda sam osećao ono što sad znam: da je novinarstvo maratonska trka i da zečevi koji se smenjuju u vođstvu iz te trke brzo ispadaju. Moje prvo iskustvo sa TV ekipom bilo je u stvari komično. Dobio sam kao prvi zadatak da jednog nedeljnog dana napravim izveštaj o svečanom otvaranju lokal- nog puta Irig–Krušedol. Ja koji sam prethodno u „Ekonomskoj politici“ već pisao veli- ke uvodne članke (na primer o devalvaciji dinara) shvatio sam taj zadatak olako. Ekipa je, naravno, zakasnila – pa sam, kad smo stigli u Irig, shvatio da je crvena vrpca novog malog puta već bila presečena, a kratki govori su već bili održani – a ti događaji se nisu mogli vratiti uprkos strahopoštovanju koje je tada prema televiziji postojalo. To jest ja nisam hteo da zamolim predsednika Zajednice za puteve APV da za televiziju ponovo seče vrpcu, mada mi je to stariji kolega snimatelj sugerirao i uveravao me da će čovek na to pristati jer on navodno zna da su neki u sličnim situacijama na to pristajali. Zbog toga sam morao da menjam „koncepciju“ izveštaja – te smo snimili gužvu koju smo zatekli na raskrsnici, a zatim pokrivali lepim snimcima turistički značaj nove saobraćaj- nice, dok smo političare na otvaranju saobraćajnice ignorisali. Kasnije sam počeo da dobijam i odgovornije novinarske zadatke, pa sam, na primer, za zajednički jugoslovenski TV dnevnik u produkciji Televizije Novi Sad inter- vjuisao novopostavljenu premijerku Milku Planinc na promotivnoj sednici Skupštine Jugoslavije (beše li to 1982. godine). Na kraju tog intervjua rekao sam premijerki da joj „u svoje ime i u ime gledalaca Jugoslovenske radio-televizije želim uspešan rad“. Kad mi je Milorad Stevančev, s kojim sam se veoma dobro slagao i koga sam i kao čoveka i kao novinara veoma poštovao, primetio u montaži da baš nisam morao da joj i „u svoje ime“ poželim uspeh – jetko sam mu odgovorio da ja ne poštujem bonton iz Palanke (on 13

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

je rodom iz Bačke Palanke), nego onaj svetski, bečejski (Boarovi su iz Starog Bečeja). Mika je tu primedbu galantno izdržao, pa kraj intervjua nije isečen. Tokom tih 14 godina, koliko sam proveo u Televiziji, imao sam, ponekad, i izvesnih problema političke naravi. Sećam se da sam jednom bio dežurni urednik Dnevnika kad se Tito vraćao iz Bugojna na Karađorđevo. Morao sam (valjda za svaki slučaj, za pokriće mojim šefovima) da pišem izjavu zašto sam na kraju zbirnog izvešta- ja od 45 minuta o Titovom putu izostavio 16 sekundi, koliko je trajao prolaz kolone mercedesa kroz Futog kad je bilo predviđeno da tamo Tito stane i pozdravi se s naro- dom. Ja sam napisao da sam tu odluku sam doneo jer Tito nije stao u Futogu. Od toga nije ispala nikakva afera, ali od nekih drugih mojih odluka jeste. Najviše sam nagrabusio posle jogurt revolucije kad sam u više navrata, kao tvrdokorni vojvodinaš, preko ekrana analizirao ponekad sumanute objede koje su zasi- pale vojvođansku autonomiju iz beogradske štampe. Dobio sam zbog toga stotinak pre- tećih pisama Miloševićevih i Šešeljevih pristalica, koje, ne znam iz kog razloga, čuvam u jednom koferčetu na vikendici (kad pročitaš jedno, pročitao si ih sve). Ubrzo sam i smenjen s „visoke pozicije“ jednog od dva pomoćnika glavnog urednika IPP-a na srpskohrvatskom jeziku (dotada je to bio Dragiša Stanković). Ubrzo sam i napustio Televiziju posle zanimljivih 14 godina, koliko sam u njoj dirinčio i uživao. Vratiću se, na neki način, u ovu kuću tek posle 17 godina, 2006. godine u Upravni odbor RTV. Nadam se da će se vojvođanska televizija obnoviti od devastacije koju je doživela tokom Miloševićevih godina i da će se u njoj ponovo raditi s mnogo elana i veselja, kao što smo nekad radili mi koji smo učili šta je televizija kra- jem sedamdesetih godina prošloga veka. 14

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

TTo je bilo vreme zvaničnog početka rada TVNS. U to vreme još nije bilo dovoljno obrazovanih filmskih radnika za sve TV kuće koje su počele da emituju TV program. Pomoć su pronašle upravo među mladim filmskim amaterima. Dušan Popov, glavni i odgovorni urednik IPP-a na srpskohrvatskom jeziku, za svoj program birao je najbolje. U toj redakciji započela sam profesionalnu karijeru filmskog montažera. Dobro sam se snašla u filmskoj montaži. Imala sam izuzetnu brzinu i nepogrešivost u radu. Osećaj da sam pronašla svoju novu „porodicu” omogućio mi je da se gotovo potpuno posvetim TV programu. Filmska tehnologija, kao stub programa, bila je veoma spora. Filmsku traku smo snimali, razvijali, odnosili u montažu da bi se ustartala (sinhronizovala) i tek onda monti- rali. Takozvane „pogače“ TV dnevnika trajale su po 20 minu- ta. Bilo je nekad i po 15 priloga. Hladne probe TV dnevnika odvijale su se u montaži. Izvođačka ekipa, uključujući i ured- nike (glavnog i dežurnog), spikere i realizatora TV dnevnika, dolazila je u montažu i ceo Dnevnik se praktično realizovao tu kraj montažnog stola. Nakon toga Dnevnik smo finalizovali u studiju. Volela sam filmsku montažu, misleći da je nikad neću napustiti. Za mene je montaža bila čudo i veliki izazov. Izazov da i od lošeg materijala napravim dobar prilog. IPP je, zbog svoje brzine i količine svakodnevno proizvedenog pro- grama, bio najbolja i najbrža praksa. Raditi u njemu bilo je pri- vilegija. Nauče te brzo da misliš, bez prava na grešku. Osamdesetih godina filmska tehnologija počela se povlačiti iz IPP-a. Još nekoliko godina funkcionisala je u spo- rovoznom programu, KUP-u i DOP-u. Tada sam počela, zapravo, da se kreativno poigravam sa svim mogućnostima montaže slike i tona. Poznato je da je filmska tehnologija veoma skupa i spora. Moderne televizije zahtevaju brzinu za manje sredstava. Kako elektronika potiskuje film, tako se i ja 15 Bojić, Vera – rođena 1952. godine u Subotici. Osnovnu i srednju školu završila u Subotici. Filmski amater od 1965. godine. Letnju filmsku školu završila u Fažani 1968. i 1978. Godine 1975. napu- stila studije ekonomije. Brojne nagrade i priznanja omogućile su joj rad na TVNS. BOJIĆ, VERA MONTAŽA – ČUDO I IZAZOV

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

okrećem elektronskoj montaži. Bila sam navikla da materijalu dajem sebe, u autorskom smislu, pod uslovom da ga pažljivo pregledam. To u elektronskoj montaži nije bio slu- čaj. Pregled materijala oduzimao mi je mnogo slobodnog vremena. Napustila sam mon- tažu i uhvatila se u koštac s rediteljskim poslom. Verovala sam da je tu kraj mojim pro- fesionalnim promenama. Godine 1999. bombardovana je naša zemlja. Bogata fimska građa TVNS bila je oštećena i dobrim delom uništena. Najveći deo filmske građe spasen je zahvaljujući kolegama (Đenadić, Livada, Jokanović i drugi). Danima su iz ruševina TVNS tovarili i prenosili kutije s filmskom trakom na nekoliko neadekvatnih lokacija u gradu. U međuvremenu se desila još jedna neprijatnost – krađa glasova na predsed- ničkim izborima u Srbiji u septembru 2000. godine. Istog meseca, jednog jutra, došla sam na TV, otkucala nekoliko rečenica i počela da skupljam potpise za peticiju protiv onih koji su širili lažne vesti preko TV ekrana. Naivno sam verovala da će se moj bunt završiti na toj peticiji. Želim da naglasim da moj protest nije bio vezan ni za jednu stran- ku, ni tada kao ni kasnije. Već posle nekoliko minuta uočila sam da me prate organi obezbeđenja i policija. Uz mene su stali: Tanja Vojtehovski, Vladimir Karađinović, Bogica Mijatović, Nebojša Paklar i Katarina Kislovski. Obrazovali smo Štrajkački odbor. Dobili smo podršku sindikata „Nezavisnost“. Nas šestoro predstavljali smo sve programske celine TV izuzev IPP-a. Istog dana u 16.45 faksom iz Beograda stiglo je rešenje o prestanku radnog odnosa u RTS TVNS, s obrazloženjem da se radnik nije pojavljivao na poslu pet dana. Sada, kao i onda, tvrdim da to nije bila istina. Već 5. okto- bra 2000. rešenje je bilo poništeno, vraćeni smo na posao. Formirali smo podružnicu sindikata „Nezavisnost“ TVNS. Tek tada sam se suočila s mnogim nepravdama. Sindikalna borba. Neprekidna. Otvorena, uvek javna i pred svedocima. Pozive sam dobijala s raznih strana, kako političkih tako i unutar kuće. Nudili su mi mnogo toga, a ja sam želela samo jedno: naći način da se objedini rasuta filmska građa i vratiti je u TV program. Moja tvrdnja je, i danas, da ne postoji čovek koji među 70.000 naslova, koli- ko ih ima filmska građa, neće naći emociju, nema institucije koja neće naći svoju istori- ju, i nema nauke koja tu neće naći svoju podršku. Podsećanja radi, TVNS je uspela da na deset godina dobije privremeni sme- štaj u depou Muzeja revolucije. Osmislila sam emisiju „TV baština“. Emitovano je više od sto emisija u tra- janju od po dva sata, i to svake nedelje od 14.30 do 16.30. Filmska građa me je usme- ravala u kom programskom pravcu treba da idem. Ubrzo mi se u tom poslu pridružila urednica Biljana Vorkapić. Tragale smo za ljudima, mestima i događajima s vremen- skom distancom. Razgovarale s autorima i učesnicima mnogih arhivskih TV emisija. Za te prve dve godine emitovanja kroz studio je prošlo oko 300 sagovornika. Danas, posle deset godina, „TV baština“ ima svoje mesto u programu RTV, doduše, s izmenjenim konceptom. Kako god, lepo je da taj program traje. Ugovor o pri- vremenom smeštaju je istekao. U međuvremenu, klimatski uslovi su promenjeni, a RTV, kao ni šira društvena zajednica, nije našla za shodno da nađe sistemsko rešenje za to veliko multinacionalno i multikulturno bogatstvo. 16

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

KKrajem 70-ih godina formirano je odeljenje za ispitivanje javnog mnjenja u vezi s programom RTNS. Naša emisija „Brazde“ bila je zato i popularna, a 1973. godine skinuta s programa i po novoj koncepciji agrarne teme su mesto našle u „Magacinu“. Nakon dve godine emisija za poljoprivredu i selo vraćena je na ekran na zahtev gledalaca. Nova situacija za nas agronome bila je od značaja prvenstve- no zato što smo tako mogli detaljnije obraditi teme. Naša je težnja bila obraditi i razjasniti agrarno-politička pitanja, prika- zati inovacije u oblasti poljoprivredne nauke i davanje saveta u što sažetijoj formi. U tzv. trećem fahu bavili smo se kulturnim životom sela i davali izvornu muziku. Glavni cilj nam je bio da što bolje iskoristimo vreme od 30, a kasnije od 60 minuta. Pokrenuta je akcija ispitivanja javnog mnjenja u vezi s progra- mom naše televizije. Kolega sa odeljenja Ilija Muntean obave- stio nas je da će javna anketa u vezi s „Brazdama“ biti organi- zovana u Bačkom Petrovom Selu. Bio sam iznenađen odzi- vom meštana, jer je jedna prilično velika sala bila prepuna. Za početak, kolega Muntean, kao predsedavajući naše radne grupe, objasnio je o čemu je reč. Moj zadatak je bio da pribe- ležim opaske i da odgovaram na pitanja, koja su bila jako raz- ličita, ponekad se nisu odnosila na sam program. Većina pri- sutnih je za kratko vreme shvatila suštinu naše radoznalosti i dalje se stvarno razgovaralo o samom programu. Mišljenja o „Brazdama“ uglavnom su bila pozitivna, što je za nas bilo i laskavo. Posle kratkog perioda ćutanja podstrekavali smo pri- sutne da smelo kažu šta misle. Tada jedan čovek u prepozna- tljivoj seljačkoj bundi zatraži reč i reče: – Dobre su te vaše „Brazde“, ali ona emisija za selo „Brazde“ na srpskohrvatskom mnogo je bolja. – Zbog čega to mislite? – upitah ja. – Pravo da vam kažem – veli on – posle svakog pri- loga sledi muzika ili pevanje, a za to vreme ja mogu izaći u kuhinju i popiti špricer. Međutim, kako vašu emisiju gledam, moram paziti na svaku rečenicu, a to zamara, i ne mogu osve- žiti pamćenje. 17 Bosnai, Deže – rođen 1940. godi- ne u Oromu. Godine 1941. poro- dica se preselila za Sombor, da bi se 1945. vratila u rodno mesto, gde je i odrastao. Otac mu je radio u jednoj velikoj školi sa 120 učenika, gde je stanovala cela porodica. Zahvaljujući takvim okolnostima, dobro se socijalizovao. Posle dese- te godine, započeo je „studije“ u Subotici, da bi 1959. godine bio oslobođen velike mature u Gim- naziji „Moša Pijade“. Pošto je odu- vek sanjao da će biti lekar, i to hirurg, zatražio je stipendiju od su- botičke opštine, jer mu jedna plata nije bila dovoljna za školovanje. Molbu su odbili pošto nije bio iz te opštine. Odrekao se snova i prih- vatio stipendiju Zemljoradničke zadruge u Oromu, upisao se na Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu. Apsolvirao je 1963. godine i odmah se zaposlio, da bih 1971. godine došao u Novi Sad i zapo- čeo novinarsku karijeru u redakciji TV Beograd na mađarskom jeziku. Narednih 28 godina ostao je veran struci, radio je za „Brazde“ na mađarskom jeziku i za ostale emi- sije RTNS. Godine 2000. penzio- nisan je kao urednik. Na poziv kolega iz redakcije na mađarskom RTNS radio je honorarno do 2012. godine uglavnom na sređivanju dokumentarnih filmova RTNS. BOSNAI, DEŽE PRIHVATLJIVA KRITIKA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

KKad su u pitanju istorija i razvoj Radio-televizije Novi Sad, onda mi se po glavi motaju, pre svega, neke bitne činjenice. Taj razvoj Radija, pa i Radio-televi- zije, išao je uporedo s razvojem autonomije Vojvodine, odno- sno Vojvodine uopšte i njene autonomije posebno. Jedna od bitnih karakteristika u tom procesu, u tom razvoju bila je stal- na težnja da se prevaziđe provincijalnost u programima Radija a kasnije i Televizije Novi Sad. Nije to bilo jednostavno, ali je bilo veoma bitno izvući se iz provincijalizma i regionalizma, to jest iz regionalnog karaktera stanice. Ta bitna karakteristika bila je stalna težnja koja se, od osnivanja Radio Novog Sada 1949. pa do kraja ’80-ih godina, odražavala na razvoj Radio-televizije Novi Sad. Međutim, ta težnja za prevazilaženjem provincijal- nosti imala je tri bitna ograničenja. Prvo ograničenje bilo je političkog karaktera s obzirom na status Vojvodine u jugoslo- venskoj federaciji koji je bio dosta snishodljiv u prvim godina- ma, 1949, 1950. Kako se razvijala autonomija Vojvodine, tako se razvijao i Radio Novi Sad, ali su prava osnivača sve do 1971. godine bila u Skupštini Srbije. Tek ’71. ta prava su preneta na Skupštinu Vojvodine i od tada je moglo da se radi malo samo- stalnije i ozbiljnije. Drugo bitno ograničenje bilo je finansijske prirode. Radio-televizija Beograd ubirala je kompletnu radio-televizij- sku pretplatu (prvo radio a kasnije i televizijsku) u Vojvodini i tek je vremenom Radio Novi Sad uspeo da prisvoji 50 odsto te pretplate, a od 1971. godine čak 65 odsto. Nakon toga, posle ustavnih amandmana i proširenja autonomije Vojvodine, Radio-televizija Vojvodine ubirala je 100 posto pretplate u Vojvodini i tako prevazišla to ograničenje. Treće bitno ograničenje bilo je tehničke prirode. U vreme kada je osnivan Radio a i kasnije i Televizija Novi Sad u evropskom planu frekvencija, one su manje-više već bile raspo- deljene i trebalo je pronalaziti posebna rešenja koja su onda često ograničavala na proregionalni karakter, na lokalni karak- Budakov, Slobodan – rođen u Kikindi 1927. godine. Diplomirao na Visokoj školi političkih nauka. Prvi direktor Televizije Novi Sad i generalni direktor RTNS. Novinarstvom počeo da se bavi odmah posle velike mature u radakciji „Slobodne Vojvodine“. Bio i dopisnik „Dnevnika“ iz Beograda a zatim saradnik i ured- nik ovog lista. Objavio velik broj komentara iz zemlje i inostranstva. Pisao za „Politiku“, „Privredni pregled“ i „Ekonomsku politiku“. Objavio i mnogobrojne stručne radove i analize. Višestruki je do- bitnik novinarske nagade „Sveto- zar Marković Toza“ i prvi nosilac „Zlatnog pera“, nagrade koju vete- ranima dodeljuje Udruženje novi- nara Vojvodine. Kao direktor TV Novi Sad (1971– 1979) i generalni direktor RTNS (1983–1989) obavljao niz značaj- nih funkcija u Jugoslovenskoj radio-televiziji. U njegovom mandatu izgrađeni su TV dom na Mišeluku, predajnici na Iriškom vencu i Vršačkom bre- gu a obezbeđen je i veći broj kvali- tetnih frekvencija za Radio. BUDAKOV, SLOBODAN PREVAZILAŽENJE PROVINCIJALNOSTI 18

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ter Radija pa i Televizije Novi Sad, tako da je domet predajnika Radija i Televizije bio veoma ograničen. Ta tri ograničenja vremenom su prevazilažena posebnim naporima i dvema bitnim karakteristikama u poslovanju Radija i Televizije Novi Sad. Prvi je veoma visok stepen profesionalizma u radu, a drugi entuzijazam. Kada je osnovan Radio Novi Sad 1949. godine, onda se radilo, kako se tada govorilo, uz pomoć štapa i kanapa. Tek krajem ’80-ih godina Radio-televizija Novi Sad došla je do veoma moderne, najmoder- nije, rekao bih, radijske i televizijske opreme a sve dotle je entuzijazmom i profesiona- lizmom nadoknađivan taj nedostatak koji je ograničavao njeno funkcionisanje. O tome da se nastojao prevazići taj profesionalni karakter i izlazak iz uskih teritorijalnih okvira svedoči nekoliko emisija počev od osnivanja Radio Novog Sada i kasnije Televizije Novi Sad, kao što je bio „Randevu s muzikom“, kultna emisija u Jugoslaviji koju su prenosile druge radio-stanice. Zatim emisija „Subotom sa vama“, pa kasnije čitav niz drugih emisija, recimo, „Mirno teku rijeke“ koja je bila takođe slušana u celoj zemlji. Tako je vremenom Radio Novi Sad stekao određeni ugled i bio u dva maha domaćin godišnjeg koncerta Radio-difuzije Evrope. Posebno je bila cenjena ini- cijativa RNS za organizaciju Festivala narodne muzike podunavskih zemalja, koji se odr- žao sve do kraja ’80-ih godina. Isto važi i za Televiziju Novi Sad. Iako je u prvo vreme bila dosta ograničena – i tehnički i finansijski i na druge načine, ona je ipak uspevala da pravi emisije koje su sticale ugled širom cele Jugoslavije pa jednim delom i u inostran- stvu. Takav je bio „Muzički tobogan“, pa „Željoteka“, takvi su bili putopisi po Južnoj Americi koje su radili Vlada Rakić i Slavoje Hadžić, takvo je bilo i izveštavanje Televizije Novi Sad s putovanja predsednika Tita po Sovjetskom Savezu, Koreji i Kini, i čitav niz drugih emisija. Dakle, postojala je stalna težnja da se prevaziđe provincijalizam i da se u pravom smislu reči – i po pravima i po obavezama – stekne status ravnopravnog člana osam matičnih stanica koje su tada činile Jugoslovensku radio-televiziju. Druga bitna karakteristika bila je promišljena kadrovska politika. U prvo vreme u radio a i uopšte u medije dolazili su ljudi iz političkih struktura. To nisu bili pravi profesionalci. Vremenom, dobrom kadrovskom politikom, usvajanjem dokumen- ta „Principi kadrovske politike“ koji su cenili pre svega stručnost, došli smo do toga da su počeli ljudi iz Radio-televizije da odlaze na javne i političke funkcije. Tako je Duško Popov, glavni urednik Informativnog programa na srpskom jeziku Televizije, postao sekretar Matice srpske, tako su prvo Joška Serečez a zatim i Miroslav Krivak postali pomoćnici pokrajinskog sekretara za informacije. Na kraju krajeva, i ja sam prvo bio izabran za generalnog direktora Radio-televizije Novi Sad pa posle toga za člana Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Dokaz te promišljene kadrovske politike jeste činjenica da je dobar broj naših ljudi bio angažovan u telima Evrovizije, Evrope čitave. Inženjer Janoš David bio je član Evropske komisije za raspodelu frekvencija, Branko Ostojić član tehničke komisije Evrovizije, Duško Popov član programske komi- sije, Lajoš Bence član sportske komisije Evrovizije. Tako su se ti ljudi afirmisali na naj- širem prostoru. Pokazala se veoma opravdanom ta kadrovska politika koja je polazila pre svega od ocene nečije stručnosti i sposobnosti. I najzad, treća bitna karakteristika jeste otvorenost Radio-televizije Novi Sad. U vreme kad je osnivana Televizija, oko 400 ljudi bilo je angažovano u javnim raspra- vama o programskoj koncepciji i o principima kadrovske politike. Osnovano je pose- 19

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

bno odeljenje za istraživanje programa i auditorijuma koje je u Jugoslovenskoj radio- televiziji bilo najrazvijenije posle Radio-televizije Beograd. Mi smo imali razvijeniju službu nego Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i bili smo na pragu da steknemo priznanje tom našem odeljenju za istraživanje auditorijuma i programa, da postane naučna institucija jer je imalo dosta ljudi s akademskim titulama – magistara i doktora nauka. To je tako- đe jedan od dokaza te otvorenosti Radio-televizije Novi Sad jer se stalno proučavalo kako slušaoci i gledaoci reaguju na naš program, pa su uvažavane njihove sugestije, pri- medbe. Napravili smo svojevremeno u Televiziji kartu proizvodnih potencijala Vojvodine. To je svojevrsni inventar svih pozorišta, profesionalnih i amaterskih, kultur- no-umetničkih društava, horova, orkestara i drugih umetnika čije je stvaralaštvo zaslu- živalo da stekne televizijsku prezentaciju. Postojali su programski saveti Radija, Televizije, Radio-televizije, pojedinih redakcija u kojima su bili angažovani i ljudi izvan naše kuće iz sfere politike, kulture, privrede... Te tri bitne karakteristike vredi spomenuti u nastanku i razvoju Radija i Televizije, odnosno Radio-televizije Novi Sad i ja sam vrlo počastvovan što sam svoje- vremeno bio imenovan za direktora Televizije a došao sam na tu funkciju ne iz politi- čke strukture, nego iz redakcije, dakle, iz novinarstva. Na toj funkciji sam ostao do kraja ’80-ih godina i zahvaljujem svima u Radiju i Televiziji Novi Sad koji su sarađivali sa mnom i uspevali da ostvare ove tri bitne karakteristike koje sam spomenuo. KKrajem osamdesetih Vojvodinu je poplavio veli- ki talas jogurt cunamija. Prvi znaci te elemen- tarne nepogode videli su se još u julu, a potom i u oktobru 1988. godine, ali joj mnogi poslenici javne reči, i ne samo oni, nisu pridavali veliki značaj, čak ni oni koji su se bavili meteo- rologijom. Neki su kuvali pekmez od kajsija, pekli rakiju ili se brčkali na talasima mora. A talas tog belog napitka zavio je Vojvodinu i sve vojvođanske institucije, uključujući i RTNS, u crno. Iako se na ulicama Novog Sada služilo gratis pivo, a i jogurt, ovo prvo se, normalno, konzumiralo, a ovim drugim su gađane pokrajinske institucije. Da pivo nije popio žedan narod, Bunović, Dragutin Dragan – rođen u Rumi 1945. Završio Fakultet političkih nauka – novi- narski smer. U RNS radio na poslovima novinara, zamenika direktora za program i direktora. Dobijao i nagrade i kazne. Objavljivao i stručne radove iz oblasti elektronskih medija. Za- stupljen u tridesetak antologija i zbornika satire i kratke priče. Objavio i dve knjige satiričnih priča, a osvojio i po koju nagradu domaću i međunarodnu. Sada u penziji/mirovini. BUNOVIĆ, DRAGAN ČUPANJE ELEKTRONSKIH BRKOVA 20

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Vojvodinu bi poplavilo pivo, a pivo i revolucija bili bi asocijacija na neke pivnice, iz kojih je, istorijski znano, krenulo veliko zlo. Otuda i sintagma jogurt revolucija. Mnogi i iz naše kuće učestvuju u svesrp- skom takmičenju bacanja tetrapak jogurta s ramena. Vidi se da su bili na temeljnim kon- dicionim pripremama. Koristeći audio-vizuelne veštine, laćaju se u memorandumsko kolo – koje se lako uči: što više koraka u desno, a i do promuklosti pevaju „Nije mala, triput ratovala, i opet će ako bude sreće“. Kakav evergrin, „Pop ekspres“, „Randevu s muzikom“...! Već znam, sutra će biti nova smenjivanja i postavljenja. Oni koji su najvi- še umusani jogurtom, normalno, najstručniji su, najpodobniji, najčistiji... Već te godine usred Panonskog mora izrasta golootojče u koje se smešta više od 20.000 ljudi. Za poče- tak – dok se ne obezbede novi kapaciteti, komesari, starešine, čuvari i kapoi. I zgrada Radija, a bogami i Televizije na brdu Mišeluk, poplavljene su jogurt cunamijem. Bakterije koje se dodaju u jogurt, radi vrenja, postaju počasne članice dru- štva novinara i prvi bakteriolikovi ovdašnjih organizacija i institucija. Počinje biološki rat koji napada svest, moral i probavu, rok trajanja nije označen – pa dok ne prokisne. Inače, u potrazi za dokazanim borcima za pomenutu svesrpsku disciplinu, gotovo svakodnevno se menjaju direktori, glavni i odgovorni i drugi audio-vizuelni kadar tako da su i portiri zbunjeni, pa svakog ko uđe u kuću pozdravljaju sa „dobar dan, šefe“. Udruženje potrošača srpskog patriotizma (kao nepartijska organizacija) zabranjuje kupovinu slovenačke robe (od veš-mašina, frižidera, mopeda do tri srca). Novo rukovodstvo RTNS oduševljeno je tom čisto tržišnom merom, pa je, u interesu auditorijuma, proširuje i na muziku iz Hrvatske (od ploča, CD-a, kaseta do pjevača i kompozitora glazbe), zabranjuje se emitovanje, što je u skladu s demokratskim standar- dima društva i javnih glasila. Duša od šefice (nikako Štefica), ide još severnije ka Evropi i zabranjuje „Radecki marš“ Johana Štrausa u svakom obliku jer ima pouzdane infor- macije da je taj Johan protiv ustavnih promena i jedinstvene Srbije, a o generalu Radeckom da i ne govorimo. Kakav Bečki koncert, imamo mi naše glazbenike, pardon, muzičare. To su, vidi se još početkom devedesetih, dalekosežne, kulturološke mere jer svako ko izađe na ulice pod dirigentskom palicom vlasti propeva, što je novi muzički žanr: pen-drečenje. Predsednik namesničke pokrajinske vlade, poznat kao glavni i odgovorni urednik cele Vojvodine, ide i korak dalje: na finalnoj večeri izbora nove vojvođanske pesme zbog ovacija pesmi „Probudi se, Vojvodino“ demonstrativno napušta dvoranu, oblači narodnu nošnju, uzima gusle i pokajnički svira vođi ispod skuta: „Otkad nesta Karađorđe, mi nemasmo boljeg vođe“. Kakva tambura, đed mi je ostavio gusle, a baba trubu. Uskoro na sednici vlade (ožujak 1991) izjavljuje da će se lično založiti za to da u Srbiji ne budu tri već jedan RTV centar, a na zahtev oko 500 nezavisnih novinara i više hiljada nezadovoljnih građana, studenata i opozicije – da podnese ostavku – nje- gov odgovor je bio da nije u redu da s funkcija odu oni koji su bili najveći borci u pome- nutoj disciplini bacanja jogurta s desnog ramena. Tako je direktno pokazao svoju bli- skost s ovdašnjim radijskim forumom za istinu, koji je činila nekolicina: reglerista, tele- 21

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ksista, muzikant i šaljivdžija, inače poznatih eksperata za demokratiju i slobodu medija, uključujući i cenzuru. Nešto pre toga, 1990. godine i RTNS je jednostrano dala svoj doprinos prvim višestranačkim izborima kod nas. Posle takvih izbora u svim republikama Juge, pa čak i u Istočnoj Nemačkoj (DDR), i mi smo dočekali prvo višestranačko demokratsko pro- leće – u decembru. Primenjen je bastiljski uređivački koncept RTV Beograda poznat kao model metle i četke. U predstavljanju 32 komada predsedničkih kandidata nisu se štedele radijske i televizijske frekvencije, tako da je vođa ubedljivo dobio izbore još pre bilo kakvog glasanja naroda. Lepo smo se ispružili u elektronskoj postelji s vlašću, pa makar i čelo nogu. Održano je poslednje takmičenje Jugovizije (za izbor predstavnika JRT na Evroviziji). Naša kuća, još uvek kao neukinuta, učestvovala je s pesmom „Marina“, što je inače starovojvođansko ime, a to je bilo odlučujuće da Marina predstavlja narode i narodnosti Vojvodine na takmičenju. Poznata grupica autonomaša uputila je protest rukovodstvu RTNS što u Sarajevu umesto „Marine“ nije otpevana pesma „Probudi se, Vojvodino“, ali rukovodstvo je bilo oprezno da se ne infiltriraju autonomaši, te je uve- zlo pevača, nemačkog producenta i italijanske plesačice i time potvrdilo najširi estradni internacionalizam. Naročito angažovanjem stručnjaka iz zemalja u kojima je opšta besposlica, beda i narodno nezadovoljstvo. Nakon zahteva za ostavke, na talasu studentskih i građanskih protesta, u ovdašnjoj RTV tvrđavi uvedena su danonoćna dežurstva oko vitalnih objekata Radija i Televizije kako bi odoleli najezdi poraženih, otuđenih i izmanipulisanih snaga. Kažu da nezavisni novinari, studenti, delovi opozicije i druge antitelevizijske snage, u sadejstvu s domaćim i stranim neprijateljima, preplivavaju Dunav i nadiru iz svih pravaca. Cilj im je da zauzmu i obeščaste tu nadaleko poznatu tvrđavu demokratije i istine, a o objek- tivnosti da i ne govorimo. Radio je bezbedniji, ima samo jedan ulaz, koji eksperti za demokratiju čuvaju s mikrofonima u obliku pištolja. Televiziji je teže, ima više ulaza. Tako da su oko nje postavljene mrtve straže, od fotelja i mazdi napravljene su barika- de, a sa sponzorima se pregovara o bodljikavoj žici. TV direktor se popeo na antenski stub i s odgovornima osmatra preko Dunava neprijateljske snage. Povremeno siđu da pred kamerama kažu kako niko nije tražio da oni odu – što je tačno, traženo je samo da ne silaze s antenskog stuba. Lično zabranjuju scenografima da u njihovoj pozadini budu kulise s mrtvom prirodom kako se ne bi u ambijentu izgubila njihova markantna slo- bodarska persona. Naprosto, onako debeljuškasti tope se pod reflektorima žrtvujući se da se načisto istope od prejakih luksa demokratije. Kakav slobodan protok informacija i istine, sve kipti. Više ne moraš ni da pališ radio i TV prijemnik. Sve se vidi i čuje i kad je ugašen. U međuvremenu je poznati punački urednik trećeg TV jendeka, još jedared, predstavio svoju omiljenu stranku, normalno na višestranački način, s obiljem pluraliz- ma, demokratije i istine, što je nedostajalo RTNS, a sad je i to namireno – do daljeg. Program nam je unapređen, možeš da biraš između vođe i serije o vođi, pa vođa iz pro- fila i anfas. Niko ga ne seče reklamama, samo gazda Jezda i VEP (poznata sprava koja donosi mir u kuću, al’ ne u našu). Kakav CNN kad nemaju ni antenski stub, već samo 22

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

satelit. Nakon smenjivanja pomenuti urednik je zbog stresa dobio govornu manu koja je u logopediji poznata kao šešeljisanje. U kolorisanom RTV sivilu i tenkoviziji za najširi auditorijum veliko osveženje bilo je emitovanje nove epizode serije „Šestorica nesalomivih“. Prva epizoda je išla iz Splita, s Marjanove budže, druga iz Beograda, a u međuvremenu je kao pilot-projekat emitovana i jedna epizoda iz Karađorđeva. Svi smo odahnuli, najzad su uspostavljene prirodne veze između dvojice neprirodnih vođa. Video: Lep vidikovac s terase omanjeg zamka. Audio: (pesma/pjesma) „Sad se narod pita, ko će nama zameniti Tita“. A kad je prirodno, onda i vidiš prirodu. Ako pogledaš na jednu stranu, vidiš Hrvatsku, dokle hoćeš, a ako pogledaš na drugu stranu, vidiš Srbiju dokle hoćeš, a i šire. Sve zavisi od pogledača. A ono što ne vidiš, a možeš gledati kud hoćeš, to ti je Jugoslavija. Tog proleća kroz nastavak i drugih epizoda nagoveštavano je oštro leto. Auditorijum je nestrpljivo iščekivao emitovanje svake epizode serije „Šestorica nesalomivih“. Nova epizoda „Brdo kod Kranja“ pokazala je da akteri ne koriste pirotehnička sredstva, već ostaju kod klasične monološke forme u krupnom planu, a očaja u totalu. Audio-šefica je čupala kosu (a posle i periku) jer nije mogla da dočara auditorijumu taj personalitet vođe kod kazivanja monologa iz prošlog veka, kao i taj šarm njegovog asistenta sa sve brkovima i penkalom. Epizoda sa Ohrida nije done- la ništa novo. Biljana nije imala šta da beli pošto je svako ostavio svoj prljav veš kod kuće – doma. Nakon zatvorenih vrata otvorena je konferencija za novinare gde je viđe- no da se iz epizode u epizodu smanjuje broj novinara, a povećava broj telohranitelja. Svi su izgledi da će se to ubuduće zvati konferencija za telohranitelje. Inače se emitova- nje te serije sve više bliži šemi noćnog programa, pa čak i kad ide danju. Već je jasno da će se na Cetinju igrati partija karambola. Ipak, uz snažan uticaj domaćeg i međunarod- nog auditorijuma, iščekivana je i epizoda „Bosanski lonac“. Videlo se da je krčkanje već krenulo, još malo pa će proključati i kulinarski, a i ovako. Počelo je masovno i protestno otkazivanje RTV pretplate na čitavom JRT prostoru. Taj nečuveni revolt iskazan u odustajanju od pretplatničkog suvereniteta izaz- vali su neodgovorni scenaristi i reditelji koji nisu snimili nastavak čuvene putujuće seri- je „Šestorica nesalomivih“, koja je nadmašila „Leteći cirkus Montija Pajtona“ i postala jedna je od najgledanijih kako posle rata (kad nismo imali televiziju), a i sada, pre rata. U ovdašnjem RTV domu pristupilo se proširenju programskih kapaciteta. Sadašnji kapaciteti su nedovoljni za uredno pojavljivanje vođe. Svi dnevnici od tri do četiri sata, okrugli stolovi, razgovori sa epohom, prognoze vremena, porodični magazi- ni, zone sumraka i ostale emisije nisu dovoljne za redovno obraćanje javnosti. Normalno, to su još male mogućnosti za čoveka koji mora da se pojavljuje u slici i reči. Sad i pretplatnici razumeju zašto pretplata skače. Troškovi su to, bogati. Rukovodstvo radi zdušno na proširivanju kapaciteta i, normalno, smanjenju broja zaposlenih. Šta će novinari, inženjeri, tehničari, muzičari, razni snimatelji... Dovoljni su direktori, glavni i odgovorni i po koji šminker. I tamburaši ostali bez žica, nema ni za prim, a kamoli za begeš, a one bodljikave teško se štimuju. A i šta će im, sad se svira, sve fijuče, na dru- gim instrumentima. Rečju, truba. 23

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Glavni i odgovorni urednik Vojvodine održao je riječ, kad već nije imao obraz, tako da je i Radio-televizija Novi Sad ukinuta, tj. udata preko Save. Pošto je imala dobar miraz, mladoženja je došao da živi u tazbini dok je ne odvede. Uparadio se u kožni mantil, a čizme s mamuzama, zajahao sve frekvencije, galopira po ravnici i čupa brkove, ovog puta elektronske. Za Novu godinu odveo ju je sa svom imovinom i štafirom u novu jedinstve- nu u veliku kompaniju… Ju-ju, bez iju! A kad su je vratili, posle toliko godina, jadnica ne samo da je osiromašena već je i ponižena i obeščašćena – sve joj proćerdali. Za razliku od članova Udruženja potrošača patriotizma, koji su potrošili patriotizam, ali im je ostala lepa gotovina. PPrisećanje na godine provedene u RNS za mene znači prelistavanje stranica najlepših godina života. Iz gomile šarenih svetlucavih kamenčića koji čine mozaik godina u RNS izabrala sam neke značajne za moj živo- tni put. Šezdesetih godina redakcije RNS organizovale su „Usmene novine“, posebno u manjim sredinama Vojvodine. Imale su višestruki značaj – popularisanje tema iz poljoprivre- de, politike, kulture, a sadržale su i muzički program. Davne šezdeset i neke putovalo se u Lug, malo selo na obroncima Fruške gore, i to kamionom, jer osim poljskog drugog puta nije bilo. Uspeh je bio potpun – slavlje za selo, doživljaj za učesni- ke. Tako smo nekad radili. Kao danas vidim zavejani snežni put iz Pivnica prema železničkoj stanici u Despotovu. Autobus zavejan, put neprohodan. S teškom nagrom na ramenu i grupom učesnika Festivala pevača slovačkih narodnih pesama u Pivnicama peša- čila sam ka železničkoj stanici. Bio je ponedeljak i trebalo je vratiti se porodici i na posao. Danas je festival afirmisan kao rasadnik novih tale- nata i inspiracija negovanja folklora Slovaka. Počelo je skrom- Cinkotski, Jarmila – rođena u Bečkom Petrovcu 1942. godine. Završila gimnaziju, prvi stepen Filozofskog fakulteta – engleski jezik i Višu pedagošku školu – muzika. U RNS od 1964. do 1981. u Redakciji muzičkog programa. Dve godine na radu u RK SKV i PK SKV. Glavni i odgovorni ured- nik Redakcije programa na slova- čkom jeziku RNS od 1981. do 1989. godine. Kasnije privatni biz- nis. Danas penzionerka. U novina- rskoj organizaciji od 1973. godine pisala za „Hlas ljudu“, „Dnevnik“ i za publikacije KPZ Vojvodina. Odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnim vencem Predsedništva SFRJ. CINKOTSKI, JARMILA KAMENČIĆI IZ MOZAIKA SEĆANJA 24

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

no, s malo učesnika. Organizator iz Pivnica Jan Guba i ja obično u jesen putovali smo u manje sredine u kojima žive Slovaci kako bismo obezbedili što širi obuhvat sredina, ali i inicirali i motivisali negovanje nacionalnog folklora. Najviše su se angažovali seoski učitelji (Erdevik – Vladimir Bartos i drugi) kako bi pripremili pevače za nastup. Festival je rastao... Sredinom 80-ih godina organizovali smo direktne radijske prenose festivala. I danas su Pivnice pojam u svesti Slovaka. S razvojem folklornog stvaralaštva na terenu, pored pevača solista pozivane su na snimanje u RNS i grupe pevača i amaterski orkestri, koji su delovali u KUD-u. Ta snimanja su počela još u starom muzičkom studiju, pa kasnije u Studiju M. Pesme grupa pevača i orkestara (Selenča, Pivnice, Kovačica, Bački Petrovac, Kisač, Slankamenski Vinogradi, Stara Pazova...) bile su veoma popularne u programu RNS. To je ujedno bio motiv za dalji rad amatera. Pesmu „Horela lipka, horela“ (nadam se da je sačuvana u fonoteci) snimala je grupa učesnika XIV vojvođanske slovačke udarne brigade okuplje- na prilikom obeležavanja godišnjice brigade i sačinjavali su je preživeli borci. Pesma je bila himna brigade. Sačuvati i negovati folklor kao deo nacionalnog bića svakog naroda bio je jedan od zadataka RNS. Međutim, s vremenom se nametnula potreba i za drugim muzi- čkim žanrovima. Počelo je snimanje zabavne muzike sa slovačkim prevodima tekstova. Rodila se ideja da se omogući originalno muzičko stvaralaštvo. Tako je nastala Selenča – prvi koncert takmičarskih pesama organizovali su Jan Nosal i Jan Šimonji. Na kasni- jim koncertima izvedene su, pored dečjih, lirskih, zabavnih, angažovanih kompozicija i kompozicije ozbiljne muzike. Davne 1978. godine kada sam pisala Statut Konkursa muzičkog stvaralaštva, nisam ni pretpostavljala da će muzičko nasleđe Slovaka biti obo- gaćeno s bezbroj nezaboravnih melodija raznih žanrova. Godine 1986. prošireni su programi RNS tako što je pušten u pogon novi UKT predajnik. Program na slovačkom jeziku počeo je emitovanje programa na 100 MHz, koji se odlično čuo po celoj Vojvodini, pa i šire. (U direktne programe javljali su se slušaoci iz Beograda, Šapca...) To je bila odskočna daska za razvoj programa, oboga- ćivanje novim radijskim žanrovima i usavršavanje kadra redakcije. Osmišljene su nove tematske i žanrovske celine i blokovi, konačno direktno emitovane iz studija (bez pret- hodnog snimanja), uvedene voditeljske emisije. Novinari su dobili šansu da iskažu tale- nat i kreativnost. Dvosatni program na UKT od 15 do 17 sati bio je tematski koncipi- ran po danima i obogaćen prilozima s terena. Svi smo bili oduševljeni kada su se slušaoci počeli direktno javljati u program – „Kaleidoskop“. To je ujedno značilo da je slušateljstvu pružena prilika da aktivno kreira i utiče na sadržaj programa. Dvosatni programski blokovi bili su tematski konci- pirani: ponedeljak – sport, utorak – ONO i DSZ, sreda – mladi, četvrtak – kultura, petak i subota – zabavni vikend program, i obogaćeni muzikom raznih žanrova. Posebno je subotom emitovana emisija „Horizont“, koja je u to vreme mogla ravno- pravno da se takmiči sa analitičkim emisijama o aktuelnim društvenopolitičkim pitanji- ma bilo koje JRT stanice. Pomenuti nekog, izdvojiti ga i eventualno nekog zaboraviti bilo bi neoprostivo. I danas osećam zahvalnost prema svim članovima redakcije za angažovanje, uloženi trud, kada se nije vodilo računa o radnom vremenu. Bio je to istin- ski doprinos programu RNS. 25

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Uvek sam se trudila da redakcija radi u optimalnim uslovima, da se svake nedelje obuhvati što više terena, da se kadar osposobi u saradnji s Filozofskim fakulte- tom, da u programu imamo stručne sagovornike iz raznih oblasti rada i stvaralaštva. Nisam bila zadovoljna činjenicom da su „velike“ redakcije RNS direktno pratile sedni- ce najviših organa SFRJ i SKJ i izveštavale o njima, a mi preuzimali njihove ili Tanju- gove priloge. Posle niza neuspešnih pokušaja i inicijativa u RNS i PKSKV napisala sam svojevrsni protest Trpetu Jakovlevskom, tadašnjem izvršnom sekretaru za informisanje u CK SKJ. I tako su stigle akreditacije za novinare i moje ribanje u RNS i PK SKV. Ali neka, vredelo je. Tako sam shvatala i tako i danas shvatam ravnopravnost. Bila sam ponosna kada su novinari Redakcije programa na slovačkom jeziku izveštavali o ino- stranim posetama predsednika Predsedništva SFRJ. Njihove izveštaje i javljanja u pro- gram preuzimale su redakcije RNS, ali i neke članice JRT. To je za mene bio dokaz opravdanosti ulaganja u kadar i zahtevanja poštovanja deklarisanih principa. Lep letnji sunčani dan – jul 1988. Kolega iz Redakcije programa na srpsko- hrvatskom jeziku i ja krenuli smo prema Skupštini SAPV da svojim očima vidimo i pro- cenimo šta se u stvari dešava i šta je iza dolaska Srba s Kosova u Novi Sad. Sreo nas je visoki republički funkcioner s pitanjem – šta ćete vi tamo. Videli smo, procenili i potvr- dili naš pogled u budućnost. Klupče je počelo da se odmotava. Sledio je miting kod Spensa, pa 6. oktobar, kada sam posmatrala kako specijalci „čuvaju“ PK SKV i kako sa svih strana lete jogurti na zgradu. Jutro je osvanulo s gomilom razbijenog stakla s pro- zora Skupštine SAPV na trotoaru Bulevara maršala Tita. Znala sam da staklena srča ne može da zastakli razbijene prozore skupštinske zgrade. Nastala je i posebna situacija i napetost u redakciji. Uočavala sam u njoj male naznake diferencijacije u odnosu na poli- tičke događaje. Ponekad se kod nekih novinara javljala dilema – kako obaveštavati jav- nost. Tako, kada se novinar vratio s mitinga u Pančevu, bio je u nedoumici. Upitao me je šta da napiše u prilogu. Odgovor je bio jasan i nedvosmislen – istinu, da su M. Jović, njegove pristalice i neki učesnici na mitingu nosili šubare s kokardama. Januara 1989. godine podnela sam neopozivu ostavku na funkciju glavnog i odgovornog urednika Redakcije programa na slovačkom jeziku. Znala sam šta dolazi, šta me u RNS kao autonomašicu čeka. To nisam htela da prihvatim. Zaplivala sam u nepoznate vode u kojima sam bila suvi početnik i, iskreno govoreći, nagutala sam se. Kad sam u novom poslu, dolazeći na Riblju pijacu u farmerkama i majici u nabavku voća i povrća, sretala bivše kolege iz RNS, nije me iznenadilo pitanje uz podignutu obrvu – kako si. Posle nekoliko godina, kad bi me isti ti sreli na ulici, samo su konsta- tovali – blago tebi. I na kraju uzimam u ruku sivi kamenčić. Težak je u ruci, ne sija. Prolazili su dani, meseci... Da budem iskrena, nekako sam očekivala da će telefon zaz- voniti i da ću čuti poznati glas iz redakcije i pitanje – kako si. Ali dani su prolazili, tele- fon nije zazvonio. Svesna sam, to je u ljudskoj prirodi i takav je život. 26

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UUmojoj porodici oduvek se negovala ljubav pre- ma muzici, pa je i meni taj u početku hobi obe- ležio veći deo života. Tako sam, pored ostalog, dvaput osvojila titulu prvi glas Vojvodine. Solista sam Radio Novog Sada, a nastupala sam pevajući starogradske i varoške pesme širom sveta s mnogim orkestrima, između ostalog i s Tamburaškim orkestrom Radio Novog Sada pod upravom Janike Balaža. U Televiziju Novi Sad došla sam još kao student. Raspisana je audicija za najavljivačicu i od oko tri stotine kan- didata ušla sam u prvih dvadeset, pa deset i na kraju imala sam čast da zvanično prva najavim program novembra 1975. iz stu- dija na Mišeluku. Ceo radni vek provela sam radeći u RTV Novi Sad kao muzički saradnik, urednik, a u penziju sam otišla s mesta odgovornog urednika Muzičke redakcije. U početku emitovanja programa najviše od svega sam se izvinjavala. Te se zamrači ekran, nestane ton, emituje se nešto neplanirano itd. Svi smo učili i snalazili se kako je ko znao i umeo. Šminkala sam se i pravila frizuru sama, a muku sam mučila sa oblačenjem jer studentski džeparac a i TV honorar nije mogao obezbediti neku adekvatnu garderobu. Prve godine TV Novi Sad emitovao je samo infor- mativni program na srpskohrvatskom i jezicima naroda i na- rodnosti. S vremenom su se oformile i druge redakcije, zabav- nog, muzičkog, dokumentarnog, dečjeg i filmskog programa. Tako su nastale emisije kao: „Znanje - imanje“, muzička „Milo zvuči, sto dukata vredi“, „Nedeljno popodne“, a Radio Novi Sad zajedno sa TV bio je osnivač festivala podunavskih zema- lja „Oj, Dunave, Dunave plavi“. S obzirom na to da sam imala već iskustva pred kamerama, postala sam i njihov voditelj. Interesantna je priča kako sam postala glavni voditelj emisije „Znanje – imanje“. Ona je emitovana nedeljom u podne, svake nedelje iz drugog studija, a TV Novi Sad svoju emisiju je emitovao uživo iz skoro svih mesta širom Vojvodine. 27 Cvetko Cvetinović, Vera – rođe- na u Kutjevu, Hrvatska, 1951. Odrasla u Svetozaru Miletiću. Gimnaziju i muzičku školu završi- la u Somboru, a Filozofski fakul- tet u Novom Sadu. U RTNS od 1975. godine kao muzički sarad- nik, urednik, voditelj i odgovorni urednik Muzičke redakcije televi- zije. Poznata i kao vokalni solista RNS, nastupala širom sveta, a izdala na desetine muzičkih albu- ma. CVETKO CVETINOVIĆ, VERA VOĐENA MUZIKOM

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

U početku sam vodila samo jedan segment emisije, takmičenje žena u vezu i kuvanju, dok je moj kolega, iskusni novinar bio glavni voditelj. Bili smo u Sivcu i sve je, kao i uvek, bilo bez problema jer smo već dva dana bili na terenu i sve isprobali do sitnih detalja. U nedelju, sat vremena pred direktan pre- nos, glavnom voditelju nešto nije bilo dobro i reditelj Vučurević je odredio mene da preuzmem njegovu ulogu. Otad sam pesmom otvarala svako „Znanje – imanje“ i u zavisnosti od toga gde smo bili, pevala sam na mađarskom, slovačkom, rusinskom, rumunskom ili srpskom jeziku. Zahvaljujući glasovima gledalaca iz cele tadašnje Jugoslavije, dobitnica sam nagrade „Gordana Boneti“ kao najbolji voditelj. Biti voditelj ili spiker često je značilo učiti tekst napamet, jer naši tejpovi, mašine s kojih su se emitovali prilozi za emisije, morali su se startovati deset sekundi pre isteka poslednje rečenice, tako da je reditelj morao znati šta će voditelj tačno reći. Baveći se muzikom, bila sam čest gost kod predsednika Tita. U to vreme to je bila izuzetna čast. O tome bih mogla da ispričam dosta anegdota, ali evo neke: Još dok sam studirala, pevala sam pred drugom Titom, a posle nastupa me je pozvao za svoj sto raspitujući se kad ću položiti još dva ispita, bila sam iznenađena da on to uop- šte zna. Drugom prilikom, nastupala sam u Bugojnu gde je poznati modni kreator A. Joksimović priredio veliku modnu reviju, a Tito se našalio pa je rekao da mu se najviše sviđa moja haljina. Za svaki doček Nove godine bio je dežuran jedan od studija koji je pratio šta se dešava za vreme praznika, pa je cela takozvana mreža JRT gledala isti program. Te 1980. godine kada je drug Tito umro, TV Novi Sad je bio dežuran i trebalo je, između ostalog, da izveštava gde Predsedništvo, kao kolektivni organ, dočekuje Novu godinu. Zbog izuzetnog stanja u zemlji, valjda i bezbednosti, nikoga nisu obavestili gde će Predsedništvo biti za doček. To je bila prva godina kad smo umesto predsednika imali Predsedništvo, svaka republika i pokrajina imale su svog predstavnika. Ja sam sa još nekoliko pevača pevala Predsedništvu u Karađorđevu. Tada je Sinan Hasani zatražio da mu otpevam neku pesmu na mađarskom jeziku. Negde pre ponoći, dok sam čekala svoj nastup, čula sam iz jedne prostorije ljut glas koji je stalno zvao TV Novi Sad i pretio da će poslati policiju i privesti dežur- nog urednika jer ne poštuje njegov zahtev da dođe u Karađorđevo i napravi izveštaj za Dnevnik o proslavi Predsedništva. I na sam pomen Televizije shvatila sam da su moje kolege u nekom problemu, pa sam pokucala na vrata, predstavila se i rekla da radim na TV Novi Sad i pitala kakav je problem, na šta mi je drug major, vidno iznerviran, odgo- vorio da zove TV Novi Sad i pošto se predstavi i kaže da se javlja major taj i taj, s druge strane neko se javi i kaže: „A ovde major Bašić“ i da mu ne veruje i stalno zalupi sluša- licu. Videvši da je ozbiljna situacija, zamolila sam druga majora da se javim uredniku jer sam bila ubeđena da će mi on verovati. I tako javila sam se i samo rekla: „Iko“, tako smo zvali našeg kolegu Iliju Bašića, „ovde je Vera Cvetko, zaista se javljam iz Karađorđeva, treba da dođete sa ekipom“. Sa one strane bio je samo tajac... Videli smo se te noći u Karađorđevu. Pitala sam ga zašto nisu odmah došli, a on je rekao: „Samo da znaš koliko su nas te noći za svašta zvali i uglavnom zavitlavali, pa naravno da sam mislio da je i to jedna od šala“. Otad smo se često smejali i govorili o tome. 28

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

JJednog julskog dana 1973. sreo sam šahovskog majstora Petra Mejića, koji je iz Novog Sada do- šao u pančevački šah-klub i zaposlio se u listu „Pančevac“, gde smo jedno vreme zajedno radili. Rekao mi je da sam postao novi glavni i odgovorni urednik Radio Novog Sada, a ja sam mu odvratio da ne pravi glupe šale. Međutim, ubrzo me je pozvao Ištvan Rajčan, generalni direktor RTV Novi Sad. Pored D. Vasića, od novinara u novoj redakciji znao sam samo za Floriku Štefan, pesnikinju, i to s književnih veče- ri u Beogradu i Pančevu, i po čuvenju za Svetislava Bracu Ruškuca, pisca dečje literature. On mi je, kao dotadašnji v. d. glavni urednik, govorio da u redakciji ima valjanih ali i onih drugih, i da je kolektiv veoma nesložan. Ništa čudno! Već sam imao dosta iskustva u redakcijskom radu. Prvi novinarski tekst objavio sam još kao gimnazijalac u „Pančevcu“ jula 1955. a radničku knjižicu i indeks Pravnog fakulteta u Beogradu dobio u jesen 1957. Od 1965. do 1969. bio sam glavni i odgovorni urednik svog matičnog lista, da bih potom prešao u „Ko- munist“. Za glavne urednike imao sam veoma iskusne i ugle- dne novinare: u „Pančevcu“ Radišu Ilića, iz nekadašnjih beo- gradskih novina „20. oktobar“, u „Komunistu“ Gavru Altmana, a Frana Barbijerija u „Ninu“, gde sam od 1970. bio stalni spoljni saradnik. Kao što su to oni činili, i ja sam se u svojoj novoj sredini trudio da podstaknem samoinicijativu i samostalnu odgovornost svih stvaralaca programa, da razvi- jam specijalizaciju novinara za određene tematske oblasti i emisije itd. Većina u redakciji rado je prihvatila sve ovo, ali je bilo i onih koji su sve osporavali. Čak se, sam od sebe, stvorio mali ali glasni „disidentski klub“. Od tako nečega moglo je biti samo štete. Recimo, dok sam bio u RNS, nikada nije bilo ozbiljnijeg problema u međunacionalnim odnosima. Ipak, u redakciji sam čuo i pot- muli romor nezadovoljstva što radi obavljanja novinarskih poslova u inostranstvo odlaze samo Mađari. Nekako u isto 29 Cvetković Nikola – Pančevo, 1938. godine. Završio gimnaziju u Pančevu a Pravni fakultet u Beo- gradu. Objavljivao u „Pančevcu“ kao gimnazijalac, radio kao novi- nar i publicista. U RNS 13 godina bio glavni i odgovorni urednik Programa na srpskohrvatskom jeziku, doprinoseći proširivanju programskih sadržaja i obogaćiva- nju radiofonskih izraza. Godine 1986. prelazi u Dnevnik na mesto glavnog i odgovornog urednika. U Savezu novinara Jugoslavije vodio sektor međunarodnih odnosa. U penziji od 1995. godine, za rad u novinarstvu dobio više profesiona- lnih i društvenih priznanja. CVETKOVIĆ, NIKOLA RADIJSKA TRAKA SEĆANJA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

vreme, u finansijskom izveštaju RNS za 1973. video sam da srpskohrvatska redakcija nije potrošila ni dinara da bi obavila kakav posao na strani, a planom je za to bilo pred- viđeno osam miliona dinara. Objašnjeno mi je da redakcija nije mogla da se dogovori ko će putovati. Moju opasku da se odluka o radnim zadacima u inostranstvu ne dono- si u samoupravnom postupku i da je to posao poslovodstva, pojedinci su primili kao dokaz da sam „protivnik samoupravljanja“. Od 1974. do 1976. godine Radio Novi Sad doživeo je preporod, u prvom redu zahvaljujući zvanično dogovorenoj preraspodeli RTV pretplate između Beograda i Novog Sada. Bilo je više novca za proširenje srpskohrvatskog programa i njegovo uključe- nje u zajedničke poduhvate jugoslovenskih radio-stanica, što je podrazumevalo kadrov- sko jačanje i bolje tehničko opremanje redakcije. Nemoguće je ukratko opisati šta je sve i kako učinjeno. Bilo je starih emisija u novom ruhu, još više onih sasvim novih. Bilo je mnogo novih autorskih imena. No, i bolji program nije bio bez starih saplitanja. U emisijama „Omladinskog radija“, na primer, emitovana je serija reportaža o verskom životu omladine. Dobro primljena kod šireg slušalaštva, serija je navela „dušebrižnike“ da dignu uzbunu zbog „pogubne propagande religije“. Mnogo glavobolja zadala je i emisija „U međuvreme- nu“, najsavremeniji dvosatni radio-most, koji su zajednički pripremali i istovremeno emitovali srpski programi Radio Novog Sada, Radio Prištine i Radio Beograda II. Svake nedelje u tri studija gosti su bili istaknute javne ličnosti iz politike, privrede, kulture... koji su razgovarali o određenim pitanjima. S naše strane urednik je bio Nikola Starčević, a kasnije Dubravka Valić i Nemanja Pavlović. Gosti, po pravilu vodeći političari, sve češće su uslovljavali učešće u emisiji prisustvom ili odsustvom neke druge ličnosti. Na kraju nije bilo druge nego da se dobra emisija ugasi. Listajući sećanja na svoje radijske dane, naišao sam na neke, u najmanju ruku, neobične pojedinosti iz svakodnevice RNS. Na primer, jedne zimske noći, ne sećam se koje godine, pred kraj emitovanja programa, nešto pre ponoći, iz drvenog stepeništa na trećem spratu, kod ulaza u srpsku redakciju, počeo je da izbija dim koji je štipao oči, ali vatre nigde nije bilo. Za dva-tri minuta već su stigli vatrogasci, program je redovno odjavljen i na talasima RNS zavladao je muk a po hodnicima zgrade, punim gustog, crnog, skoro neprozirnog dima, razlegali su se povici vatrogasaca, cika i vriska programskog osoblja, čak i prolaznika koji su ušli u hol. Konačno, utvrđeno je da se u podrumu, iz specijalne betonske kabine gde se nalazio agregat, koji se automatski uključivao prilikom nestanka struje, izlilo i samozapalilo ulje... Dim se dizao uvis kroz šupljine u zidovima, kojih je bilo dosta jer je zgrada bila više puta doziđivana i pregrađivana. U pamćenje su mi se urezali i drugi slučajevi, koji su, barem za mene, ostali nerazjašnjeni. Jedan od njih zbio se pred novogodišnju noć 1977. koju je predsednik Tito proveo u novosadskom hotelu „Park“. Radio i Televizija Novi Sad bili su spremni da uživo prenose ovaj doček za celu jugoslovensku radio i TV mrežu na srpskohrvat- skom području. Ne uzgred rečeno, ovaj posao je, prema ocenama iz RTV centara u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Titogradu, urađen na najbolji način. Ipak, u zgradi RNS dogodilo se da je jedna tehničarka, dok je u polumračnom odeljenju za emitovanje pro- grama raznosila kutije s velikim magnetoskopskim trakama, naletela na „nešto“. 30

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Ispustila je sve trake i videla – čoveka! Pomislila je da to neko od kolega pravi glupu šalu, opsovala ga a on joj je istom merom uzvratio. Tada je shvatila da pred sobom ima „stranca“ i nadala viku. Dat je znak za uzbunu i za nekoliko minuta stigli su ljudi iz Milicije i Državne bezbednosti i opkolili dobro obučenog mladića, koji je brižljivo pod miškom držao malu torbu s nekakvim knjižicama. Ovo je „mirna luda“, rekao je mili- cioner čim ga je video, i dodao da ga je ovih dana zapazio kako besciljno luta ulicama. A mladić je objasnio da je, ugledavši natpis nad ulazom u zgradu, poželeo da vidi „kako izgleda radio iznutra“. Opisao je šta je sve video, od predajnika na krovu do pomenu- tog agregata u podrumu. Za sve to vreme program je emitovan kao da se ništa nije dogodilo. Jedino je, istovremeno, grupa tehničara iz Milicije detektorima obilazila svaki kutak u zgradi, u dvorištu i na krovovima šupa u okolnim zgradama proveravajući da li je negde skrivena kakva paklena mašina. Pet-šest godina kasnije, jednog nedeljnog popodneva došao sam u redakciju da se pripremim za sutrašnju sednicu Programskog odbora JRT za radio na kojoj sam zamenjivao direktora Tibora Mindu. Usput sam slušao zajednički prenos prvoligaških fudbalskih utakmica koji su istovremeno emitovale sve republičke radio-stanice pove- zane u link-mrežu. Odjednom je dotrčao, sav usplahiren, Miša Novičić, urednik i vodi- telj našeg „Sportskog popodneva“, noseći teleks s bomba-vešću: „U Portorožu je izne- nada od srčanog udara umro Stane Dolanc...“ „Šta da se radi“, pitao je Miša. „Ništa“, odgovorio sam, „pazi na sve što stigne u studio, naročito na telefonske pozive...“ Ništa nije stiglo, a Stane Dolanc je ko zna gde možda uživao u popodnevnom opuštanju. Početkom jula 1986. oprostio sam se od redakcije. Bio sam nekako tužan, jedva sam izgovorio nekoliko reči. A od 17. jula te godine potpisivao sam sadržaj lista „Dnevnik“. 31

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UU oktobru 1970. slučajno sam došao u Radio s prijateljem koji je radio za omladinsku emisiju. Saradnici su upravo razgovarali s urednikom o sadržaju slede- će emisije. Na kraju sastanka s mladim saradnicima obećao sam mu jednu humoresku. To je bio moj prvi tekst za Radio. Posle je sve išlo veoma brzo. Za svaku subotu imao sam po nešto za omladinu. Kasnije sam počeo da sarađujem s jutarnjim progra- mom. Pisao sam izveštaje s pijace. To mi se dopalo. Dok sam se raspitivao za cene, probao sam sireve... I kad bih stigao do kraja tezgi s mlečnim proizvodima, bio bih sit. Kao nekadašnji atletičar, 1972. godine počeo sam da radim u sportskoj redakciji. Dotad sam nekoliko puta bio na saslušanju u policiji pošto sam izveštavao sa sastanka Saveza komunista u Novom Sadu koji je bio zatvoren za javnost. Meni to, međutim, niko nije rekao. Na sastanak me je poslao dežur- ni urednik. Tada sam shvatio da sam suviše pošten da bih se bavio politikom i počeo dam da radim u sportskoj redakciji programa na mađarskom jeziku. San mi je bio da prenosim fudbalske utakmice. Ali, znamo, snovi se retko ili teško ostvaruju. U to vreme u redak- ciji su bila četiri sportska novinara i mesta za početnike nije bilo. Tada su me pozvali u „Mađar so“ i ponudili mi da preu- zmem sport u severnoj Bačkoj pošto mi je supruga radila u Horgošu. E, kad su to saznali u Redakciji programa na mađar- skom jeziku, obećali su da će mi pomoći i dati šansu da preno- sim fudbalske utakmice. Nedeljama pre toga nosio sam na utakmice magne- tofon i „prenosio“ ih na traku. Te prenose je Karlo Đula sva- kog ponedeljka odslušao i dobronamerno mi govorio gde gre- šim, na šta treba da obratim pažnju. Tek posle nekoliko mese- ci dobio sam prvu priliku da kao reporter odem na utakmicu. Bilo je to 12. marta 1978. godine u Novom Sadu na Detelinari. Ni tada mi, međutim, još nije bilo dozvoljeno da prenosim. Rečeno mi je da su na terenu četiri reportera, a to znači da ću 32 Čeke, Bela – diplomirani novinar, rođen 1949. godine u Jermenov- cima. Osnovnu školu završio u Vršcu, građevinsku tehničku u Novom Sadu, a Fakultet političkih nauka, smer novinarstvo u Zagre- bu. Godine 1970. počeo je hono- rarno da radi u Radio Novom Sadu, a u radni odnos je primljen 1. aprila 1975. U sportskoj redak- ciji Programa na mađarskom jezi- ku počeo je da radi 1972. godine za vreme Letnjih olimpijskih igara u Minhenu. Prenosio je skoro 700 utakmica. Izveštavao s dvadesetak evropskih i svetskih prvenstava i zimskih olimpijskih igara. U pen- ziji je od 22. avgusta 2012. godine. ČEKE, BELA SLUČAJNO

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

na svakih osam-deset minuta ja doći na red da govorim o tome kako se odvija utakmi- ca. Za to vreme sam morao da zapisujem šta se za tih poslednjih desetak minuta doga- đalo. Posle sam dobijao sve više prilika da prenosim fudbalske utakmice, a kao naj- mlađem reporteru u redakciji skoro 15 godina teren mi je bila Bosna i Hercegovina. Ne treba zaboraviti da je Vojvodina u to vreme imala šest-sedam odličnih drugoligaša. Slušaoce je interesovalo kako oni igraju u gostima, naravno. U to vreme imali smo ogro- man broj slušalaca jer smo pratili njihove zahteve i interesovanja. Početkom devedesetih još smo imali nekoliko prenosa, nešto i posle 2000. godine, a onda je sve prestalo. Godinama sam još bio u sportskoj redakciji programa na mađarskom jeziku. Ovaj tekst ne bi bio kompletan ako ne bih govorio i o izveštavanju s među- narodnih sportskih događaja. Godine 1979. bio sam u Kelnu na Prvenstvu Evrope u boksu. To mi je ostalo u sećanju jer sam za šest dana promenio šest aviona. Išao sam Beograd–Frankfurt–Keln. Posle pet dana nazad istim putem. Te subote na Surčinu me je čekao vozač RNS, uzeo moje kofere, a meni dao avionsku kartu za Titograd, jer je u nedelju odande trebalo da prenosim utakmicu Budućnost – Vojvodina. Kasnije sam izveštavao sa svetskih i evropskih prvenstava u fudbalu, boksu i rvanju – iz Đenove, Verone, Milana, Torina, Temperea, Osla, Atine... Na domaćem terenu prenosio sam sportske događaje iz 52 grada bivše Jugo- slavije. Gotovo 700 prenosa, a na skoro svakom neki nov, nezaboravan događaj. Lep ili ružan... Opasne su bile uvek one utakmice na kojima se odlučivalo o tome ko će ispa- sti iz lige. U poslednjem kolu u Prijedoru Rudar je igrao sa OFK Kikindom. U isto vreme u Subotici je gostovao Maribor. Na tim utakmicama se odlučivalo o tome da li će iz lige ispasti Slovenci ili Bosanci. Utakmice su počele, i u Prijedoru je predsednik kluba naredio čoveku iz pošte da preseče moj telefonski kabel jer prenosa neće biti. Naime, u Subotici ne smeju da saznaju rezultat u Prijedoru. Ostao sam bez linije za prenos meča, ali kako je u blizini stadiona bio hotel, a na recepciji telefon, dogovorio sam se s portirom da mi dozvoli da telefoniram. Za to je dobio lepu napojnicu. Moj tehničar je za to vreme pratio utakmi- cu i zapisivao sve što je bilo interesantno. A ja svakih deset-petnaest minuta išao na recepciju i govorio slušaocima šta se dešava u Prijedoru. Dakle, gotovo 700 prenosa, izveštavanja sa skoro 20 a možda i više međuna- rodnih takmičenja. I, nažalost, svemu dođe kraj! A zašto baš i mojim memoarima? 33

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ZZa Kairo nismo leteli poljoprivrednim avionima čmelak iz Vršca preko Sredozemnog mora zato što vršački piloti nisu bili spremni da nam garantuju bezbed- nost. Doduše, oni su osamdesetih godina bili jedini piloti u Evropi koji svoje poljoprivredne avione nisu transportovali na odredište, nego su njima leteli. Imali su zadatak da u dolini Nila tretiraju prostrana polja protiv štetočina. Naš jedini zadatak bio je da za redakciju Televizije Novi Sad koja je program emitovala na rumunskom jeziku sni- mamo akcije tih pilota. Putovali smo jednim od redovnih leto- va naših putničkih aviona. Put nam je platio Vazduhoplovni centar u Vršcu, s tim da smo se obavezali da ćemo im ustupiti jednu kopiju reportaže. Naša kuća i Televizija Kairo u to vreme su dobro sarađivale, tako da nam je domaćin bio TV Kairo. U Egiptu je vladala prohibicija. U avionu smo, za svaki slučaj, kupili po flašu viskija: dobro je protiv ameba, iako smo prethodno bili vakcinisani protiv tropskih bolesti. Dogo- vorili smo se da opremu koju imamo sa sobom (Remus Avra- mesku – snimatelj, Lazar Malajmare – tonski snimatelj i ja) nosimo ravnopravno. Smestili smo se u hotel „Prezident“ u centru Kaira. Megalopolis, pravi mravinjak. Pomagao nam je jedan debeli liftboj. A ujutru – nema viskija, ali nema ni liftbo- ja. Loš znak... Piramide treba videti. Snimatelj vredno snima. Impo- zantna je i Giza s piramidama i Sfingom. Da li je Giza pala s neba? Tri piramide, Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, na ivici pustinje. I sunce i nebo su drugačiji. Građene su oko 2560. godine pre naše ere. Grobnica faraona Keopsa je najimpozant- nija, građena je oko dve decenije i dostigla je visinu od 147 metara, prostire se na površini od pet hektara. Sfingu posmatramo s divljenjem. Napravljena je, u stvari isklesana od jednog velikog kamenog bloka a viša je od Damjan, Jon Zaza – rođen u Kuštilju (Vršac) 18. maja 1937. godine. Osnovnu školu završio u rodnom selu, osam godina gimna- zije u Vršcu, započeo studije prava u Beogradu. U Prištini služio voj- sku. U Radio Novom Sadu zapo- slio se 1965. godine. Bio je zame- nik glavnog urednika. Od osniva- nja Televizije Novi Sad radio je kao urednik „TV magazina“ na rumunskomjezikuiglavniurednik rumunskog programa. U doku- mentarno-feljtonističkom progra- mu bio je urednik za posebne pro- grame. Među prvima je, za vreme vladavine Slobodana Miloševića, bio poslat na prinudni odmor, s primanjima u protivvrednosti od oko sedam nemačkih maraka mesečno. U penziju je otišao 1999. za vreme NATO bombardovanja, kada je pogođena i Televizija. DAMJAN, JON ZAZA PUTOPIS 34

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

katedrale u Vršcu. Ima telo lava, a glavu faraona. Skulpture faraona u starom Egiptu uvek su imale bradu kao simbol čovečnosti. No, Sfinga je bez brade. Neko je, kažu, odneo njenu bradu. Dugo smo snimali Gizu. Pažnju nam privlači krdo od oko 200 kamila koje upravo tuda prolazi. Tu počinje pustinja. Naš pratilac i vodič, vrlo obrazovan čovek, u jednoj zadimljenoj kafani gde se puše nargile, predlaže nam jednog trenutka ono što je nameravao da nam kaže od momenta našeg dolaska: „Naš predsednik (Sadat) voleo bi da se sretne s novinarima iz Jugoslavije. Znate, on ceni Tita, Nehrua i Nasera. Kod nas je, posle beogradske konferencije, odr- žana druga konferencija nesvrstanih (Kairo, 1964). On bi vam dao intervju.“ Saputnici su skočili uvis od sreće. A u mojoj glavi se pojavio onaj liftboj... Zatražili smo prijem kod našeg ambasadora. „Znate, drugovi, kako vi odlučite. Ali ja vam kažem, vi ga možete pitati šta god hoćete, ali on će i dalje udarati po Izraelu.“ Egipat je u to vreme bio u ratnom stanju zbog oružanog sukoba sa Izraelom. To smo i videli, svugde oko TV Kairo bili su džakovi s peskom i vojnici u ratnoj opre- mi koji su s puškama u rukama dremali na tim džakovima. Mi smo u to vreme uspostavili diplomatske odnose sa Izraelom. Rekao sam vodiču da smo došli zbog naših pilota i da nismo kompetentni za taj zadatak. Prvi naš zadatak odvodi nas u EI Masuri, gde su pamučna polja i naši poljo- privredni avioni. Svugde oko nas ogromne površine pamuka natopljene vodom iz Nila, ukrašene visokim palmama. Nismo dobro ni započeli snimanje, a snimatelj Avramesku se okliznuo i pao u mulj. Kameru je podigao iznad glave, ali cipelu je izgubio negde u mulju. Počeo je da kopa rukama po njemu. Vode ima svugde oko nas, curi iz pumpi za navodnjavanje, ali piloti mu skre- ću pažnju da ne sme tom vodom da se umiva zbog ameba. Puštaju mu benzin iz avio- na i snimatelj njime pere ruke i pantalone. Produžavamo snimanje: polja, avioni lete između palmi... Posle nekoliko kadrova zatajila je kamera boleks. U servisu TV Kairo dve-tri mlade inženjerke vrte se oko jednog stola. Na stolu je naša kamera rastavljena na delove. Inženjerke traže servisnu knjigu ne bi li je nekako sastavile. Nemamo šemu. Eh, taj liftboj... Dali su nam snimatelja s njihovom kamerom. U TV Novi Sad se nisu bunili što smo se vratili s rastavljenom kamerom. Valjda su imali servisnu knjigu. Televizija Novi Sad je tada bila najmlađa u Jugoslaviji, postojala je pet godi- na. U to vreme smo emitovali najkvalitetniju sliku. Neposredno pre emitovanja te reportaže stigao nam je telegram iz Vršca: u Egiptu je, udarivši u palmu, poginuo naš pilot Zoltan Pap, s kojim smo razgovarali pri- likom snimanja. U znak saučešća i dubokog poštovanja njegovo ime smo kadrirali na ekranu. 35

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Kao duh mi se ponovo javio onaj nepošteni, debeli liftboj. (Taj film možda više ne postoji u dokumentaciji Televizije Novi Sad zbog bombardovanja zgrade na Mišeluku, ali ga sigurno imaju u Vazduhoplovnom centru u Vršcu. Zbog uštede poklonili smo im crno-belu kopiju.) PPrvi dan na poslu teško se zaboravlja. Za mene, kao što verujem i za mnoge druge, to je bio dan pun strepnje, a sve se dešavalo u leto 1969. godine. Počelo je uobičajeno. Predstavljanjem novog člana redakciji, upoznava- njem s kolegama i trajalo je dok trepneš. Svako se vratio svom poslu, ponovo se čuo zvuk pisaćih mašina i stari teleprinter čije glasno štektanje je označavalo da stiže nova informacija. Glavni i odgovorni urednik bio je Duško Vasić, a urednica Novosadske hronike bila je Jelisaveta Hariš Seja. Na mom rad- nom stolu prilično debela knjiga o novinarskim veštinama zanata. Tako je počeo moj prvi dan pripravnika, a staž je trajao godinu. U Radio Novi Sad tada je primljena prva grupa viso- koobrazovanih mladih ljudi, najviše s Poljoprivrednog fakulte- ta, s ciljem da se stvori jaka poljoprivredna redakcija. Urednik, iskusni novinar Dragan Đurić i nas troje pripravnika: Jaroslava Dobrenov, Miroslav Bondžić i ja trebalo je da brzo i razumlji- vo prenosimo poljoprivrednicima nova domaća i strana naučna saznanja. Pisali smo stručne savete, pratili zbivanja za informa- tivne programe, a svakako najveći izazov bila je emisija „O selu – za selo“. U njoj, osim prognoze vremena, izveštaja agrome- teorologa, pregleda radova u polju, razgovora s kreatorima agrarne politike, predstavnicima kombinata, zadruga i uzornim poljoprivrednicima, bilo je mesta za sve što čini život u selu. Opremljeni magnetofonom, za volanom popularnog fiće stizali smo do gotovo svakog sela u Vojvodini i beležili uspehe u razvoju komunalne infrastrukture, radu zdravstvenih ustanova, domova kulture, sportskim i drugim aktivnostima, a Damjanović, Emil – rođen 1944. godine u Novom Sadu, završio Oglednu poljoprivrednu školu u Futogu. Diplomirao na Poljopriv- rednom fakultetu u Novom Sadu 1967. godine. Godine 1969. zapo- slio se u Radio Novom Sadu. Naj- duže je bio urednik emisije za selo, a bio je i urednik privredne redak- cije, Deska i pomoćnik glavnog i odgovornog urednika. Priznanja: „Zlatni klas“ – UNS, „Dr Petar Drezgić“ – DNV. DAMJANOVIĆ, EMIL O SELU – ZA SELO 36

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

sve to bilo je pre odjave zaokruženo humorističko-satiričnom pričom. Koliko je taj kon- cept bio dobar svedoče i brojne prve nagrade na takmičenjima u toj kategoriji koje je organizovala tadašnja JRT. U to vreme poljoprivredne redakcije uz sportske i spoljno- političke bile su najbolje organizovane u bivšoj Jugoslaviji, pa je tako Radio Novi Sad svake godine, obično kad se održavao Poljoprivredni sajam i u jesen, bio domaćin kole- gama iz svih bivših republika. Razume se, posete su bile uzvratne, pa smo i mi bili u pri- lici da našim slušaocima prenesemo iskustva poljoprivrednika iz drugih regiona. Zahvaljujući takvoj saradnji, obično jednom godišnje organizovali smo zajedničku emi- siju uživo, a domaćin je, kao što priliči, uvek bio Radio Novi Sad. Nešto kasnije, tako- đe iz studija Radio Novog Sada, bila je emitovana zajednička emisija s Radio Beogra- dom i Prištinom. I međuredakcijska saradnja u Radio Novom Sadu bila je na zavidnom nivou. Razmenjivali smo gotove priloge, razgovarali o sadržajima emisija, a povremeno zaje- dno planirali izlazak na teren. Vreme je prolazilo, smenjivali se direktori, glavni i odgovorni urednici, tako- đe ekipe u emisiji za selo. Trajala je sat, nekad tri, a najčešće dva sata. No, bilo da je emi- tovana snimljena ili da je išla uživo, cilj je bio isti, doprineti unapređenju proizvodnje hrane. U tim naporima svoj pečat ostavili su: Bakir Zahirović, Miroslav Stevanov, Ljiljana Milutinov i nešto kasnije Aleksandar Grujić. Razume se da to nije bilo moguće postići bez izuzetno dobre saradnje sa stručnjacima novosadskog Poljoprivrednog fakulteta, Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, poljoprivrednih stanica, zadružnih saveza i kreatora agrarne politike. Kad su njihovi predstavnici bili u studiju, na trima linijama u režiji telefoni bi se naprosto usijali. Želja nam je bila da emisiju „O selu – za selo“ pripremamo još dinamičnije sa tri improvizovana studija i da uspostavimo dijalog poljoprivrednika sa stručnjacima i kreatorima državne politike. Nažalost, zbog sve teže finansijske situacije i kadrovskih problema, ta ideja se ostvarivala samo povremeno zahvaljujući dobroj saradnji s dopi- sničkom mrežom, posebno s kolegom Đorđem Skendžićem iz Kikinde. Kad je počela NATO agresija na tadašnju skraćenu Jugoslaviju, mobilne ekipe naše kuće bile su izmeštene na Frušku goru. Čisto nebo omogućavalo je da nabro- jimo i tridesetak aviona ili pratimo pogledom niz Dunav rakete koje su bile upućene ka novosadskim mostovima, zgradi RTV ili našim predajnicima. Izvesno olakšanje bila je vest da je oboren nevidljivi avion F-117. Uputili smo se te večeri ka Rumi i Buđa- novcima. Sva zapažanja učesnika raketne jedinice koja je oborila fantoma i meštana beležio je kolega Bakir Zahirović. Beše već duboka noć kada smo stigli do mesta pada i već pred jutro emitovali prvi izveštaj. Tog puta ne o usevima i seljacima, već o raketa- ma i avionima. 37

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

RRadio Novi Sad počeo je s radom 29. novembra 1949. godine emitovanjem programa preko pre- dajnika veoma male snage od 0,5 kW. Predajnik je bio smešten na periferiji Novog Sada. Program koji je emitovan dopreman je klasičnom telefonskom linijom. Nakon prvih meseci rada videlo se da ta snaga nije dovoljna, pa su preduzeti koraci za povećanje snage predajnika. Uz pomoć sopstvenog tehničkog kadra – radio-amatera, tehničara i radio-mehaničarskih majsto- ra – 1951. godine izgrađen je predajnik snage 5 kW. Program Radio Novog Sada emitovan je na jezicima narodnosti i mogao se čuti i razumeti u susednim zemljama. Snaga tog predajnika bila je dovoljna za to, ali samo tokom dana. Uveče, usled drugačijeg prostiranja, korišćen je za emito- vanje programa za inostranstvo. Tako je Radio Novi Sad pored redovnog zadatka dobio i zadatak da emituje program za ino- stranstvo na francuskom, engleskom i španskom jeziku. Naravno, predajnik od 5 kW nije obavljao dovoljno kvalitetno taj zadatak. Zato je 1952. godine Radio Novom Sadu dodeljen moderni srednjetalasni predajnik snage 100 kW američke proizvodnje vestinghaus. Tako je potpuno obavljeno emitova- nje programa za inostranstvo u večernjim i noćnim satima. Upravo u to vreme zaposlio sam se kao tehničar na predajniku i imao priliku da učestvujem na završavanju montažnih radova na vestinghaus. Montažu predajnika obavljali smo mi, naši teh- ničari Radio Novog Sada, a predvodio nas je Tomaš, iskusni stručnjak Radio Beograda. Antenski stub izgrađen je u radio- nicama Elektrovojvodine u Novom Sadu kao kopija zagreba- čkog stuba. Nakon montaže u jesen 1953. godine počelo je emitovanje programa. Ovde bih želeo da istaknem da su samostalna gra- dnja, nabavka već korišćenih predajnika, njihova montaža i popravka, kao i njihovo osavremenjivanje, izrada kopije fabri- čkih uređaja, kao na primer atenski stub od 120 metara, i zna- tan broj sličnih aktivnosti neraskidivo vezani za tadašnjeg teh- David, Janoš – rođen 1935. godi- ne u Debeljači. Srednju školu „Nikola Tesla“ završio 1953. u Beogradu. Posle završene srednje škole zaposlio se u Radio Novom Sadu jula 1953. kao diplomirani tehničar. Do 1958. radio na pre- dajniku i učestvovao na građenju novih uređaja i montaži predajni- ka. Godine 1958. otišao na Elektrotehnički fakultet u Zagreb. Diplomirao početkom 1963. godi- ne i po završetku fakulteta vratio se u Radio Novi Sad. Iste godine postavljen je za šefa UKT pogona Venac sa zadatkom da vodi izgra- dnju objekta i pogona. Godine 1965. postavljen je za glavnog inženjera Emisione tehni- ke Radio Novog Sada, a 1967. uz taj zadatak prihvatio je i zaduženje glavnog projektanta i vođe izgra- dnje ST predajnika snage 150 kW u Srbobranu. Godine 1971. na zahtev Generalne direkcije izradio Projekat uvođenja i izgradnje emi- sionog sistema vojvođanske televi- zije s potrebnom vrstom opreme, brojem i vrstom kadra i rokovima. Od 1972. prihvatio mesto rukovo- dioca Emisione tehnike Televizije u izgradnji, a 1973. izabran za direktora OOUR Predajnici i veze. Od 1983. godine vodio je razvoj, a od 1988. godine postavljen je za savetnika generalnog direktora RTV za uvođenje nove tehnologi- je. Godine 1990. postavljen za člana Poslovodnog odbora RTV Novi Sad kao tehnički direktor RTV Novi Sad. DAVID, JANOŠ OD KAĆKOG RITA DO EVROPE 38

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ničkog direktora Radio Novog Sada Bogdana Cvijanovića. Kao veliki entuzijasta i dobar organizator znao je sakupiti stručni kadar i, koristeći postojeće zanatske radionice, stvarati takoreći ni iz čega tehniku Radija. Taj način rada posebno je obeležio dalji razvoj kako emisione tehnike tako i kadra. Oni koji su imali priliku da rade s njim poneli su sa sobom taj entuzijazam, poseban odnos prema radu i umeš- nost stvaranja. Naime, u to doba zbog oskudnih finansijskih sredstava nije se lako mogla kupovati fabrička oprema. Tako smo, uz ostvarenje znatnih finansijskih ušteda, imali sve potre- bne uređaje. Istina, spoljni izgled tih uređaja nije bio tako lep kao fabrički, ali su bili savremeni i obavljali su funkciju kao i fabrički. Tu samogradnju među nama nazivali smo gradnjom uz pomoć štapa i kanapa. Pored koristi od takvog načina dola- ženja do uređaja istovremeno je stvaran i značajan uticaj na tehnološki razvoj našeg kadra odnosno na usavršavanje njiho- ve stručnosti. Ovde bih istakao da je naš slučaj da neka radio- stanica sama pravi svoje uređaje jedinstven slučaj. U svetu su postojale posebne fabrike koje su se bavile samo izgradnjom predajnika. Slobodno se može reći da je vremenom ta struč- nost našeg kadra postigla zavidnu visinu spram ostalih radio- -stanica u zemlji. Ubrzo nakon početka rada predajnika vestinghaus Cvijanović je zaposlio prvog inženjera u Radio Novom Sadu Ivana Đukića, koji je postavljen za šefa srednjetalasnog pre- dajnika vestinghaus. Kako je vreme odmicalo, sticali smo sve veća znanja, a i hrabrost. Šezdesetih godina Novi Sad je odlu- čio da se uvede poseban program na srpskohrvatskom jeziku u Vojvodini. Odlučeno je da sami izgradimo predajnik od 6 kW. Taj predajnik je ostao u pogonu i nakon izgradnje sre- dnjetalasnog centra u Srbobranu, sve do početka rada objekta u Orlovatu. Pored uređaja za naše potrebe gradili smo predaj- nike i za druge radio-stanice JRT. Prvi predajnik veće snage koji smo izgradili bio je predajnik od 20 kW za rezervu vestinghausu. Sledili su predajnici za Radio Beograd (srednje- talasni predajnik snage 6 kW u Krnjači), niz ST predajnika od 50 W za Beograd, UKT predajnici za Radio Ljubljanu, kao i predajnici za veći broj lokalnih radio-stanica. S razvojem radio-difuzije u svetu pojavili su se UKT predajnici s visokim kvalitetom prenosa zvuka. I mi smo 1960. godine u našoj laboratoriji napravili prvi UKT predajnik snage 250 W, preko kojeg se počeo emitovati drugi program na srpskohrvatskom jeziku. Predajnik je bio montiran u zgradi Radio Novog Sada u Ulici Žarka Zrenjanina. Vrlo brzo je to 39 Pored tih zaduženja bio je angažo- van na društveno-političkim i stručnim poslovima izvan Radio- televizije Novi Sad: bio je član Saveta SFRJ za telekomunikacije, član i predsednik Tehničkog odbo- ra JRT, predsednik i član Komisije za predajnike i veze JRT, član Komisije JRT za razvoj, član dele- gacija SFRJ na svetskim konferen- cijama Ujedinjenih nacija za raspo- delu frekvencija za ST, za UKT– FM i za satelitsku televiziju. Godine 1994. otišao u penziju.

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

frekventno područje postalo veoma popularno, te je Radio Novi Sad odlučio da izgra- di sopstvenu UKT mrežu. Za postizanje većeg dometa na tim frekvencijama potrebno je da predajnik bude lociran na većoj visini. Kao naročito pogodna lokacija za to pokazao se Venac na Fruškoj gori. Krajem 1962. i početkom 1963. započela je gradnja tog prvog UKT pogo- na Radio Novog Sada. Upravo u to vreme vratio sam se iz Zagreba kao diplomirani inženjer i dobio zaduženje da vodim izgradnju objekta i montažu uređaja. Formirali smo tim od dvadesetak stručnjaka iz oblasti elektronike, energetike, mašinstva i drugo. Nije se gledalo na radno vreme. Vrlo malo smo spavali jer smo nastojali da predajnike što pre stavimo u pogon. Tako je 23. maja 1963. godine započeto emitovanje UKT pro- grama na srpskohrvatskom jeziku preko predajnika snage 1 kW sopstvene izrade i na jezicima narodnosti jednim otpisanim, fabričkim predajnikom rode–švarc, koji smo mi osposobili. To je bio značajan korak u razvoju Radio Novog Sada. Pokretanjem UKT programa prekinut je tzv. sendvič program, kad su na srednjem talasu jedni za drugim sledili programi na pojedinim jezicima na kojima je Radio Novi Sad emitovao progra- me, što je bilo veliko opterećenje slušaocima za kontinuirano slušanje programa. Kasnije u još jednom poduhvatu izradili smo nov projekat za pokrivanje Vojvodine UKT programom. Predvideli smo zasebne frekvencije za svaku jezičku redakciju, a pre- dajnik za emitovanje postavili smo u centar područja gde je koncentrisano stanovništvo dotične narodnosti. Godine 1983. na međunarodnoj konferenciji u Ženevi za raspode- lu UKT područja osvojili smo potrebne frekvencije, čime smo obezbedili pet UKT mreža u Vojvodini. Tako su sve jezičke redakcije imale zasebne predajnike za emitova- nje UKT programa u Vojvodini. Znatno je povećano pokrivanje stanovništva Vojvodine. Plan razvoja grada Novog Sada predviđao je da se na lokaciji Kaćki rit izgra- di veliki kompleks rafinerije. Upravo se na tom mestu nalazio kompleks srednjetalasnih predajnika što je onemogućavalo gradnju rafinerije. Stoga je 1967. dogovoreno s gra- dom da se kompleks predajnika izmesti odatle. Za novu lokaciju odabran je približni centar Vojvodine kod Srbobrana. Da radijski program za vreme selidbe ne bi prestao s radom, prvo je trebalo izgraditi nov srednjetalasni pogon, pa tek posle preseliti stari pre- dajnik. Odlučili smo da opet sami izgradimo predajnik velike snage oko 150 kW. Zahvat je bio poprilično velik. S jedne strane, iskustvo s tolikom snagom još nismo imali, a s druge strane, u oblasti telekomunikacija uvedeni su rigorozni propisi, pa je pre gradnje morala biti urađena stručna projektna dokumentacija. Kao glavni projektant predajnika snage 150 kW oformio sam stručni tim za izradu projekta i gradnju predajnika. Tim od oko 25 ljudi od jeseni 1967. do oktobra 1968. godine završio je izgradnju i u novembru 1968. godine predajnik stavio u pogon. Nakon preuzimanja programa preseljen je i stari vestinghaus. Projekat i gradnja predajnika od 150 kW pokazali su se kao uspešni, a nakon opsežnih ispitivanja uređaja dobili smo i određeno priznanje od firme „Simens“ – proizvođača snažnih elektronskih cevi koje smo na tom predajniku koristili. Po pre- meštanju srednjetalasnog centra u Srbobran, zbog velikog odstojanja od 1969. godine umesto telefonske linije za prenos modulacije postavili smo mikrotalasne veze. 40

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Montažu je obavio naš kadar uz prethodnu obuku u firmi mikrotalasne opreme „GTE Mareli“. Razvoj informativnog sistema zahtevao je da se i u Vojvodini uvede TV pro- gram. Radi toga godine 1971. oformljeno je telo Televizija u izgradnji. Za uvođenje tele- vizije u Vojvodini pored programskih i tehničkih kapaciteta trebalo je izgraditi i emi- sioni sistem. Zato je zatraženo od mene da izradim poseban Projekat emisione tehnike za uvođenje televizije u Vojvodini. Na osnovu zahteva da se pokrije cela teritorija Vojvodine tim TV programom projekat je dao odgovore na pitanje potrebnog broja emisionih objekata, lokacije objekata, vrste opreme po objektima (dalekovodi, agregati i sl.), antenskih stubova i antena za emitovanje programa, mikrotalasnih veza za među- sobna povezivanja objekata i objekata sa studijskom tehnikom i vezu studija sa siste- mom JRT i broja i vrste kadra koji će izvesti i održavati sistem. Po tom planu predvi- đeno je da se Vojvodina pokrije s četiri TV predajnika: s Fruške gore, s Vršačkog brega, sa objekta Crveno Selo kod Subotice i u okolini Kikinde. Po razmatranju i prihvatanju tog projekta, u okviru Televizije u izgradnji formirana je Emisiona tehnika televizije. Tokom razvoja poslova zaključeno je da se koriste stečena znanja postojećeg kadra i da se umesto dve zasebne emisione tehnike, radijske i televizijske, oformi jedna emisiona tehnika koja bi se samo dopunila nedostajućim kadrom. Tako je 1973. godine formirana OOUR Emisiona tehnika i veze i dopunjena je nedostajućim kadrom kako bi prihvatio izgradnju i održavanje celokupnog emisionog sistema Radio-televizije Novi Sad. Uvođenje TV programa u Vojvodini odvijalo se u okviru izgradnje drugog TV programa u Jugoslaviji u okviru desetogodišnjeg kredita na nivou države. Radi izbo- ra najboljeg i najpovoljnijeg proizvođača ostvarili smo pregovore s velikim brojem svet- skih proizvođača opreme. Pregovaralo se sa svim svetskim proizvođačima emisione opreme. Paralelno se radila projektna dokumentacija objekta u Subotici, izgradnje pot- puno novog objekta na Vršačkom bregu, te antenskog tornja na Fruškoj gori. Iz ogrom- ne dokumentacije raznih oprema i različitih ponuđača odabrali smo najbolje proizvo- đače. Možda zvuči neskromno, no pri zatvaranju tendera RTV centri koji su se u početku opredelili za druge proizvođače kao što je RTV Beograd, RTV Zagreb, RTV Titograd, prihvatili su naš izbor. Za način montaže opredelili smo se za raniju našu filo- zofiju. Prilikom sklapanja ugovora tražio sam da uz prethodnu obuku kod proizvođača opreme montažu uređaja izvedu naši stručnjaci, a nakon kontrole proizvođača, firma prihvati ugovorom predviđenu garanciju. Naručene opreme su počele da pristižu u raz- ličitim razmacima počev od 1973. godine i toliko ih se nagomilalo da carinska služba u Novom Sadu nije znala gde da ih skladišti. Kako građevinski objekti nisu bili završeni u predviđenom roku, TV predaj- nik je montiran privremeno u zgradi starog UKT objekta, odakle je krenuo TV program s Venca. Izgradnja TV sistema u Vojvodini završena je uspešno i program nove televi- zije započet je na vreme. U to doba i u Radiju su se dešavale promene. Održana je nova Svetska kon- ferencija za raspodelu frekvencija u oblasti srednjetalasne radio-difuzije. Sve su zemlje dizale snagu svojih predajnika. Mi smo se opredelili za predajnik od 600 kW u 41

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Srbobranu i novu frekvenciju za srpskohrvatski program sa snagom od 200 kW i loka- cijom kod Orlovata. Tu smo podigli nov objekat i nakon montaže ST predajnika kre- nuo je program na srpskohrvatskom jeziku s nove lokacije s mnogo većom pokriveno- šću teritorije i većim brojem slušalaca. EEvo, već 21 godinu sam u penziji, a sa RNS još uvek održavam dobre kontakte. Mnogi i ne znaju kakva je to velika prednost kada i posle odlaska u penzi- ju možete održavati kontakte s ljudima koji su nastavili vaš posao, a takođe održavati veze s ljudima s kojima ste radili. Šta reći o vremenu provedenom u RNS (37 godina)? Globalno uzev, a s ove vremenske distance, mislim da je to vreme za mene, a verujem i za ostale koji su radili u RNS, bilo divno, uspešno i puno zadovoljstva. U Radio sam došao u martu 1955. u sredinu punu entuzijazma za rad na stvaranju i proširenju Studijske tehnike. Tadašnji tehnički direktor Bogdan Cvijanović i njegovi najbliži saradnici, koji su i osnovali Studijsku tehniku, trudili su se da je osavremene i prošire. Skoro sve ove poslove izvodili smo sami jer nije bilo finansijskih sredstava, a ni drugih stručnjaka da to urade. Čuvene su bile naše akcije za polaganje modulacionih i strujnih kablova od Novog Sada do predajnika u Šangaju. U ovim poslovima učestvovala je cela kuća – od tehničara preko novinara do administracije. Negde u to vreme počelo je i snimanje muzičkih pro- grama u malom muzičkom studiju i pripadajućoj režiji (sada- šnjem studiju PS-1 i režiji PR-1). Postavljeni su zahtevi za snimanje dramskog progra- ma, dečjih emisija, Vesele večeri i drugih emisija. Zbog toga su napravljeni nov studio i režija (sadašnji PS-2 i PR-2). Time su bile ispunjene prostorne mogućnosti za dalje širenje Studijske tehnike na prvom spratu zgrade. Dimić, Vasa – rođen 1928. godi- ne u Bačkoj Topoli. Gimnaziju pohađao u Novom Sadu i Subo- tici. Završio Fakultet elektrotehni- ke (slabe struje – akustika). Uradio mnogobrojne projekte iz akustike. U Radio Novom Sadu od 1955. godine. Obavljao razne zadatke i bio na raznim radnim mestima. Šef Studijske tehnike sve do odla- ska u penziju 1991. godine. DIMIĆ, VASA POGLED UNAZAD 42

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Srećom, odmah pored režije za muzičko i dramsko snimanje, postojao je veli- ki prazan plac. Doneta je odluka da se na ovom placu izgradi veliki muzički studio – Studio M. U ovu zgradu smešten je i studio za dramsko snimanje, probne sale za muzi- čare i ostale potrebne funkcije. S nekoliko prekida u gradnji zbog nedostatka sredstava, 1965. godine svečano je pušten u rad Studio M. Ovde treba reći, da bi sadašnji korisni- ci znali, da smo sve što se vidi u Studiju M – od akustičke obloge i tonske opreme pa do montaže stolarije – sami radili, bez angažovanja drugih izvođača. To nije bilo zbog toga što smo mi baš tako hteli, već zato što nije bilo dovoljno sredstava (kao i uvek) da platimo druge. Aktivnost Studija M nije podrazumevala samo snimanje muzičkog pro- grama već i održavanje javnih emisija s publikom i koncerata poznatih domaćih i stra- nih izvođača. Studio je ubrzo postao poznat po dobroj akustici pa smo ga izdavali i dru- gim producentima. Oko 1965–1970. javlja se ideja o uvođenju odvojenih programa na jezicima narodnosti. Naime, dotad su programi na jezicima narodnosti emitovani s jednog pre- dajnika, po blokovima. Da bi se ostvarila ideja o odvojenim programima, trebalo je obezbediti pet UKT predajnika i pet spikerskih studija i režija. Stvaranje prostora za nove studije i režije zahtevalo je radikalne zahvate u raspodeli prostora. Iseljena je muzička redakcija s prvog sprata redakcijske zgrade na treći sprat zgrade iznad apoteke. Tako je dobijen prostor za izgradnju sprata nove režije i studija, a i glavne režije. Pripremljeni su planovi, nabavljena i montirana identična oprema za svih pet režija i oprema za glavnu režiju. Ta oprema se i sada, posle 40 godina, i dalje koristi. Tih godina su se umnožavali problemi za smeštaj fonoteke. Od početne, s nekoliko stotina ploča, nabavljenih na razne načine, stigli smo do nekoliko stotina hilja- da traka i ploča. Jedino moguće rešenje bilo je da se klub Radija iseli iz prizemlja redakcijske zgrade i da se tu smesti fonoteka. Pošto je klub svakako bio potreban, on je smešten na četvrti sprat zgrade apoteke. Samo što nisam bio linčovan (figurativno) zbog ovog rešenja, ali drugačije nije moglo biti. Uz još neke manje zahteve, kao što je izgradnja „kuter“ režija, gde su novi- nari mogli sami da montiraju snimke s terena, a potom i prijemnog centra, zaokružen je prostorni i tehnološki razvoj Studijske tehnike. Ovog puta neću navoditi ostale delatnosti Studijske tehnike, kao što su stva- ranje TAKTONS-a (takmičenje tonskih snimatelja) ili otvaranje škole za ton-majstore u Zagrebu (mi smo bili inicijatori i nosioci posla u pripremama). Pored ovakvih poslova u razvoju i izgradnji, mogu da kažem da nam nije bilo dosadno. A pošto smo većinu ovih poslova dobro obavljali, bilo nam je zadovoljstvo što smo od jedne male radio-stanice napravili tehničku osnovu za dva celodnevna (i noćna) programa i nekoliko manjih programa (drugi srpski i program narodnosti), ukupno preko 90 sati programa dnevno. 43

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Za ovih 20 godina tehnološka slika snimanja i odvijanja programa znatno se izmenila. Prešlo se na delimično digitalno snimanje i emitovanje programa (u Studijskoj tehnici). Ostaje, međutim, još dosta posla. Treba digitalizovati sve snimke koji se nala- ze u fonoteci. U skoroj budućnosti svi postojeći snimci biće smešteni u jedan veliki ser- ver (a dobrim delom to se sada i radi), iz kog će prema programskoj šemi emisione reži- je elektronski uzimati jedinice. Naravno da će i muzički urednici imati pristup ovom serveru. Ova mogućnost bila je san svih tehnika u Radiju i verovatno će uskoro biti i realizovana. Ne treba se plašiti za budućnost Radija. Ona je osigurana već zahvaljujući samom načinu prijema programa kod slušalaca. Tokom praćenja ovog medija slušalac nije vezan za jedno mesto angažovanjem čula vida, već može uz neki drugi posao u kući (kakvih uvek ima) istovremeno i da sluša radio. UU maju 1975. godine slučajno saznajem za kon- kurs TV Novi Sad u kom se traži najviše dvoje ljudi za mesto spikera-voditelja u Informativno-političkom programu Redakcije na srpskohrvatskom jeziku. Opet izazov i ja se javih. Posle više eliminacija – prijavilo se 208 kandidata, od toga oko 170 predivnih devojaka – ušao sam u najuži izbor među samo pet kandidata i na kraju primiše mene jednoga. Stalno sam se pitao šta beše s onim prelepim devojkama. U septembru 1975. redakcija je imala 12 članova, a na njenom čelu bio je veliki novinar Dušan Popov. Počeli smo polako da se pripremamo za svakodnevno emitovanje Dnevnika TV Novi Sad na srpskohrvatskom jeziku. Mesec dana kasnije probe su bile uživo pa su povremeno puštane u etar. Zvanično 15. oktobra 1975. postajem radnik TV Novi Sad upravo na poslovima spikera-voditelja. Imao sam i tu čast da, zajedno s još četvoro koleginica i kolega, 27. novembra 1975, kada je i zvanično počeo rad prve vojvođanske televizijske kuće na svih pet jezika na kojima je tada emitovan program, dakle, na Dražić, Tomislav – rođen 1947. godine u Rumi, gde završava gim- naziju. Potom upisuje Filozofski fakultet u Novom Sadu, studije književnosti. Godine 1971. zapo- šljava se na mestu spikera-voditelja u prvoj sremskoj radio-stanici Radio Srem u Rumi. Od 1975. radi u Televiziji Novi Sad, prvo na mestu spikera-voditelja, a zatim urednika, te urednika emisije i pomoćnika glavnog urednika Trećeg programa. Od 2000. godi- ne je u invalidskoj penziji. Za svoj rad dobio je više nagrada i prizna- nja (Plaketa RTNS, najbolji TV Dnevnik u okviru JRT, Neum 1988. godine...). DRAŽIĆ, TOMISLAV TV BAJPAS 44

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

srpskohrvatskom, mađarskom, rumunskom, slovačkom i rusinskom, obavestim celu jugoslovensku javnost da TV Novi Sad počinje rad. Vrlo brzo stekao sam zvanje urednika i urednika emisija pa sam samostalno i uređivao i vodio Dnevnik i još poneke tematske emisije koje smo emitovali periodično. Politička vremena se menjaju i ja napuštam Informativnu redakciju 1991. i prelazim u Treći program koji je osmislio Duško Bogdanović, a ja sam bio pomoćnik glavnog urednika. Posle devet meseci nestaje i taj program, a ja sam ubačen u NS plus program, gde ostajem do početka 1993. godine, kada se, kao i veliki broj mojih dobrih, vrednih kolega, u javnosti veoma poznatih imena, pojavljujem na spisku nepoželjnih. Sreća u nesreći bilo je to što mi je zdravstveno stanje bilo znatno narušeno – preboleo sam dva infarkta pa su mi kardiolozi sugerisali da odem u invalidsku penziju. Poslušao sam ih i verovatno sam zbog toga, evo, još živ. Imam ugrađena četiri bajpasa od 2000. godine. Otad, uz potpuno izmenjen način života, mirno provodim penzionerske dane. U mom, gotovo 20-godišnjem radu na TV Novi Sad, posebno u Informativno-političkoj redakciji na srpskohrvatskom jeziku, bilo je mnogo zanimljivih događaja i dešavanja, ali bih ipak izdvojio jedno, i to ono sa samog početka rada naše Televizije. Moram reći da je u prvim godinama bilo pravo zadovoljstvo raditi u toj kući na Mišeluku. Skoro svi smo bili mladi i bez iskustva u tom poslu, pa smo, jedni druge bodreći i učeći, stalno išli napred. Mi smo tada bili ubedljivo najmlađa TV kuća, pored TV Prištine, a svi su ostali bili daleko ispred nas po iskustvu i radu, osim u tehnici, jer smo tada mi imali najbolju tehniku koja se mogla kupiti na svetskom tržištu. U to vreme, 1975. godine, u svim informativnim redakcijama, pa i u našoj, glavne vesti bile su one u vezi s aktivnostima predsednika Tita i SKJ. Te 1975. godine našoj kući pripala je čast da snima i emituje novogodišnju čestitku druga Tita, koju je, inače, emitovao TV centar koji je bio na redu da dobije tu privilegiju. Po pravilu, ta česti- tka se emitovala 28. ili 29. decembra u elitnom terminu, u 20 sati. Nekoliko dana pri- premali smo čestitku za emitovanje, a snimili su je s dve kamere, tadašnji najbolji sni- matelji, a mislim da i dalje nema boljih, Slavuj Hadžić i Petar Latinović. Novogodišnja poruka druga Tita snimana je filmskim kamerama jer tada elektronike još nije bilo. S telekina, uređaja na kojem se emituje filmska traka, film je prebačen i na magnetoskop, dakle, na elektroničku traku, da bi se postiglo potpuno obezbeđenje tokom emitovanja. Napraviću malu digresiju: u to vreme pa sve do 1980. godine bilo je novinarstvo pre i posle Tita. Ovo pre bilo je izuzetno odgovorno i naporno, posebno za one koji su uče- stvovali u direktnoj realizaciji izveštavanja o putovanjima i govorima tadašnjeg pred- sednika države. Naš, novosadski Dnevnik emitovan je u 16.40, što je bilo prilično rano pa često Tanjugov izveštaj nije stizao do tog termina kako bi na vreme bio prekucan i pripremljen za nas koji smo ga saopštavali. Skoro po pravilu, u studio smo ulazili bez teksta a filmski materijal je primljen redovnom međustudijskom razmenom. U toku emisije Tanjug bi emitovao izveštaj o aktivnostima druga Tita toga dana, a meni su u studio unosili sirov tekst s teleprintera, koji nije bio redigovan, nije imao velika slova, znake interpunkcije i sve ostalo što čini normalan tekst. Tih dana iz studija sam izlazio s košuljom koju bih posle Dnevnika cedio. Dakle, u to titovsko vreme rada u Informativno-političkom programu, cela TV Novi Sad bila je na nogama uoči dana i 45

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

sata kada će biti emitovana novogodišnja čestitka druga Tita. Svi smo bili ponosni na činjenicu da smo mi te godine dobili tu privilegiju, a doza odgovornosti pela se do maksimuma. Došao je i trenutak kada ćemo najaviti a zatim i emitovati čestitku. Sve je bilo spremno i prokontrolisano više puta, a i Petar Latinović, koji je bio reditelj tog dela pro- grama, takođe ju je pregledao. Radi potpune sigurnosti dogovoreno je da istovremeno krenu i filmska i magnetoskopska traka. Termin se približio. U 10 minuta do 20 sati ja sam bio u studiju uvežbavajući napamet najavu pripremljenu za taj snimak koji su preu- zimale sve TV kuće u Jugoslaviji, od Skoplja do Ljubljane. Krenusmo u 20 sati, najava prođe i poče emitovanje prigodne novogodišnje čestitke. Taman kada smo svi – i u studiju i u režiji – počeli lagano da se opuštamo, ja na monitoru u studiju izgubih sliku. Panika počinje a kulminaciju dostiže kada je posle nekoliko sekundi u studio utrčao Petar: „Spremi izvinjenje, pukao je film na telekinu, a magnetoskop se zakočio!“. U trenu sam bio sasvim mokar, bled i van sebe. Ipak, uspeh da sročim izvi- njenje i snimak ponovo krenu, ovoga puta bez ikakvih smetnji. Košulja skroz morka, ja izlazim iz studija kao zombi, a moje srce na samom početku rada na Televiziji dobi prvi ožiljak. Ipak, bilo je lepo, naročito u početku, kada smo sve radili s puno entuzijazma, ne mareći ni za radno vreme ni za platu. Uživali smo i u poslu i u druženju. 46

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

TTelevizija Novi Sad je u osnivanju, godina 1974. Traže da pređem u novo zdanje na Mišeluku jer se formira Dokumentarna redakcija u kojoj će biti i poljopri- vredna emisija. Planiraju da je ja pripremam i vodim. Taj pre- lazak sam doživela stresno kao neku avanturu jer posle pet godina rada u Radiju ja sam imala svoju emisiju za selo i poljo- privredu, posao koji sam dobro poznavala. Televizija mi je bila nepoznanica, osim toga, posao je zahtevao da pokažeš lice, da se eksponiraš pojavom i postaneš, kako se to kaže, javna lič- nost. Bio je to moj prvi strah. Tada nisam znala da je stres sva- kodnevni deo te prelepe profesije televizijskog novinarstva. Na čelu Dokumentarne redakcije u Televiziji tada je bio Mika Stevančev, znala sam ga kao iskusnog novinara Tanjuga. U redakciji je bio i moj školski drug Vladimir Rakić, dvanaest godina smo bili u istom razredu od prvog pa do velike matu- re. Vlada je došao iz „Dnevnika“ takođe kao vrsni novinar. Tu sam upoznala i Obrada Suvajdžića, došao je iz Subotice i bio novinar sa iskustvom, Tibor Geler je takođe bio nov kolega. Rađali su se naslovi emisija: „Signal“, „Čovek i vreme“, „Brazde“. Mislim da je u to vreme formiranja Dokumentarne redakcije TV Novi Sad malo ko od nas novinara išta znao o televizijskom novinarstvu. Kako su te emisije produkt ekip- nog rada, u pomoć su nam pritekli iskusniji reditelji i snimate- lji, no i pored toga naši počeci su bili nespretni i smešni. Sećam se, tada su emisije rađene na filmu, pa smo tako i prve „Brazde“ pripremili. Emitovale su se iz studija u Beogradu. Reditelj emisije je predložio da najavu snimimo u studiju Televizije Beograd u Košutnjaku. Najavu je pripremio Mika Stevančev kao glavni urednik Dokumentarne redakcije, a Obrad i ja smo se samo javili sa po kojom rečenicom. Sećam se, studio je bio ogroman, prazan, mi smo sedeli za jednim pultom. Mika u sredini, a nas dvoje sa strane. Nameštaju se svetla, mikrofoni, mi ukočeni kao da će nam giljotina pasti na glavu. Iz mraka se čuje glas reditelja: počinjemo! Mika dubo- 47 Dugošija Dobrenov, Jaroslava – rođena 1939. godine u Novom Sadu gde se i školovala. Završila gimnaziju, potom upisala Poljo- privredni fakultet. Još tokom studi- ja nameravala da se bavi naučnim radom u oblasti vinogradarstva. Diplomirala 1962. godine i nastavi- la poslediplomske studije na kate- dri za vinogradarstvo. Sticajem raz- nih životnih okolnosti napustila fakultet i maja 1969. godine počela da radi u Radio Novom Sadu kao novinar u poljoprivrednoj redakci- ji. Posle pet godina prešla u Televiziju Novi Sad i tu ostala do 1999. godine, kad je otišla u penzi- ju. Iz braka sa sada već pokojnim Vojinom Dobrenovim ima ćerku i sina. Baka trojice unuka. DUGOŠIJA DOBRENOV, JAROSLAVA O GUTANJU MOTKE I MOTIKALU

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

kim glasom, kao da objavljuje treći svetski rat, saopštava da su prve „Brazde“ naprav- ljene u Dokumentarnom programu Televizije Novi Sad. Obrad i ja s knedlama u grlu i ukočeni kao da smo progutali motku saopštavamo termine emitovanja i gde smo sni- mili priloge. Emitovanje emisije od straha nisam smela da gledam. Mnogo godina kasnije pripremajući neku retrospektivu programa videla sam tu najavu. Mnogo sam se smeja- la tim počecima. Strah od studija i nepoznatog doživela sam još jednom, ali od jednog sago- vornika. Nisam nikako mogla da ugovorim njegovo učešće u jednoj emisiji koja je išla uživo iz studija. On je tražio da razgovor snimimo. Naravno, ja na to nisam pristala, nego sam predložila da on dođe u studio i da tu snimamo razgovor. Pristao je. Crveno svetlo se upalilo, to je značilo da za koji sekund emisija počinje. On je panično pona- vljao: „Jaroslava, da li smo mi ovde sami, nema publike?“ Sva sreća, te reči nisu otišle u etar jer su tonci prepoznali nelagodu mog sagovornika i emisiju počeli tek mojom najavom. Emisije uživo imaju mnogo šarma, ali i velikih rizika. U pripremi tih emisija, posebno kad ima više sagovornika, novinar odabira onog koji će biti glavni. On će pokriti nedostatke drugih. Međutim, kamera nekad blokira baš izabranog. Desilo mi se to u jednim „Brazdama“ koje su bile uživo emitovane s Gladnoša, voćarsko-vinogra- darskog imanja na Fruškoj gori. Pitanje tom glavnom sagovorniku bilo je kad je poče- lo podizanje zasada voća i loze na imanju. On odgovara da je Gladnoš i Srem odigrao značajnu ulogu u Narodnooslobodilačkoj borbi jer su se partizani tu sakrivali. Ja vidim da je u nedaći, pa mu pomažem rečima da je to prošlost i pitam šta je Gladnoš danas. On nastavlja svoju priču. Obraćam se drugom sagovorniku. Posle emisije moj prvi sagovornik mi je rekao da je dobro što ga nisam pitala kako se zove jer on ni to ne bi znao da kaže. Jedno vreme kolega Obrad i ja zajedno smo radili emisiju „Brazde“. Obrad je više bio naklonjen političkim temama, a ja stručnim, pa je tako kolega često bio u nedoumici šta se seje, a šta sadi, ali je u temama u vezi s Komunističkom partijom i selom, udruživanjem poljoprivrednika zaista bio u prednosti. Međutim, i ja sam jednom bila u nedoumici kad sam jednog paora upitala koji herbicid koristi u proizvodnji kuku- ruza. Odgovorio mi je: „Motikal“. Zastala sam jer za takav preparat nisam čula, a on je mislio na motiku. Vispreno! Kamo lepe sreće da su poljoprivrednici više koristili moti- kal, danas nam zemljište ne bi bilo zagađeno i zdravije bismo živeli. Avaj! Naravno, nisam zaboravila da je za proteklih 30 godina, koliko sam radila u Radio-televiziji Novi Sad, moja kuća promenila nekoliko naziva, desetinu direktora, i preživela više organizacija i reorganizacija, rušenja i obnavljanja. Mnoge moje kolege otišle su iz života, ali su sećanja i uspomene ostale zauvek. Ja sam izabrala naše početke. 48

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UU Televiziju Novi Sad došla sam 1973. godine. Bila sam prvi istraživač programa i auditoriju- ma. Iste godine u Radio-televiziju Novi Sad došao je Đorđije Popović sa zadatkom da sačini koncepciju za formiranje Odeljenja za istraživanje programa i auditorijuma Radija i Televizije Novi Sad. Godinom osnivanja Centra RTNS za istraživanje javnog mnjenja programa i auditorijuma smatra se 1974. kada je realizovano prvo istraživanje o informativnoj emisiji Televizije Novi Sad (tog žanra) „Signali“ i kada je usvojen kon- cept razvoja Službe za istraživanje programa i auditorijuma. Kada je služba osnovana, bilo nas je ukupno dvoje: Đorđije Popović, istoričar, dugogodišnji rukovodilac službe, i ja, sociolog i samostalni istraživač. Jedno vreme nas dvoje smo činili celu službu, ali ubrzo su došli i drugi, tako da nas je osamdesetih godina bilo desetak. U našoj radnoj ekipi pose- bno mesto zauzimala je Stojanka Ljubojević, tehnički sekretar. Razvoj RTNS, posebno petojezičnih programa, nametao je i potrebu povezivanja procesa stvaranja i realizaci- je programa sa stručnim saznanjima koja su rezultat pre svega vlastite istraživačke prakse. Predviđeno je da služba proučava i istražuje sva pitanja od interesa za razvoj programa i delovanja RTNS. Tako je prvi put u Vojvodini započeto sistematsko istraživanje nacionalnoheterogenog i višejezičnog radio i televizijskog auditorijuma. U početku smo obavljali dva tipa poslova – istraži- vanje auditorijuma i istraživanje programa. Istraživanje auditorijuma podrazumevalo je intere- sovanje auditorijuma za pojedine emisije, pogodnost termina emitovanja, afinitete prema određenim žanrovima i program- skim sadržajima. Naročita pažnja poklanjala se evidentiranju broja gledalaca i slušalaca u toku određenog vremena – tzv. dnevnom barometru. 49 Džigurski, Dragana – rođena 1943. godine u Beogradu. Udata, majka dvoje dece: sina Petra i ćerke Ivane, baka četvorici unuka. Završila Gimnaziju „Jovan Jo- vanović Zmaj“ u Novom Sadu. Diplomirala i stekla zvanje profe- sora na Filozofskom fakultetu u Beogradu – grupa za sociologiju. Izabrana u zvanje višeg stručnog saradnika za oblast Sociologija kul- ture i masovnih medija na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Prvo zaposlenje kao profesor sociologije u Srednjoj školi unutra- šnjih poslova „Pane Đukić“ u Sremskoj Kamenici (jednu školsku godinu). Potom kratko kao Stručni saradnik u Gradskom sindikalnom veću u Novom Sadu. Od 1973. godine do 2004. zaposlena u RTNS. Počela kao samostalni istra- živač u Televiziji Novi Sad. Otišla u penziju kao rukovodilac Odeljenja u PJ istraživanje i razvoj RTNS pošto je prethodno imeno- vana za rukovodioca sektora Centra za istraživanje javnog mnje- nja, programa i auditorijuma. Godine 1987. Skupština Radio- televizije Novi Sad dodelila joj je plaketu s poveljom za izuzetan doprinos radu i razvoju. DŽIGURSKI, DRAGANA ISTRAŽIVANJE PROGRAMA I AUDITORIJUMA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

U okviru istraživanja programa analiziran je sadržaj pojedinih emisija, stavo- vi javnosti prema programu na osnovu napisa u štampi i pisama gledalaca, vođeni su razgovori s pojedinim strukturama gledalaca. Da bismo obavili te zadatke, morali smo mnogo da učimo. Od velike pomo- ći bila su nam iskustva kolega iz ostalih RTV centara, pre svega kolega iz beogradskog centra, s kojima smo od samog početka odlično sarađivali. S razvojem i osposobljavanjem centra širio se i delokrug poslova koje smo obavljali. Tako je centru od 1976. godine povereno obavljanje stručno-istraživačkih poslova u vezi sa sačinjavanjem smernica za izradu godišnjih planova programa Radio- televizije Novi Sad i prikupljanje i sistematizovanje stavova iz javne diskusije o njima. Na taj posao bili smo vrlo ponosni. Posebno značajna bila su istraživanja govora i jezika profesionalnih učesnika programa na svih pet jezika, što je bilo retkost u istraživačkoj praksi ostalih radio-tele- vizijskih službi, osim centra u Beogradu. Istraživanja su bila zasnovana na statističko-matematičkim uzorcima koji dopuštaju zaključivanja o širokoj publici uz precizno određivanje i tumačenje odstupa- nja koja ovakva istraživanja nose sa sobom. Predmet istraživanja najčešće su bili informativno-politički programi, ali rea- lizovano je mnogo istraživanja i o TV drami, filmu, serijama, zabavnim, obrazovnim emisijama, dečjim emisijama, muzičkim emisijama, emisijama o sportu, o omladinskim emisijama i emisijama ekonomske propagande. Posebno mesto u našoj istraživačkoj praksi pripada ispitivanju Dnevni barometar odnosno Barometar medija, koji početkom osamdesetih godina predstavlja jedan od najrazvijenijih i najpouzdanijih modela mere- nja auditorijuma. Za kontaktiranje sa auditorijumom angažovali smo studente-anketare koji su govorili jezike na kojima se emituje program. Mnogi od njih su više godina sa zado- voljstvom obavljali taj posao, imali smo poverenje u njih, bili su pouzdani. Uvek se rado sećamo „naše kućice“ pored zgrade TV Novi Sad gde smo obu- čavali i po sto anketara za pojedine projekte. Obe su, nažalost, srušene u NATO bom- bardovanju. Rezultati naših istraživanja objavljivani su redovno u internoj publikaciji „Izveštaji i studije“. Objavljivane su publikacije različite po sadržaju i nivou elaboracije, štampane su brojne knjige o Radio-televiziji Novi Sad i može se bez skromnosti reći da je našim radovima obogaćena opšta izdavačka produkcija Vojvodine u oblasti kulturne istorije i masovnih komunikacija. Saradnja sa stvaraocima programa bila je uvek važna u programskoj praksi, a u početku i znatno više. Rezultati istraživanja primenjivani su u radu redakcija kao ele- menat za vrednovanje kvaliteta emitovanih programa, kao indikator potreba za izmenu koncepcija i sadržaja emisija i kao elemenat u planiranju programa. Bilo je slučajeva kad se zahvaljujući rezultatima istraživanja menjala koncepcija emisija i sadržaj emisija, pa i programska šema. Kadru se poklanjala posebna pažnja. Koncepcijom za formiranje službe predviđeno je da istraživači budu s visokom stručnom spremom, pa i naučnim stepe- nom. Vodila se briga o stalnom naučnom napredovanju, stručnom usavršavanju i stica- 50

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

nju raznih oblika specijalnosti. Istraživači su bili različitih stručnih profila: sociolozi, psi- holog, profesori istorije, magistar matematike, politikolozi, doktor lingvističkih nauka, profesor književnosti... Dakle, stručnjaci različitih profila i zvanja, a svi smo bili istraživači – radoz- nali, u neposrednom kontaktu s korisnicima programa, stalno sa olovkom u ruci (dok nismo uveli računare), sabirajući stavove i mišljenja slušalaca i gledalaca. Trudili smo se da budemo maksimalno precizni, da doprinesemo. Bili smo mladi i ubeđeni da bez istra- živanja nije moguće utvrditi postojanje auditorijuma radija i televizije. Kako se razvijala služba, više puta smo menjali naziv – služba, odeljenje, pa opet služba i centar. Ustanovljavanjem Radio-televizije Srbije, 1992. formiran je Centar RTS-a za istraživanje javnog mnjenja, programa i auditorijuma – organizaciona forma nastala sje- dinjavanjem odgovarajućih službi u Beogradu, Novom Sadu i Prištini. Tako formiran centar čine dva sektora: sektor u Novom Sadu i sektor u Beogradu. Glavni naručilac i korisnik rezultata istraživanja Centra RTS-a jeste RTS, ali se među naručiocima nalaze i državni organi, javna ili privatna preduzeća, domaće i strane ustanove i organizacije. Predmet delatnosti tih godina (početak devedesetih) proširen je sistematičnijim ispiti- vanjem javnog mnjenja. Mnogobrojna istraživanja realizovana devedesetih godina mogu se podeliti u više vrsta i po različitim kriterijumima – obimu, metodologiji, pro- gramu i slično. Međutim, projekti „Sondaža barometar“ i „Mediji i mnjenje“ čine vero- vatno najobimnija i najslojevitija istraživanja u našem komunikacionom sistemu. U procesu reorganizacije RTS-a, centar (sektor) u Novom Sadu menja status. Od decembra 2002. godine, sa usvajanjem Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i siste- matizaciji, sektor u Novom Sadu dobija naziv Odeljenje za istraživanje javnog mnjenja, programa i auditorijuma. Od tog vremena ponovo su glavne istraživačke aktivnosti cen- tra u vezi s istraživanjima programa Radija i Televizije Novi Sad. Iako je naziv naše istraživačke jedinice formalno promenjen, neformalno zadržavamo naziv – centar RTNS za istraživanje javnog mnjenja, programa i auditori- juma. U to vreme istraživačke aktivnosti Centra okrenute su uglavnom istraživanju gle- danosti programa televizije, pre svega programa TV Novi Sad, zahvaljujući uspostav- ljenoj mogućnosti da koristimo podatke dobijene elektronskim merenjem gledanosti TV programa pomoću piplmetra, uređaja koji omogućava analizu gledanosti po minu- tima tokom 24 sata dnevno. U Centru sam provela više od 30 godina. To nije kratak period i podsećanje na njega može samo donekle da odslika bogatu praksu Centra. Kao rukovodilac Centra RTNS za istraživanje javnog mnjenja, programa i auditorijuma otišla sam u penziju 2004. godine. Bila je to godina obeležavanja 30 godi- na Centra, perioda kad je, s obzirom na situaciju u društvu i na medijsku situaciju, istra- živačka delatnost Centra sve više usmerena na proučavanje potreba auditorijuma i ostvarivanje funkcije RTNS kao javnog servisa. Budućnost Centra ponovo je bila aktuelna s obzirom na vrednosti stvorene tokom 30 godina. 51

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UUmojoj dugogodišnjoj novinarskoj karijeri deša- vale su mi se, valjda kao i svakom drugom novinaru, i lepe i ružne stvari. Ovih drugih ne želim da se pri- sećam, a onih prvih sećam se vrlo rado. Još kao gimnazijalac, kasnije i kao student, bio sam zainteresovan za spoljnu politiku i pratio šta se dešava u svetu. Kao novinar početnik u Rusinskoj redakciji Radio Novog Sada od početka sam se usmerio na spoljnu politiku, u čemu me je podržavao i tadašnji glavni urednik Vladislav Juhas. Naročito me je interesovalo sve što se zbivalo u Pokretu nesvrstanih zemalja. Taj pokret, čiji smo osnivači bili i mi, to jest tadašnji predsednik SFRJ Josip Broz Tito, brzo je rastao i dobijao sve veći značaj u odnosima između Istoka i Zapada. Novopridošle zemlje, upravo oslobo- đene od kolonijalizma, nisu imale razvijen ni radijski ni televi- zijski sistem. Zbog toga se ukazala potreba da se tim zemljama nekako pomogne da razviju te sisteme. Dogovoreno je da prva konferencija o razvoju radiodifuznih ustanova nesvrstanih zemalja bude održana u Sarajevu od 27. do 30. oktobra 1977. Znajući za moju želju da izveštavam s velikog međunarodnog skupa, redakcija me je akreditovala za tu konferenciju. S nestr- pljenjem sam iščekivao odlazak u Sarajevo. Usput sam se, raz- mišljajući o predstojećem događaju, malo i uplašio da li ću taj posao dobro obaviti. Kad sam stigao u Sarajevo i smestio se u hotel, otišao sam u Skenderiju, mesto održavanja konferencije, gde je bio smešten i PUL, na radni dogovor o načinu praćenja konferencije. Javio sam se uredniku spoljnopolitičke redakcije Radio Sarajeva, drugu Dizdareviću, koji je bio i šef PUL-a. Tu su bila tada vrlo poznata imena spoljnopolitičkih redakcija jugoslovenskih RTV centara. Pošto je bilo dosta novinara, možda čak i previše, mene su kao novinara male redakcije, uz to još i manjinske, oslobodili rada u PUL-u, da bih izveštavao samo za svoju redakciju. Tu mi je malo laknulo, ali mi je bilo i žao što neću raditi u PUL-u. Prvog dana nije bilo problema jer je konferencija radila u plenumu. To sam relativno lako pro- 52 Đuranin, Nikola – rođen 1942. u selu Berkasovo kod Šida. Osnov- nu školu završio u rodnom mestu i Šidu, a gimnaziju u Novom Sadu, gde je i apsolvirao na Medicin- skom fakultetu. Još kao gimnazija- lac sarađivao u listu novosadskih studenata „Indeks“ na stranicama za srednjoškolce. Kao student počeo honorarno da radi u Ru- sinskoj redakciji, da bi potom bio primljen i u stalni radni odnos. Kasnije uz rad završio FPN, Odsek za novinarstvo. U RNS proveo skoro ceo radni vek do penzionisanja 2005. godine. ĐURANIN, NIKOLA ISKUSTVO ZA CEO ŽIVOT

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

pratio i na vreme iz Radio Sarajeva poslao izveštaje i najavu za sutradan. E, tu me je uhvatio zort. Kako ću sutra pratiti konferenciju kad će raditi po komisijama?! Fizički sve to ne mogu pokriti, a hteo bih da mi izveštaj bude potpun. Problem sam izneo na rad- nom dogovoru PUL-a sutra ujutro. Međutim, dileme i nedoumice brzo su nestale. Kolege novinari obećali su da će mi proslediti sve potrebne informacije, što su i uradi- li. Tako sam mogao da šaljem kompletne izveštaje. Novinarska solidarnost pa čak i briga za kolegu iz jedne male redakcije došle su do pravog izražaja. Strahovi su mi se rasprši- li, a moji izveštaji stizali su potpuni i na vreme. Iz Sarajeva sam se vratio s lepim isku- stvom koje ću pamtiti dok sam živ. Na kraju moram dodati da su se baš u to vreme ocenjivali prilozi u jutarnjim emisijama RNS. Moji izveštaji i najave u programu Rusinske redakcije ocenjeni su kao vrlo dobri pa sam za taj trud bio i novčano nagrađen. Na svečanosti održanoj u Studiju M uz mali program nagrađeni novinari primili su ove nagrade. OOd 1999. godine, odmah po završetku NATO bombardovanja Srbije, otišla sam u penziju, a još često mislim na vreme provedeno u Radio-televiziji Novi Sad. I pritom se svaki put setim mudre rečenice Vinstona Čerčila: „Nije smisao života raditi ono što voliš, već voleti ono što radiš“. A ja sam baš imala sreću da celog radnog veka volim ono što radim. Valjda sam zato i radila najviše što sam mogla i najbolje što sam umela. No, nije da pritom nije bilo problema. Međutim, oni mi danas, sa ove vremenske distance, više ne izgledaju kao nevolje, već su se nekako preobrazili u neku vrstu humora. Evo jednog primera. Dok sam bila ured- nik Prepodnevnog programa, imala sam, između ostalog, i rubriku „Ličnost nedelje“. Posle poznatih događaja kod Žute grede u Crnoj Gori, odlučim da mi ličnost nedelje bude tada mladi političar Momir Bulatović. Pozovem ga telefonom i dogovorimo se da mu pošaljem faksom pitanja, pa da telefon- ski učestvuje u našem programu uživo. Sva pitanja je prihvatio i kad smo ga uključili u program, razgovor je bio zaista veoma 53 Egerić, Ljubinka – rođena 1940. godine u Gornjem Ribniku, kod Trstenika. Na Filozofskom fakul- tetu u Novom Sadu na Odseku za jugoslovenske književnosti i srpski jezik završila je prvi stepen studija i odmah se zaposlila u Jugo- slovenskim komercijalnim novina- ma Izdavačke kuće „Progres“, u kojoj ubrzo biva postavljena za lektora. Odatle prelazi u Radio Novi Sad na mesto lektora-novina- ra, a potom u Obrazovni program. Krajem osamdesetih godina po- stavljena je za odgovornog uredni- ka Prepodnevnog programa, a potom i za pomoćnika glavnog i odgovornog urednika za kulturu. Godine 1995. prelazi u Televiziju Novi Sad na mesto odgovornog urednika Umetničke redakcije i s tog mesta je otišla u penziju. EGERIĆ, LJUBINKA SLUČAJ KOMEDIJANT

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

korektan. Ali jedno moje pitanje je ondašnju glavnu i odgovor- nu urednicu potpuno izbezumilo, pa se sjurila iz redakcije na trećem spratu u režiju na prvom i sva zadihana i razrogačenih očiju počela da sikće na mene. A pitanje koje sam postavila Bulatoviću bilo je: „Šta ćete uraditi kada se SKJ raspadne?“ Kaže: „Kako možeš reći da će se SKJ raspasti!“ Momir Bulatović je bez ikakvog dvoumljenja i, naravno, bez ljutnje, odgovorio šta bi u tom slučaju uradio. Ali moja šefica je znala ko ju je postavio na to mesto i strepela je da će joj se zameriti zbog takvih pretpostavki u programu koji ona odobrava. Meni je i onda ta scena bila smešna, a pogotovu kasnije kada se i dogodilo ono što su svi mogli da očekuju, jer to je bilo vreme velikih promena i kod nas i u svetu. A kad već pominjem te promene, evo još jedne dogodovštine za mene nezaboravne. Godine 1989. napravila sam za Obrazovni program emisiju o nastanku pesme „Tamo daleko“, koju su prvi pevali naši vojnici na oporavku na ostrvu Krfu po prelasku preko albanskih planina 1915. godine. Emisija je nosila naziv „Preko golgote – do pobede i slobode“. Uradila sam je s Miroslavom Ilićem, sada profesorom na Medi- cinskom fakultetu, a onda našim mladim saradnikom, i muzi- čkim urednikom Nadom Petković. Emisija je zaista bila sjajna i naš žiri ju je odabrao da u okviru takmičenja obrazovnih pro- grama predstavlja Radio Novi Sad na festivalu JRT u Ohridu. Nikad neću zaboraviti atmosferu na slušanju naše emisije, one uzdahe i suze u očima dobronamernih slušalaca, ali ni ono što se potom dogodilo. Naime, čim je preslušavanje završeno, kolege iz Radio Zagreba, Radio Skoplja i Radio Prištine okupi- le su se za jednim stolom i počele da se došaptavaju. Kada je počela diskusija, prvi se javio Makedonac da mi zameri što sam rekla da se u Velikom ratu rodila velika srpska pesma, jer, kaže i Makedonci imaju velike pesme, a Albanac zamera što u kazi- vanju o pesmi stari ratnik pominje kako su Albanci ubijali srpske vojnike koji su zamenjivali svoje puške za parče hleba. Pritom ih je kolega iz Radio Zagreba podsticao na to da još govore, odnosno napadaju. I to je u redu, to je njihova ocena. Ali niko od naših urednika koji su bili na festivalu nije usta otvorio ni da brani svoju emisiju ni da napada. Samo su kole- ginice iz Radio Beograda i Radio Titograda, svaka posebno, napisale protest protiv politizovanja i neprofesionalnog istupa- nja pomenutih kolega naglašavajući da je emisija „Preko golgo- te – do pobede i slobode“ veoma dobro urađena i da mora ući u anale dobrog novinarskog pristupa jednoj istorijskoj temi. Meni je i tada bilo jasno da se u to vreme veoma često lepila Za rad u programu Radio Novog Sada na srpskom jeziku dobila je više priznanja i nagrada: nagradu „Mihajlo Pupin“ za popularizaciju nauke, zatim za najbolji zvučni izveštaj u RNS u 1989. godini (izveštaj s Brankovog kola), nagra- du RNS za najbolju programsku celinu (Prepodnevni program), za javnuemisiju„OdPećkepatrijarši- je do Sentandreje“, kao i nagradu Društva novinara Vojvodine „Svetozar Marković Toza“. 54

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

etiketa nacionalističkog stava svemu što je imalo predznak srpski. Doduše, neki i danas to čine, uprkos svemu što nam se izdogađalo. Zato kažem da mi sve to sada deluje gorko-smešno, čak me i pomalo razneži, kao i jedna koincidencija za koju bi Crnjanski sigurno rekao da ju je izazvao slučaj komedijant. Naime, kada se, kako bi rekao Milovan Vitezović, u Novom Sadu dogodio narod, ja sam tog dana bila u studiju od sedam do 12 sati i nisam imala pojma šta se događa na ulici nadomak Radija, ispred Pokrajinskog komiteta Vojvodine. Tog dana jedna od rubrika u obrazovnom programu bila je posve- ćena himni „Internacionala“. Muzički saradnik i urednik Jadranka Radujko imala je ciklus rubrika o muzi- čkim delima, a ta o „Internacionali“ bila je isplanirana tačno mesec dana ranije. A eto, dogodilo se da, mimo našeg plana i volje, s naših radio-talasa grmi „Ustajte prezreni na svetu...“ dok na komitet lete kamenice i jogurt, kojima je pobunjeni narod iskazivao gnev i revolt protiv vlasti. Kad je posle nekoliko dana u redakciji organizovan sastanak na kojem se razgovaralo o slobodi medija, ondašnji direktor Radija uzeo je baš tu rubri- ku o „Internacionali“ za primer kako kod nas nije bilo cenzure, a Jadranki i meni je bilo čudno što smo se, mada nismo bile politički angažovane, tako uklopile i atmosferu. Zaista je bio na delu slučaj komedijant. I zaista, ja sam samo jednom za tih 30 godina provedenih u Radio Novom Sadu doživela zabranu emisije, i to iz književnosti, o Milutinu Bojiću, a zbog pesme „Plava grobnica“. Ali sve to i još mnogo toga drugog ne može da umanji moj osećaj sreće da sam celog radnog veka volela ono što radim. 55

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UU Radio Novi Sad došao sam 16. juna 1976. godine i tu sam radio do penzionisanja – 10. avgusta 2001. Sve to vreme uređivao sam humorističko-satiri- čne emisije i pisao za njih, a od januara 1987. do avgusta 1989. bio sam čak i nekakav rukovodilac – urednik programa (odno- sno pomoćnik glavnog i odgovornog urednika za kulturno- zabavni program). Ako računamo i honorarnu saradnju pre dolaska (oko dve godine) i posle odlaska (oko tri godine), može se reći da sam u Radiju „činodejstvovao“ (kako bi rekao Nićifor Todorović, jedan od glavnih urednika RNS) pune tri decenije. Pozvali su me (Nikola Cvetković, Pavle Janković Šole i Veljko Šijakov) da dođem (iz „Sremskih novina“, gde sam bio zamenik glavnog i odgovornog urednika) u RNS kako bih ure- đivao „Veselo veče“. To je za nas bila nova emisija s kojom smo se uključili u porodicu „Vesele večeri“ (rođene 1949. u Radio Beogradu). Od oktobra 1976. ta porodica je imala četiri člana: Beogradu, Sarajevu i Zagrebu pridružio se i Novi Sad. Svake nedelje, od 20 sati, emisija je išla naizmenično iz jednog od četi- ri studija, a ostali su je prenosili. Takođe su prenosile i radio- stanice iz Prištine i Titograda (Podgorice). Došao sam, dakle, da pravim „Veselo veče“, ali viša sila je odredila da počnem s „Veselom vetrenjačom“. Naime, mlađani Milan Todorov, autor te emisije, pozvan je u vojsku, pa je meni pripala obaveza da ga zamenjujem. Jedna od tih mojih „Vetrenjača“ čak je i nagrađe- na na ohridskom festivalu radija 1977. A za uređivanje „Vesele večeri“, te prve godine, zadužen je bio Veljko Šijakov. On je već imao stalnu nedeljnu emisiju „Nedeljom ujutro“, koja je, s vremena na vreme, menjala ime i donekle koncepciju. Tada se zvala „Treći koren“, a zatim „Ode voz“, „Od buđenja do čuđe- nja“, „Sito i rešeto“, „Ni rano ni kasno“. Ali kao budući ured- nik „Vesele večeri“, i ja sam vrlo aktivno s njim sarađivao. Mi smo sami i režirali emisije, kako smo znali i umeli, uz nesebi- čnu saradnju iskusnih glumaca, ton-majstora i muzičkih ured- Erdeljanin, Anđelko – rođen 1941. u Vojki, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu (jugoslovenske književnosti). U mladosti je bio urednik listova „Crveni čot“ (Sremska Mitrovica), „Narodni borac“ (Sarajevo), „Indeks“ i „Savez omladine“ (Novi Sad). Oko sedam godina je radio u „Sremskim novinama“ (Sremska Mitrovica), a više od 25 godina u Radio Novom Sadu. Objavio je 18 knjiga satire (aforiz- mi, pesme, priče), pet knjiga za decu i jednu hroniku, kao i dvade- setak radio-drama i dramskih mi- nijatura. Autor je više od 300 knji- ževnih prikaza, članaka i eseja (u novinama i časopisima) i koautor dva zbornika anegdota. Bio je saradnik i redaktor leksikona „Znamenite ličnosti Srema“. Zastupljen je u više od 60 antolo- gija, panorama i zbornika. ERDELJANIN, ANĐELKO MI SMO BILI SMEŠNA PORODICA 56

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

nika. Glumci su nam bili dragoceni saradnici. Radili su za male pare, profesionalno, ali s mnogo entuzijazma. Kroz emisije koje sam uređivao prošli su mnogi novosadski glumci: Ivan Hajtl, Milena Bulatović, Stevan Šalajić, Velimir Bata Životić, Anđelija Vesnić Vasiljević, Tihomir Tika Pleskonjić, Mirjana i Stevan Baja Gardinovački, Feodor Feđa Tapavički, Slavko Đorđević, Rade Kojadinović, Ilinka Suvačar, Vladislav Kaćanski, Valja Vejin, Aleksandar Đorđević, Božo Jajčanin, Aleksandra Saška Ilić Pleskonjić, Milan Šmit, Renata Vigi, Miodrag Petrović, Olja Vojnović, Pavle Vujičić, Siniša Radosavljević, Vojislav Cinkocki, Mihajlo Badža Pleskonjić, Ljubica Jović, Dragica Sinovčić Brković, Ratko Radivojević... I radili smo to lepo. Priznanja sam dobi- jao i za „Veselo veče“ na festivalima u Ohridu 1988. i na Brezovici 1998, kao i na inter- nim takmičenjima u okviru Radio Novog Sada. Priznanja sam dobio i od Društva novi- nara Vojvodine, jedno (početkom osamdesetih) za emisiju, a 2002. godine za životno delo. Kad se Todorov vratio iz vojske, preuzeo je svoju „Veselu vetrenjaču“, koju je radio sve dok je sam nije ukinuo kad je (posle jogurt revolucije) postao zamenik direk- tora RNS da bi nastavio uspon lestvicama hijerarhije do trona generalnog direktora RTV Novi Sad (odakle je 5. oktobra pao i ugruvao se). Ja sam u oktobru 1977. godine počeo da uređujem „Veselo veče“, i to sam radio do penzije. Zanimljivo je da je i Šijakov takoreći sam ukinuo svoju emisiju „Ni rano ni kasno“, uz radosni blagoslov glavne i odgovorne D. R. Meni nije bilo ni na kraj pameti da bilo šta dobrovoljno ukidam. U tom stavu sam imao oslonac u Radio Beogradu. Oni su držali „Veselo veče“ na pro- gramu i kad je porodica počela da se osipa i kad je knjiga spala na dva slova – Beograd i Novi Sad. Kad sam otišao u penziju, istog meseca je otišlo i „Veselo veče“, i novo- sadsko i beogradsko. Ima tu još nešto zanimljivo. „Veselo veče“ je, moglo bi se reći, sa osipanjem porodice bilo proba budućeg raspada države. Prvo je ukinuto takozvano jugoslovensko „Veselo veče“, svaka peta emisija, ciklus u kojem su, nekoliko godina, učestvovale i radio-stanice Ljubljana, Skoplje, Titograd i Priština, onda se isključio Zagreb („Vedro veče“), pa se ugasilo u Sarajevu i najzad u Podgorici, odakle je takođe nekoliko godina, u tročlanom sastavu, išlo redovno „Veselo veče“ bivšeg Radio Titograda, koji se već zvao Radio Crne Gore. Beograd i Novi Sad su se (veselo) do samog kraja držali za ruke. Kad sam ostao sam na svetu, veći deo „Vesele večeri“ ispunjavao sam sop- stvenim prilozima. Osim toga, pisao sam priloge za druge emisije: „O selu – za selo“, „Subotom sa vama“, „U međuvremenu“, „Novogodišnji maraton“, „Noćna ptica“, Prepodnevni program, Noćni program, dve godine sam bio i urednik tog programa. Poslednjih desetak godina imao sam priloge, gotovo svakog dana, u Jutarnjem progra- mu i ponovo, posle pauze od nekoliko godina, u emisiji „O selu – za selo“. Čitajući ponovo već zaboravljene skečeve i druge autorske priloge, shvatio sam da su to tekstovi vredni pažnje, ne samo u pogledu profesionalnih dometa nego i kao svedočanstvo o našem životu u jednom neobičnom vremenu, u jednom specifič- nom društvenom poretku. Pisao sam o svim mogućim (ajd\' da kažem, i nemogućim) temama, o svemu što je našem čoveku smetalo, što je rogobatno štrčalo, što mu je život otežavalo ili što je prosto bilo glupo i smešno. 57

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

SSvaki jubilej ili barem svakodnevni pokušaj da se zaboravu otme lepota i plemenitost jedne profe- sije, u našem slučaju utkane u najbrži medij bez bilo kakvih gra- nica, jeste, ili bi trebalo da bude, prisećanje na taj kolektivni duh i ulogu stvaralaca Radio Novog Sada – velike i jedinstvene u svetu porodice višejezičkog programa. Uvek kada se nađemo pred (za mene trajnim) ispitom vremena, imamo veoma zahva- lan povod za sagledavanje vlastite funkcije i uloge u čuvanju sopstvenih kulturnih vrednosti, maternjeg jezika i identiteta, kroz prizmu manjinskih prava i ukupnih vrednosti tolerancije i multietičnosti, koji se na talasima Radio Novog Sada odnosno današnjeg Javnog servisa RTV Vojvodine, neguju od osnivanja. Nažalost, dati okvir ovog priloga ne dopušta da se u dovoljnoj meri, najiskrenije prisetim tog divnog mozaika u koji sam (ako izuzmemo porodični život) najlepši kamenčić svog novinarskog života (bez lažne skromnosti), s puno ljuba- vi, radnog entuzijazma i uvek toliko potrebne profesionalne odgovornosti, i sam ugrađivao nepunih 39 godina. Naravno, nedostaje ta jedna godina do ispunjenja želje da ostvarim puni radni vek u jednom kolektivu (u Redakciji programa na slova- čkom jeziku RNS) u kojem je vlastiti moto moći, hteti, izdržati ipak posustao. Pokleknuo pred pojedincima koji su u nekim trenucima (nedugo posle oktobarskih promena, koje sam lično doživeo kao veliki korak ka demokratizaciji i profesionalizaciji kao nužnih zahteva savremenih evropskih i međunarodnih standarda i u sferi informisanja), kako neko reče – stvorili crtu zla prema radno ambicioznijim, kreativnijim i – što otvoreno ne reći – odgovornijim od sebe. Čovek može biti sklon da u ovakvim prilikama, kada se uz emocije i opravdani ponos evociraju uspomene na istori- ju i na sve vrednosti programa na slovačkom jeziku u okviru RNS, na te i takve, najblaže rečeno, neugodnosti odnosno pokušaje uspostavljanja nekakvih (i programskih i kadrovskih) ličnih pravila, jednostavno zaboravi. Nažalost, ožiljci ostaju Forgač, Miroslav – rođen u Sta- roj Pazovi 1947. godine. U Radio Novom Sadu angažovan 1970. godine kao honorarni saradnik, a od 1971. stalno zaposlen u Redak- ciji programa na slovačkom jeziku. Diplomirao na VPŠ u Beogradu. Paralelno s radom u Slovačkoj re- dakciji RNS završio Novinarsku školu na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, jedno- godišnju novinarsku školu APV u Novom Sadu i studij novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Prošao ceo razvojni put novinara, od saradnika, urednika omladin- skog programa u Slovačkoj redak- ciji Radija i Televizije i urednika programske oblasti do urednika Informativnog programa i odgo- vornog urednika Redakcije pro- grama na slovačkom jeziku RNS. Godinama učestvovao u uređiva- nju glavne IP emisije, i obavljao reporterske poslove direktnih pre- nosa značajnih događaja. Dobitnik je nekoliko novinarskih nagrada za priloge i emisije kao i Plakete s poveljom RTV NS za izuzetan doprinos radu i razvoju RTV NS. Zahvaljujući inicijativi i ličnom angažovanju, povodom 60. godišnjice osnivanja Radio Novog Sada i Slovačke redakcije (2009) sastavio i uredio monografiju „Na talasima jubileja“, jedinu publikaci- ju te vrste u istoriji RNS. Od marta 2012. je u penziji i živi u Bačkom Petrovcu. FORGAČ, MIROSLAV ČASNO, RADNO I POMALO TUŽNO 58

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

kao posledica delovanja tadašnjeg rukovodstva mimo redakcije, tolerisane ljubomore, zavisti, licemerja pa i otvorenog ponižavanja marljivih i radijskom novinarstvu odanih kolega, čiji im se način razmišljanja u pravcu kreativnijeg i savremenijeg razvoja i osmi- šljavanja radijskog izraza, jednostavno nije dopadao. Teško je oteti se ličnom utisku da smo skoro svakodnevno (2004–2007, delimično i 2009–2010) prisustvovali svojevr- snom rijaliti-šouu kao jedino njima znane i dopuštene realnosti. Tada se čovek, koji je sebi odredio put nemira i trnja, ali i hrabrosti, čvrstine, znanja i ljubavi, s pravom zapita koliko smo u takvim okolnostima zaista spremni da branimo kolektivni duh i timski rad kao preduslov za kvalitetan radijski program, ali i čast i ugled profesije kao ukletog zanata u kome nam neretko u samoj redakciji, u zadnjoj deceniji, pluralizam ideja često nije bio dovoljno razumljiv, kao ni želja da se lišimo, u širem medijskom prostru prevaziđenih stereotipa. Jednostavno, umesto osva- janja novih ideja, vraćamo se nekakvoj reciklaži davno negovane šeme nedeljnih temat- skih emisija. Odsustvo ideje za savremenu prezentaciju programskih sadržaja svih žan- rova zasigurno je uslovilo veći napor i trud, a to za neke nije bilo prihvatljivo. Dovoljno je navesti ukidanje emisije uživo „Popodne uz radio”, koju sam pokrenuo u cilju osa- vremenjivanja radijskog programa i povećanja slušanosti. Slične je sudbine bio i politi- čki nedeljni magazin „Refleksije”, ranije „Panorama” (2005), što sam doživeo kao uskraćivanje prava na komentatorsko i analitičko novinarstvo kao osnovno pravo i oba- vezu objektivnog prezentovanja naše političke, društvene i svake druge stvarnosti. U datom okviru teško je a i nepotrebno govoriti o tekstovima i emisijama, terenima, direktnim prenosima značajnih događaja, što je decenijama u Radio Novom Sadu na svim jezicima vrlo odgovorno negovano. Nema dovoljno prostora ni za istica- nje odlične saradnje sa službom koordinacije s Jelisavetom Hariš, Anom Miškovic i Bogdankom Petrović na čelu, čiji je udeo u besprekornoj razmeni priloga na svim jezi- cima i odličnoj organizaciji redovnog učešća na Nedelji radija u Ohridu, kasnije na Brezovici, nemerljiv. Nemoguće je zaobići i ne odnositi se s poštovanjem prema svim osnivačima Radija ali i moje redakcije. Na prvom mestu, prema Janu Grnji, kojeg sam kao mlad novinar na samom početku novinarske karijere (1971) s ostalim članovima tadašnje redakcije imao priliku i čast da ispratim u zasluženu penziju. Učili smo od starijih novi- nara S. Sklabinskog, M. Krivaka, J. Makana, A. Makanove, S. Čemana, J. Šipeka... Mnogi, nažalost, više nisu živi, ali s pozicije odgovornog urednika svoju želju i inicijativu uz dužno poštovanje i zahvalnost svima s kojima sam skoro četiri decenije uspešno sara- đivao, pretočio sam u stvarnost izdavanjem monografije „Na talasima jubileja“ (2009) povodom 60. godišnjice osnivanja Radio Novog Sada i njegove Slovačke redakcije. Uz razumevanje i pomoć, pre svega Odbora za informisanje NSSNM, a u uslovima neču- venog bojkota i opstrukcije tih istih pojedinaca iz redakcije, kojima se iz istih navedenih razloga ova ideja nije dopala, knjiga je ipak ugledala svetlo dana, čime smo se, nadam se, odužili pionirima radijskog novinarstva na slovačkom jeziku i ostavili trajni trag sada- šnjim i budućim generacijama, članovima redakcije i ne samo njima. Poznajem mnogo kolega, vrsnih novinara iz drugih redakcija, koji bi rado ponovili meni veoma prihvatljiv i priznat aksiom da je u dnu bića naše profesije toliko toga trusnog, nemirnog, upitničkog ali i zanosno tragalačkog i ponosito pronalazačkog. 59

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Rado bih to poistovetio s vremenom kada se nismo pitali koliko sati traje radni dan ili koji će dan biti slobodan. Jednostavno, radna disciplina, entuzijazam, pomalo i želja za dokazivanjem, ostavili su trag i u periodu istovremenog pripremanja radijskog i televi- zijskog programa (1975–1982). Tri redakcije na jezicima nacionalnih zajednica (slova- čka, rumunska i rusinska) ušle su u istoriju programa Radio Novog Sada time što su paralelno svakodnevno obavljale novinarske i uredničke ali i lektorske, daktilografske i spikerske poslove u dva različita medija. Nije bilo lako, a ni uporedivo s današnjim teh- ničkim i tehnološkim mogućnostima u oba medija. To nije sve i tu nije kraj sećanjima i doživljajima. Lepim, i onim drugim. To je život. Jednostavan, a tako komplikovan, neponovljiv... Bilo je čast i zadovoljstvo sarađivati s bezbroj kolega iz moje i svih drugih redakcija, mnogih generacija. Bilo je upravo tako kako sam prilog i naslovio. Bilo je časno i radno. Svim onim saradnicima koji su doprineli da upravo tako bude, pripada iskrena zahvalnost. A tuga i savest onih drugih neka krenu svojim putem. OOd najranijeg detinjstva drugovao sam s tambu- rom. Još kao osnovac u Osijeku, s otprilike 11 godina, nekim povodom svirao sam sa Zdenkom Ščitarocijem pred drugom Titom i drugaricom Jovankom. Tako da smo u školi bili retki pioniri koje je Jovanka pomazila po glavi. U Osijeku sam završio i muzičku školu za tamburu, svirao u KUD-u „Paja Kolarić“ u Tamburaškom orkestru Radio Osijeka sve do dolaska u Veliki tamburaški orkestar Radio Novog Sada 1973. godine, a tada sam imao 23 godine i nisam više bio pionir, ni po godinama, a ni tamburaški. A ovde u RNS mnogo toga moglo se naučiti uz asove tambure, poput Janike Balaža, Save Vukosavljeva i dru- gih. U tadašnjoj Jugoslaviji po tamburaškoj muzici Novi Sad je bio vodeći, i Janika je bio vodeći, Janika je bio novosadski brend, kako bi se to danas reklo. Od njega niko nije mogao bolje da svira, a ni da plati neki kafanski ceh. Koliko se sećam, Grujičić, Radomir Gruja – rođen 1949. godine u Dalju. Živeo i školovao se u Osijeku, u Školi za tamburu. Radio u Tamburaškom orkestru Radio Osijeka do 1973. Godine, kada dolazi u Radio Novi Sad, u Veliki tamburaški orkestar na mesto e-bas prima. GRUJIČIĆ, RADOMIR GRUJA SVIRAJTE MI, TAMBURAŠI... 60

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

za nekih 15 godina niko drugi nije mogao da plati piće ako je Janika bio tu. A znao je da odmah nakon svirke u ranim jutarnjim satima ode na pecanje. U gepeku automobi- la uvek je imao pribor za pecanje. Njegovi prsti bili su kao stvoreni za bisernicu, ali su bili i izuzetno jaki. Tako je u nekoj pauzi na probama, iznerviran zbog varanja, iz prve precepio kompletan špil od 52 karte. U vreme OOUR-a (osnovnih organizacija udru- ženog rada), kada je to bila i Muzička produkcija, imali smo sve planove kao neka fabri- ka, tako da nam je jedne godine bio plan povećanje produktivnosti za 10 posto. Te godi- ne, da ne bismo podbacili plan, nasnimali smo se svega i svačega, a možda smo, na radost direktora, i prebacili normu. Da bismo napravili štos tom direktoru, koji je nosio šešir, podmetnuli smo mu isti takav, ali manji, pa je čovek pomislio da mu je narasla glava. Lekar je uspostavio dijagnozu: glava je ista, samo je šešir manji. Na raznoraznim turnejama bilo je na stotine dogodovština. Nastupali smo u svim mestima Vojvodine, u većini mesta Jugoslavije, u inostranstvu, na raznim festiva- lima... Tako smo bili predstavnici Vojvodine na muzičkom festivalu nesvrstanih u Baru. Tada su nas slikali a Zdenko je umesto prima imao frulu, nakratko je bio i frulaš. Na povratku avionom u Beograd očekivao se naš let iz Titograda i još jedan iz Afrike. Kada smo sleteli, prvi je zaglavio vrata aviona naš Crni Steva sa sve kontrabasom. Prema pri- čanju drugog Steve, vozača koji nas je čekao, na aerodromu među putnicima čuo je komentar: „Ovo nije avion iz Titograda, već iz Afrike“. A pomenuti muzičar jednom prilikom svirao je Titu i s kontrabasom raporti- rao maršalu da je on njegov borac, partizan, a nema stan, što je protokol sa zaprepa- šćenjem propratio. Iako je bio u NOB-u tek od 1944. godine, ipak je ubrzo dobio stan u Novom Sadu. Nastupali smo i u mnogim kasarnama. Na turneji po Kosovu svirali smo u svim garnizonima. A jedan naš solista pevao je po više puta jednu istu pesmu, jedinu koju je znao na albanskom. Kada smo svirali na jednom protokolarnom prijemu, u trenutku kada se poja- vila Milka Planinc, tadašnja predsednica Saveznog izvršnog veća, na njeno zaprepašće- nje, a i na zaprepašćenje prisutnih, zasvirali smo spontano: „Milkina kuća na kraju...“. U vreme kada nije bilo računara a ni sadašnjih fotokopir-aparata, note za orkestar pre- pisivali smo ručno. Pred festival tamburaške glazbe u Osijeku ispostavilo se da su note zaboravljene, pa smo navrat-nanos organizovali prepisivanje. Prepisivači su kao nagra- du dobili svinjske đakonije, a kao honorar špricere. Uveče na koncertu mi smo jedini imali masne note, a bogami smo i odlično svirali, baš kao podmazani. 61

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

GGodine 1949. nisam mogao da pređem iz Radio- centra u budući Radio Novi Sad na zahtev Cvijanovića jer sam u oktobru otišao na odsluženju vojnog roka. Posle demobilizacije 10. januara 1952. godine odmah sam se zaposlio u Radio Novom Sadu na mestu tehničara na pre- dajniku. Na predajniku je tada postojala mala zgrada u kojoj je bio smešten i prvi predajnik od 5 W van pogona i predajnik od 6 kW u radu, isto tako bila je izgrađena zgrada u kojoj je bio predajnik vestinghaus od 100 kW i antena visoka 120 m. Tada sam učestvovao sa ostalim tehničarima na postavljanju uzem- ljena za antenu. Godine 1953. u Radio Novi Sad dolazi dipl. inž. Ivan Đukić na mesto upravnika predajnika. On je na pre- dajniku formirao servisnu radionicu koju sam vodio ja. Te godine pod nadzorom konstruktora dipl. inž. Ivana Đukića, a pod mojim vođstvom, s tehničarima na predajniku izgradili smo ST predajnik od 20 kW za emitovanje programa u dnev- nom režimu. Noćni program se emitovao preko predajnika vestinghaus od 100 kW preko koga se emitovao Prvi program Radio Novog Sada, dok su se kasno uveče emitovale emisije za inostranstvo na španskom, francuskom i engleskom jeziku. U okviru servisne radionice, a po Đukićevom idejnom rešenju, napravio sam UKT predajnik od 20 W preko koga je prvi put prenošena emisija uživo s novosadskog Poljoprivrednog sajma. Ovaj predajnik, kasnije sa smanjenom snagom na 15 W, paten- tiran je u Patentnom zavodu Jugoslavije. U okviru Radio Novog Sada formira se VF laboratorija s desetak tehničara, u koju prelazim i ja. Ona se nalazila u današnjoj zgradi Radio Novog Sada. U njoj se nastavlja sa izgradnjom novih predajni- ka. Napravljeno je nekoliko ST predajnika od po 50 W koji su prodati: Radio Beogradu, Radio Valjevu, Radio Čačku, Radio Baču, Radio Futogu i još nekim lokalnim radio-stanicama. Takođe, konstruisani su UKT predajnici od 15 W koji su pro- dati: Radio Beogradu, Radio Ljubljani, Radio Ohridu, kao i drugim lokalnim radio-stanicama. Sve je to rađeno da bi se Horvat, Franja – rođen u Srbobranu 1929. Završio školu za VKV radnike u Novom Sadu. Prvo se zaposlio u Radio-centru, a potom 1953. godine u Radio Novom Sadu kao tehničar na pre- dajniku. Obavljao je i druge poslo- ve od šefa objekta na Vencu do stručnog saradnika za prenos i emitovanje programa. U više navrata dobio priznanja od kolek- tiva RNS, a 1975. godine i Okto- barsku nagradu Novog Sada. Odlikovan je i Ordenom rada sa srebrnim vencem od predsednika SFRJ Josipa Broza Tita. U penziji je od 1991. godine. HORVAT, FRANJA LABORATORIJA ZA PREDAJNIKE 62

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

povećali prihodi Radio Novog Sada. Na krovu zgrade dograđena je prostorija (UKT kabina) odakle se u prvo vreme emitovao UKT program Radio Novog Sada. U toj kabi- ni bio je montiran UKT predajnik rode-švarc od 50 W i bal prijemnik za razmenu pro- grama s Beogradom. Tu se nalazio i UKT BHG predajnik od 250 W preko koga se emi- tovao prvi radijski program. U laboratoriji po Đukićevom idejnom rešenju sastavio sam UKT predajnik od 250 W koji je montiran u UKT kabinu umesto postojećeg BHG pre- dajnika. Da napomenem da se u UKT kabini odvijao dnevni smenski rad za emitova- nje programa. Kasnije u UKT kabinu je montiran tomsonov mikrotalasni link za raz- menu programa. Po odlasku Karla Vincea, zaduženog za rad UKT kabine, to zaduže- nje preuzimam ja. U laboratoriji učestvujem u izgradnji ST predajnika od 6 kW i nje- govoj montaži na predajniku u Kaćkom ritu. Preko tog predajnika emitovan je prvi put Drugi program Radio Novog Sada na srpskom jeziku. Učestvujem u izgradnji, monta- ži i puštanju u rad ST predajnika od 6 kW za potrebe Radio Beograda u Krnjači. Godine 1956. uvodi se eksperimentalni TV program u Jugoslaviji. Po Đukićevoj šemi napravio sam uređaj s kojim smo dobili mogućnost moduliranja TV predajnika RCA 250 W na objektu Radio Beograda na Crvenom čotu sa antenom usmerenom prema Novom Sadu, i time smo omogućili gledanje prvog TV programa u užem delu Vojvodine. U laboratoriji učestvujem u izgradnji UKT predajnika snage 1 kW. Godine 1957. počinje izgradnja objekta na Vencu za radijske programe na UKT. Godine 1958. kupljen je UKT predajnik rode-švarc snage 10 kW. Predstepen tog predajnika od 1 kW montiran je na objektu Radio Beograda na Crvenom čotu, odakle je emitovan Prvi program Radio Novog Sada. Za održavanje tog predajnika bio sam zadužen ja. Po završetku izgradnje objekta Venac 1958. godine montira se BHG predajnik snage 250 W za pre- nos Drugog programa Radio Novog Sada na UKT. Nešto kasnije UKT predajnik od 1 kW montira se i pušta u rad za emitovanje Drugog programa, a BHG ostaje kao rezer- va. Godine 1963. sa objekta Radio Beograda Crveni čot prenesen je predstepen rode– švarc od 1 kW na objekat Venac. Pod rukovodstvom dipl. inž. Janoša Davida zajedno sa ostalim tehničarima objekta montiramo R/S predajnik snage 10 kW preko koga je emitovan Prvi program Radio Novog Sada. Od početka emitovanja programa sa objek- ta Venac do 1964. godine radio sam kao vođa smene. Od te godine postavljen sam za šefa tog objekta. Kao šef starao sam se da odvijanje i emitovanje radijskog programa bude nesmetano. Kad god je bilo prekida u emitovanju programa, otklanjao sam kvar. Zbog zastarelosti uređaja 1968. godine kupljena su dva Nerina predajnika od 10 kW i rode–švarc diplekser za rad dva predajnika na jednoj anteni. Iste predajnike montirali su tehničari u smeni pod mojim rukovodstvom. Ti predajnici snage 10 kW emitovali su Prvi i Drugi program Radio Novog Sada na UKT. Iste godine kupljeno je šest mikro- talasnih linkova GTI mareli i parabolične antene. Na obuku za montažu i rad tih linko- va u Italiji bili smo inž. Branko Ostojić, Nikola Đaković i ja. Od tih linkova dva su mon- tirana u UKT kabini, dva na objektu Venac i dva u Srbobranu. Montažu smo vršili mi koji smo bili na obuci uz pomoć naših mašinaca. S tim vezama obezbeđen je kvalitetan prenos modulacije do predajnika, a zahvaljujući tome, i emitovani programi bili su mnogo kvalitetniji. Objekat Venac u to vreme bio je priključen za električno napajanje na domu (odmaralištu) Elektrovojvodine, koji je bio prilično opterećen, pa smo često imali prekide u emitovanju programa. S Janošem Davidom išlo se u Austriju i od firme 63

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

„Jembah“ kupljen je agregat za rezervno napajanje objekta. Tako je obezbeđeno nepre- kidno emitovanje programa. Godine 1967. izgrađen je emisioni objekat u Srbobranu, gde je prenesen predajnik vestinghaus od 50 kW iz Kaćkog rita. Predajnik je emitovao Prvi program RNS. Pod rukovodstvom Janoša Davida 1968. godine učestvujem u izgradnji novog predajnika snage 150 kW. Godine 1972. počinje izgradnja novog objek- ta na Vencu, kao prva faza, ispitivanje zemljišta za betonski antenski stub visine 120 metara s gondolom. Kao šef tog emisionog objekta, sve vreme izgradnje sarađivao sam sa svim službama RTV Novi Sad u izgradnji, kao i sa izvođačima građevinskih radova. Po završetku izgradnje novog objekta počelo je postavljanje i montaža svih neophod- nih uređaja, pa sam i tu sarađivao sa svim službama. Montirano je: energetsko napaja- nje s dva velika agregata i jednim malim neprekidnim agregatom za napajanje mikrota- lasnih linkova, klima-uređaji za prostorije u gondoli, vodosnabdevanje objekta, antenski sistemi, mikrotalasni linkovi itd. Kao rukovodilac emisionog objekta s kolegama iz osta- lih službi odlazim na obuku i preuzimanje četiri TV predajnika snage 40 kW u „Gejts“ u Ameriku. Dva TV predajnika s pratećom opremom montirana su na Vencu i na nji- hovoj montaži učestvovao sam i ja. Montirani su mikrotalasni linkovi za dotur modula- cije emisionim objektima RTV Novi Sad, tako je objekat postao čvorište linkovskih veza. Montirana su tri velika VN transformatora od 630 kVA. Montiran je lokalni sistem za grejanje objekta. Na vrhu betonskog antenskog stuba postavljen je rešetkasti stub, na koji su montirane antene za UKT predajnike, a iznad njih montirana je TV antena. Postavljene su parabolične antene za mikrotalasne veze. Pored naših uređaja i opreme u gondoli postavljeni su i radio-uređaji za veze železnice i SUP-a. Kupljena su četiri UKT predajnika riz snage 10 kW, montirana i puštena u rad sa emitovanjem radijskog programa na srpskom, mađarskom, slovačkom i rusinskom jeziku. Na objektu Venac obučavani su novi tehničari za rad na predajnicima Radio Novog Sada. Po završetku izgradnje RTV objekta u Subotici, preuzeo sam objekat i formirao smenu dežurnih teh- ničara za emitovanje programa. Opremio sam objekat neophodnim nameštajem za nesmetan rad tehničara u smeni. Potom je Borivoj Milosavljević postavljen za šefa objekta. Po završetku izgradnje RTV objekta na Vršačkom bregu preuzimam objekat s tehničarima i emitovanje TV programa do imenovanja šefa tog objekta. Venac 1987. napuštam i odlazim na radno mesto stručnog saradnika za prenos i emitovanje progra- ma. 64

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

SSve se menja, ali mi ne. Deo naših emocija, doživ- ljaja, iskustava, druženja, sekiracija i nesporazu- ma, podataka za radne i druge biografije (danas CV – ma šta to značilo) pa i današnje „pozivno pismo“ – dragoceni su pisa- ni prilozi za istoriju našeg ravnog, skoro nepreglednog pro- stora koji smo, s mnogo ponosa, svakodnevno posmatrali s Mišeluka. Kada kažem „pisani“, mislim na sastavni deo preko 60.000 filmskih i video-naslova iz naše arhive koji su, eto, mnogo puta i u inat snimljeni uprkos brojnim ograničenjima pravilnika, naredbi, uputstava, saopštenja i svim drugim čudi- ma birokratije samoupravnog socijalizma. Dragocena dokumentacija godinama je stvarana za emitovanje i repriziranje, a danas, bogami, ostaje i među dra- gocenim podacima za buduće istoričare, hroničare, sociologe, studente i nove generacije gledalaca. Njihove analize nećemo dočekati, što neće umanjiti neskroman ali istinit osećaj da sve ono što je urađeno vremenom dobija sve više na važnosti i ozbiljnosti posla kojim smo se bavili. To je bila ozbiljna, iza- zovna i odgovorna profesija, zanat od koga smo živeli, koji je većina poštovala, dinamičan poziv koji je podrazumevao susrete s danas poznatim istorijskim ličnostima, umetnicima, lekarima, paorima, naučnicima, sugrađanima i građanima širom zemlje i sveta. I svi smo tokom rada, gotovo neosetno, s mnogo entuzijazma i zanatskog predznanja, osvajali tehno- loške talase koji su svakodnevno zapljuskivali proces snimanja odnosno stvaranja programa. Početkom druge polovine prošlog veka čuvene su bile polemike u TV ekipama na temu ko je važniji u tom pro- cesu: novinari i urednici ili reditelji i snimatelji. Ipak, nije tre- balo mnogo vremena da shvatimo kako se program može stvarati samo timski. I – svi smo bili važni i jedan drugom potrebni, bez obzira na mesto i zvanje u ekipi. Danas, međutim, s razvojem tehnike, broj članova ekipa se smanjuje. Da li je to dobro u procesu stvaranja pro- 65 Ilić, Srđan – rođen u Sremskim Karlovcima. Studirao u Novom Sadu i Beogradu. Kao filmski i TV producent radio dugometražne igrane i dokumentarne filmove, a u TV produkciji (TV Novi Sad, RTS TV Novi Sad) uradio preko 4.000 emisija svih žanrova. Filmske i TV koprodukcijske projekte radio s filmskim i TV kompanijama iz Nemačke, Mađarske, Italije, Čeho- slovačke, SSSR, Rumunije i SAD. Režirao dokumentarne i kratke igrane filmove i, kao autor, niz dokumentarnih TV emisija i repor- taža iz SAD o našim iseljenicima. Predsednik Udruženja filmskih i TV radnika Vojvodine i član Akademije za filmsku umetnost i nauku. Aktuelni dopisnik Srpske televizije – Čikago. ILIĆ, SRĐAN SEĆANJA KOJA NISU SNIMLJENA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

grama ili ne, ne možemo tačno utvrditi. To će saznati buduće generacije gledalaca upo- ređujući kreativne domete nove TV arhive sa starom. Nepretenciozna lična prognoza oslanja se na iskustvo poređenja epohe nemog i crno-belog filma s filmovima današnje produkcije, koja se ne da zamisliti bez snažnog uticaja tehnološkog napretka, često pogubnog po rezultat stvaralačkih dometa. Da li će rezultat ovog jednostavnog pore- đenja istorije dvaju medija biti tačan – videćemo. Koliko je samo tema pobrojano u pozivnom pismu! I, sada, šta odabrati? Koga spomenuti? Koju emisiju ili seriju istaći? Koju situaciju, doživljaj ili anegdotu ispričati? Koja je to pristojna mera objektivnog sećanja a da tema ne bude ulepšana detaljima koji danas, posle mnogo godina, mogu da se izmaknu od istine? Jer, na kraju krajeva, i tekstovi u ovoj knjizi sećanja biće tema neke analize ili pisanja istorije ne samo RTV (TVNS) već i (bivše) Jugoslavije i Vojvodine. Potpisnik ovog „sećanja bivših radnika“ ima, kao, pretpostavljam, i mnoge druge koleginice i kolege, dilemu: šta odabrati kao temu? Dolazak na TV Novi Sad s pristojnim iskustvom stečenim radom u profesio- nalnoj kinematografiji i pravi sudar s elektronskom (video) tehnologijom? Ili prva zna- čajna programska iskoračenja TVNS u program JRT (Jugoslovenska radio-televizija): prvi šou-program „Biserka Spevec“, prva samostalna realizacija tada kultne emisije „Znanje – imanje“, ili tada veoma (politički i programski) važno samostalno izveštava- nje o trodnevnoj poseti druga Tita Novom Sadu (opet za JRT), prve koprodukcije Dramskog programa sa MTV (Radio-televizijom Mađarske)? A, opet, dilema da li je jednomesečni boravak u SAD radi snimanja dokumentarnih filmova o Tesli i Pupinu bio važan te 1966. godine. Početak rada ali i opstanak produkcije tada kultne serije „Od našeg dopisnika“ punih desetak godina, bio je pravi veliki organizacioni ali i finansijski izazov. Trebalo je obezbediti sve da TVNS snimi ovu seriju u preko 80 glavnih i drugih gradova na svim kontinentima. A Silvija Luks, urednica na TV Zagreb, prognozirala je Ljubomiru Lukiću Luksu, našem uredniku, nepunu godinu dana života ove serije. Pa onda „Muzički tobogan“, stotinak TV drama i dramskih serija. Ili možda prva samo- stalna produkcija igranog filma (i mini TV serije, na 35 mm) „Terasa na krovu“ (scena- rio i režija Gordan Mihić), i to 1996. kada nije bilo skoro ničega potrebnog za snimanje velikog igranog projekta. Ili, obrnuto. Da se od snimljene i montirane dramske serije za decu „Najviše na svetu celom“ uradi igrani film (1995. scenario Siniša Kovačević, reži- ja Karolj Viček). Pripreme za snimanje do tada najvećeg projekta TVNS: TV serija u 13 epizoda „Seobe“ (1986. scenario i režija Aleksandar Saša Petrović) koji, nažalost, nika- da nije realizovan. Pa šta onda odabrati od nabrojanih i nenabrojanih, ali i nezaboravljenih pro- jekata, emisija, TV serija, programskog marketinga, protokola, ugovora i sporazuma o saradnji... Ili dramatičnog spasavanja imovine nakon bombardovanja TV doma na Mišeluku jer je, od uređaja, stolova, stolica i papira, spaseno ono najdragocenije – film- ska i video-arhiva! A šta je, opet, s ugednim i produktivnim stvaraocima TVNS, mojim sada, nažalost, pokojnim prijateljima: Brankom Miloševićem, Slavujem Hadžićem, Borom Gvojićem, Radomirom Subotićem Subom, Kelom Rakićem, Bracom Ruškucem, Zolikom Aprom, Obradom Suvajdžićem... A da ne govorim o kolegama i prijateljima koji su sada, s porodicama, u inostranstvu. 66

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Koga i šta nisam pomenuo – nije iz zle namere. Bilo je a i ima toliko toga za priču i sećanje što su zaslužili prijatelji i kolege a, bogami, i projekti i emisije, kao i RTV (TVNS). I opet – šta odabrati za temu ili teme pored toliko kolega i programa? Zaključak – dilema traje! Ipak, ono najbolje od nas i iza nas ostaje u arhivi RTV (TVNS). Deo istorije zemlje, nacije, naroda, ovih prostora, kulture, običaja, tradicije... I uvek će biti dostup- no svima u budućnosti, za razliku od nas kojima ostaje osećaj zadovoljstva što smo svoj poziv, posvećenost profesiji i radni vek proveli u poslu koji smo voleli. A to je, pogoto- vo danas, prava privilegija, zar ne?! UURadio Novom Sadu zaposlio sam se kao novi- nar maja 1961. godine. Bilo je to vreme stasa- vanja Programa na srpskohrvatskom jeziku. Uslovi rada bili su više nego skromni. Redakcija je bila u zgradi Novosadskog sreza, sadašnjoj beloj opštini, imali smo dve-tri pisaće mašine, jedan stari fijat, stare magnetofone na struju i tuđ nameštaj. Danas je teško zamisliti kako je tada izgledao odla- zak na teren i rad na njemu. Primera radi navešću odlazak u Bački Petrovac. Vozom do mesta, pešačenje više kilometara do centra, a magnetofon telefunken pretežak. Vrtiš se, a snim- ci neupotrebljivi zbog slabog napona struje. Uz sve to zgrada Radija, režija, fonoteka i studio udaljeni više od stotinak meta- ra. Počeo sam da radim u Informativnoj redakciji, ali sam težio da se ogledam i u drugim sektorima. Prilika mi se ukazala 1975. godine kada sam imenovan za urednika Jutarnjeg programa. Uveo sam dosta novina, koje su odmah prihvatili i Programski savet, kolege i slušaoci. Naime, kom- pletno vođenje emisije, osim vesti, poverio sam voditeljima umesto dotad neprikosnovenim spikerima. Dosta kolega i danas tvrdi da je to bila novina u radijskom kazivanju i da je to 67 Janić, Duško – rođen 1932. godi- ne u Titelu. Potpunu mešovitu gimnaziju i veliku maturu završio u Somboru. Studirao prava u Beogradu. Kad je imao dvadeset jednu godinu, zaposlio se u novo- sadskom Socijalnom osiguranju na upravno-pravnim poslovima. U Radio Novom Sadu, kasnije RTV, radio je od maja 1961. sve do maja 1996. godine kao novinar, urednik i glavni i odgovorni ured- nik. Urednik i idejni tvorac popularne emisije „Subotom sa vama“ i Radio Stotke. Od brojnih društve- nih i profesionalnih zaduženja u kući i van nje može se izdvojiti da je bio dugogodišnji predsednik turističkih novinara Vojvodine, a od 1980. u dvogodišnjem mandatu predsednik turističkih novinara Jugoslavije. Ima čin rezervnog kapetana. Priznanja: Orden rada sa srebrnim vencem, ukazom pred- sednika SFRJ za zasluge i posti- gnute uspehe u radu od značaja za napredak zemlje; Srebrna plaketa JANIĆ, DUŠKO SUBOTOM SA VAMA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

preteča današnjih koncepcija. Smanjio sam dužinu govornog dela programa, uspostavili smo kontakt sa slušaocima, izbor muzike bio je pažljiviji i sve je to uticalo na to da se stvori dina- mičniji program. Znatno je porasla slušanost i povećao se broj reklamnih poruka. Prvi voditelj bio je Miroslav Jokić i njemu su se pridružili Milorad Crnjanin i Nikola Starčević. Godinu dana kasnije usledio je nov izazov. Poverena mi je izrada koncepcije i uređivanje novog četvorosatnog zabavnog programa. Namera naše kuće bila je da tim progra- mom budemo konkurencija „Zelenom megahercu“ Radio Beograda i Zagreba. Koncepcija je prihvaćena i emisija pod nazivom „Subotom sa vama“ krenula je 9. oktobra 1976. godi- ne. Sam početak bio je uspešniji nego što su mnogi od nas oče- kivali i već tada se znalo da će postati najslušaniji i najomiljeni- ji program. Svakodnevno je stizalo više desetina pisama s poh- valama, i to ne samo iz naših krajeva već i iz Beograda, dela Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, čak i iz Mađarske i Rumunije. Marketing je bio zagušen reklamnim porukama, o čemu svedoči i izveštaj o tome zapisan u knjizi kolege Đorđija Popovića. Bilo bi nepravedno kada ne bih naveo imena sarad- nika koji su najviše doprineli uspehu emisije. Pre svih to su već pomenuti Jokić i Crnjanin, zatim Branko Raičević, Lazar Ludoški, Đorđe Balašević voditelji, muzički urednici Marika Novotni, Deže Majoroš i Đura Dudaš, organizatori Milanka Jevrić Vorgić, Jasmina Mačkić, Slađana Miletić Velikić i mnogi drugi. I spoljni saradnici inženjer Milivoj Jugin, inženjer horti- kulture Dobrila Šikoparija, novinar Goran Milić, majstor foto- grafije Borivoj Mirosavljević i drugi doprineli su zanimljivosti emisije „Subotom sa vama“, koja se i dalje emituje i sigurno je jedna od najdugovečnijih emisija Radio Novog Sada. Mnogo originalnih programskih akcija realizovano je u toj četvorosatnoj emisiji. Pomenuću neke najuspešnije. Pomogli smo „Ciklonizaciji“ u uništavanju komaraca, kad ih je jedne godine bilo više nego ikad. Naš apel građanima i radnim organizacijama obezbedio je znatna novčana sredstva da se kupe novi uređaji i hemikalije. Organizovali smo više aukcija slika i prikupljeni novac poslali postradalima u zemljotresima. U selu Sočanica izgrađena je nova školska zgrada umesto poru- šene u zemljotresu. Ubedili smo rukovodioce nekoliko radnih organizacija da izgrade filtere za dim i otpadnu vodu kako bi zaposleni u tim organizacijama radili u zdravijoj sredini. Verovatno smo bili prvi kad smo organizovali takmi- čenje za izbor najuspešnijeg vojvođanskog hleba i peciva i u Društva novinara Vojvodine; Plaketa s poveljom za izuzetan doprinos radu i razvoju RTV Novi Sad; Plaketa Turističkog saveza Jugoslavije u znak priznanja za doprinos razvoju jugoslovenskog turizma; Turistički cvet, nagrada turističkih organizacija Srbije, Vojvodine i Kosova i Metohije; Banjski cvet, najveće priznanje Udruženja banjskih i klimatskih mesta Srbije; Zlatna značka Turističkog saveza Srbije; Zlatna značka Turističkog saveza Beo- grada; diploma Turističkog saveza opštine Novi Sad; diploma Turis- tičkog saveza Makarske rivijere; više zahvalnica i diploma Udru- ženja kompozitora Vojvodine za izuzetan doprinos negovanju voj- vođanske pesme. 68

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

drugoj akciji kad se stotinak takmičara ogledalo u aranžiranju cvetnih buketa. To se sve dešavalo u Spensu uz program tamburaškog orkestra i solista naše kuće. Zapaženom akcijom „Blistave novogodišnje noći“ doprineli smo bogatijem ukrašavanju grada, lep- šim izlozima, a tri velike prirodne jelke, kao poklon Lepe Brene, bile su postavljene u centru grada. Zapažene su bile i akcije prikupljanja krvi kad je bila nestašica, kao i kad smo na molbu Elektrovojvodine uspeli da nagovorimo brojne slušaoce da smanje potrošnju struje kad je pretio mrak. Velika većina tada popularnih pevača, ansambala, glumaca, slikara, sportista i drugih javnih ličnosti gostovala je u tom programu. Mnogima smo pomogli u sticanju karijere. Ilustracije radi navešću pisanje lista „Dnevnik“ od nedelje, 22. jula 1979. godi- ne. Balašević je namah, a sasvim slučajno, onako naglo, uleteo u svet naše zabavne muzi- ke. Nepoznat, sa svojom trupom snimio je pesmu o Fon Ligenštulu. Početak te pesme malo kome je poznat. Ta pesma nije premijerno prikazana ni u jednom bloku zabavnih melodija, nego u popularnoj emisiji „Subotom sa vama“. Odmah su je prihvatili Beograd 202 i Studio B i „Razdeljku“ i Balaševiću bile su uklonjene sve prepreke. Najveći uspeh doživela je akcija emisije „Zlatna tamburica“, takmičenje za najlepšu novu vojvođansku pesmu. U želji da se očuva vojvođanski melos u poplavi sva- kojakih nekvalitetnih pesama, usvojena je moja koncepcija i prva javna priredba održa- na je u Velikoj sali Srpskog narodnog pozorišta pred prepunom dvoranom daleke 1987. godine. Kasnije je prerasla u akciju RTV, a ubrzo zatim i u festival koji traje bez preki- da sve ove godine. Odazvali su se mnogobrojni viđeni kompozitori, muzičari, aranžeri, tekstopisci, a muzički fond je obogaćen s više stotina kvalitetnih novih pesama. Mnoge se rado slušaju, pevaju i sviraju, kao na primer pesme „Dobro jutro, Vojvodino“, „Za moju Milicu“, „Ko te ima taj te nema“, „Zavejan je put za salaš moj“ i druge. Festival sam autorizovao kao idejni tvorac. Bilo je i više zgoda i nezgoda kada emisija toliko dugo traje. Jednog 1. aprila voditelj je u šali rekao da će benzin od podne znatno poskupeti, što je izazvalo pravu opsadu benzinskih pumpi kakva dotad nije bila viđena. Nije pomoglo ni stalno upozo- renje voditelja da je bila šala. Voditelj je jedno vreme bio na ledu, a opravdanje za taj događaj donekle je ublažio izveštaj saobraćajaca da je to bila proba za vanrednu situa- ciju. Nažalost, dobra ideja i uspešna priprema nije ugledala realizaciju. Želeli smo da u zidinama Petrovaradinske tvrđave postavimo manji muzej vazduhoplovstva. Imali smo obećanje Jata i vojske da ćemo dobiti nekoliko starih civilnih i borbenih letilica, pismom nas je podržala opština, više radnih organizacija bilo je spremno da održava avione, ali je admiral Branko Mamula odbio realizaciju naše akcije. Nov izazov u mojoj profesionalnoj novinarskoj karijeri, a zahvaljujući uspe- šnom uređivanju „Subotom sa vama“, dogodio se kad mi je povereno da izradim kon- cepciju za jedan nov radio koji bi bio zabavnog karaktera i koji bi radio u sastavu RTV. Programska koncepcija je prihvaćena, postavljen sam za glavnog i odgovornog uredni- ka i s nekoliko kolega dobrovoljaca, jer mi nije dat nijedan profesionalac, okupili smo talentovane mlade ljude, obučili ih, izabrali najbolje i formirali redakciju. Radio Stotka je zvanično krenula 2. januara 1992. godine. Uspeh je bio veći od priželjkivanog, što nam je davalo nadu da će biti najslušaniji radio na širim prostorima. Evo šta je u infor- maciji o slušanosti Radio Stotke, koju je izradio dr Jaroslav Turčan 1994. godine, zapi- 69

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

sano: „Ukupna slušanost Stotke u Republici Srbiji (bez Kosova) visoka je. Podatak da Stotku sluša 1.340.000 ljudi, dakle skoro četvrtina ukupnog broja ispitanika iz Srbije (24 %), zaista je upečatljiv“. Slične podatke dalo je i istraživanje agencije „Scan“ u pro- leće 1996. godine. U anketiranih 13 vojvođanskih opština najslušanija je Radio Stotka, na drugom mestu Radio Pink, pa Radio Beograd sa skoro upola manje slušalaca. Rado su prihvatane brojne akcije i priredbe u kojima su uglavnom učestvova- li i slušaoci. Godine 1993. i nekoliko godina kasnije, obično jedne letnje subote, prire- đivano je u Zmaj Jovinoj ulici u Novom Sadu „Stotkino šetalište“. Uz zabavni program, tamburaše i zabavni orkestar naše kuće i poznate vokalne soliste šetalo se i do 20.000 posetilaca. Program nazvan „Stotkina igranka“ ispred Srpskog narodnog pozorišta oku- pio je oko 5.000 posmatrača, slušalaca velikog zabavnog orkestra i nekoliko stotina ple- sača. Obe akcije, kao i razgovor, snimalo je više televizijskih kuća. Verujem da sam svo- jim radom za 35 godina u RTV ostavio traga i zadovoljan što sam uspešno obavio pove- rene zadatke u leto 1996. godine otišao sam u zasluženu penziju. RRadio je medij koji dozvoljava individualan rad, ali ja kao izrazito društvena osoba nikad nisam prežalila prisnost i prijateljstva koji su međusobno gajili ljudi koji su u to vreme radili na Radiju. Tamo je bilo sasvim priro- dno da novinari međusobno razmenjuju informacije, da pomo- gnu jedno drugom, a ne da se ponašaju kao konkurenti. Da zajedno putuju na teren, da jedno drugom nude teme i infor- macije (tada nije bilo interneta i lična dokumentacija koju su pravili dobri novinari bila je od neprocenjive važnosti). Radio je razvijao osećaj pripadnosti i taj deo emocija nikad nisam izgubila. Nedugo nakon prelaska na TV shvatila sam da je to pravi medij za mene. Izuzetno volim društvo i često u šali kažem da ni novine ne volim da čitam sama. Televizija je upra- vo medij gde je takva osobina neophodna. Za nju me vežu mnoge prelepe uspomene – od onih davnih gde sam izvešta- vala iz raznih krajeva tadašnje Jugoslavije sa, recimo, polazaka Kačmarčik, Jelena – rođena u Đurđevu 1953. Završila gimnaziju u Sremskim Karlovcima, Višu pedagošku u Subotici, a Tehnički fakultet u Čačku. Od 1976. godine radi kao novinar u RTNS, prvo kao mlađi saradnik u Redakciji programa na rusinskom RNS, a zatim prelazi kao urednik u Televiziju. Bila je glavni i odgovor- ni urednik Programa na rusinskom jeziku Televizije, zamenica glavnog i odgovornog urednika, urednik složenih struktura. KAČMARČIK, JELENA NAJVAŽNIJI SU LJUDI 70

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

štafete mladosti – što nikad neću zaboraviti! Mnogi su već i zaboravili štafetu, ali način na koji se to radilo i kako se pripremalo za takav događaj zaista se može samo doživeti i godinama se toga sećati. Zahvaljujući tome, proputovala sam, osim Kosova (ne znam zašto tamo nikada nisam bila), celu tadašnju Jugoslaviju, bilo kao izveštač ili praveći razne reportaže, od onih tada veoma značajnih, sa istorijskim sadržajem, do savreme- nih i putopisnih. Upoznala sam mnoge, tada značajne ljude, shvatila da samo veliki ljudi imaju i veliku dušu i da im nije bio problem da odvoje vreme i daju intervju i za novi- nara koji radi za redakciju i na jeziku koji ima manje od 20.000 pripadnika. Ali ono što mi je sve vreme bilo najvažnije jesu ljudi koji su radili sa mnom. Od snimatelja, reditelja do montažera, jer svi oni su, ma kakvu ja imala dobru ili prola- znu ideju, dali doprinos i na kraju je emisija ili prilog mogao biti mnogo bolji od onog koji sam sama osmislila. Taj timski rad, i pored mnogih problema i malih plata, svima nam je davao snagu da uradimo i ono što se od nas nije očekivalo. JJoš sam u osnovnoj školi počela da pišem za dečje novine „Bukši“, kasnije za „Jo pajtaš“, a u sre- dnjoj školi za omladinski list „Kepes ifjušag“. Pored toga redovno sam izveštavala i za omladinsku emisiju Radio Novog Sada, i za moje angažovanje najlepše su nagrade bile odmor na Tjentištu, kao i letovanja u Opatiji i u Varni u Bugarskoj. Kasnije sam upravo na poziv ranijih kolega i koleginica iz Radio Novog Sada došla u TV Novi Sad, gde sam počela da radim kao novinar-saradnik u privrednoj rubrici prvenstveno za emisiju za selo „Brazde“ i za TV dnevnik. Bavila sam se uglavnom agrarno-političkim temama, kao i životom i radom ljudi na selu. Skoro svaki dan sam obilazila terene sa ekipom, prvenstveno u Vojvodini, a po potrebi često u Srbiji, čak i u drugim republikama – retko i u inostranstvu – pravila razne priloge i reportaže o aktuelnim i važnim događajima i takmi- čenjima, što je mogao biti podstrek za unapređenje poljopri- vredne proizvodnje. Pored toga 80-ih i početkom 90-ih godi- na izveštavala sam i sa sednica vojvođanske, republičke i save- 71 Kapitanj Živković, Eva – rođena 1950. godine u Kanjiži. Osnovnu školu i srednju Poljoprivrednu školu završila u rodnom gradu. Sa svežom diplomom poljoprivred- nog tehničara ratarskog odseka već septembra 1968. primljena u radni odnos u Poljoprivrednom kombi- natu u Kanjiži, gde je osam godina radila kao analitičar, kasnije kao sekretar OOUR-a kooperacije. KAPITANJ ŽIVKOVIĆ, EVA OD DEČJIH NOVINA DO TELEVIZIJE

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

zne skupštine, kada god je na dnevnom redu bila tema privreda i poljoprivreda. Povremeno sam pratila i rad sednica Privredne komore i Zadružnog saveza Srbije i Jugoslavije. Početkom 1990. godine postala sam urednik i voditelj „Brazdi“, pa i ured- nik poljoprivredne rubrike. Povremeno, po potrebi radila sam i kao saradnik ili urednik TV dnevnika. Dobro pamtim, kud god smo išli, sagovornici na terenu su nas uvek lepo dočekali, verovatno zato što je u ono vreme naša kuća, a posebno naša redakcija uživa- la velik ugled. A dobro pamtim i slučaj kad smo takoreći usput nenajavljeno ušli u jedno seosko dvorište u Budisavi da bismo čuli mišljenje jednog pravog poljoprivrednika. Domaćini su se uplašili i skoro pobegli od nas. Na kraju su nam objasnili kako su misli- li da smo mi ubirači pretplate za RTV. Bila sam u dežurnoj ekipi TV dnevnika i za vreme NATO bombardovanja kad sam na poslu bila svega jedan do dva kilometra dalje od Mosta slobode i Žeželjevog mosta u momentu rušenja. Dana 22. aprila 1999. godine s dvojicom kolega Nandorom Kartagom i Endreom Buranjem bila sam poslednja koja sam iz studija TV Novi Sad vodila TV dnevnik na mađarskom jeziku u 19 sati, i poslednji smo izašli iz studija. Kod ulaznih vrata nas je nestrpljivo čekao portir, vidno uzbuđen i nervozan, da bi nas upu- tio na kombi koji je trebalo da nas odveze do obale Dunava, gde nas je čekao već poz- nati brodić kojim smo prešli na novosadsku stranu reke. Te noći, kako smo se uverili, Televizija Beograd je bila meta bombardovanja. Naša zgrada je na red došla malo kasnije. Na sreću, od nas niko nije stradao. Jedino što smo uneli u naše organizme određene količine ozračene prašine kad smo u nekoliko navrata išli da spasavamo dragocenu filmsku arhivu iz suterena zgrade. Ulaz u tu arhi- vu je onda već bio u ruševinama, pa smo preko neke iskopane rupe teško dospeli dole, a još teže se vraćali. Uglavnom smo, što nam je bilo jako važno, sav taj materijal uspeli da spasemo i smestimo na bezbedno mesto. Imala sam sreće kad je Most slobode bombardovan, kada dve moje kolegini- ce (montažerke Katike, Semek i Horvat) s kojima sam zajedno radila na večernjem Dnevniku samo što su kolima sišle s mosta, a naš kolega snimatelj Slobodan Savić upra- vo bio nasred mosta. Naime, mogla sam lako biti i ja tamo s koleginicom Hajnalkom Budom, ali posle završetka našeg Dnevnika, iz studija smo se vratile u redakciju po torbe. Na našu sreću, Hajnalka je trebalo da obavi i telefonski razgovor, i baš kad je spu- stila slušalicu, čulo se nešto strašno – most se u tom trenutku prepolovio! Tu noć i još dosta dana i noći posle toga proveli smo u skloništu Televizije radeći na informativnim programima. U jako lepom sećanju ostalo mi je praćenje svetskog sajma u Budimpešti „Agromašekspo“ i čuveni poljoprivredi sajam u Veroni, odakle sam ujedno donela lepu putopisnu reportažu iz prelepe Venecije, koja me je zaista začarala. Ponosna sam na našu svečanu 1100. emisiju „Brazdi“. Jako sam se radovala što sam imala priliku da to kao urednik emisije organizujem. U studio sam pozvala u goste moju bivšu i dragu koleginicu Eržiku Cindrić i kolegu Dežea Bosnaija (takoreći moje mentore od kojih sam zaista mnogo naučila), kao i mladog i perspektivnog kole- 72

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

gu, budućeg urednika Ištvana Baliža, a oni opet pozvali svoje goste-saradnike. Sve u svemu, emisija je bila vrlo uspešna i gledana. Na kraju moje karijere početkom maja 2010. godine žiri međunarodnog festi- vala novinara o selu i poljoprivredi „Selo pres“ dodelio mi je specijalnu novinarsku nagradu, kako u obrazloženju piše, „za afirmaciju sela i poljoprivrede u televizijskim emisijama“. S punih 37 godina radnog staža 2005. godine otišla sam u penziju, ali hono- rarno još pomalo radim i dalje u mojoj zaista cenjenoj redakciji. RRadni vek sam započela davne 1972. godine u Srpskom narodnom pozorištu kao inspicijent drame. Nakon nepune tri godine rada 1975. u januaru, posle moje premijere, srela sam Anđu Jovanović, sekretaricu Informativnog programa na srpskom jeziku Televizije Novi Sad. Te sudbonosne večeri u razgovoru, između ostalog, upi- tala me je da li bih prešla u Televiziju da radim kao realizator TV dnevnika jer im treba takav kadar. Predložila mi je da odem na razgovor s glavnim i odgovornim urednikom Informativnog programa na srpskom jeziku. Tada je tu duž- nost obavljao Dušan Popov. Televizija se u to vreme tek for- mirala, pa tako i srpska informativna redakcija. Posle razgovo- ra prošli smo i psihološki test (tada se obavezno radio test inteligencije). Govorim u množini jer smo u istom danu bili Laslo Tot, jedan od najboljih spoljnopolitičkih komentatora na našim prostorima, kao i pokojni Vlastimir Čekić, sportski urednik i komentator, i ja. Položili smo sve provere i započeli saradnju. Sve do juna iste godine paralelno sam radila u SNP- u i učila zanat realizatora u Televiziji, što je bilo sasvim novo zvanje. Svaki dan sam putovala s mađarskom redakcijom u TV Beograd, gledajući kako rade Dnevnik tada već obučeni reali- zatori, jer su Mađari već izvesno vreme emitovali na svom jezi- ku informativni program iz beogradskog studija. Naime, treba 73 Kiš, Viktorija – rođena sam 1948. godine u Novom Sadu. Posle zavr- šetka osnovne škole i gimnazije, završila sam Višu upravnu školu pri Pravnom fakultetu, Odsek za socijalni rad. Sticajem okolnosti, nikad nisam radila u struci. Udata sam, majka jedinca Arnolda, koji je preminuo 2006. godine i do kraja mog života nikada ga neću prežali- ti. Isto tako sam baka prelepe i voljene devojčice Renate, za koju i zbog koje treba i želim da živim. Od 1. septembra 2005. godine penzioner. KIŠ, VIKTORIJA KAKO BI REKLA VIKICA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

znati da je TV Novi Sad svoj pripremni rad u nekim oblastima kao što je dokumentar- ni program, počela još 1972. godine. S obzirom na to da sam savladala zanat kao realizator TV dnevnika, zvanično sam primljena na neodređeno vreme 1. juna 1975. godine. Te iste godine u novembru Televizija Novi Sad počela je da emituje program samostalno, na svojim frekvencijama, i to Dnevnik na srpskom jeziku, čiji smo realizatori bile Gordana Vasić i ja. Bila sam ponosna na taj istorijski događaj, ne samo za mene već i za celu Televiziju. U Portorožu se svake godine održavao televizijski festival, na kom smo se takmičili iz raznih oblasti, između ostalog, i za inovaciju i vizuelni izgled Dnevnika. Godine 1978. dodeljena mi je prva nagrada za vizuelnu inovaciju Dnevnika. Ta nagra- da mi je dala vetar u leđa da dalje unapređujem znanje težeći napretku u vizuelnom izra- žavanju. Tako sam posle nekoliko godina radila sve više drugih emisija, a manje Dnevnik. Nesebično sam podučavala moje naslednike realizatore, jer sam po zvanju postala reditelj emisije Informativnog programa. Imala sam svoje emisije kao što su „Panorama“, „Švenk“, „Signali“ itd. Naravno, mora se pomenuti i znatan razvoj tehni- ke. Tako smo s filmske montaže prešli na elektronsku, potom je došla kompjuterizaci- ja i digitalizacija kao važan segment u televizijskom izražavanju. Još jedan važan momenat u mom radu bio je kada sam izabrana u PUL Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Tada je postojalo devet TV centara u eks- Jugoslaviji i iz svake televizije delegirani su ljudi raznih profila za realizaciju prenosa. Pored tehnike i novinara, iz naše kuće išli smo kao reditelji Nenad Jovanović i ja. Za taj rad (za mene, istorijski događaj koji je ostavio pečat u mom životu) dobila sam prizna- nje i Plaketu grada Sarajeva, čime se i danas ponosim. Često se putovalo po celoj našoj lepoj tadašnjoj Jugoslaviji a i po svetu. Bilo je lepih, ali i napornih putovanja. Ekipa je uvek disala kao jedan. Pomagali smo se međusobno u teškim trenucima, a pre svega postojala je tolerancija. Sećam se studentskih demonstracija u Prištini 1981. godine. Naravno, TV Novi Sad je i tamo bila prisutna. Izuzetno je bilo opasno snimati obe stra- ne u sukobu, da bismo dobili realnu sliku. Kada smo hteli da snimamo i albansku stra- nu, malo je falilo da naša ekipa nastrada. Bilo je opasno i za vreme jogurt revolucije. Demonstranti su, osim jogurtom u tetrapaku, gađali zgradu Izvršnog veća Vojvodine i kamenicama jer su hteli da uđu u zgradu. Mene je tada parče stakla pogodilo u čelo pošto sam bila s ekipom iza vrata. No, sve se dobro završilo po mene, ali nije po ruko- vodstvo. Smenjeni su mnogi, pa i otpušteni, a dovedeni su drugi. Ne mogu a da ne pomenem bombardovanje 1999. godine, kada je bombar- dovana i zgrada naše Televizije na Mišeluku. Iz ne znam kojih razloga i po čijoj ideji, mobilisan je deo zaposlenih iz Radio-televizije Novi Sad. U toj ekipi bila sam i ja. Transportovali su nas i mobilnu tehniku na Frušku goru, tačnije na Letenku, gde nam je bio zadatak da pripremamo TV i radio dnevnike. Snimali smo, ali nismo emitovali jer bismo vrlo brzo bili otkriveni. Preletanje aviona i fijukanje bombi bila je svakodnevna pojava. Česte su bile uzbune preko dana i noću pa smo bili primorani da odlazimo u zaklon ili bismo noću, po mrklom mraku, kad se ne vidi prst pred okom, bežali u šumu. Sreća naša da nas nisu otkrili. Posle izvesnog vremena su celu tzv. partizansku ekipu, koja je važila za jednu veliku porodicu s parolom „svi za jednog, jedan za sve“, raspu- stili. Dok je trajalo bombardovanje, nastavili smo emitovanje programa s raznih lokaci- 74

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ja u gradu, da bi nam na kraju privremeno dodelili zgradu u Maksima Gorkog br. 1, gde se TV, sada već Televizija Vojvodine, nalazi i dan-danas. Nakon pet godina s novinarkom Željkom Rakićević napravila sam dokumen- tarnu emisiju pod nazivom: „Pet godina posle...“. Mislila sam da će emisija imati nekog odjeka u cilju rešavanja problema s prostorom za Televiziju, međutim, i dan-danas TV Vojvodina je podstanar. S obzirom na to da nada umire poslednja, i ja se nadam da će jednog dana ta institucija pod sopstvenim krovom stvarati još mnogo emisija za pam- ćenje. Tokom 31 godine rada u Televiziji verovala sam u sebe i istrajavala. Ponosna sam što sam do kraja radnog veka bila u tako važnoj instituciji. Volim što me se rado sećaju prijatelji i kolege s njihovom čuvenom rečenicom „...kako bi rekla Vikica Kiš“. To mi je dovoljno da budem s njima u mislima. PPosle izvesne dileme, neka fragmentarna sećanja na decenije rada u Radio Novom Sadu ipak se mogu zabeležiti. Naime, reč je o vrlo specifičnoj i komplek- snoj instituciji koja je u svom funkcionisanju odigrala jako značajnu ulogu. O tome će sigurno pisati neki autori jer to su teme koje se jednostavno nameću. U nekim sećanjima, bez pretenzije da budu doku- mentovana, dolazi do izražaja subjektivni pristup, što je sasvim shvatljivo. Realnost svakodnevnog sastavljanja priloga i potpisivanja košuljica posle dužeg niza godina sasvim shva- tljivo bledi. Najrealnije ostaje u sećanju valjda prvo saznanje da je jedini pozdrav – dobro jutro i laku noć. Sve ostalo je pri- prema ili realizacija programskih priloga. Lako se stvara dok postoji sveža inspiracija, ali svakog snađe i njen deficit, pa je sasvim shvatljivo njeno osveženje u zajedničkom klubu. Prirodno je da najveći inspirator na radijskim poslovima bude njegovo visočanstvo – mikrofon. Može mikrofon da bude i prijatelj i inspirator, ali i suptilan ili čak vrlo vulgaran izdajnik. U svakom slučaju, uspešan radijski novinar uvek mora imati 75 Kopčok, Jan – rođen 1943. godi- ne u Bačkom Petrovcu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju, a Pravni fakultet u Novom Sadu. Zaposlio se početkom 1971. godi- ne po zvaničnom konkursu u Radio Novom Sadu. Prema poda- cima PIOR-a, na poslu je nepreki- dno proveo nešto manje od 35 godina. Radio je na zadacima od pripravnika do urednika emisija. Dobio je i jedno priznanje – Plaketu s poveljom 1985. godine od Skupštine Radio-televizije Novi Sad. Živi kao starosni penzioner u Bačkom Petrovcu. KOPČOK, JAN INSPIRATOR – MIKROFON

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

izbalansiran odnos prema toj čudesnoj spravi. Jednostavno, mikrofon te sluša, ali ne prašta greške novinara. To suptilno prijateljstvo mora se svakodnevno učvršćivati jer slušaoci samo kroz tu tajnu vezu između mikrofona i novinara shvataju uverljivost medijske poruke. Stanje stvari u redakcijama, pa tako i u celom Radio Novom Sadu, nikad nije bilo konzervirano ili u neku ruku šablonsko. Institucija je svakodnevno prolazila izme- đu Scile i Haribde jer to je bio njen predodređeni kurs. U prilično svežem sećanju osta- je, na primer, prvi legalno izveden štrajk. Preko sindikata se zahtevalo poboljšanje uslo- va rada, pa su u raznim komisijama pripremljeni opravdani zahtevi. Nastupio je prekid programa, ali išao je u etar signal i minimalni opseg najbitnijih vesti. Zaposleni su, nara- vno, dolazili na posao jer svakog trenutka je mogao nastupiti prekid štrajka. Morao je, naravno, biti spreman i određen broj priloga, i to aktuelnih. Praktično je to značilo da proces rada nije ni prekidan, jedino je bilo u prekidu normalno emitovanje predviđene programske šeme. Zahtevi su bili na kraju prihvaćeni i emitovanje nastavljeno uz iden- tičnu pripremu kao da nije ni prekidano. Radijski program je tako beležio neprekidne anale postojanja uz uhodane izmene takozvane letnje i zimske šeme emitovanja. U vreme nekadašnje velike Jugo- slavije posebna pažnja bila je posvećivana godišnjim odlascima na radijski festival svih republičkih i pokrajinskih radio-stanica u Ohridu. Za tu priliku je raspisivan poseban interni konkurs, a odabrana ostvarenja su onda odlazila na finalno takmičenje. Prilikom odabiranja najboljih emisija selekcija je zahtevala dodatno doterivanje već emitovanih emisija. Takvo friziranje sprovodilo se obično u noćnim terminima, iako su svi znali šta je u pitanju. Jedino je košuljica u takvim prilikama odgovarala onoj originalnoj. Opšte je poznato da je u ondašnjim prilikama Radio Novi Sad pokupio srazmerno najveći broj priznanja, što je bila najkonkretnija potvrda prestiža u širim okvirima. To bi bili samo neki pribeleženi fragmenti iz sećanja na određeni period zai- sta sjajnih domašaja institucije u kojoj je stvarno vredelo raditi. 76

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UU svet ekonomske propagande, oglašavanja, marketinga i tržišnih komunikacija ušao sam sticajem raznih okolnosti, više po kazni nego po znanju (poli- tičke kampanje protiv liberala). Godine 1975. trebalo je da počne da radi TV Novi Sad i bilo je neophodno organizacijski i programski postaviti sektor EPP. Tadašnji generalni direktor mr Miladin Gvozdenov predložio mi je da pređem u RTV Novi Sad. Imao je neka saznanja o mom radu u kulturi grada, posebno o mom angažovanju na udruživanju sredstava pri- vrede i kulture pod nazivom „Dinar iz kulture – dinar iz pri- vrede“, o člancima koje sam objavljivao u novosadskom „Dnevniku“, u kojem je tada urednik kulturne rubrike bio pesnik Miroslav Antić, zatim o učešću u realizaciji ideje da se na Petrovaradinskoj tvrđavi izgrade i adaptiraju prostori za umetničke ateljee (danas ih ima stotinak). Primetio je da nisam oduševljen njegovim predlo- gom, ali želeo je da mi pomogne pa mi je predložio (pokazu- jući oglas na polovini stranice „Politike“) da odem na Jugoslovensko savetovanje propagandista koje se u drugoj polovini marta 1975. godine održavalo u hotelu „Kroacija“ u Cavtatu, da vidim o kakvom je poslu reč, pa da nakon toga nastavimo razgovor. Na parkingu hotela stajao je fića RTNS kojim su došli Aleksandar Borota i Zoran Repić, što je bila svojevrsna atrakcija. U poslovima marketinga, u širem smislu njegovog poimanja, zbog njegove raznovrsnosti i dinamike teško je davati recepte kako da budete uspešni. Pa ipak, uveren sam da je bitno da osim posedovanja neophodnog obrazovanja, kul- ture, znanja stranih jezika, kompjuterske pismenosti, morate biti radoznali. Ako ne pratite šta se novo događa u struci kojom se bavite i događanja u svakodnevnom životu oko vas, kao šansu za usavršavanje i nove ideje, neće vam mnogo kori- stiti stečena znanja iz školskih i studentskih dana. 77 Kosanović, Dragan – profesor, kulturni radnik, propagandista, menadžer, stručnjak za marketing, konsultant, rođen u Kruševcu 1937. S porodicom kolonizovan u Bačkom Brestovcu 1945. godine. Završio Filozofski fakultet u No- vom Sadu 1961. i nakon studija školu pri Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu. Bio prvi sekretar Samoupravne zajednice kulture Novog Sada 1969/75, a tih godina i odbornik Prosvetno-kulturnog veća grada. U Radio-televiziji Novi Sad, gde je bio zaposlen od 1975. do novem- bra 1999. godine, bio je prvi direk- tor marketinga, kraće vreme i pomoćnik direktora marketinga RTS-a. Bio je direktor šestog i sedmog Jugoslovenskog festivala tržišnih komunikacija u Portorožu i osmog festivala u Novom Sadu. Više godina bio je predsednik Udruženja propagandista nekada- šnje Jugoslavije. Član je Svetske organizacije propagandista (IAA), prvi iz Novog Sada i jedan od dva- desetorice iz bivše Jugoslavije. Dobitnik je Big ideje, velikog peha- ra, priznanja svetske agencije „Sači i Sači“, Nagrade za životno delo (UEPS), Prvomajske nagrade Sin- dikata Novog Sada, dobitnik prve nagrade Neumorni stvaralac časo- pisa „Taboo“. KOSANOVIĆ, DRAGAN IDEJE SU SRCE MARKETINGA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Po povratku iz Cavtata u Novi Sad prihvatio sam mesto rukovodioca Eko- nomske propagande RTNS. Nisam imao mogućnosti da biram niti da postavljam uslo- ve. Prirodno, usledio je koncept razvoja, kadrovsko jačanje Službe, otvaranje predsta- vništva u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji. Uz angažovanje Miodraga Miše Nedelj- kovića, poznatog dizajnera, napravili smo najlepši katalog i cenovnik EPP – JRT. I još nešto. Stana, moja supruga, na pitanje koleginica šta joj suprug radi na Televiziji, odgovarala bi „na istraživanju i razvoju“, jer je posao na reklami poistoveći- van s poslom akvizitera u njegovom lošem poimanju. Nekoliko godina kasnije saznao sam za onu poznatu rečenicu Žaka Segele (poznati marketinški stručnjak koji je vodio uspešne predsedničke kampanje za Miterana u Francuskoj i Vranickog u Austriji) koju je izrekao kada se počeo baviti oglašavanjem: „Recite mojoj majci da sviram u borde- lu“. RTV Novi Sad, kao najmlađi centar u nekadašnjoj Jugoslaviji, imao je zanim- ljivu poziciju: ušao je poslednji u medijsku trku za gledaoce i slušaoce, bez nekih isku- stava, ali s mladim, ambicioznim, školovanim kadrom, željnim dokazivanja i uspeha. I dok su drugi centri u zemlji imali već afirmisane programe, poznata TV lica i autore, poslovne partnere u EPP, TV Novi Sad je, prateći konkurenciju, prikupljao informaci- je, pronalazio mesto, naročito u tzv. JRT programu. Ono što nas je činilo drugačijim od drugih RTV centara jesu ambicije ljudi koji su stvarali program. Za veoma kratko vreme Informativni program stekao je dobar rejting, visoku gledanost imale su emisije: „Od našeg dopisnika“ (o svetskim metropolama), „Varošarije“ (o gradovima u zemlji), „Muzički tobogan“, „Fore i fazoni“ (emisija za decu), kviz, dramski program, a na Radio Novom Sadu „Subotom sa vama“, „Dućan mali na glavnom sokaku“ (Čekić, Radulj i Jergić), „Randevu s muzikom“ i druge. Dali smo ideju da dodela priznanja na Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu poprimi svečani karakter kao Veče šampiona uz učešće Tamburaškog orkestra Radio Novog Sada i solista. Godinama su to Veče šampiona uspešno realizovali: Dragan Bunović, Nikola Starčević, Vladimir Klobušicki i Olgica Suvajdžić. Oduvek sam smatrao da je program srce marketinga medija, kao što je kvali- tetan proizvod srce marketinške ponude firme. Nikada nisam poslovnim partnerima nudio sekunde za oglašavanje, već pro- gram. Nisam im, takođe, predlagao programe i poslovne aranžmane koje ja ne bih prih- vatio da sam u njihovoj poziciji. Imao sam priliku i zadovoljstvo da rukovodim raznovrsnim programskim, marketinškim i drugim projektima. Tu mislim na televizijske serije „Srećni ljudi“, „Muzički tobogan“, „Veče sa zvezdama“, „Varošarije“, „Od našeg dopisnika“, Zobnatičke konjičke igre i druge koje su osamdesetih i početkom devedesetih bile pre- stižne i po gledanosti i po prihodima. Bio sam direktor marketinga Fajnalfora Evrop- skog kupa šampiona u odbojci u Novom Sadu, direktor marketinga Svetskog prvenstva u sambu u Novom Sadu, prvog egzibicionog meča u tenisu u Novom Sadu između Monike Seleš i Aranče Sančez Vikario (Španija), član Komisije za marketing Svetskog prvenstva u stonom tenisu i Šahovske olimpijade u Novom Sadu, Izbora za sportistu godine, Karlovačke berbe grožđa, Zmajevih dečjih igara, Vremena ideja (susret s vode- ćim poslovnim partnerima iz Srbije na Kopaoniku)... 78

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

U svim tim projektima sticao sam dragocena iskustva, nove prijatelje. Ostala su bogata sećanja i nezaboravne uspomene. Marta devedeset i neke održan je na Kopaoniku Susret RTS-a s privrednici- ma Srbije pod nazivom Vreme ideja. Susretu je prisustvovalo više od 400 učesnika, među kojima nekoliko ministara i više od 50 generalnih direktora. Kada se osvrnem na pređeni put i razvoj tržišnih komunikacija u nekadašnjoj Jugoslaviji, ne mogu da se otmem utisku da smo jedni druge dopunjavali, jedni od dru- gih učili. Susreti EPP JRT u Dubrovniku, Budvi, Splitu, zatim ekonomskih propagan- dista na Bledu, u Beogradu, Novom Sadu, Opatiji, Ohridu umnogome su doprinosili da se bolje upoznajemo i da bolje sarađujemo. Naravno, nije sve uvek išlo lako. Festival tržišnih komunikacija u Portorožu bio je vrh borbe za ugled struke, za afirmaciju kreativnosti. Za vreme trećeg festivala bio sam član žirija, a potom sam na šestom i sedmom festivalu u Portorožu bio direktor, kao i na osmom u Novom Sadu. Na Festivalu, i ne samo tamo, upoznao sam sjajne kolege: Jerneja Repovša, direktora agencije Studio marketing „Delo“, Juru Apiha, glavnog urednika „MM maga- zina“, Metu Dobnikar, urednicu časopisa čiji je doprinos strateškom razvoju struke nemerljiv, dr Besima Spahića, Žozefa Lončara, neumornog borca za ugled i dostojan- stvo struke, Dragana Sakana, jednu od najkreativnijih ličnosti tada mlade generacije, Vladimira Čeha, urednika i novinara Eko-programa Radio Beograda, po mom mišlje- nju, najboljeg promotera struke. U dogovoru s Jovicom Nešinom, tadašnjim generalnim direktorom Novo- sadskog sajma, priređen je u Portorožu koktel za 1.000 učesnika s nagrađenim proizvo- dima s te poznate sajamske manifestacije. Zamislite šta se tu sve našlo na trpezi iz neka- dašnje Jugoslavije! Na to me mnogi i dan-danas podsećaju. Jedne godine za vreme Festivala doveo sam Tamburaški orkestar Radio-tele- vizije Novi Sad s dirigentom Zoranom Mulićem na čelu. Imali su poseban autobus, smeštaj u Piranu, tri nastupa u toku sedam dana: na trgu, u Piranu i u čast nagrađenih (ali i mogućnost da dva puta odu u Trst). Svirali su u portoroškom Kongresnom cen- tru pola sata klasičnu muziku. Aplauz je trajao više od deset minuta. Bio je to događaj za pamćenje. S tog Festivala, svake godine, naša Redakcija EPP vraćala se s nagradama i priznanjima u različitim takmičarskim kategorijama. Četiri dana pre nastupa Tereze Kesovije u pariskoj Olimpiji, sredinom 1987. godine (pre nje su nastupali samo tamburaši Janike Balaža), Minja Subota i Predrag Perišić predložili su mi da Televizija Novi Sad snimi njen koncert. Trebalo je samo da pronađem sponzora koji bi obezbedio avionske karte i pokrio troškove hotelskog sme- štaja i boravka za petočlanu ekipu u Parizu za sedam dana. Za vreme generalne probe, koja je do savršenstva tonski urađena, Tereza je predstavila našu ekipu brojnim novinarima, a TV Novi Sad, koji će snimiti njen koncert, kao vodeću televiziju u zemlji za zabavni program. Terezin nastup bio je nezaboravan događaj jer je pevala čas na srpskohrvat- skom, čas na francuskom jeziku, na oduševljenje publike. Sedam dana snimani su kadrovi s Terezom pored Sene, na trgovima, na Jelisejskim poljima, ali i u ateljeu Ljube Popovića, našeg poznatog slikara. Jednosatnu emisiju pod nazivom „Tereza u 79

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Olimpiji“ TV Novi Sad emitovao je 1. maja 1987. godine u mreži JRT i dobio brojne pohvale. Aprila 1996. godine Vladimir Čeh poslao mi je člansku kartu International Advertising Association (IAA) na ime Dragana Kosanovića. Potajno sam se nadao da će se neko setiti u Radio-televiziji Novi Sad i to obeležiti prigodnim koktelom u prisustvu naših poslovnih partnera jer sam bio prvi iz Vojvodine kome je pripalo to priznanje. Ništa od tih očekivanja nije se ostvarilo. Naprotiv, u maju iste godine, bez obzira na dobre poslovne rezultate koje smo ostvarili od ekonomske propagande, u kancelariji sam zatekao faks s potpisom Dragoljuba Milanovića, tadašnjeg generalnog direktora RTS-a, i Dragana Ilića, direktora marketinga RTS-a, inače člana Glavnog odbora JUL-a, da više nisam pomoćnik direktora marketinga RTS-a. Bez ikakvih objašnjenja. Raspoređen sam na mesto producenta u kulturno-umetničkom programu, a nakon nekog vremena upućen na prinudni odmor s minimalnom platom, tri godine pre stica- nja uslova za penziju! Jedini pravi razlog za moju smenu bilo je to što nisam prihvatio predlog da postanem član JUL-a! Zahvalio sam se na pažnji RTS-u i RTNS (ja sam jedan od retkih koji ih nije tužio), dobio otpremninu za 24 godine u visini od 600 maraka i napustio medijsku kuću. Ubrzo sam, zajedno sa sinom, osnovao marketinšku agenciju „Publicite SDM“ i krenuo s novim idejama. Idejni sam tvorac jugoslovenske izložbe najlepših kalendara, najveće na ovim prostorima i u regionu (dosad je održano 15 izložbi), kultne marketinške tribine „Budite naši gosti“ (dosad je održano 77 tribina), što je svojevrsni rekord u zemlji, pa i šire. Ponosan sam na pomenute uspehe. PPošto sam imao dva odseka u muzičkoj školi, teo- retski i instrumentalni (kontrabas), a to su prija- telji iz Novog Sada znali, preporučili su mi da dođem u Novi Sad na audiciju za Plesni orkestar, koji je ostao bez basiste. Došao sam, položio audiciju i 1. novembra 1969. zaposlio se u Plesnom orkestru kao basista. Uvek s ponosom ističem da sam imao ogromnu sreću u svom postojanju u Radio Novom Sadu jer sam radio sa živim orkestrima, što je danas veoma teško. Plesni orkestar sam i s dopunama do revijskog orkestra, veliki Kovač, Ferenc – rođen u Debeljači 1948. Muzičar, produ- cent, kompozitor, aranžer, diri- gent. Završio Srednju muzičku školu „Stevan Mokranjac“ u Beogradu i studije Muzičke akade- mije. U Radio Novom Sadu radio od 1969. godine, više od 40 godi- na. Pisao zabavnu, dečju, džez, varošku, narodnu, simfonijsku muziku. KOVAČ, FERENC RAZVOJNI PUT JEDNOG MUZIČARA 80

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

narodni orkestar, veliki tamburaški orkestar. Imao sam sreće da je dirigent tada bio Stevan Radosavljević, od koga sam dosta naučio, jer su muzička škola i orkestri dve raz- ličite stvari. Režija Studija M bila je opremljena magnetofonom sa četiri kanala, na kojem smo snimali orkestar od 20 članova čije snimke i danas možemo saslušati a da se ne postidimo. Tada smo radili bukvalno pomoću štapa i kanapa. Kada smo posle neko- liko godina dobili magnetofon sa osam kanala, bili smo najsrećniji na svetu. Početkom 80-ih kupljen je miks pult MCI, koji je prvi u Jugoslaviji kod nas pušten u pogon, i magnetofon sa 24 kanala i tada smo tek počeli da radimo kao pravi profesionalci. Ubrzo po mom dolasku u orkestar Jovan Adamov je odlazio u vojsku, pa sam ga zamenio u malom sastavu legendarnog Bogdana Dimitrijevića, od koga sam mnogo naučio. Svirao sam s legendarnim Perom Bahunom, Trivom Petrovićem i sa još nekim kolegama iz Plesnog orkestra (uglavnom s duvačima), s kojima smo snimili bezbroj muzičkih matrica za pevače na svim jezicima. Imre Pap, urednik u mađarskoj redakciji, pokrenuo je takmičenje pevača amatera, voditelja, spikera, recitatora (Mađara) pod nazi- vom Zlatni mikrofon, a mi smo bili orkestar koji je sve to ispratio, pa smo obišli celu Vojvodinu. Bili smo u Budimpešti s Dramskim programom na mađarskom jeziku, gde smo pratili naše pevače a i tadašnje velike pevače iz Mađarske. Svirali smo i u kafanama, gde sam se dodatno iskalio kao muzičar. S Plesnim orkestrom bio sam u Nemačkoj (Štutgart) 38 dana. Godine 1972. svirali smo jedini festival kantautora na kome su uče- stvovali svi tadašnji najpoznatiji autori iz cele zemlje. Maratonski festival na kome je tada izvedeno preko 50 kompozicija. Krajem 70-ih bili smo na turneji u Dortmundu (Nemačka). Od 1973. do 1990. godine odlazili smo u Radence na susrete plesnih orke- stara tadašnje velike Jugoslavije, gde smo rame uz rame sa orkestrima iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Skoplja odmeravali snage. Nije to bilo takmičarskog karak- tera nego revijalnog i odlično smo se družili. Nekako u isto vreme stizali smo u Radence s Plesnim orkestrom Radio Sarajeva, zauzeli mesto za šankom i u rekordnom vremenu popili dnevnice. Pošto je ta revija orkestara trajala nekoliko dana, posle svakog završe- nog koncerta išli smo nedaleko od hotela u jednu kafanu gde su bili instrumenti postav- ljeni i tu je bio džem-sešn, ko god je hteo uzimao je instrument koji svira i svirao je koli- ko je hteo. Jedne godine pojavio se legendarni američki trubač Majls Dejvis. Videlo se na njemu da je bolestan i samim tim zadržao se kratko na tehničkoj probi orkestara koji su tog dana svirali, pa je brzo i otišao. Uveče posle koncerta mi smo otišli u tu kafanu da se družimo i da sviramo i u jednom trenutku pojavio se Dejvis, došao do Goceta Dimitrovskog, tadašnjeg prvog trubača beogradskog Big benda, uzeo njegovu trubu, iz džepa izvadio svoj pisak i odsvirao jednu kratku improvizaciju, vratio instrument Dimitrovskom i opet otišao. Za sve nas to je bila ogromna čast. Imali smo velik broj koncertnih turneja po zemlji i inostranstvu. Učestvovali smo na Danima džeza u Novom Sadu. Producirao sam dosta velik broj svetski pozna- tih ansambala. Jedan od njih bio je i čuveni „Irakere“ s Kube s čuvenim trubačem Arturom Sandovalom, koji je uspeo da pobegne s Kube u Ameriku i tamo pomoću Dizija Gilespija napravi svetsku karijeru. Pratili smo pevače na Omladinskom festivalu u Subotici s dirigentom Bojanom Adamičem iz Slovenije. S tog festivala potiču tadašnja velika imena a i današnja kao što su Bisera Veletanlić, Dalibor Brun, Ivica Percl, 81

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Jadranka Stojaković, a od grupa „Haustor“, „Film“, „Teška industrija“, „Leb i sol“ i mnoge druge. Snimili smo veliki broj TV serija kao što je „Muzički tobogan“, „Željoteka“ i ogroman broj muzičkih matrica i orkestarskih kompozicija. Imao sam čast da za potrebe „Muzičkog tobogana“ snimam s mnogim tada poznatim pevačima: Zdravkom Čolićem, Oliverom Dragojevićem, Vladimirom Savčićem Čobijem, Zoricom Kondžom, Doris Dragović, s primadonom Gertrudom Munitić, Biserom Veletanlić, s kojom sam 84. godine predstavljao RTV Novi Sad u Skoplju na takmičenju za odlazak na Evroviziju. Kada je ukinut festival u Opatiji kao takmičarski, JRT je odlučio da mu promeni ime u Dani jugoslovenske zabavne glazbe i da svake godine drugi plesni orke- star bude domaćin, pa smo krajem 70-ih mi bili domaćini. A posle toga svaka radio- -kuća imala je jedan deo programa na tim istim danima. Godine 1976. Stevan Burka, koji je dotad radio s grupom „Žetva“, zbog bolesti ponudio mi je da ja to radim dalje, što sam i prihvatio, pa je tako ispalo da sam pisao aranžman za kompoziciju „U raz- deljak te ljubim“ i „Srce mi je kao ratar“ Đoleta Balaševića, koji je u međuvremenu došao u grupu. Gospodin Anton Eberst, koji je tada bio direktor Umetničke produkcije (tako smo se zvali), imao je veoma dobar sluh i volju, pa nikoga nije sputavao da se i sam una- pređuje, te nam je bilo dozvoljeno da snimamo i sopstvene kompozicije. Tako sam i ja ušao u svet komponovanja. Bilo je malo varnica s nekim članovima Plesnog orkestra zbog toga, ali i to smo nekako pregurali. Mnogima u Radiju koji su imali svoje emisije bilo je odlično sve što je dolazi- lo sa strane, a to što smo mi radili nije valjalo ništa, i zbog toga je uništen velik broj kom- pozitora, tekstopisaca, aranžera i pevača jer su mnogi od njih zbog toga odustajali. Takođe ogromno iskustvo bilo je kad je kod nas dolazio dirigent iz Beča Karl Grel, koji je dirigovao revijskim orkestrom i snimao s njim, a aranžirao naše kompozi- cije. Bio je izvanredan pedagog. Svirao sam pod dirigentskom palicom Bojana Adamiča, Miljenka Prohaske, Jože Privšeka. Svirao sam s legendarnim kontrabasistom Aladarom Pegeom iz Budimpešte. Producirao sam čuvene džez muzičare kao što je basista Miša Blam, trubač Stjepko Gut, klavirista Bora Roković, bubnjar Lala Kovačev i druge. Godine 1976. posle povratka iz JNA predloženo mi je da promenim instrument i da pređem na klavijature. Prihvatio sam (nerado jer je moj san bio da budem producent), ali se nisam pokajao jer mi je to jedno od dragocenih iskustava. Godine 1973. bio sam jedan od članova orkestra na Opatijskom festivalu s kog je Zdravko Čolić s kompozicijom „Gori vatra“ otišao da predstavlja Jugoslaviju na festivalu Evrovizija. Gledam danas samovolju pojedinih muzičara koji jednostavno ne dođu na posao ili na snimanje, a za to ne snose nikakve posledice. Ni mi kao članovi Plesnog orkestra nismo bili anđeli, ali izostanaka nije bilo, to nam nije ni padalo na pamet. Svaki izostanak morao je prvo dirigent da odobri a zatim i direktor, gospodin Anton Eberst. Mi smo isto znali da miniramo probu tako što bismo posle prve pauze odveli dirigenta preko puta Radija u bife Fudbalskog kluba „Vojvodina“ i posle nekoliko čašica proba bi bila gotova. Ali kad je trebalo da se zapne, nismo imali ni subotu ni nedelju, ni prepodne, ni popodne ni veče sve dok se posao nije završio. 82

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Snimajući muziku za film „I bog stvori kafansku pevačicu“, za koji je muziku pisao Darko Kraljić, mi smo tri noći bili u studiju od 20 sati do osam ujutru (snimili oko 20 minuta muzike), a zatim nastavili probu s Plesnim orkestrom i niko se nije bunio. Jedna smešna situacija ostala mi je u živom sećanju. Snimajući špicu za tada novonastalu Televiziju Novi Sad u Studiju M, gde je bio ogroman orkestarski aparat – Plesni orkestar s muzičarima iz Vojnog orkestra i gudača, posle duge probe i nekoliko neuspelih pokušaja da snimimo, dali su nam pauzu. Ponovo smo prešli u bife Fudbalskog kluba „Vojvodina“, tonmajstor Julije Stefanides Bapci isto je krenuo s nama, a pošto je već bilo dosta hladno, poneo je i kaput. U jednom trenutku on nas je pozdravio, obukao se i otišao. Kad je pauza prošla, mi smo se vratili u studio i čekali da snimanje počne. Ali nikako da krene jer nije bilo tonmajstora nigde. Neko se setio, poz- vao ga telefonom i pitao ga gde je. Pa, kod kuće, odgovorio je Bapcika. Jednostavno je smeo sa uma snimanje, u klubu je popio piće, obukao kaput i otišao kući. Dobili smo još jednu pauzu dok nije ponovo došao u Radio i nastavili smo snimanje. Krajem 70-ih godina raspisan je konkurs za mlađeg dirigenta i za dirigenta Plesnog orkestra. Za diri- genta se javio naš klavirista Josip Lorbek Pepi i Drago Diklić, saksofonista i pevač iz Zagreba, a ja sam se javio za mlađeg dirigenta. Naravno, svi smo bili odbijeni bez obra- zloženja, ali kako meni tako i Lorbeku dozvoljeno je da dirigujemo sopstvene aran- žmane i tako sam se još malo više približio orkestru i, naravno, to je bilo još novije isku- stvo. Početkom 80-ih godina konačno mi se nasmešila sreća i postao sam muzički producent Plesnog orkestra, koji je trajao sve do sredine 80-ih. A zatim sam radio kao producent s malim eksternim ansamblima na svim jezicima. Paralelno sam radio kao „dvorski“ kompozitor za potrebe radio-drame s Pavlom Jankovićem Šoletom, koji je tada bio glavni urednik. Dugo smo s radio-dramom odlazili na festival na Ohrid, oda- kle smo doneli pregršt nagrada. Naravno, i te drame smo montirali noću i svi smo osta- li živi. Imao sam čast da snimam s legendarnim tonmajstorom Ivanom Feceom, asi- stentom Ferencem Morvaijem za potrebe drame i sa Stevanom Tibaijem, Jankom Šašom, Nandorom Feherom, koji su snimali zabavnu muziku. Mislim da ne postoji ton- majstor u Radio Novom Sadu s kojim nisam radio makar kratko i ponosan sam na to što sam sa svima ostao u veoma lepim odnosima. Krajem 90-ih godina Kosta Ševarlić, koji je tada bio direktor produkcije, imenovao me je za dirigenta Plesnog orkestra, koji je već tada bio u okrnjenom sastavu jer su članovi koji su bili iz Beograda povučeni iz orkestra, neki su otišli u penziju ili su preminuli, a na njihovo mesto nije postavljen niko, pa smo jedino još nešto snimali sistemom sinhronizacije, a sve je to trajalo do 2002. godine kad je orkestar potpuno ukinut. Pošto sam od početka profesionalne karijere radio i dečju muziku, odlazio sam na festivale u zemlji i inostranstvu i kao kompozitor i kao član žirija. S tih festiva- la doneo sam bezbroj nagrada što za muziku što za aranžman. Pomenuo bih samo neke: nagrada za mir Unicefa u Oneštiju (Rumunija) 2006. godine, nagrada za životno delo na festivalu u Zaječaru 2007, nagrada za životno delo na festivalu u Kikindi 2011, kao i povelja za doprinos u popularisanju književnosti za decu Zmajevih dečjih igara 2007. godine, bezbroj nagrada s Festivala mađarskih varoških pesama i čardaša „Vive“ u Debeljači, kao i nagrada publike na festivalu „Vojvođanske zlatne žice“ 2001. Imao sam 83

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

sreću da budem dosad prvi i jedini kompozitor koji je 2003. predstavljao zemlju na naj- boljem festivalu na svetu „Zlatni cekin“ u Bolonji s Majom Mazić, a s Marijanom Penović i s Tamarom Dmitrović predstavljao sam zemlju u Oneštiju (Rumunija) i na Malti, u Bariju i tako dalje. Iritira me to što danas novine redovno izveštavaju o „veli- kim“ uspesima svih umetnika iz Beograda, a naši se pominju tu i tamo i veoma šturo. Na primer, naše učešće na „Zlatnom cekinu“ u Bolonji, gde smo predstavljali državu na najvećem nivou, nije pomenuto ni u jednim novinama, pa čak ni na matičnoj televiziji. Tek 2007. godine dozvolili su mi da stanem i pred narodni i tamburaški orke- star, pa sam dirigovao na festivalima „Vojvođanske zlatne žice“, na koncertima povo- dom 50. i 51. rođendana Tamburaškog orkestra u Studiju M RTV Novi Sad kao i u Centru „Sava“ u Beogradu povodom 35 godina umetničkog rada Merime Njegomir. Vodim tamburaški orkestar „Vojvođanski tamburaši“, s kojim sam imao veoma uspe- šne nastupe i TV snimanja, poslednji u Temišvaru 2011. godine. Posle skoro godinu i po dozvolili su mi da priredim završni koncert povodom 40 godina mog umetničkog rada, gde sam pred prepunom salom Studija M imao veliki narodni, tamburaški i zaba- vni orkestar i održao koncert koji je, po rečima prisutnih, bio za pamćenje. Na moju žalost, postigao sam neku vrstu priznanja pred kraj radnog veka, a od zaposlenja do tada bio sam na nekoj margini, put je bio posut trnjem i preprekama, ali verovatno je to negde tako bilo zapisano. Sad živim miran penzionerski život, ali i dalje radim, možda i aktivnije nego nekad, dirigujem već treću godinu na dečjem festivalu „Licidersko srce“ u Sremskim Karlovcima, u pregovorima sam s filharmonijom iz Temišvara, i dalje odla- zim na mnoge festivale svih žanrova, sve dok budem mogao da izdržim. ZZgrada namenjena radio-stanici u početku je bila skromna dvospratnica u vlasništvu novosadskih trgovaca. Na prvom spratu bile su njihove kancelarije (dve kan- celarije su bile izdate radio-amaterima), a u prizemlju je bio restoran pod imenom „Lojd“ (ta engleska reč u značenju udru- ženja ili zadruge bila je tada u modi, tako da su tadašnji Novo- sađani celu zgradu zvali Lojd). Na drugom spratu s posebnim ulazom i stepeništem bila su dva stana za izdavanje. Za celu zgradu bilo je rešeno da se iseli najkasnije do 1. novembra Kovač, Jožef – rođen 1927. godi- ne u Bezdanu kod Sombora. Os- novnu školu i pet razreda gimnazi- je završio u Budimpešti, potom nastavio u Somboru, dok je posle- dnjirazredzavršioposlerata1946. godine u Subotici (na mađarskom jeziku). Kasnije je upisao novoo- snovanu Višu pedagošku školu, smer mađarski jezik i književnost i srpski jezik. Studije je prekinuo posle dva semestra kad je primljen u Radio Novi Sad (studije je nasta- KOVAČ, JOŽEF OD „LOJDA“ DO RADIJA 84

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

1949. Jedan stanar s drugog sprata iselio se, ali stanar drugog stana je ostao. Tu je stanovala jedna raspuštenica, ranije žena nekog majora. Ona je izjavila da stan nije dobila od grada, nego od armije, prema tome nije dužna da se iseli. „Neka u ostalom delu zgrade bude radio-stanica, to mi ne smeta, a ja ostajem“, rekla je ona. Kada do 15. novembra nije to učinila, ponovo dobila je rešenje, s tim da je dobila i lep nov stan na obali Dunava. Pošto je i dalje ostala u stanu, tada je direktor Radija Dimitrije Divljak sazvao nas buduće saradnike svih redakcija da 14. novembra u osam sati dođemo. Dotad nas je bilo već osamnaestoro i, po direktorovom savetu, napravili smo lanac od drugog sprata do ulaza. Tada su stigla zaprežna kola, a u isto vreme i sudski izvršitelj u pratnji jednog milicio- nera. Oni su zvonili pred stanom te stanarke s molbom da napusti stan. Ona to nije htela, pa je nasilno iseljena, a oni pred vratima su ušli u njenu spavaću sobu i počeli iseljenje. Skinuli su slike sa zida, zatim zavese, pa krevetninu i razmon- tirali krevet. To smo mi preuzimali i dodavali onima na pri- zemlju. Kad su počeli sa ormarima, stanarka, koja je sve dotad bila u spavaćici, vrisnula je da želi da se obuče. Kad je spava- ća soba bila ispražnjena, momci su prešli u dnevnu sobu, za- tim su i sve ostalo ispraznili: iz kuhinje i špajza posuđe i pek- meze... Otprilike do podneva. Ostala je samo jedna mlada palma u drvenom buretu punom zemlje težine oko 30 kilo- grama. To smo već nas četvoro dodavali iz ruke u ruku. Tada je ona izjavila da ima i drvo u podrumu, i to smo iselili. U ispražnjeni stan su doneli metle, a po podne su dve čistačice okrečile zidove. Sutradan, 25. novembra odnekud su doneli upotrebljene ali još upotrebljive stolove i stolice, i mi smo ko- načno mogli da počnemo sa uređenjem redakcije. Tako je tri i po dana pred početak rada sve bilo spremno za uređenje bu- dućih redakcija. U bivšoj spavaćoj sobi smeštena je mađarska redakcija, u dnevnoj sobi Slovaci i Rusini, u kuhinji Rumuni, a predsoblje je ostalo za daktilografkinje (srpska redakcija i gla- vni urednik su već smešteni u ranije napuštenom drugom stanu). Sad je u tom bivšem stanu rezidencija direktora. Po mom mišljenju, o prvom direktoru radio-stanice Dimitriju Divljaku objavljeno je vrlo malo podataka za više od 60 godina. On je zaslužio veću pažnju jer se trudio da se na vreme završi adaptacija zgrade namenjene Radiju, da se stana- ri na vreme isele, i da se sakupi dovoljno budućih saradnika. Drugim rečima, da ta ustanova počne rad na vreme. Paralelno sa adaptacijom zgrade za Radio izvođeni su radovi na uvođenju centralnog grejanja. U podrumu su 85 vio pored rada nakon 1952. godine kada je osnovan Filozofski fakul- tet, smer srpskohrvatsko-mađarski prevodilac). U Radio Novi Sad primljen 1. novembra 1949. godine. Radio je do 1988. godine kao spiker, prevo- dilac, urednik raznih emisija, uglav- nom vesti, a od 1966. godine na turističkim emisijama. Do Titove smrti redovno je prevodio i čitao njegove govore. Posle penzionisa- nja 1988. godine 1989. i 1999. radio na Televiziji kao pomoćni lektor. Pored redovnog rada uradio je mnogo prevoda, između ostalog 38 udžbenika za osnovnu, srednju i večernju školu i za gastarbajter- sku decu iz predmeta koje nismo mogli da uvezemo iz Mađarske. Radio je i na srpskohrvatsko- mađarskom rečniku u rangu ured- nika. Nagrade i odlikovanja: Medalja zasluge za narod (kao učesniku NOR-a), Orden rada sa srebrnim vencem (1975), Oktobarska nagra- da Novog Sada za rad na srpsko- hrvatsko-mađarskom rečniku u rangu urednika (1975) – kolektivna nagrada, nagrada „Turističko pero“ za napise turističkog karak- tera u Tučepima 1979, plaketa s poveljom (35. godišnjica Radio Novog Sada) 1984, nagrada „Gabor Sarvaš“ za negovanje maternjeg jezika 1998, plaketa osnivačkom članu Mađarskog kul- turnog saveza povodom 60. godiš- njice u Subotici 2005. godine.

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

namestili odgovarajući kazan, a odatle su montirane cevi od suterena do najdalje tačke drugog sprata. I tako nekoliko dana pre početka rada već smo imali grejanje u celoj zgradi. Raspisan je i konkurs za prijem ložača. Javio se čovek po imenu Đura iz Srbobrana, i tako prvih dana u decembru 1949. godine stigla su kola s dva konja. Na sedištu pored kočijaša sedeo je ložač, a iza njega na kolima polovan nameštaj i jedna mršava žena s troje sitne dece. Oni su useljeni privremeno u podrum zgrade (taj podrum je bio nepogodan, jer ako je na Dunavu vodostaj bio visok, probijala se voda). Naš prvi direktor Dimitrije Divljak, ili čika Mita, kako smo ga mi zvali, sledećeg dana došao je kod nas na drugi sprat gde su bile sve privremene redakcije te tražio dobro- voljca da ode u podrum i da pita Đuru i ženu Ilonku jesu li doneli policijsku odjavu da bi ih mogli prijaviti u Novom Sadu. Dobio je odgovor da su doneli i on i ona i da su spremni da se ovde prijave. Sutradan je opet tražio dobrovoljca da s njima zajedno to obavi i posle da javi da li je sve u redu. Kad se dobrovoljac vratio, javio je da su oboje prijavljeni. Na to je čika Mita dodao: „Znači da je sve u redu“. A tada je kolega rekao: „I jeste i nije“. „Zašto nije?“, pitao je direktor, na šta je ovaj odgovorio: „Zato što Đura i Ilonka nisu venčani“. A čika Mita je odreagovao svojom uobičajenom rečenicom: „Šta?! Da ovde u Radiju, u crkvi kulture živi nevenčani par?!“ Naredni dan je ponovo tražio dobrovoljca i poslao ga u podrum da pita ima li neki poseban razlog zašto oni nisu venčani, a oni su odgovorili da nema nikakvog razloga, jednostavno nisu se setili da se venčaju, i dodali da su spremni da i to obave. Sledećeg dana je opet tražio dobrovoljca i poslao ga u matičarsko zdanje da zamoli za pogodan termin za venčanje. On se vratio i kazao: „Prekosutra u 11 sati“, a tog dana opet je čika Mita tražio dva dobrovoljca koji će biti ujedno i kumovi da zaje- dno s Đurom i Ilonkom odu na venčanje i, naravno, da posle toga jave da li je sve u redu i da ovde u crkvi kulture više ne žive nevenčano. Posle venčanja javili su mu da je to obavljeno, na šta je on reagovao: „Znači da je sada sve u redu“, a oni su opet kazali: „Jeste i nije“. „A zašto nije?“ „Zato što je Ilonka nepismena, na dokumentu se potpisala krstom.“ Čika Mita je na to opet reagovao uobičajenom rečenicom: „Šta?! Ovde u crkvi kulture da živi nepismena osoba? To ne može, ja ću to odmah lično rešiti.“ I došao je kod nas u mađarsku redakciju, pitao da li je tu koleginica Margita, koja se začudila zašto je traže, a on je kazao: „Margita, čitao sam u vašoj biografiji da ste tamo u selu odakle ste došli vodili i kurs za nepismene“, i odmah je nastavio, „Sad imate od mene lični zadatak, otići ćete u podrum i dogovoriti se sa Ilonkom da je nau- čite pisanju. Ne mora baš savršeno da zna, ali bar toliko da se potpiše.“ I tako je naša Margita u slobodno vreme odlazila u podrum i nakon otprilike tri nedelje radosno nam javila da Ilonka ume da se potpiše. Odmah je to javila direkto- ru, koji je Ilonku pozvao u svoju kancelariju da se pred njim potpiše. Jer tu u crkvi kul- ture bez toga ne može. Ilonka je sela u direktorovu stolicu i na čistu hartiju polako ali lepo napisala svoje ime. A naš čika Mita je tada zadovoljno izjavio: „E, sad je Radio Novi Sad stvarno crkva kulture, jer nema više ni nevenčanih, a ni nepismenih u toj ustanovi“. 86

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

SSvi zaposleni u RTV Novi Sad, to jest u Televiziji Novi Sad, dugo će pamtiti proleće 1999. godine i NATO bombardovanje, u kojem je skoro do temelja srušen kompleks zgrada Televizije na Mišeluku. Sreća je – što je tada- šnje rukovodstvo Televizije (direktor Stevica Smederevac) hra- bro i na vreme iz zgrada na Mišeluku izmestilo zaposlene i veliki deo TV tehnike na rezervne lokacije. Emitovanje pro- grama nije prekidano. Istina, proizvodio se i emitovao pro- gram u izuzetno teškim (vanrednim) uslovima. Veliku ulogu u tim danima svakako su imali ljudi iz TV tehnike koji su struč- nošću i hrabrošću omogućili da TV Novi Sad ne prekida emi- tovanje programa. Jedan deo Televizije tih dana izmešten je na lokaci- ju Omladinskog naselja Letenka na Fruškoj gori (reportažna kola, deo studijske opreme, mobilne ENG kamere, rasveta, deo scenografije i oko 80 zaposlenih koji su u vrlo kratkom roku krenuli s proizvodnjom programa). TV dnevnik smo sva- kodnevno proizvodili (fingirali kao da se emituje uživo, u stva- ri, to je bila rezervna varijanta zbog sigurnosti emitovanja istih s rezervnih lokacija u gradu). Tada je Televizija maltene proiz- vodila identične TV dnevnike s dve lokacije. Fruškogorska odiseja imala je bezbroj izazova i teškoća koje su se morale savladati. Od danonoćnog straha da lokalitet Letenka ne bude otkriven i bombardovan, do izvrše- nja profesionalnih svakodnevnih obaveza u pripremanju i proizvodnji TV programa. Sve izveštaje s terena dobijali smo ili putem TV razmene ili su naše mobilne ekipe donosile izve- štaje i reportaže s terena. Video-materijali su montirani, pro- sleđivani putem razmene našem matičnom punktu u gradu ili kurirskim automobilom do obala Dunava, pa zatim čamcem na drugu stranu. Naravno, ti materijali su „emitovani“ i iz stu- dija na Fruškoj gori. Malo je bilo vremena za bojaznost – iako se noću malo spavalo, sve oči su bile usmerene u nebo i NATO avio- 87 Krivačević, Dragan – rođen 1948. godine u Žabljaku, Crna Gora. Završio Ekonomski fakul- tet. Ima 40 godina radnog staža. Novinarstvom počeo da se bavi kao student (od 1967. do 1970) u studentskom listu „Indeks“. Kao novinar radio u „Dnevniku“ – Fabrička štampa, a od 1975. godi- ne u Televiziji Novi Sad (25 godina i tri meseca). Novinarski poslovi u TV Novi Sad: novinar-reporter, novinar-saradnik, urednik i autor emisije „Pod zastavom“, urednik i voditelj kontakt emisije „Signali“, saradnik u emisiji „Panorama“, urednik i voditelj „TV dnevnika“, „Novosadskih razglednica“ i „Voj- vođanske hronike“, a u dva navra- ta obavljao poslove zamenika glav- nog i odgovornog urednika Infor- mativnog programa TV Novi Sad. Posle Televizije Novi Sad do 2007. godine radio u NIS-u kao direktor i glavni i odgovorni urednik u Centru za odnose s javnošću (PR služba). Autor je i scenarista više od 30 poslovno-propagandnih fil- mova za velike privredne sisteme i brojna preduzeća. U redovnu pen- ziju otišao u maju 2007. godine. KRIVAČEVIĆ, DRAGAN POBEDILI STRAH OD NATO BOMBI

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ne i rakete koje su često preletale Frušku goru, maltene svakodnevno su bombardova- ni ciljevi što u Novom Sadu, kad je i Televizija razorena, što po samoj Fruškoj gori (vojni ciljevi i predajnici RTV Novi Sad i RTV Beograd). Zanimljivo je da je TV pre- dajnik Venac bombardovan više puta, oprema na njemu je uništena, ali građevinski deo objekta nije se predavao, nije srušen do kraja NATO agresije. Kao da je prkosio NATO projektilima, kao što se i u Drugom svetskom ratu Fruška gora nije dala pokoriti. Ima tu neke simbolike. Teški prolećni dani, teško fruškogorsko proleće 1999. godine. Bili smo sve- doci – gledajući s jednog proplanka Fruške gore kako se pod NATO raketama ruši novosadski Most slobode, kako u plamenu gori Rafinerija „Novi Sad“. Užasno. Sve te crne slike kao da su televizijskim radnicima na Fruškoj gori davale nov motiv i snagu da izdrže. I izdržali su! Niko se nije žalio na smeštaj, na spavaone s vojničkim krevetima na sprat, na zajednička kupatila, na hranu u omladinskoj menzi, na odvojenost od porodi- ce. Sve teškoće su se lakše podnosile – jer smo živeli kao jedna velika porodica. Optimizam, šale, smeh, šetnje po šumi, sportska nadmetanja i mnoge druge dogodov- štine često su pomagale da se neizvesnost i strah od NATO projektila nadvladaju, da se preuzete obaveze profesionalno odrade. Nabrojaću samo neka (novinarsko-produkcij- ska) imena iz televizijskog dela ekipe na Fruškoj gori: šef Deska bio je Jovan Nikolić, TV dnevnik su uređivali i vodili Dragan Krivačević, Slavica Putnik i Blažo Popović. U pripremi i proizvodnji Informativnog programa pored ostalih bili su novinari: Željko Rakićević, Đorđe Krajinović, Mlađo Sladojević, Veljko Petrušić, Tatjana Vojtehovski, Jovan Gagrica, Olja Popović i drugi. Realizatori programa: Viktorija Kiš, Buba Galović, Nebojša Raičević. Naravno, glavni producent i organizator bio je Branislav Popović zvani Pop. Pomagali su mu Miroslav Đurđić i Vasa Timotijević. Pored nabrojanih, tu su bile mobilne ENG ekipe, ljudi iz TV tehnike, TV snimatelji, tonci, vozači i, naravno, kolege iz Radio Novog Sada koje su proizvodile radijski program. Narod kaže bilo, ne ponovilo se. Jedno veliko iskustvo dvomesečnog borav- ka na Fruškoj gori, u veoma teškim uslovima, pod kišom NATO bombi i raketa... Ipak smo uspeli. Profesionalizam je bio jači od straha i NATO bombi. 88

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ZZa mene, Dečji program Radio Novog Sada imao je znak jednakosti s Verom Zamurović! Bez njenog entuzijazma, predanosti, otvorenosti i gostoprim- stva taj program ne bi ni postojao. S toplinom se sećam našeg prvog dolaska u RNS. Marijana Rok i ja tada smo imali 12-13 godina, 1972-73. Mnogo je od tada prošlo. U jednoj od prvih emisija s nama je nastupio Đorđe Fišer, a Marijana je odvažno rekla da on piše bolju poeziju od Mike Antića. I Mika Antić nam se nekoliko puta pridružio (ali tada već, naravno, nismo ponavljali to Marijanino poređenje), a ja i dan-danas pevam pesmu „Kad mrak uz prozor nos pritisne“, koju smo često puštali u emisijama. Nastavio sam da dolazim, redovno, za vreme gim- nazijskog školovanja, sredom u podne u Radio i često sam učestvovao u intervjuima i emisijama. Stevan Šalajić je obično čitao pripremljen materijal, a imali smo impromptu intervjue, sećam se jednog s Mićom Tatićem. U toku srednje škole inter- vjuisao sam više pisaca, šahista, pevača i glumaca. Moj prvi veliki uspeh jeste intervju s Mihailom Taljem, bivšim svetskim prvakom u šahu. Pitanja sam postavljao na srpskom, on je odgovarao na ruskom. Ko je tada mogao znati da ću odabrati ruski kao jedan od jezika svog profesionalnog interesa? To se sve odigravalo u zgradi tzv. nove železničke stanice, gde se u jednoj od sala održavao turnir. Zgrada se tresla od svakog ula- ska voza u stanicu. Talj, koji je voleo da popije i pušio je četi- ri kutije lare za partiju, izgubio je prvih nekoliko partija jer se bavio sremskim vinom, a onda se otreznio, pobedio sve osta- le i osvojio prvo mesto na turniru. Taj intervju smo posle objavili u našoj dečjoj emisiji, a preuzeli su je svi programi Radio Novog Sada u prevodu na manjinske jezike. Intervjuisao sam, vidim iz svoje dokumentacije, Duška Radovića 1978. tokom posete Novom Sadu. (Pitanje: „Koga je teže vaspitavati, decu ili odrasle?“ Odgovor: „Potrebnije bi bilo vaspitavati odrasle, ali mislim da za decu još nije kasno.“). 89 Kujundžić, Dragan – profesor jevrejskih, slavističkih, medijskih i filmskih studija na Univerzitetu države Florida, SAD. Autor je veli- kog broja članaka objavljenih u više od petnaest zemalja. Autor je knjiga „Kritičke vežbe“ (Novi Sad, 1983), „Povratak istoriji“ (Njujork, 1997), „Uspaljeni jezik“ (Moskva, 2003), kao i urednik više tomova o Mihajlu Bahtinu, Zaku Deridi, Dž. Hilisu Mileru, Hajdegeru i Du- navu, Drugoj Evropi, Valteru Benjaminu itd., kao i dugometraž- nog dokumentarnog filma „Prvo jedrenje“ (2011). KUJUNDŽIĆ, DRAGAN DETINJSTVO SVETA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Od neostvarenih intervjua žao mi je što nisam uspeo da intervjuišem Vladimira Dedijera, s kojim sam se sreo u Novom Sadu i doručkovao kad sam bio u prvom raz- redu gimnazije, te dobio potpis na knjizi i obećanje da će mi odgovoriti na pitanja. Nažalost, zbog bolesti nikad nije uspeo da odgovori. Kao gimnazijalac intervjuisao sam Svetozara Gligorića, Smokija Samardžića, Batu Živojinovića, Vatroslava Mimicu, Predraga Matvejevića, Arsena Dedića, Miku Antića, Milana Vlajčića, Igora Mandića, Aleksandra Tišmu i Dragana Lukića. Naučio sam da je i najveće intelektualce najlakše razoružati pozivanjem na detinjstvo, jednostavnim pitanjima o odrastanju, vaspitanju. Recimo, Tišmu sam pitao da li se u pisanju koristi uticajima iz detinjstva. Njegov odgovor bio je da se najviše obraća i seća svojih formativnih godina, 17-18, jer smo tada sposobni za „vrlo vispre- ne i tačne zaključke, za kakve kasnije nećemo biti sposobni, jer ćemo se uključiti u onaj svet odraslih koji je sklon da zamagljuje, ne više svojim autoritetom, nego nametnutom solidarnošću“. Ulazak u svet odraslih jeste ulazak u mistifikaciju autoriteta, a sve što je kreativno, otvoreno (pogotovo otvoreno ka budućnosti) mora da prođe kroz iskustvo detinjstva ili mladosti, to jest kroz ono u detinjstvu ili mladosti što još nije opterećeno ideologijom, solidarnošću odraslih, što još nije sputano reifikovanim matricama koje predstavljaju znanje. To me je nosilo i nosi kroz ceo moj intelektualni habitus još od onih dana kad sam prvi put prošao kroz vrata Radio Novog Sada i dečje emisije. U mnogim sredina- ma u koje me je karijera odvela, od Moskve i Pariza, do Los Anđelesa i Floride, naj- upečatljiviji su moji susreti sa intelektualcima koji, mada zreli, ne dopuštaju da ih sputa ideologija odrastanja i ostaju otvoreni ka onome što je detinjstvo sveta. Sad se tih dana sećam s najdubljim ozarenjem i istovremeno melanholijom. Kako je to sve brzo prošlo! Kakvim smo samo talentima bili okruženi! Kakvim smo intenzivnim intelektualnim i kulturnim životom živeli! Novi Sad je tada bio nesputan provincijalizmom. Bili smo tamo gde sad tek Srbija treba da uđe, u Evropi. Otvorenost ka drugima je uslov intelektualnog i svakog drugog produktivnog života, bez te otvore- nosti život je već proživljena smrt. Radio Novi Sad, kao i celokupna tadašnja kultura koja nas je okruživala, bio je otelovljenje Evrope, mesto gde su se mešale kulture u uza- jamnom dijalogu. Taj dijalog je ono što čini Evropu i svet, i mi smo bili njegov suštin- ski deo. To je za mene bio Dečji program Radio Novog Sada, prostor i iskustvo koji su me naučili da je jedino autentično iskustvo ono koje se ne boji da se izloži sopstvenom detinjstvu kao riziku susreta s drugim. I dan-danas je izvor ponosa to što su moji radio- intervjui objavljivani na rumunskom, mađarskom, slovačkom i rusinskom. Eto, to je za mene bio Dečji program Radio Novog Sada. Iz tog iskustva još i danas crpim inspira- ciju, afirmaciju sveta u kojem živim i izvesnu veru u budućnost, u budućnost kao detinj- stvo sveta koje će tek doći. 90

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UU vremenu kada beležim ovo sećanje (druga godina druge decenije 21. veka), navršilo se 40 godina otkako sam počeo i trajao kao novinar hroničar na prostoru Vojvodine. Od 40 godina, četiri meseca i 15 dana celokupnog novinarskog radnog staža, tri decenije proveo sam u dva vodeća vojvođanska medija – „Dnevniku“ i Radio-tele- viziji Vojvodine. Sredinom 1972. došao sam iz smederevskog „Našeg glasa“ za dopisnika novosadskog „Dnevnika“ iz Zrenjanina. U novinarstvu dopisnički angažman ima prednost što novinar mora o svemu da piše: od politike preko privrede i kulture do sporta! Time se profesionalno uzdiže i osposobljava za kriti- čko-analitičku i komentatorsku obradu širokog tematskog spektra iz pragmatičnog života. Zrenjanin je tada, u svakom pogledu, bio razvijena i napredna sredina i pružao je moguć- nost za angažovano novinarstvo, za kakvo se tada plediralo. Pokazalo se da je to bila poslednja uspešna decenija u svekoli- kom razvoju ondašnje zajedničke države Jugoslavije. I novina- rstvo je tada dostiglo najviše domete: štampa je bila na viso- koprofesionalnom nivou, a dominantnost televizije bila je oči- gledna. Na 20-godišnjicu mog bitisanja u novinarstvu pre- šao sam u Dokumentarni program Televizije Novi Sad i tu ostao pune dve decenije, do penzionisanja u proleće 2010. godine. Prelazak iz pisanog u televizijsko novinarstvo nije baš bio jednostavan, pogotovo što sam se posvetio dokumentari- stici. Pre naznaka nekih ostvarenja u dokumentarnom progra- mu, evo kratkih zapažanja o sindromu koji je presudno uticao na poziciju novinara, ne samo u vojvođanskom nego u celo- kupnom srpskom društvenom ambijentu! Generacije novinara kojima sam pripadao svedoci su da su u socijalističkom društvenom poretku u novinama dominirale tzv. informativno-političke rubrike, a na televiziji informativno-politički programi. Za njih je isključivo bila 91 Livada, Milan – rođen 1945. godine u Krajini, u Gornjem Primišlju, Opština Slunj, Republika Hrvatska. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, a srednju eko- nomsku u Zrenjaninu. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu u leto 1968. godine. Novinarstvom počeo da se bavi u međuopštinskom listu „Naš glas“ u Smederevu, gde se zaposlio kra- jem 1969. godine. Sredinom 1972. vratio se u Zrenjanin, na radno mesto dopisnika novosadskog „Dnevnika“. U dokumentarni pro- gram Radio-televizije Novi Sad došao krajem leta 1990. i tu ostao sve do penzionisanja u proleće 2010. godine. Tokom 40 godina, četiri meseca i 15 dana novinarskog radnog staža, ostvarenog gotovo u celosti u dva vodeća vojvođanska medija – „Dnevniku“ i RTV, napisao i obja- vio tomove novinskih tekstova i snimio i emitovao na stotine doku- mentarnih TV emisija, svih žanro- va. LIVADA, MILAN DVE DECENIJE U DOKUMENTARISTICI

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

zainteresovana svemoćna, vladajuća politička oligarhija koja je potpuno kontrolisala sredstva javnog informisanja. Javna glasila su na taj način u uslovima jednopartijskog totalitarizma egzistirala kao propagandni servisi vladajućeg Saveza komunista. Posebno je nedodirljiv bio vladajući sloj političke oligarhije, dok je vrhovni oligarh prikazivan maltene kao božanstvo! I pored takvih političkih stega bilo je prostora za društvenu kri- tiku, posebno u kulturnim rubrikama. U deceniji u kojoj sam ušao u novinarstvo poja- vili su se brojni novi listovi, nedeljnici, časopisi i druge publikacije koje su stvorile uti- sak slobode novinarskog izražavanja! Eskalacija vulgarnog propagandizma u podaničkom novinarstvu, koja je potom prerasla u ratno-huškačku satanizaciju političkih protivnika, na celom onda- šnjem jugoslovenskom prostoru, desila se krajem 80-ih i početkom 90-ih godina minu- log veka. Niko tada nije bio svestan da su te turbulencije označile početak raspada zajed- ničke države, da su bile uvod u krvavi građanski rat i prelaz iz socijalizma u kapitalizam, ali na srpski način. Posebno je taj prevrat ostavio trajni pečat na oba vojvođanska medija u koji- ma sam radio. Nosioci tzv. jogurt revolucije odigrali su poslednji čin beščašća u delova- nju vladajućeg Saveza komunista, poznatog po brutalnim unutarpartijskim obračunima. Tako je SK Srbije vojvođansko krilo sopstvene partije odiozno diskvalifikovao kao autonomaško i brutalno ga skinuo s političke scene. Sebe je ista ta partija iz komunista preimenovala u socijaliste. Nova urednička garnitura u Informativnom programu TVNS u profesionalnom smislu bila je podanički odana novom svemoćnom političkom oligarhu u Beogradu koji ju je kontrolisao. Ni nove demokratske vlasti koje su sebe na smeni dva milenijuma 2000. godi- ne promovisale kao one od kojih sve počinje, nisu stvorile istinsku demokratiju niti donele boljitak srpskom društvu. Štaviše, Srbija je skliznula među najsiromašnije zem- lje, a mediji su potpuno pod kontrolom, što su i evropske ocene. Dokumentaristika je u tom novom društvenopolitičkom ambijentu na neki način bila pribežište za objektivan i realan novinarski angažman. Rukovodio sam se maksimom da dokumentaristiku čine ljudi, da je čovek svedok, a zapisano odnosno snimljeno – dokument. Tako sam bio autor više dokumentarnih serijala i feljtona iz isto- rije naseljavanja Vojvodine: „Dva i po veka od naseljavanja Slovaka i Rusina“ i „Dobro- voljački belezi“. Kazivanja u kameru neposrednih aktera tih velikih seoba, rezultati istraživanja istoričara i poslenika drugih profesija, uz prikaz obilja dokumenata pružili su zanimljivu retrospektivnu sliku vojvođanskog prostora i ljudi na njemu. U serijalu „Dobrovoljački belezi u Vojvodini“ snimljeno je oko 30 polusatnih dokumentarnih emisija, u kojima su u kameru svedočile stotine srpskih ratnih dobrovoljaca. Posle Prvog svetskog rata i nastanka nove zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca u Vojvodinu se doselilo bezmalo sto hiljada dobrovoljaca. Posebno je bio zapažen serijal od oko 40 polusatnih emisija-portreta o voj- vođanskim sportistima, učesnicima na olimpijskim igrama, kao najvišim dometima u sportu: „Zrenjanin – fenomen u stvaranju olimpijaca“ i „Bački olimpijci“. Prvi učesnik srpskog roda na Prvoj olimpijadi u Grčkoj 1896. i osvajač bronzane medalje u tenisu bio je Momčilo Tapavica iz Nadalja u Bačkoj. Takođe, prvi Srbi sa zlatnim olimpijskim medaljama kao najvišim sportskim ostvarenjima bili su Zrenjaninci: u kolektivnom 92

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

sportu Milan Galić, kao kapiten fudbalske reprezentacije Jugoslavije na OI u Rimu 1960, a u pojedinačnim sportovima Branislav Simić u rvanju na Olimpijadi u Tokiju 1964. godine. Po odlasku u penziju nisam bacio novinarsko pero u trnje, nego sam osnovao i registrovao nevladinu organizaciju Udruženje građana Zavičajna grupa Krajina Vojvodina. Osnovni njeni angažman je pisanje i izdavanje dvomesečnika Glas Krajine u Vojvodini, što je nešto između novina i časopisa. Tokom predviđenog desetogodišnjeg trajanja to treba da bude svojevrsna hronika dvovekovnih veza između Krajine i Vojvodine. Plan je da se ta hronika objavi i kao višetomna knjiga. SS radio-programom sreo sam se veoma rano, u vreme kad sam bio ambiciozan, brz i pomalo nadobudan gimnazijalac. Za vreme zimskog raspusta u trećem razredu Gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj“ bio sam na praksi u „Dnevniku“ i Radio Novom Sadu. Naravno, oduševile su me obe kuće, ali radio je na mene ostavio mnogo upečatljiviji utisak. Za novine se pisalo danas, a ono što si napisao čita- lo se tek sutra. U Radio Novom Sadu sve je bilo mnogo, mnogo brže. Kasnije sam otkrio da radio-program može stvarno teći istovremeno s događajem, u direktnom prenosu, a zatim da radio može biti i dvosmeran, odnosno da se preko telefona može direktno komunicirati, diskutovati pa i svađati se. Te osnovne vrednosti radio-difuzije privlače me i danas i ja ostajem i ovde u Americi vezan za radijske i TV pro- grame. Trudio sam se da nešto od toga sačuvam u svojim knji- gama i publikacijama i još uvek verujem da je radio-difuzija ključ javnih informacija. U Radio Novom Sadu počeo sam ozbiljnije da radim, u stvari da pečem zanat jednog vrelog letnjeg prepod- neva 1964. godine. Ušao sam stidljivo u Redakciju programa 93 Lučić, Milan – novinar u RNS, rukovodilac opštih i kadrovskih poslova, direktor Predajnika i veza RTV NS, v. d. generalni direktor RTV NS, sekretar ZRDOV, pokra- jinski sekretar za informacije, pomoćnik ministra za informacije Srbije, predstavnik JRT-a u EBU/UER, direktor Spensa, član posmatračke misije OSCE/ODI- HAR, osnivač i vlasnik Srpskog radijskog i televizijskog programa u Njujorku, akreditovani izveštač i komentator iz UN za srpske medi- je u Americi i Kanadi. Objavio desetak knjiga i publikaci- ja: Lokalni radio – evropska iskustva, Položaj i prava manjina u Vojvodini, Rečnik zabluda, Lokalni radio – pro- dužetak glasa običnog čoveka, Satanizacije Srbije – kome to treba, Višenacionalni programi regionalnih radio-stanica u povezivanju Evrope i dr. Nagrada punoletstva za Omla- dinski radio 1968.Iskra kulture, pla- keta „Taras Ševčenko“, nagrada „Western Union“ za Amerku i Evropu i dr. LUČIĆ, MILAN LJUBAV NA PRVI POGLED

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

na srpskom jeziku, podsetio ih da sam ja onaj gimnazijalac što je bio zimus na praksi, a Braca Ruškuc, tadašnji urednik, pitao me je: „Da li je jako toplo napolju?“ jer sam bio sav zajapuren od treme, od strepnje da li će me primiti, od straha šta će se desiti… I poslao me urednik da saznam koliko se sladoleda dnevno proda u Novom Sadu, a vero- vatno i da usput malo o’ladim. Optrčao sam sve poslastičarnice u centru, raspitivao se o prodaji kod Muse, Riste, Hasafa, čuvenog Nešića i drugih sladoledžija, a zatim se dao na računanje i došao do rezultata od skoro tonu i po. Izgledalo je realno i ja predadoh moj prvi tekst. Dežurni urednik je pregledao i ispravio tekst, daktilografkinja ga je otkucala bez slovnih grešaka, a mene su prosto ugurali u studio da pročitam to što sam napisao. Udahnuo sam duboko i izverglao sve u dahu. Od tog momenta živim s radiom a i deo radija živi sa mnom. Od starog lektora, čika Bode, naučio sam da poštujem i cenim naš jezik i da sve kažem što je jasnije i jednostavnije moguće. Od Stevana Čizmića, jednog od najve- ćih profesionalaca koje sam znao, naučio sam da poštujem pet osnovnih pitanja novi- narstva i da odgovorim na svako od njih. Od inženjera Dimića naučio sam osnovne stvari o akustici, a od inženjera Lasla Nađa i tonca Nineta Pavlovića učio sam snima- teljske trikove i mogućnosti javljanja s terena direktno, uživo, u program. Pošto sam završio pravni fakultet, bio sam uključen u pripremu akata i u delatnost Jugoslovenske radio-televizije. To je bilo nešto kao otkrivanje novog, većeg sveta jer je u to vreme Radio Novi Sad zaostajao u svemu, pa smo se morali mnogo tru- diti da uhvatimo korak sa Zagrebom, Ljubljanom pa i Sarajevom. Od inženjera Janoša Davida naučio sam da je radio-difuzija živa delatnost koja se svaki dan menja, razvija i napreduje. On je uspeo da me nauči da poštujem tuđa iskustva i da pratim razvoj radio-difuzije u Evropi i svetu. S njim sam putovao po saj- movima tehnike i učestvovao u međunarodnim pregovorima o frekvencijama, nabavci emisione opreme, i tek tada sam shvatio u kako sam se veliko i značajno kolo uhvatio. Kasnije sam bio i član EBU (Evropske radiodifuzne unije), učestvovao sam na konfe- rencijama, držao predavanja… Najviše sam poštovao i cenio Mindu Tibora i profesora Antona Ebersta. Od njih sam naučio da rukovodilac mora biti pre svega čovek koji poštuje saradnike i zna pravično da vrednuje uspeh, ali i neuspeh i propust. I najveći rukovodilac mora biti pre svega čovek. Baveći se programom, prestao sam da se pribojavam mikrofona i počeo sve više da respektujem slušaoce jer sam postao svestan da se putem radija obraćam dese- tinama hiljada slušalaca a kasnije i gledalaca. Shvatio sam da reč izgovorena preko mikrofona i poslata u etar ima ogromnu snagu i da za nju treba odgovarati. Srećan sam što sam imao mogućnost da radiodifuznu delatnost upoznam sa svih aspekata jer se samo tako može steći prava slika o značaju i moći ovog neprevazi- đenog medija. Svako ko poznaje samo jedan njegov segment ostaje uskraćen za bogat- stvo i vrednosti radiodifuznog signala koji stiže do svakog zaseoka na zemlji ali i do Marsa, gde upravlja robotom koji skuplja uzorke tla. O vraćanju signala i informacija na Zemlju ne treba ni govoriti. Svaki segment ovog slojevitog kolača ima svoju namenu i zadatak, sve se međusobno prepliće i dopunjava i čini ovaj naš svet sve povezanijim i 94

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

jednostavnijim. Ali, moram reći, ponekad je i obrnuto jer je radio-difuzija oblast koja se može i zloupotrebljavati, kojom se može manipulisati pa čak i trgovati. Upravo zato mislim da treba reći i ovo: čitava jugoslovenska radio-difuzija strahovito se obrukala i izgubila poverenje i poštovanje u toku raspada Jugoslavije. Novinari i drugi programski stvaraoci suviše su podlegli uticaju političara i doprineli krvavom i tragičnom razdruži- vanju i to u svim kućama – bez izuzetaka. Trebaće još mnogo vremena da se izgublje- no vrati, a nešto je apsolutno nemoguće vratiti jer se i naš svet promenio. Bilo je lepo raditi u Radio Novom Sadu dok je radio bio najvažniji i najzna- čajniji nosilac informisanja, muzičke, dramske i uopšte kulturne i zabavne delatnosti. U to vreme radio je bio kreator događaja, direktni izvođač ili učesnik u društvenom živo- tu, cenjena kulturna, zabavna i umetnička ustanova. Sećam se da smo 1965. osnovali redakciju Omladinskog radio-programa, i mi mladi pripremali smo program za sebe. Stvarali smo novu generaciju radio-novinara, a to ni sami nismo znali. Nama je bilo dozvoljeno da eksperimentišemo, pa smo vodili emisije s terena, organizovali usmene radio-novine, festivale i izbore lepotica… Vlastimir Cekić i Miodrag Jergić specijalizovali su se za prenose fudbalskih utakmica, a ja za festivale, javne priredbe, modne revije, direktne prenose menifestacija kao što su sletovi… Mića Jokić, Vita Simurdić, Čupko Maletić i drugi specijalizovali su za muzičke emisije, od kojih su neke postale nezamenljive. Mnogi su kasnije otišli na televiziju, a Nemanja Pavlović postao je glavni urednik programa na srpskom jeziku, zatim je osno- vao prvi privatni radio a potom i prvu privatnu televiziju u Novom Sadu. Njegov istra- živački duh vodio ga je uvek napred. Sarađivali smo s Beogradom, Zagrebom i Sarajevom, sa sličnim programima, i često otvarali vrata za ozbiljniju saradnju i veće poduhvate. Praćenje Zimske olimpija- de u Sarajevu bilo je najbolje zajedničko delo JRT. Radio Novi Sad a zatim i Radio-televizija Novi Sad uticali su direktno na moj život a kasnije i na život moje porodice. Otac mi je umro kad sam bio na prvoj godi- ni studija. Izdržavao sam se radeći kao novinar a kasnije sam dobio i stipendiju. Posle studija bio sam prvi pripravnik u RNS, zatim sam prešao u Predajnike i veze i bavio se razvojem i izgradnjom. Ponosan sam što sam bio jedan od učesnika u građenju pre- dajnika na Vencu u Subotici i Vršcu a zatim i u izgradnji tridesetak vojvođanskih radio- -stanica. Na prvim demokratskim izborima izabran sam za poslanika u Skupštini Vojvodine, zatim u Izvršno veće a kasnije i u vladu preostalog dela Jugoslavije. Bio sam u oblasti informisanja i opet sam se najviše bavio radiom i televizijom i radiodifuznim sistemom. Proučavao sam evropska iskustva i napisao prvu knjigu o lokalnom radiju u Evropi. Pokušao sam da kažem i na primerima iz 14 zemalja i dokažem da se velike medijske kuće i male lokalne radio i TV stanice dopunjuju i da nikad nisu konkurenci- ja jedna drugoj. Moja ćerka i moj sin takođe su se vezali za radio-difuziju. Ćerka kroz dečju dramsku grupu koju je vodio Pavle Janković Šole, a zatim i kroz program Kanala tri, koji smo pokrenuli Milorad Crnjanin i ja u vreme dok sam obavljao dužnost generalnog direktora. Moj sin bio je učenik Pere Bahuna, čuvenog gitariste, a i prve snimke svog orkestra napravio je u Studiju M. 95

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Sve to dobro nam je došlo kad smo se našli u Americi. S grupom naših ljudi osnovali smo radio-program a zatim počeli da emitujemo dva televizijska programa za Njujork na mreži MNN. To je inače najveća javna mreža na svetu i stiže u skoro osam miliona stanova. Moja ćerka i moj sin bili su prvi voditelji, a povremeno rade to i danas, moja supruga i ja podelili smo programske i komercijalne poslove i administraciju. Programe emitujemo na mrežama Time Warner, RCN, FIOS, a preko interneta stižu do Australije. Čak odande javljaju se slušaoci i poneki gledalac. Zahvaljujući radu na radio-stanici u Sremskoj Mitrovici, gde je bio na praksi, kao ja nekad u Radio Novom Sadu, moj sin je stekao prva iskustva u elektronskom pri- premanju radijskih reklama, što je ovde iskoristio pa smo bili prva redakcija koja je sve radio i televizijske programe pripremala kompjuterski. Prvi smo snimili naše radio-pro- grame na CD i slali ih na emitovanje širom Amerike. Sada se uključujemo u „hight defi- nition“ televiziju i svi zajedno učimo da snimamo na novim kamerama i da montiramo na novim elektronskim uređajima. Zahvaljujući Radio Novom Sadu, s kojim nisam nikad prekidao vezu, na dan obeležavanja 150 godina od rođenja Nikole Tesle, prenosio sam uživo otkrivanje Tesline spomen-ploče na hotelu „Njujorker“ za Radio Beograd, Radio Budimpeštu i Beč, kroz kultnu emisiju Radio Novog Sada „Teslino planetarno poselo“. Nezaboravno! Tesla kao pronalazač radija zaslužio je i mnogo više od toga. Hotel „Gerlag“ iz koga je slao prve radio-signale, postao je muzej radio-talasa a planiramo da u Brajant parku, gde je Tesla hranio golubove, postavimo njegov spomenik. Da, ne čudite se, ima i to veze s nama i sa RNS, ima i te kako! I za kraj još nešto važno, radio i televizija su stresni mediji i sve više su u služ- bi takozvanih opasnih obaveštenja i najava i, naravno, politike. To zabrinjava jer se gubi sva lepota i humanost medija koji nije ništa drugo nego produženje dosega ljudskog glasa ili njegovo pojačanje. Zato mi je želja da radio-difuziji, kad jednog dana budem u penziji, vratim nešto ljudskosti, lepote, spokojstva i mira. Praviću samo lepe i afirmativne emisije i za radio i za televiziju. Zamišljam da nedeljom u deset pre podne sednem pred mikrofon i kamere i pričam i prikazujem storije o životu običnih ljudi, o sreći, o prijateljstvu, o ljubavi… Pričaću kako je lepo i korisno igrati se s decom, saditi cveće. Slikaću divnu netaknutu prirodu, pričati o dobroti i dobrim delima, o dobrim ljudima. Uzgred, sećate li se kada ste poslednji put na radiju čuli cvrkut neke ptice? Ne sećate se, naravno, a ja se sećam da smo, kad su bili lepi sunčani dani, čitali vesti pored otvorenog prozora… I opet ćemo – nadam se. Mislim, pomalo setno i naivno, da tako mogu, bar delimično, vratiti radio i TV sat unazad u vreme kada su ovi mediji bili ljudskiji, prisniji, lepši… Ne znam samo da li su se pokvarili mediji ili mi – ljudi… 96

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

NNajplodniji period moje celokupne aktivnosti jeste doba kad sam se zaposlila kao urednik klasične muzike u Radio Novom Sadu. Radila sam u mađar- skom programu u redakciji za ozbiljnu muziku. Danas – gle- dano sa distance duže od 20 godina – u sećanju, iz sivila tog dugog perioda, javlja mi se jedna visoka kristalna piramida u čijoj strukturi izdaleka svetli jedan mali ali veoma značajan ugao. U tom uglu ima pet različitih boja. To su jezičke grupe koje su bile toliko karakteristične za naš omiljeni Radio Novi Sad, gde su svi programi emitovani na pet jezika. Za najdragocenije programe u ranim danima radija smatrane su takozvane žive emisije, gde nisu korišćene ni ploče ni trake s raznim snimcima, nego su umetnici, svirajući pred mikrofonima, slali svoju poruku neposredno u etar. Jedan od takvih najupečatljivijih događaja bio je kada je Simfonijski orkestar Radio Novog Sada s klaviristkinjom Jelisavetom Matanović nastupio s bogatim programom, i usred izvođenja dela od jakog treperenja vazduha i visokih fre- kvencija srušio se luster i napravio ogromnu buku. To su, naravno, čuli ne samo učesnici i članovi orkestra nego i svi slu- šatelji, međutim, program nije smeo biti prekinut, već je diri- gent dao znak za nastavak bez ikakvog prekida. Taj događaj ostao je kao jedan od zapamćenijih u istoriji Radija. Prenošeni su i koncerti koji su na raznim mestima, u raznim gradovima bili snimljeni običnim mikrofonima na magnetofone. Kasnije su snimani praznični i jubilarni događa- ji, naročito takmičenja omladine, kao i međunarodni i domaći festivali. Za pripremanje takvih programa uredništvo se nala- zilo u dvema prostorijama na četvrtom spratu današnje radio- -stanice. Svako je imao svoj radni sto s mnogo raznih neizo- stavnih kartona u drvenim kutijama koji su označavali detalje raznih snimaka i dela, ime izvođača, trajanje, naslov kompozi- cije i tako dalje. Trebalo je da urednici iz tih kutijica izaberu i sastave programe za sledeće dane. 97 Marijaš, Adela – rođena u Somboru 1932. godine. Od 16. godine svirala klavir u student- skom džez ansamblu, a kasnije u somborskom džez orkestru. Posle mature upisuje se na beogradski Filozofski fakultet, na katedru za engleski jezik i književnost. Posle diplomskog ispita vratila se u rodni Sombor i zaposlila se kao profesor engleskog jezika u Srednjoj eko- nomskoj školi. Četiri godine kasni- je odselila se u Beograd zbog skla- panja braka sa dr Jožefom Marija- šem. Tamo se zaposlila u Institutu za strane jezike, gde je radila kao profesor i član grupe za automat- sko prevođenje engleskih tekstova na srpski. Posle preseljenja u Novi Sad zaposlila se u Radio Novom Sadu u odeljenju za klasičnu muzi- ku. Nakon više od dve i po deceni- je uspešnog i raznovrsnog rada u radio-stanici, 1992. godine povukla se u penziju. MARIJAŠ, ADELA MUZIČKA PUTOVANJA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Pored silnih kutija i kartona, na stolovima su bile i mašine za kucanje teksto- va emisija na pet jezika. Bilo je momenata kada su svi urednici istovremeno pisali na mašinama a da nisu jedni drugima smetali. Ako je neko ušao u te prostorije, bio je neve- rovatno iznenađen jer je sve to teklo u najvećoj harmoniji i slozi. U međuvremenu, dobila sam jedan divan zadatak, jer je Radio pripremao velik i značajan muzički festival. Festivala se zvao „Oj, Dunave, Dunave plavi“ i treba- lo je da povezuje sve države koje se nalaze oko Dunava. Profesor Anton Eberst bio je glavni organizator, on je inicirao da pozovemo izvođače narodne muzike iz tih zemalja, a ja sam bila zamoljena da dočekam strane goste iz Austrije i Nemačke na aerodromu u Beogradu. Festival je imao za cilj da prikaže narodnu muziku na umetničkom nivou. Stigli su gosti iz već pomenutih zemalja, kao i iz Čehoslovačke, Mađarske, Jugoslavije, Rumunije, Bugarske i Sovjetskog Saveza. Publika je bila oduševljena njihovim nastupi- ma jer je izvođenje bilo virtuozno i jako zabavno, a predivne narodne nošnje takmičile su se u lepoti. U redakciju ozbiljne muzike često su stizale muzičke novine i bogati muzički časopisi. U njima smo mogli naći repertoare značajnih internacionalnih festivala u ino- stranstvu. Najveći publicitet je pridavan festivalu u Parizu, i to od Jeunesses Musicales, tj. internacionalne organizacije muzičke omladine. Ova manifestacija je nastala posle Drugog svetskog rata da bi obnovila interesovanje mladih za klasičnu muziku. Taj pokušaj je bio veoma uspešan. Svaki od tih festivala podrazumevao je predstavljanje živih kompozitora, najtalentovanijih mladih izvođača na raznim instru- mentima i pevača. Broj kandidata je bio ogroman. Nekoliko hiljada mladih prijavilo se i sastavio se veoma bogat ciklus muzike iz raznih zemalja celokupne Evrope i severne Afrike. Kad sam pročitala u prospektima podatke o tom festivalu, zamolila sam profe- sora Ebersta da mi omogući da mu prisustvujem. Vratila sam se iz Pariza s neopisivo lepim doživljajima. Poslednjeg dana festivala zajedno s celom grupom izvođača i orga- nizatora pozvali su nas na krstarenje Senom. Zastali smo s vremena na vreme da bi nam vođa puta pokazao predivne palate gde je, na primer, stanovao Franc List, zatim zgra- du u kojoj je Mocart komponovao koncert za flautu, harfu i orkestar za francuskog kra- lja, i gde je Šopen izvodio svoje valcere, nokturne i mazurke. U međuvremenu nuđeni su nam predivni kolači u obliku muzičkih instrumenata i nota. Na kraju puta stigli smo do Versaja, gde je bila pripremljena bogata, raskošna večera za sve goste festivala. Posetili smo i hodnik ogledala, gde smo sedeli na minija- turnim foteljama i slušali najbolje čembaliste Pariza, koji su svirali na instrumentima sta- rim 300 godina. Vrativši se kući, utiske o Parizu obradila sam u obliku muzičke emisije s boga- tim muzičkim materijalom s raznih koncerata. Kad sam saznala da se na Ohridu pri- prema veliko takmičenje svih muzičkih emisija svih jugoslovenskih radio-stanica, prija- vila sam se na takmičenje i moja emisija je, na moju najveću radost, dobila posebnu poh- valu i priznanje publike. To je bila najveća satisfakcija i radost moje celokupne radijske karijere. Prijateljstva koja sam u Parizu sklopila sa urednicima radio-stanica iz celog sveta omogućila su mi da sledećih godina posetim festivale u Edinburgu, Helsinkiju, Firenci, Rimu, Marseju, Bajrojtu, kao i u Moskvi i Indijanapolisu. 98

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Zahvalna sam što sam uz pomoć Radio Novog Sada, kao učesnica i dopisni- ca sa svih tih muzičkih zbivanja, mogla doprineti međunarodnom povezivanju muzičkih dešavanja, ljubitelja muzike, izvođača i slušalaca između Zapada i Istoka, Severa i Juga, i da tako sa uživanjem budem deo približavanja raznih kultura. KKada su počela bombardovanja objekta predaj- nika i repetitora Radio-televizije Novi Sad 1999. godine, nemoćno smo posmatrali kako se uništava ono što smo svi stvarali uz mnogo odricanja celog kolektiva. Grupa inženjera i tehničara donosi samoinicijativnu odluku da pokuša spasti bar deo najneophodnije emisione opreme, u čemu je dosta i uspela. Samoformirana grupa koju su činili tehničari u sme- ni Bora Milosavljević, Ranko Dmitrović, Vid Marjanović, Rajko Ciganović, Zoran Radović, Ljubomir Marić, Momir Ninić i domaćice Milja i Anđa, radila je 24. aprila 1999. godi- ne TV toranj na Iriškom vencu. Pomoću starog ručnog vitla počeli smo da skidamo opremu kako TV tako i FM i RR veza sa 80 i 75 metara visine. Česte uzbune na momente su nam prekidale rad. Čim bi se uzbuna završila, nastavljali bismo s radom i po 16 sati dnevno. Mnogo nam je pomagao Radio-amaterski klub „Novi Sad“, čiji su radio-amateri pomno pratili kretanje NATO aviona i sve to javljali nama na Vencu. Posebno se isti- cao Dejan Milosavljević. Tog dana oko 13 sati javili su nam da obustavimo radove i da se sklonimo na bezbednu udaljenost u šumu. Samo što smo ušli u kombi, istog trenutka granata je pala na objekat 20 metara udaljen od nas. Ne svojom voljom, ispao sam iz vozila. U prvi mah sam pomislio da me je neko od kolega bacio, rekao sam „vozite kad vam se žuri“, ne zna- jući da su od detonacije i svi ostali popadali u blato. Kada sam se vratio u vozilo, primetio sam da nema nijednog stakla i da 99 Marjanović, Vid – u RTV Novi Sad zaposlio se u julu 1973. godi- ne. Prvo radno mesto dobio je u Odeljenju za antene i RR veze u predajnicima i vezama, gde je ostao do penzionisanja. MARJANOVIĆ, VID INAT JAČI OD STRAHA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

je na njemu veliku rupu napravio geler koji je ostao u drvetu pored nas. Niko od nas nije bio vidno povređen niti uplašen. Inat u ekipi bio je jači od straha. Kada se slegla prašina, posle otprilike sat vremena, nastavili smo s radom. Druga ekipa bila je u Subotici i Vršcu, gde je takođe zahvaljujući hrabrosti ljudi u smenama, spasen veliki deo opreme koji i danas radi (radijski predajnik „Nera“, Subotica). A sada o nečemu što smo radili pomoću štapa i kanapa. Poznato je da su pro- grami, kako televizijski tako i radijski, radili bez većih prekida za vreme bombardova- nja. Inat opet pobeđuje strah. Mobilna tehnika selila se na više lokacija u gradu, a da mnogi stanari nisu ni znali da se baš s njihove zgrade trenutno emituje program. Jednog dana došla je na red i Petrovaradinska tvrđava. Baš kad smo se popeli na krov Tvrđave s predajnim antenama, avioni NATO-a probijali su zvučni zid tu iznad nas. Nismo odu- stali, montirali smo opremu, antene, link i predajnik, i nastavili emitovanje programa. U Emisionoj tehnici prestao sam da radim 23. jula 2005. U penziju sam oti- šao 26. maja 2007. U Radio-televiziji Vojvodine proveo sam najlepše 32 godine života. UU Radio Novi Sad prvi put sam ušao kao dese- togodišnjak, član ekipe Dečjeg programa, iz koje se formirao kasniji dečji dramski ansambl Programa na mađarskom jeziku. Bilo je to nakon 1950. godine, godinu-dve po osnivanju RNS, a za mene je trajalo tri i po godine. Ni ono međuvreme odrastanja, studija i kasnijeg omladinskog i kulturno-političkog angažmana nije značilo veli- ko udaljavanje od Radija i njegovih problema. Tako sam kao sekretar omladine grada, krajem pedesetih, stajao s jednim od prvih tribinaša u poluizgrađenom zdanju Studija M, gde nam je Vida Jovanović, čuvena finansijska direktorka – u okviru akci- je da se obezbedi društvena i finansijska podrška za dovršenje tog izuzetnog objekta po projektu inž. Dimića – opisala poten- cijale budućeg studija za aktivnosti mladih u prostoru kakav Novi Sad tada nije imao. Opet deset godina kasnije, kao član Marković Majtenji, Andrija – rođen u Subotici 1940. godine. Diplomirao na Pravnom fakultetu. Pisao za omladinska i kulturna gla- sila. Godine 1969. biran za posla- nika Skupštine Vojvodine. Bio je i član Izvršnog veća Vojvodine (oblast kulture i informisanja). Bio na dužnosti direktora programa i direktora RNS, kao i zamenika predsednika Poslovodnog odbora RTNS za programsku politiku, bio je i direktor Televizije Novi Sad, a potom je radio u Centru za istraži- vanje. MARKOVIĆ MAJTENJI, ANDRIJA PEDESET PET GODINA IZ BLIZINE I S DISTANCE 100

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Pokrajinskog izvršnog veća Vojvodine zadužen za kulturu i informisanje, obrazlagao sam u Skupštini prve vojvođanske propise o radio-difuziji. Drugi put sam ušao u „odrasli“ kolektiv kao direktor programa, a nakon for- miranja OOUR-a i kao direktor Radio Novog Sada. Tada (1972) konstituisao se i RTNS, dakle i Televizija. Posle novog desetogodišnjeg „izbivanja“ na stručnim i političkim poslovima u Beogradu i Novom Sadu, u kuću sam se vratio februara 1985. sa zvanjem zamenika predsednika tada uspostavljenog Poslovodnog odbora, zaduženog za programska pita- nja, da bi dve godine kasnije preuzeo upražnjenu funkciju direktora Televizije – dakle u nekom menadžerskom svojstvu. U turbulenciji samozvane antibirokratske revolucije, pred kraj 1988. među prvima sam (s Budakovim i M. Stevančevim) podneo ostavku na to istureno medijsko mesto. Video sam, dakle, i sjaj i bedu RTNS, muku i upornost kojom je stvarana pet decenija i ono zlatno doba uzdizanja i visokog rejtinga i u okvirima nekadašnjeg JRT, ali i lakoću s kojom je primala degradaciju stečenog moralnog kapitala, kao i materijalnih resursa građana Pokrajine (i odricanjem samih zaposlenih) nakon rušenja vojvođanske autonomije. Ostao sam do penzionisanja u Istraživanjima RTS/RTNS i pokušao da doprinesem donošenju novih medijskih zakona. Prema mudroj izreci antičkog filozofa Heraklita, prvog zagovornika dijalekti- ke, čovek ne ulazi dvaput u istu reku. Sve teče, sve se menja. Važi to i za institucije – za njih su promene uslov opstanka. Legendarni „prvobitni“ Radio Novi Sad, koji je stvaran ni iz čega, pomoću štapa i kanapa, kako rado govore njegovi prvi radnici, bio je smešten u zgradi predrat- nog hotela-restorana „Lojd“. Brojne kasnije adaptacije zgrade u Žarka Zre- njanina/Ignjata Pavlasa br. 3 (sa kasnije dozidanim trećim spratom) nisu uspele da sakri- ju hotelsko poreklo zdanja s prostranim ulaznim holom, visokim salama u prizemlju, pompeznim stubištem koje vodi samo do prvog sprata. Prvi studio je smešten u dvori- šnom, tišem krilu, a fonoteka u bivšoj kuhinji. Leva strana, prema parku, gde je sada Studio M, ostala je prazna; zdesna, prema ulici nalazio se drugi prazan plac. Bio je brzo popunjen zgradom – mostom, u čijem prizemlju je funkcionisao čuveni klub RNS. Preko puta ulice smeštena je radionica za popravku radio-aparata, sporedna delatnost RNS. Naše „dečje“ programe vodio je Ištvan Arđelan, sa istančanim osećajem nekada- šnjeg učitelja da motiviše decu, da nas navikne na timski rad. Organizovao je mnoge smotre i takmičenja koji se nisu ograničavali samo na radio niti na okvire našeg mater- njeg jezika. Već je 1953. iniciran prvi susret dečjih redakcija jugoslovenskih stanica, uti- rući put stalnoj saradnji u razmeni programa i tekstova. Sa Sv. Ruškucem objavljuju tek- stove u štampanoj formi. Za mnoge istaknute umetnike, poput glumice i pesnikinje Katalin Ladik ili reditelja Tibora Vajde, Radio je predstavljao prvu umetničku radionicu i dramsku školu. Naš repertoar činila su klasična dela mađarskih autora, savremena jugoslo- venska radio-produkcija za decu, u prevodu, i obrade evergrin omladinskih tekstova svetske književnosti (sećam se, na primer, adaptiranih dela Marka Tvena). Prva „prava“ radio-drama za decu „Dečaci iz Pavlove ulice“, po tekstu Ferenca Molnara, izvedena je 1953. Tekstovi su izgovarani uživo u etar, s mikrofonom u centru studija oko kojeg 101

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

kruže glumci s pisanim tekstom svoje role u ruci. Muzika je išla s gramofona smešte- nog u istom prostoru. Najviše se sećam gostovanja na pravim pozorišnim daskama u Bačkoj Topoli. Posle dvoiposatnog smrzavanja po ciči zimi u prvom autobusu RNS, kupljenom za terenske nastupe muzičkih i drugih ansambala, svi smo, i odrasli i deca, prešli u jedna- ko ledeni prostor pozorišta (Topola je tad imala profesionalno pozorište). Za velike probe nije ostalo vremena: naš reditelj, ne suviše verziran, odredio je približni razmeštaj za pojedine slike i predstava je trebalo da počne. Gospođa Olga Adam (sa solidnim scenskim iskustvom iz amaterskih dana) igrala je otresitu piljaricu koja u jednoj sceni sakriva glavnog dečjeg aktera – mene – od gomile razljućenih drugara, spremnih da ga teško prebiju. Velike korpe s poklopcem, međutim, nije bilo, a da otvorenu korpu glu- mica iznese u mediteranskom stilu, na glavi, nije dolazilo u obzir. Zajedno smo predlo- žili rešenje s džakom koji je nađen među rekvizitima. Scena je uverljivo odigrana, ja sam se inače u dijalozima ponekad mučio da nađem svoj šlagvort – glumci navikli na čitanje teksta nisu ga baš najpreciznije govorili, a ja sam ga štreberski baš nabiflao. Morao sam i sam improvizovati. Ali prava poenta priče sledi. Do 1971. godine, kad se naša priča nastavlja, Radio Novi Sad je odigrao ogromnu ulogu svojim delovanjem na unutrašnjem i međunarodnom planu – godine nakon osnivanja bile su i godine najjačeg propagandnog pritiska na Jugoslaviju iz Sovjetskog Saveza i informbiroovskog okruženja. Nemali progresivan impuls dao je pred početak i u toku slobodarske revolucije u Mađarskoj 1956. i pokušaja demokrati- zacije socijalizma u Čehoslovačkoj 1968. Dokazao se kao važan promoter muzičkog, delom i scenskog stvaralaštva u Vojvodini, posebno u razvoju kultura i jezika naciona- lnih manjina: one su i u pogledu kulturnih komunikacija sa etničkom maticom posle 1948. ostale uskraćene. Mogao bi se navesti širok spektar oblasti i odnosa u kojima se to delovanje RNS može označiti kao modernizatorsko, od unapređenja metoda poljo- privredne proizvodnje do potpunog napuštanja ideološko-kulturne matrice „socijalisti- čkog realizma“. Radio je bio je raspoznatljiv u celoj Evropi i u bliskoistočnom prosto- ru. Nakon tog dvodecenijskog puta, RNS se našao na raskršću. Trebalo je defi- nisati razvojne prioritete za naredne, mirnije decenije, i to prema standardima srednje razvijene industrijsko-poljoprivredne zemlje (ili barem takvog regiona u njoj), zahtevi- ma modernog radiofonskog izraza, i odnose medijske konkurencije TV. Saradnja u okvirima Republike Srbije i jugoslovenske zajednice – postala je dnevna potreba, a sistem radio-difuzije valjalo je uspostaviti i u Pokrajini, a s obzirom na postojanje dese- tak lokalnih radio-stanica u njoj. Jenjavale su hladnoratovske tenzije, pa je, osim već ustaljenih veza s članicama EBU/UER, uspostavljen i kontakt s Istokom, u prvom redu s Mađarskim radiom i Bratislavom. Inicijalnu programsku šemu (iz 1949), prema zapisima Magde Bošan Simin, jedne od osnivača, izradila je posebna radna grupa rukovodstva Narodnog fronta. Kasnija glavna urednica KUP-a i sama je bila u tom timu. Za jedini raspoloživi talas (i osmosatno dnevno emitovanje) predviđene su četiri informativne emisije dnevno na srpskohrvatskom, tri na mađarskom, i po jedna na rumunskom i slovačkom i rusinskom jeziku. Osim njih, bilo je predviđeno sedmično emitovanje po jedne emisije za selo i 102

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

jedne o socijalističkoj izgradnji u našim opštinama, industrijskim i drugim privrednim pogonima. Taj odnos zadržan je i s rastom programa. Iskazi aktera o razlozima preki- da emitovanja programa RNS na srpskom jeziku i premeštanje te funkcije tokom 1956. u Radio Beograd te ukidanja programa na rusinskom (1955) nisu jedinstveni niti uver- ljivi. Verovatno je reč bila o gruboj centralizaciji. Prostor ne dozvoljava širi osvrt na velike promene koje je transformacija u matičnu stanicu – što je neka vrsta ranog ekvivalenta za današnji javni servis – donela u redakcijama, među stvaraocima programa. O profesionalnosti možda najbolje govo- re priznanja i nagrade koje je naš Radio dobio na festivalima u Ohridu, sve do posle- dnjeg održanog, a ticale su se svih vidova radijske produkcije, od tehničkog kvaliteta, muzike, tekstova, do humorističkog programa. Naravno, nastavljeno je s javnim emisi- jama, učešćem na folklornim smotrama, podrškom novim inicijativama. Pa, da završim sa onom pričom iz topolskog pozorišta. Pred početak rada Novosadskog pozorišta – Ujvidéki szinháza – osnivač (grad Novi Sad ) pozvao je pred- stavnike Radija na sastanak. Tema je bila kako rasteretiti naš glumački ansambl u jese- njoj sezoni, da bismo pripremili prvu premijeru početkom 1974. Kuću smo predstav- ljali predsednik radničkog saveta i ja, interese glumaca Olga Adam. Seli smo spram dr Milana Čanka, predsednika skupštine. Olga je znala da imam neke, za glumce, tehno- kratske ideje o nekom joint investmentu i da ću ih izneti. Zadirkujući me, poluglasno je rekla: „Andriš, da sam znala da ćeš izrasti u ovako bandoglavog direktora, još bih te u Topoli ispustila da iz onog džaka padneš na glavu“. Prasnuli smo u smeh. Predse- davajući, da nas umiri i počne sastanak, profesorski nam se obratio: „Recite, pa da se i mi smejemo“. Onom spremnošću za improvizaciju na otvorenoj sceni odgovorio sam: „Ne da se prevesti“. Po karakteru planiranog zbornika trebalo bi sad govoriti o nepunoj godini u Televiziji. Bila je to 1988, olimpijska i prestupna u svakom pogledu u tadašnjoj Jugoslaviji, pa i u JRT i višestruko. Od poslova koje sam kao direktor Televizije preuzeo najvažnija su bila dva: izgraditi novu zgradu Televizije na 13.500 kvadratnih metara (to je ona koju ni kasnije NATO bombardovanje nije uspelo da sruši – po oštećenjima bi se i danas dala ospo- sobiti) i dovršiti snimanje TV serije (i filma) „Seobe“, zasnovane na tekstu Crnjanskog, prema projektu reditelja Aleksandra Saše Petrovića. Od početka do kraja građevinske sezone trospratno zdanje s nimalo jedno- stavnim projektnim zahtevima stavljeno je pod krov, a urađene su i grublje instalacije. Bio je to priličan izuzetak u ondašnjoj građevinskoj praksi s brojnim investicionim Skadrima na Bojani. Do novembra je snimljen sav raspoloživ materijal „Seoba“ i regulisan zajam s francuskim koproducentom. S domaće strane projekat smo finansirali zajedno sa TV Beograd (naš zajednički let za Pariz s beogradskim direktorom N. Ristićem, sred zao- štrenog medijskog sukobljavanja naših studija, predstavljao je prilično romanesknu epi- zodu). Napolju, u društvenom okruženju tekla su, međutim, zaoštravanja, mitinzi i dovođenje naroda na trgove i ulice – proces koji je promovisan upravo u Novom Sadu, 103

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

pa postupno, kroz jogurt i slične dobro natopljene revolucije, neminovno dovodi do tragedije 1991. Decenijama građeni profesionalni odnosi unutar Jugoslovenske radio- televizije, naravno, i svež Sporazum o programskoj i tehničkoj saradnji u Republici Srbiji sklopljen između RTV Beograd, Novi Sad i Priština postaju prve kolateralne štete „duha VIII sednice“. Deo svojih sećanja na 1988. sa izvodima iz originalnog dnevnika objavio sam prošle godine u zborniku radova „Istinom protiv revizije istorije SFRJ 1945–1992“ (Beograd, 2011) pod naslovom „Zabeleške o 1988“. Citiraću deo zapisa za 6. oktobar (ne onaj koji se kasnije u Beogradu nije desio, nego onaj stvarni koji mu je u Novom Sadu 12 godina ranije prethodio): „Na kraju dana, kada je već sve prošlo, u praznoj direktorskoj kancelariji s panoramskim pogledom na Novi Sad do severnog horizonta nas troje. Uz mene su Klobuš (popularni nadimak šefa programskih službi) i gospođa koja vodi službu pro- gramske razmene. Nikome se ne ide kući, ispijamo kafu, valjda devetu, i po piće drugo ili treće u toku dana. Ranije zvao Vico, pita da li još držimo onaj link na Spensu... Neko od nas dolazi do neverovatnog otkrića. Naša televizija je jednog trenutka emitovala za sve tri mreže JRT – zapravo za Prvi i Drugi program JRT i novosadski, popularno nazvan lokalo. To je izvedeno s jednim studiom, istovremeno i emisionim i produkcio- nim.“ (Moj naknadni komentar: tehnički je to objašnjivo, ali nije preporučljivo.) RRadio sam u Radio Novom Sadu od 1967. prvo kao spoljni saradnik, zatim kao urednik u Redakciji ozbiljne muzike, a zatim do 1991. i kao glavni i odgo- vorni urednik Redakcije muzičkog programa. Taj period (uz produženje delatnosti Antona Ebersta na čelu Umetničke produkcije RTV Novi Sad) vezan je za ime Oskara Pandija. On je jedini muzičar u čitavoj SFRJ koji je dospeo do položaja direktora jedne radio-stanice. I pre toga, kao urednik, pa zatim i glavni i odgovorni urednik muzičke redakcije, i kao pomoćnik direktora, ispoljio je izvanredne organizatorske sposobnosti i talenat za shvatanje radija kao Mihalek, Dušan – rođen 1949, magistar muzikologije. Od 1972. do 1991. urednik Muzičkog pro- grama Radio Novog Sada. Bio je i predsednik Muzičke komisije Jugoslovenske radio-televizije. Os- nivač i sekretar Odeljenja za scen- ske umetnosti i muziku Matice srpske u Novom Sadu. Autor Himne Matice srpske. Od 1993. do 2005. direktor Izraelskog muzi- čkog centra u Tel Avivu. MIHALEK, DUŠAN IGRALE SE DELIJE 104

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

informativnog i muzičkog medija. Na položaju direktora iskoristio je priliku da svoje viđenje radiofonije ostvari i u praksi. Nakon studentskog pokreta 1968, amandmana na Ustav FNRJ i „Pisma druga Tita“ 1972, novog Ustava SFRJ 1974. i Zakona o udruženom radu 1976, stanje u jugoslovenskom društvu se bitno promenilo. Zaustavljanje prekomernog odlivanja finansijskih sredstava iz Vojvodine odrazilo se i na kulturu, pa i na oblast muzičke kulture. Delatnošću Rudolfa Bručija osnovana je 1974. Akademija umetnosti u Novom Sadu, a zatim je spajanjem Opere i Baleta Srpskog narodnog pozorišta s koncertnom agencijom i Filharmonijom osnovan Mizički centar Vojvodine. Radio Novi Sad dobio je status matične radio-stanice, jednog od osam ravno- pravnih radijskih centara na području SFRJ (u glavnim gradovima republika i pokraji- na). Izgrađena je fizionomija pet programa – na srpskohrvatskom, mađarskom, slova- čkom, rumunskom i rusinskom jeziku, koji su se postepeno proširivali, a pokrenut je i šesti, lokalni novosadski program. Nakon Zakona o udruženom radu, Umetnička pro- dukcija sa svojim ansamblima, producentima i nototekom postala je samostalna Osnovna organizacija udruženog rada (OOUR), koja je opsluživala programe Radija i Televizije (koji su takođe bili samostalni OOUR-i). Redakcija muzičkog programa Radija sa odsecima za ozbiljnu, narodnu, zabavnu muziku i muzičkih savetnika (ilustra- tora) opsluživala je svih šest programa. Samim tim, ona je – kao i Studijska tehnika i Dramska redakcija – bila višenacionalna, pripremajući programe na svim navedenim jezicima. U konkurenciji s televizijom, izmenila se i fizionomija radija kao medija. Napredovanje tehnike snimanja (stereo), emitovanja (UKV, satelitski program), veza i mobilne tehnike (linkovi), nosača zvuka (trake, kasete, gramofonske ploče, CD) otvori- lo je dotad nezamislive mogućnosti. Mada manje atraktivan od televizije, radio je tih godina bio vrlo pokretan medij, sposoban da brzo reaguje i, što je najvažnije, da uklju- či u program sve više direktnih učesnika uz reakcije slušalaca. Treba napomenuti da u tom periodu (kao ni u prethodnom) nisu postojale posebne škole za školovanje radijskog kadra, a posebno ne za obrazovanje radijskih muzičara i urednika. Zapošljavani su muzičari najrazličitijih profila – od izvođača i peda- goga do kompozitora i muzikologa (a ponekad i bez sistematskog muzičkog obrazova- nja). Radio je bio u etru u konkurenciji sa svim ostalim radio-stanicama – i iz tog etra se moglo mnogo naučiti. Znanja i iskustva prenošena su s kolena na koleno, sa uredni- ka na mlađe saradnike. Zaposlivši se u RNS kao tek apsolvirani muzikolog, imao sam sreću da pečem zanat uz iskusne urednike, a posebno uz Oskara Pandija, koji je tada bio glavni i odgovorni urednik Redakcije muzičkog programa. U to doba (70-ih godina) bile su uobičajene emisije sa studijski snimljenom muzikom koja se emitovala s nosača zvuka. Najpoznatiji svetski ansambli (a posebno radijski) snimali su u studiju. Bezbrojnim ponavljanjima, nasnimavanjima i tehničkim intervencijama postizane su savršene interpretacije, koje, u tom pogledu, i danas imaju veliku vrednost. Međutim, to je delovalo pomalo i sterilno, bez one neposrednosti koja se postiže na koncertnom izvođenju, u kontaktu s publikom. Pandi je pune dve deceni- je nastojao da, pored takvih emisija, na programu bude što više živog zvuka, neposred- 105

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

nog muziciranja (prenosima i snimcima s koncerata, organizovanjem javnih emisija i festivala). Gotovo da nije bilo muzičke manifestacije u Vojvodini koju RNS nije ili pre- nosio ili snimao. Prikupljen je tako ogroman fond snimaka sa živih koncerata, među kojima mnogi imaju istorijsku i arhivsku vrednost (npr. sa smotri folklora vojvođanskih naroda i nacionalnih manjina). Na inicijativu Antona Ebersta, Radio Novi Sad bio je osnivač i neposredni organizator Festivala narodne muzike podunavskih zemalja „Oj, Dunave, Dunave plavi“ od 1970. do 1990. Taj festival bio je retka (ako ne i jedina) manifestacija na kojoj su se sretali muzičari iz zapadnog i istočnog bloka, koji su inače u radio-etru bili pode- ljeni na EBU i istočnoevropski OIRT. Snimci ili prenosi s festivala (stotinak sati muzi- ke) ulazili su u etre i fonoteke svih radio-stanica podunavskog basena. Zahvaljujući izvanrednoj organizaciji festivala (za koji je američki etnomuzikolog Mark Fori tvrdio da je najbolji festival koji je u životu video), Radio Novi Sad je stekao međunarodni ugled i poverenje EBU. Stoga mu je 1985. dodeljena organizacija centralne manifestacije EBU Međunarodne godine muzike i mladih (koju je proglasio Unesko povodom jubileja 300- godišnjice rođenja Baha, Hendla i Skarlatija). Za tu priliku u Novi Sad je doputovao Simfonijski orkestar Mađarskog radija iz Budimpešte – i to je bila prva manifestacija EBU u kojoj je učestvovao neki ansambl iz istočnog bloka. Uspeh tog koncerta (koji je prenosilo ili odloženo emitovalo nekoliko stotina radio-stanica širom sveta – od Kine do SAD) doprineo je da Radio Novi Sad postane most između Istoka i Zapada i u osta- lim velikim manifestacijama EBU. Na manifestaciji EBU Public Jazz Concert 1987. u orke- stru sastavljenom od muzičara iz 16 zemalja prvi put je učestvovao i jedan muzičar iz Bugarske, na EBU rok festivalu 1989. rok grupa iz SSSR-a, a na EBU folk festivalu 1990. čak i grupa iz Estonije koja se odvojila od SSSR-a. Tako je Radio Novom Sadu kao jedinoj radio-stranici s područja EBU poverena organizacija sve četiri najveće muzi- čke manifestacije te unije. Kredibilitet stečen u evropskom i svetskom etru nije, naža- lost, nailazio na adekvatne odjeke u samoj zemlji. Poznih 80-ih godina, u jeku borbe između političkih ciljeva uže Srbije i vojvođanskih autonomaša, generalni direktor RTV Beograd Dušan Mitević umesto prenosa EBU rok festivala iz Novog Sada naredio je da se prenosi – Zaječarska gitarijada! Pored tog festivalskog glamura svakodnevni muzički program odvijao se od opremanja govornih emisija muzičkim materijalom i ramplisaža između njih – do naj- složenijih radiofonskih ostvarenja. Popularni voditelji emisija zabavne muzike uticali su i na ostale žanrove, tako da se pojavljuju i emisije narodne i ozbiljne muzike s voditelji- ma, a od 1982. i emisija koja kroz kontakt voditelja i slušalaca objedinjuje sve muzičke žanrove. I sam eksperimentator u oblasti radiofonije, Oskar Pandi je podsticao istraži- vanja u toj oblasti. Na godišnjim susretima jugoslovenskih radio-stanica u Ohridu izme- njivali smo iskustva, učili jedni od drugih. Imao sam sreću da kao prvi iz Radio Novog Sada osvojim glavnu nagradu u Ohridu 1982, a kasnije je ta nagrada dvaput pripala Nadi Petković, pa Bošku Buti. Oni su osvojili i međunarodna priznanja – u Bratislavi, Delhiju i Pekingu. Najveći problem u koncepciji uređivanja muzike u Radio Novom Sadu bio je u tome što je postojalo šest programa, ali su svi oni bili istog profila i razlikovali su se 106

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

samo po jeziku na kom su emitovani. Radio Beograd je u to doba imao Prvi program (sa oficijelnim informativno-političkim sadržajem), Drugi program (koji je omogućavao lakše i lokalne teme), Treći program (sa sadržajima iz nauke, kulture i klasične muzike) i Stereoramu, na kojoj se emitovala klasična muzika. Svi programi Radio Novog Sada bili su mešavine svega toga po malo. U periodima proširenja programa i nedostatka novinarskog kadra, ti programi su uglavnom ličili na ostrva informativno-političkih pro- grama u moru muzike (na programima nacionalnih manjina uglavnom narodne muzi- ke). U periodu oštre politizacije jugoslovenskog društva, sredinom 80-ih godina, pro- porcija između govornih i muzičkih segmenata počela je drastično da se menja. U nede- mokratskom društvu neko se dosetio da, ako ima medije u svojim rukama – može da manipuliše i javnim mnjenjem. U čitavoj svojoj istoriji Radio Novi Sad nije imao priliku da mu program bude uređivan u uslovima demokratskog građanskog društva. Pa ipak, upravo zahvaljujući muzičkom programu, stekao je međunarodni ugled mosta između Istoka i Zapada, i reputaciju graditelja međunacionalne tolerancije. U tom poslednjem periodu, međutim, sve je to palo u vodu. Čitam svoj dnevnik: „21. XI 1985. Slobodan Turlakov viče na simpozijumu o Stevanu Hristiću, na beogradskom FMU: ’Ždanov je spasao muziku XX veka!’ 22. III 1986. na snimanju u selu Raduša, u Brankovini, seljaci kažu rezignira- no: ’Mi Srbi smo odigrali svoju istorijsku ulogu. Čekamo da dođu Albanci.’ 19. I 1987. Nikola Hercigonja, sa uzdahom: ’Sve je krenulo!’ 17. VI 1987. EBU Public Jazz Concert. Diriguje Privšek, kompozicije i aran- žmani Guta, Prohaske, Gregorca, Skerla, Kostova. 5. II 1987. Hrvatska neće da finansira Festival tamburaške glazbe Jugoslavije u Osijeku jer finansira samo svoje republičke festivale. U finansiranju osječkog festiva- la učestvuje samo sa 5%. (12. II dogodine samo sa 4%.) 19. II 1987. glavni i odgovorni urednik Redakcije programa na srpskohrvat- skom jeziku optužuje me za opstrukciju: dva dana uzastopce emitovana je pesma ’Igrale se delije nasred zemlje Srbije’! 9. VII 1988. miting Srba s Kosova u Novom Sadu. Direktor Oskar Pandi na godišnjem odmoru. 6. X 1988. jogurt revolucija 12. X 1988. grafit u Novom Sadu: ’Bolje grob nego Slob!’ 15. XII 1988. smenjen gorecitirani glavni i odgovorni urednik Redakcije pro- grama na srpskohrvatskom jeziku. 31. V 1989. smenjeni Oskar Pandi (zato što je 9. jula bio na godišnjem odmo- ru) i njegov zamenik Dragan Bunović. 14–16. IX 1989. EBU rok festival. April 1990. Festival narodne muzike podunavskih zemalja, naučni simpozi- jum o narodnoj muzici Podunavlja i EBU folk festival. 20. IX 1990. smenjeni urednici slovačkog i rusinskog programa. 107

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

16. XII 1990. na festivalu ’Zlatna tamburica’ u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu pobeđuje pesma Vladislava Hajdfogela (urednika u Radio Novom Sadu) ’Probudi se, Vojvodino’! 13. II 1991. ukidaju se prenosi EBU koncerata na Radio Novom Sadu. 1. III 1991. srednji talas se ukida Mađarskom i predaje Srpskohrvatskom pro- gramu. 13. III 1991. svi novopečeni direktori i glavni urednici daju ostavke nakon ’juriša opozicije na Bastilju’. Zatim te ostavke volšebno iščezavaju. 26–27. VI 1991. nova urednica Srpskohrvatskog programa hoće da me smeni. 20. IX 1991. hitno stižem iz Negotina s Mokranjčevih dana na poziv direk- tora Radija, koji mi zabranjuje da emitujem hrvatsku muziku, pesme, kompozitore, pevače… 23. IX 1991. podnosim ostavku. 2. X 1991. s poluslepim 18-godišnjim sinom bežim u Mađarsku, da ga ne bi poslali na front u Bosnu. Nakon dve nedelje sa suprugom i četvoro dece započinjem nov život u Izraelu.“ Kao što je već napomenuto, u drugoj polovini 80-ih godina Redakcija muzi- čkog programa Radio Novog Sada postigla je najveće međunarodne uspehe. Međutim, na sopstvenom programu na talasima Radio Novog Sada s teškom mukom je uspevala da realizuje svoje emisije. One su, jedna za drugom, skidane s programa da bi ustupile mesto oštro politizovanom informativno-političkom programu. Bio je to period suko- ba interesa političkih struktura autonomne Vojvodine i, kako se to tada zvalo, uže Srbije. Program se sve više pretvarao u more govornih, političko-propagandnih emisija, gde je muzika služila tek kao neko ostrvce predaha. Od muzičkih urednika se tražilo da i ta ostrvca budu u službi aktuelne političke propagande. Muzički urednici, majstori radio- fonskog izraza, dobitnici međunarodnih priznanja (npr. Vitomir Simurdić, koji je, pored svih velikih imena evropskih radio-stanica, bio izabran za predsednika komisije za laku muziku EBU), spuštani su na nivo potrčka koji mora u svakom trenutku, po želji sva- kog servilnog novinarčića, da pusti neku muzičku numeru, često direktno nametnutu od strane tog novinarčića. Najpopularnije emisije zabavne muzike koje su bile i najslu- šanije na programima RNS (poput „Rok ekspresa“) potpuno su gubile svoju fiziono- miju insistiranjem da se u svakom trenutku tih emisija mora ubaciti neka aktuelna poli- tička informacija po želji dežurnog novinara-urednika. U takvim uslovima nemoguće je bilo razmišljati o kompoziciji emisije, o njenoj dinamici, tempu, formi, sadržaju… Karakterističan za taj period jeste slučaj narodne pesme „Igrale se delije nasred zemlje Srbije“. Ta pesma, u sklopu popularnih svita poteklih iz koreografija za ansambl „Kolo“, pretvorila se u himnu navijača fudbalskog kluba Crvena zvezda. Ali onih navijača s južne tribine koji su, izmanipulisani idejama nacional-šovinizma, bili prethodnica raznih mitinga u borbi da Srbija iz tri dela ponovo bude cela. U periodu „autonomaša“ prebacivano nam je da „već dva dana uzastopce emitujemo tu pesmu“, a nakon jogurt revolucije prebacivano nam je da „već dva dana nismo emitovali tu pesmu“. Dana 29. marta 1989. naređeno nam je da radio-program tog „dana radosti“ bude „prazničan“ zbog proglašenja novog Ustava Srbije, mada je prethodnog dana u 108

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

oružanim sukobima na Kosovu bilo dvadesetak žrtava (što je dnevni list „Politika“ doneo tek na 15. strani). Posebno teška borba bila je za očuvanje emisija ozbiljne muzike. Programi su, kako sam već naglasio, bili mešovitog tipa, pa je takva bila i muzika na njima, s name- rom da koliko-toliko zadovolji sve slojeve slušateljstva. U prvom periodu RNS ozbiljna muzika je sačinjavala oko trećinu muzičkog programa, zatim četvrtinu, da bi se u godi- nama o kojima je reč taj udeo sveo na svega desetak procenata. Pa i te preostale emisi- je prebacivane su u najnepogodnije termine, obično kasno noću i u vreme najudarnijih TV emisija. Kako mi reče glavni i odgovorni urednik Redakcije programa na srpskohr- vatskom jeziku 18. VI 1987, „nigde ne piše da mora biti ozbiljne muzike“. Oskar Pandi je tih dana mudro primetio: „Devedeset odsto stanovništva ne sluša ozbiljnu muziku, a 90% novinara na radiju tu muziku mrzi!“ U Muzičkoj redakciji radilo je u to vreme oko 70 ljudi (računajući i daktilo- grafkinje, sekretarice, lektore, koordinatore programa). Dok smo se u eri uspostavljanja samoupravnog socijalističkog sistema izborili da budemo ravnopravni po statusu sa ostalim novinarskim redakcijama (JUR-ovima), a da Umetnička produkcija (orkestri, producenti, nototeka) bude ravnopravni OOUR sa Radiom i TV, nova organizacija RTV januara 1991. sasvim je marginalizovala muzički sektor. Redakcija i produkcija su spojene – i spuštene na nivo jednog od sedam sektora radija. Svi zajedno, dakle i redak- cija i produkcija, dvestotinak ljudi, koji proizvode 40 sati programa svakog dana, svede- ni su na nivo npr. muzičke redakcije favorizovane TV, koja je imala šestoro ljudi i proiz- vodila 40 sati programa godišnje. Kada mi je novi direktor Radija 20. novembra 1991. rekao: „Od danas neću više da čujem na našem programu hrvatsku muziku“ (eh, opet to nisam tražio napi- smeno!), sazvao sam kolegijum – urednike za ozbiljnu, zabavnu, narodnu muziku i ilu- stracije. Lupali smo glavu šta da radimo. Iza nas je stajalo 70 ljudi s porodicama. Davati ostavku? Može li se šut bosti s rogatim? Osećao sam se slobo… Telefonirao sam glavnoj muzičkoj urednici Radio Zagreba: „Izvini, situacija je takva i takva, mi vas više, nažalost, nećemo emitovati“. „Potpuno te razumem“, rekla mi je ona, „jer smo i mi nedavno prošli kroz istu situaciju. Ni mi vas više ne emituje- mo.“ XXX Kad su mi u Izraelu 1993. ponudili da pravim emisije, osećao sam veliku muč- ninu pri samoj pomisli na radio. Rekao sam to glavnom uredniku Glasa muzike u Jerusalimu. A on mi je odgovorio: „Ako tako budeš osećao kada uđeš u studio, znači da su oni pobedili. Ali ako to savladaš, znači da si ti pobedio!“ Ušao sam u studio – i osećao sam se kao riba u vodi praveći emisiju na hebrej- skom jeziku. Nisu pobedili! 109

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

NNisam od one vrste ljudi koji su kao ptice selice. Blizu 55 godina prošlo je otkad sam počeo raditi u Mađarskoj redakciji Radio Novog Sada, i otišao sam u penziju iz Televizije Vojvodine u jesen 2000. Nije mi cilj da napišem autobiografiju, još manje da napišem pripovetku o RTV, jedino bih napomenuo segment ili dva iz tog života, kao zaostavštinu mlađim generacijama, i ne smatram da to treba da bude naravoučenije, nego njihova smernica za dalji rad. Počinjem time da mi je radio bio ljubav na prvi pogled. Mladi početnici mogli su na talasima radija zamahnuti svojim talentom, pa makar i kao spikeri, voditelji ili novinari- reporteri kako bi ih slušaoci zavoleli. (Pedesetih godina prošlog veka radio je bio neprikosnoven u vasioni jer je televizija tek pokucala na vrata.) Bio sam spiker, ali sam za godinu-dve, pored tog lepog zvanja, postao i voditelj sopstvene muzičke emisije. Ja, zaljubljenik u džez, tu muzičku emisiju smatrao sam odskočnom daskom, i iz nedelje u nedelju pronalazio sam snimke džez muzičara svetskog glasa. Kad je Radio Novi Sad posetio tadašnji nekrunisani kralj džez komentatora BBC-ja, popularnosti na nivou današnjih di-džejeva, podelio je sa mnom tajne profesije i doneo sa sobom više od 20 džez ploča i živi snimak s džez festivala u Njuportu – razumljivo je da smo se bacili u taj zlatni rudnik iz božanstvenih snova i sveta ritma i napravili, po mišljenju slušalaca, odličan muzički program. Verovali ili ne, u to vreme u Radio Novom Sadu spi- keri su imali ugovor kao stalni umetnički radnici i obnavljali su ga na svake dve godine, a ako ga ne bi obnovili, onda bi mogli lepo uzeti radnu knjižicu. Ugovor koji ste potpisali, pored raspodele po kategorijama, visine plate, određivao je čak i to da, ako ste u kategoriji umetničkog radnika, kao spiker imate dužnost i da najbolje što umete vodite program uživo, koncer- te ili muzičke emisije. Zahvaljujući tome, priključio sam se grupi tadašnjih pevača šlagera i zajedno smo za mesec dana proputovali celu Mađarsku u okviru koncertne turneje – tu su Milenković, Svetislav – rođen u Novom Sadu 1939. godine od oca Vitomira i majke Julijane. Za vreme Drugog svetskog rata Nemci su ga kao malog odveli u Nemačku, a po završetku rata, preko Međunarodnog Crvenog krsta kao dete žrtava fašizma pre- bačen je u Mađarsku kod majčinih roditelja u Kiškereš, gde se i ško- lovao i maturirao 1957. godine, i tada, opet preko Međunarodnog Crvenog krsta, saznaje da su mu roditelji živi i kao repatrirac vraća se kući u Jugoslaviju. Na raspisa- nom konkursu u oktobru 1958. godine primljen je kao spiker na mađarskom jeziku u RNS, gde je za provedenih deset godina izra- stao u vrhunskog spikera-voditelja i novinara-reportera. Januara 1968. prebačen je za spikera-novi- nara u tada formiranu mađarsku redakciju TV Beograd koja je sva- kodnevno pripremala informativ- no-političke emisije iz beograd- skog studija. Po osnivanju TV Novi Sad 1972. godine prelazi u ovu novu stanicu i u Redakciji informativno-političkog programa brzo postaje voditelj-reporter i izveštač s različitih manifestacija, kao i autor dokumentarnih prilo- ga. Na kraju karijere bio je pomoć- nik glavnog urednika IP RTV za manjinske redakcije. Krajem 2000. otišao u penziju. MILENKOVIĆ, SVETISLAV ALFA I OMEGA ZA VODITELJE 110

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

bili Mira Stepanović Gubik, Mirjana Boroš i Ištvan Boroš, Bogdan Dimitrijević kvintet (članovi: Josip Lorbek, klavir, Petar Bahun, gitara, Trivo Petrović, bubnjevi, Jovan Adamov, kontrabas, i tadašnji voditelj grupe Bogdan Dimitrijević Džimi, alt-saksofonista). U 18 velikih mađarskih gradova i, naravno, u Budimpešti održali smo koncerte, a samo u sveča- noj sali Muzičke akademije u Budimpešti održali smo čak tri, na kojima su, pored naših umetnika, nastupali i tadašnji naj- poznatiji mađarski pevači, kao što su bračni par Marta Zarai i Janoš Vamoši, te dobitnica zlatne ploče Kiri Ambruš. Posle tih predivnih koncerata, kojima smo svaki put punili dvoranu, pri- ređen je počasni prijem u jugoslovenskoj ambasadi kojem su prisustvovali i članovi mađarske državne uredničke kancelari- je, koja je organizovala celu turneju. U opuštenoj atmosferi pristupio mi je Pal Kesler, direktor državne kancelarije, i pitao me: „Kako je moguće da, pošto po vašem imenu i prezimenu zaključujem da niste Mađar, ipak odlično baratate mađarskim jezikom?“, na šta sam ja, bez razmišljanja, odgovorio: „Znate, kod nas u Vojvodini imamo dvojezičnu nastavu u osnovnoj školi, i ja sam, hteo – ne hteo, naučio mađarski“. Usledila je zapanjujuća, mrtva tišina u razgovoru i to je primetio Ištvan Boroš, koji je pokušao da spase što se spasti može: „Nemojte ništa verovati Sveti što kaže. On voli da se šali. Reč je o tome da od malih nogu živi ovde u Mađarskoj i tek se pre nekoliko godina vratio kući roditeljima u Jugoslaviju. Otud njegovo znanje mađarskog.“ Jako sam ponosan, i biću dok sam živ, na to da sam 1. januara 1968. godine u mađarskoj emisiji koju je pokrenula Televizija Beograd bio prvi spiker koji je na mađarskom poz- dravio drage gledaoce. Posle godina provedenih na Radiju pre- šao sam na Televiziju, i radio i učio profesiju i potrebne cake, s istim elanom i predanošću kao i u početku na Radiju. Pet godina trajao je rad paralelno u Beogradu i Novom Sadu sve dok nije sagrađena predivna zgrada Televizije, koja sad na Mišeluku leži u ruševinama. Osećam da sam za tih pet godina uspeo da se promenim u skladu s novim profilom najmlađeg medija. I dan-danas mislim da je radio elementarna škola za televiziju. Ko je uspeo da ovlada sigurnošću reči pred mikro- fonom i ko je govorom uvek nastojao da prenese suštinu, vrlo lako može da savlada tremu od kamera, reflektora i gužve u pozadini, kao i stegnutost, i da lako, tečno komunicira s gle- daocem. To je alfa i omega za voditelje, reportere, komentato- re koji rade na televiziji, bili oni u političkim, zabavnim ili dokumentarnim emisijama ili u sportskim prenosima. Ta for- 111 Od 1974. do 1978. bio je zamenik predsednika Radničkog saveta RNS, a od 1990. do 1994. član UO RTV Novi Sad. Jedan mandat bio je potpredsednik Informativnog saveta Skupštine Vojvodine. Nagrade i priznanja: nosilac je Ordena rada, dobitnik Godišnje nagrade za životno delo RTV Beograd, nagrade „Svetozar Mar- ković” DNV i Zlatne plakete RTV Novi Sad.

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

mula je i danas aktuelna jer gledalac prebaci na drugi kanal u momentu kad primeti lažnu intonaciju ili prepozna nesigurnost ili pametovanje. O svemu tome pripremam novu knjigu koja će nositi naslov „Surfovanje na suvom“ i u njoj ću još detaljnije pisati o tome. KKada pišete o „starim dobrim vremenima“, naj- veća opasnost je da, povučeni lepim sećanjima, nesvesno pokušate da dokažete kako su u vaše vreme svi bili lepi i pametni, za razliku od ovih danas... U ovom tekstu nema takve namere i neće biti toga. Biće to samo još jedno svedočenje o danima kakvi su bili i kakvi se iz očiglednih razloga ne mogu ponoviti. Kad god se sećanje vrati u te dane, prva misao mi je da smo mi zaista voleli svoj posao. Nije bilo ništa neobično da neko ko je, recimo, na godišnjem odmoru, a nije nikud otpu- tovao, svakodnevno nađe razlog da svrati u redakciju, a da se onaj ko je negde daleko, obavezno ponudi da za jutarnji ili neki drugi program podnese raport s mora ili planine, gde se već zatekao. Bez patetike, imao sam ljudsku i profesionalnu sreću da radim u lepo doba. Bilo je to vreme snažnog zamaha i pro- speriteta Vojvodine, pa time i RTV Novi Sad. Pretplata je osta- jala nama u celokupnom iznosu, procenat naplate dostizao je neverovatnih 97 odsto. Sve to ulagano je i u tehniku i u ljude. Putovali smo, videli mnogo, saznavali još više. Tek sada mi je potpuno jasna izjava tadašnjeg generalnog direktora Slobodana Budakova, data pre nekoliko godina povodom jubileja Radija: „Moj zadatak bio je da stvorim ambijent u kojem će zadovolj- ni ljudi praviti dobar program“. Kako znati da zaista pravite dobar program? Posto- jala je u to vreme jedna izuzetna manifestacija zvaničnog nazi- va „Nedelja radija“, koja se svakog proleća održavala na Ohri- Milivojev, Pavle – rođen 1948. godine u Apatinu. Završio srednju i višu elektrotehničku školu u Novom Sadu i Subotici, diplomi- rao novinarstvo na Fakultetu poli- tičkih nauka u Zagrebu. Novinarsku karijeru počeo u ekipi koja je 1970. godine osnovala Radio Apatin, odakle 1975. prelazi u Radio Novi Sad. Najveći deo vremena proveo je u Redakciji za selo i kao urednik i voditelj cen- tralnih informativno-političkih emisija. Afirmisao se i kao repor- ter i izveštač sa svih tadašnjih važ- nih skupova, što mu je donelo četiri godišnje nagrade Radio-tele- vizije Novi Sad za autorske napise i Plaketu s poveljom za ukupan doprinos razvoju kuće. Dobitnik je i „Ohridske nagrade“ za najbo- ljeg voditelja-urednika večernjeg Dnevnika. Osuda populističkog divljanja Slobodana Miloševića i objektivno izveštavanje s „mitinga istine“ nisu mu zaboravljeni pa je posle dugo- trajnog profesionalnog šikaniranja, 1991. godine napustio redakciju i preuzeo dužnost generalnog di- rektora „Zvezda filma“. MILIVOJEV, PAVLE BILJANA PLATNO BELEŠE 112

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

du. U toj sedmici, kako se to tada govorilo, matične kuće donosile su ono najbolje što su proizvele na međusobno nadmetanje u svim mogućim kategorijama i radijskim žanro- vima. Bila je to i prilika da se prodube veze, dogovori nova saradnja, sklope trajna prijateljstva, ali i da se nauči od drugih. Mada je spolja sve izgledalo idilično, borba je bila žestoka i bespoštedna, a titula „ohridskog pobednika“ značila je mnogo u prestižu i karijeri i pojedincima i stanicama iz kojih su dolazili. Zato i ne mogu da zaboravim ponos s kojim smo odlazili na javno slušanje humorističkih emisija Veljka Šijakova ili Anđelka Erdeljanina, emisija za selo Emila Damjanovića, bravura naše muzičke redakcije. Ipak, u to vreme informativ- ni program je smatran krunom svega, takmičenje centralnih informativnih emisija privlačilo je posebnu pažnju, pobednici u tim kategorijama donosili su svojim redakcijama nezvaničnu titulu ukupnog pobednika. Sklop nekih srećnih zvezda okupio je tada u Informativnoj redakciji udarnu četvorku, od koje su dvojica, nažalost, odavno samo u našim sećanjima. Prvi je otišao tihi i nenametljivi čovek baršunastog glasa Vlada Stefanović, a za njim i boem i intelektualac Drago Čerović. Živi smo Miroslav Bondžić i ja, obojica u penziji, svaki sa svojom životnom i pro- fesionalnom pričom. Bondža i danas redovno igra preferans sa Živoradom Markovićem, tadašnjim urednikom Informa- tivnog programa, čija nam je podrška mnogo značila. Kako je samo godilo našoj sujeti kada bismo čuli da se uoči takmičarske nedelje glavni i odgovorni urednik Radio Beograda Milutin Milenković povukao s najbližim saradnici- ma u Titovu vilu na Zlatiboru sa samo jednim zadatkom – raz- raditi strategiju kako pobediti Radio Novi Sad. Ili kada, posle Ohrida, jedina tema kolegijuma Radio Zagreba bude analiza uzroka zbog kojih, finansijski i kadrovski neuporedivo slabiji Novi Sad, pravi bolje i uspešnije emisije. Nikada se nije dogodilo da se vratimo praznih ruku, a naknadna proslava u čuvenoj kućici na Ribarskom ostrvu (koju je neko, iz samo njemu znanih razloga, otpisao iz vlasni- štva RTV), bila je uvek priča za sebe. Dani na Ohridu ili u Strugi, gde je već ko obezbedio smeštaj, bili su uglavnom podeljeni na dva dela. Prvi je bio posvećen slušanju emisija i navijanju za svoje, a drugi, pa bože moj, živi smo ljudi, pretvarao se u velike sedeljke, s obaveznim međusobnim posetama i dokazivanjima ko ume bolje da ispe- če jagnje i slično. Ipak, jedno proleće posebno pamtim. 113 Iz „Zvezda filma“ prelazi za savet- nika generalnog direktora „Dnev- nik holdinga“, odakle se posle dve godine vraća u Radio Novi Sad kao direktor. Jedan od prvih pote- za bio mu je da posle 16 godina zaustavi praksu prenošenja „No- vosti dana“ Radio Beograda i Radio Novom Sadu vrati njegovu centralnu informativno-političku emisiju „Novosti“, po kojoj je redakcija uvek bila prepoznatljiva. U penziji je od 1. marta 2011. godine, ali se i dalje bavi novina- rstvom. Između ostalog, stalni je član redakcije „Vojvođanskog magazina“ i član Programskog odbora Radio-televizije Vojvodine.

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Te godine „oteo“ sam iz Studija M još vruć snimak pesme „Ljubio sam snašu na salašu“ vojvođanskog šereta u usponu Đorđa Balaševića. Za neupućene, Đole je u toj pesmi zalutao na neki salaš, gde je ljubio snašu koja je imala brkatog muža, ali je poenta bila u tome da su se „od tog doba u vasioni dogodile mnoge neverovatne poja- ve“. I onda bi Majstor počeo da zafrkava sve redom po republikama i pokrajinama, što je u ono vreme bilo prilično neobično, ali na njega niko nije mogao da se naljuti. Kada je na Ohridu pukao glas da imamo taj snimak, počele su celovečernje sedeljke u Stopanskoj banci, gde smo bili smešteni, pesma je puštana desetinama puta, a delegacije drugih radio-stanica posebno su se najavljivale da bismo im obezbedili mesto. Delovi pesme naročito su prepričavani, i bez obzira na bolne žaoke, niko to nije uzimao za zlo. Naprotiv. Zdravice u čast Panonskog mornara otišle su dotle da nam je jedne večeri šank zatvoren u deset sati. Konobar nam je na pitanje zašto, jesmo li ga nešto naljutili, odgovorio jednostavno: „Ma ne, samo ste sve popili“. Jedne večeri, pri kraju, došla je i delegacija Radio Prištine. Pozdravili smo se, a oni su seli za izdvojen sto blizu zvučnika i pažljivo odslušali Đoletove kalambure. Platili su svoje piće i bez reči i pozdrava ustali i otišli. Prvi put tada osetio sam neki prohladni vetar s jezera na kojem Biljana platno beleše i prvi nagoveštaj sumornih vre- mena koja dolaze. Vremena u kojima više neće moći da bude „Ohridske nedelje“, dru- ženja i poštovanja. U kojima ćemo se postaviti jedni naspram drugih, ali stvarno. To, međutim, pripada nekim drugim sećanjima. RRadni vek započeo sam na izvođenju programa u Radio Novom Sadu i nakon godinu dana otišao u vojsku, gde sam završio Vojnu tehničku školu veze rezervnih oficira u Ljubljani. Posle vojske prešao sam u VF laboratoriju, a odatle na predajnik Venac na mesto tehničara smene. Učestvovao sam na poslovima izgradnje UKT mreže odnosno na montaži predajnika Nera. U desetogodišnjem radu na pre- dajniku Venac stekao sam znanje i iskustva iz oblasti emisione tehnike. Formiranjem Televizije u izgradnji prešao sam u odeljenje TV/FM održavanje i razvoj, gde sam prošao obuku Milosavljević, Borivoje – rođen u Senti 1940. Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj“ završio u No- vom Sadu, kao i školu za KV i VKV radnike struke radio-meha- ničar u Školskom centru „Mihajlo Pupin“. Zaposlio se u RNS 1962. i ceo radni vek proveo u RTNS – Predajnici i veze radeći na mestima tehničara, glavnog tehničara TV/FM održavanja i razvoja, rukovodioca objekta Subotica itd. do odlaska u penziju 2001. godine. MILOSAVLJEVIĆ, BORIVOJE POSAO I HOBI 114

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

iz TV emisione tehnike, kao i obuku za montažu i održavanje TV predajnika kod proiz- vođača TV predajnika „Gates“ u SAD. Ovde moram istaći velike zasluge dipl. inž. Radeta Šakića u projektovanju mreže, rukovođenju odeljenjem TV/FM, obuci zaposle- nih, kao i u usavršavanju, organizovanju samoobuke tehničara u odeljenu TV/FM i u obuci tehničara u smenama na objektima. Po zakonu o udruženom radu, sa dipl. inž. Janošem Davidom, Milenkom Mirosavljevićem, Franjom Horvatom, Zvonkom Vrepcem i drugima aktivno sam radio na formiranju OOUR-a Predajnici i veze i bio prvi predsednik saveta OUR-a PiV. Radnički savet OUR-a PiV aktivno je radio na donošenju zakonskih akata OUR-a, planova rada kao i kontroli izvršavanja planova i zadataka. Kroz taj rad dopri- neli smo tome da je TV mreža krenula na vreme i omogućili emitovanje TV programa sa objekata Venac i Subotica. Razvojem tehnologije nastala je potreba za emitovanjem stereo radijskog pro- grama sa objekta Venac. Postojeća oprema predajnika Nera nije bila kvalitetna, tako da prvi pokušaj emitovanja stereofonije nije uspeo. Na sajmu elektronike u Švajcarskoj uočili smo tranzistorizovane pobudne ste- pene i stereo-kodere nove generacije firme „Telefunken“, zatražili ponudu za tri seta i po povratku s puta doneli odluku o nabavci te opreme. Opremu smo ugradili u dva pre- dajnika Nera na Vencu. Na frekvencijama 87,7 MHz i 90,5 MHz počeli smo emitovati tehnički najkvalitetniji stereo-program Radio Novog Sada. Donesena je odluka o gradnji objekta Venac, kao i odluka o gradnji objekta Subotica na lokaciji TV/FM objekta RTS Beograd pored postojeće zgrade. Te poslove vodio je građevinski sektor RTV Novi Sad. Konstatovano je da novi objekat na Vencu ne može biti u celini završen na vreme. Napravljen je stub sa antenskim sistemom, odlučeno je da se TV predajnik sa opremom montira u postojećoj zgradi koja je građevinski prilagođena tehnološkim potrebama. Gradnju TV mreže vodio je Rade Šakić, neposredne radove na mašinskim poslovima Svetislav Marinković, energetiku je vodio dipl. inž. Miloje Vukadinović, RR veze dipl. inž. Miodrag Šarac, a neposrednu montažu elektronske opreme TV predajni- ka i nadgledanje na Vencu vodio je Borivoje Milosavljević, dok je u Subotici to radio Janoš Šumaher. TV predajnik na Vencu montiran je u prizemlju postojeće zgrade, u Sali za sastanke, koja je bila prilagođena novoj nameni. Montaža je izvedena tako da je omo- gućila kvalitetan rad TV opreme, a stvoreni su i odgovarajući uslovi za boravak tehni- čkog osoblja. Taj predajnik emitovao je TV program Televizije Novi Sad na 41. kanalu, a kasnije na 48. kanalu NS plus sve do bombardovanja, kad ga je uništio NATO s celim objektom. TV predajnik sa objekta Venac svečano je pustio u rad tadašnji gradonačelnik Novog Sada Jovan Dejanović. Novi objekat RTV predajnika u Subotici, u dogovoru sa RTV Beograd, izgra- đen je na istom mestu pored postojeće zgrade, tako da je korišćen zajednički antenski stub visine 200 metara, kao i neke netehnološke instalacije. RTV Novi Sad je na vrhu stuba postavio novu antenu coel visoku 18 metara, tako da je nova visina stuba bila 220 metara. Tu je montiran TV predajnik snage 40 kW, 115

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

trafostanica od 600 kVA, agregat od 400 kVA, mikrotalasne veze i ostale tehnološke instalacije i pokrenuto je emitovanje programa Televizije Novi Sad. RTV Beograd prenela je u vlasništvo RTV Novom Sadu svoj deo objekta Subotica, kao i objekat u Bačkoj Topoli, svu opremu i instalacije, sem intervizijske veze. Od RTV Beograd nasleđena su dva BHG FM predajnika, dobijena iz ratne reparacije, TV predajnik simens 5/0,5 kW, koji je nastavio da emituje prvi program TV Beograd na kanalu 5. Sva oprema bila je izraubovana i dotrajala i morala se hitno zameniti novom. Do 1978. godine građevinskim zahvatom objedinjene su obe zgrade u jednu tehnološku celinu i novim rasporedom opreme stvoreni kvalitetni uslovi za opremu i posadu. Novonabavljeni TV predajnik simens 5/0,5 kW montiran je u TV sali, a nešto kasnije do njega je preseljen stari simens i osposobljen da radi kao rezervni predajnik. Tako je postignuto kvalitetno pokrivanje severne Bačke prvim programom TV Beograd i stvoreni su preduslovi da se izvrši rekonstrukcija stare beogradske sale i pripremi za montažu dva FM predajnika od 10 kW, kao i oprema dopunskih korisnika. Godine 1985. renoviran je FM antenski sistem i rekonstruisani predajnici Nera i montirani na objektu Subotica. Razvojem i gradnjom napravljeni su uređaji za audio-distribuciju, jedinice za merenje snage, uređaji za kontrolu i alarme i objekat je doveden u savršeno tehnološko stanje. Netehnološke instalacije su obnovljene tako da su stvoreni uslovi za bezbedno i tehnički kvalitetno emitovanje radio i TV programa. Stvoreni su uslovi za udoban i kvalitetan rad zaposlenog osoblja. Nakon 1985. godine radio sam sa smenom objekta Subotica na formiranju i izgradnji kontrolne sobe, koja je omogućila upravljanje i nadgledanje svih tehnoloških i netehnoloških instalacija s komandnog pulta. Preko telefonskog kanala stvorena je mogućnost komandovanja i nadgledanja radio-relejne stanice u Bačkoj Topoli. U emi- sionoj tehnici Novi Sad prvi smo stvorili uslove i izgradili centralno upravljanje i kon- trolu celog objekta Subotica i Bačka Topola iz jednog centra. Stvorili smo uslove za uvo- đenje kompjuterskog upravljanja i nadgledanja opremom i ostalih instalacija. S pripajanjem Predajnika i veza Novi Sad emisionoj tehnici RTS Beograd, novo rukovodstvo ETIV-a Beograd konstatovalo je da nisam podoban (autonomaš – i danas ne znam šta to znači) da vodim taj objekat i smenilo me. Na moje pitanje zašto me smenjuju dobio sam demokratski odgovor – zato, iako je i po njihovoj oceni iza mog rada stajao kvalitetan objekat. Prebačen sam u radnu grupu za automatizaciju koja je formirana u Novom Sadu u sastavu Rade Šakić, Borivoje Milosavljević, Aca Kostić i Sima Zeljković. Ona je napravila opremu za komandovanje i nadgledanje opreme na Crvenom čotu, izgradila kontrolnu sobu Čota, svela sve parametre i komande na jedno mesto i započela razgovore sa Institutom „Mihajlo Pupin“ o ponudi kompjuterske opreme za taj objekat. Izradili smo opremu i montirali je na objektu Jastrebac i Tupižnica i dokazali da znamo da radimo i gradimo, a da nam zanimanje nije nacional- nost i nacionalizam. Došla je i 1999. godina, godina NATO bombardovanja, srušeni su objekti Venac, Subotica, zgrada Televizije Novi Sad, Crveni čot, Vršac itd. Porušeni su svi objekti na kojima sam radio. NATO nam je porušio sve emisione kapacitete, ali Radio i TV Novi Sad nisu ostali gluvi i slepi. Okupili smo dobrovoljnu grupu u kojoj su radi- 116

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

li Ranko Dmitrović, Rajko Ciganović, Borivoje Milosavljević, Vid Marjanović, Aca Kostić, Radović i Sima Zeljković. Dan nakon rušenja Venca, sa zgrade „Agrovoj- vodone“ u Novom Sadu, na frekvenciji 87,7 MHz i 90,5 MHz čuo se glas naših spike- ra, na svim jezicima: „Ovde Radio Novi Sad“. Dva dana kasnije proradio je program Televizije Novi Sad na kanalu 41. Osposobili smo lokaciju na Petrovaradinskoj tvrđavi, montirali antene i opremu i pokrili Novi Sad mnogo kvalitetnijim signalom Radio i Televizije Novi Sad. Ti predajnici radili su tokom celog bombardovanja, a i posle toga sve dok nismo osposobili Venac da ponovo proradi. Za vreme bombardovanja radili smo dobrovoljno, izlazili na objekte i onda kad su avioni po njima bacali bombe. Putni nalog nam je bio potpisivan dan nakon povratka! Znali smo da je opasno. Iz mog stana radila je jedna od upravnih stanica radio-amaterske mreže za obaveštavanje, moji sinovi Dejan i Boško su nas i dežurne smene obaveštavali o naletu aviona i raketa i tako čuvali naše živote. Jednog dana bilo nas je dosta na Vencu kad su javili da iz pravca Mađarske ide avion, nastalo je bežanje, avion je bacio bombu na objekat Venac, ali na našu sreću, niko nije nastradao, sačuvali su nam živote. Kad se završilo bombardovanje, raščistili smo deo ruševine Venca u saradnji sa smenom objekta. U toj ruševini osposobili smo antenski sistem s kablom, od delova stare opreme sklopili predajnike i uređaje i ubrzo počeli emitovanje radio i TV progra- ma. Sa objekta Venac emitovan je program Radio Novog Sada na 87,7 MHz i 90,5 MHz, Televizije Novi Sad na kanalu 41, Prvi i Drugi program Radio Beograda, Drugi program TV Beograd, TV Pink, Košava itd. Malo izmenjen objekat radi i danas, 2012. godine, nažalost. Osvrnuvši se na prošlost, mogu reći da sam radni vek proveo lepo, radeći posao koji sam voleo, koji mi je bio hobi. Voleo sam da idem na posao, bilo mi je zado- voljstvo da radim i postižem rezultate od kojih se neki mogu videti i danas u pogonima Emisione tehnike i veza. 117

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

KKad sam se 1960. godine zaposlio u Radio No- vom Sadu, Radio je imao četiri osnovne delat- nosti: novinarsko-informativnu, muzičko-zabavnu, zajedničko- -administrativnu i tehničku delatnost. Tehnička delatnost imala je sledeće grupe: Predajnici (emisiona tehnika), Studijska tehnika i Mehanička radionica (električari, bravari, strugari, zidari, stolari, limari...). Radionica je obavljala poslove za potrebe Predajnika i Studijske tehnike. U sastavu Predajnika nalazila se takozvana Laboratorija. U njoj su se proizvodili novi emisioni uređaji i održavali postojeći emisioni objekti (predajnik u Kaćkom ritu, emisioni uređaji u UKT kabini i predajnik 90,5 MHz na Crvenom čotu). Meni su dodelili poslove u Laboratoriji. Te 1960. godine direktor Tehnike bio je Bogdan Cvijanović, vrlo sposoban organizator poslova. Poslove Emisione tehnike vodio je inž. Ivan Đukić, a poslove Studijske tehnike inž. Vasa Dimić. Radio Novi Sad u to vreme finansijski nije baš naj- bolje stajao te smo bili prinuđeni da sopstvenim snagama gra- dimo nove emisione uređaje. Učestvujem na izgradnji i montaži srednjetalasnog predajnika snage 5 kW za emitovanje Drugog programa Radio Novog Sada na srpskom jeziku koji je montiran na Kaćkom ritu. Zatim gradimo i montiramo jedan 1 kW srednjetalasni predajnik za Radio Ohrid. Takođe pravimo oko 15 srednjetala- snih i UKT predajnika snage 50 W za Radio Zagreb i Radio Ljubljanu. Gradimo 6 kW srednjetalasni predajnik za Radio Beograd i montiramo ga u Krnjači. Za potrebe emitovanja programa RNS na ultrakrat- kim talasima na Iriškom vencu je 1960. godine podignuta zgra- da za smeštaj UKT uređaja i prateće opreme. Sopstvenim sna- gama dižemo čelični antenski stub, montiramo antenske i emi- sione uređaje koje smo preneli s Crvenog čota, pravimo i mon- tiramo UKT predajnik snage 1 kW za emitovanje programa na Mirosavljević, Milenko Mića – rođen 1934. u Subotištu, Opština Pećinci. Tokom boravka u Zrenja- ninu postaje član kluba radio-ama- tera, 1953. završava Elektrotehni- čku školu „Nikola Tesla“ u Beogradu – radio-odsek. Sledi Škola rezervnih oficira i prvo zaposlenje na vojnom aerodromu u Batajnici. U Novi Sad prelazi 1956. u vojnu radionicu, a 1960. zapošljava se u Radio Novom Sadu na mestu radio-tehničara. Do kraja radnog veka obavlja niz poslova u RTNS – Predajnici i veze, do penzionisanja 1995. MIROSAVLJEVIĆ, MILENKO MIĆA ZAPLAKAO SAM, NIJE ME BILO STID 118

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

srpskom jeziku. Naglašavam da smo sve ovo radili sopstvenim snagama s inženjerima, tehničarima i majstorima iz Laboratorije i mehaničke radionice. Organizuje se dežurstvo na objektu Venac s dva tehničara u svakoj od četiri smene. Smena je u početku (usled otežanog prevoza) trajala sedam dana. Kada je orga- nizovan redovan prevoz, smena je trajala tri dana. Opredelio sam se za smenski rad na ovom objektu i to mi je i odobreno. Ovaj posao obavljao sam od 1961. do 1971. godine. Zvanično, emitovanje na UKT s objek- ta Venac započelo je sredinom 1961. godine na 90,5 MHz – program na jezicima narod- nosti i na 87,7 MHz – program na srpskom jeziku. U početku emitovanja prenos modulacije za oba programa obavljao se preko tzv. bal prijemnika, a predajnici snage 50 W bili su u UKT kabini na zgradi Radio Novog Sada. Kupovinom mikrotalasnih veza marke GTE (Mareli) iz Italije ostvaren je kvalite- tan prenos modulacije na trasi UKT kabina na zgradi Radija – objekat Venac – srednje- talasni predajnik u Srbobranu. U ovom periodu za UKT objekat Venac kupljena su dva nova UKT predaj- nika snage 10 kW (NERA uz Norveške). Uređaji su montirani u novoizgrađenu pro- storiju pored postojeće zgrade. Montažu su izveli tehničari u smeni uz pomoć radnika mehaničke radionice. Sve pomenute radove na ovom novoizgrađenom objektu – od početka mon- taže do puštanja u pogon (emitovanje) – obavili smo sopstvenim snagama. Organizaciju i rukovođenje poslovima obavljao je inž. David Janoš, a zatim je rukovodio poslovima izgradnje i montaže novog srednjetalasnog predajnika u Srbobranu. Odlukom Radničkog saveta Radio Novog Sada februara 1971. godine orga- nizuje se Televizija Novi Sad kao samostalna radna jedinica u izgradnji. Za rukovodio- ca je postavljen Slobodan Budakov. Stvaraju se dve tehnološke celine: programsko-stu- dijska i emisiona celina. Za organizovanje rada Studijske tehnike Televizije određen je inž. Branko Ostojić. Tada se pri emisionoj celini organizuju sledeće radne jedinice: Emisiona – pre- dajna tehnika i Tehnika veza. U stvari, ovo je bio početak organizovanja samostalne jedinice – Predajnici i veze ili kasnije Emisiona tehnika i veze. Organizovanje rada Emisione tehnike i Tehnike veza kao jedinstvene celine dodeljeno je inž. Davidu Janošu, organizovanje poslova Emitovanje TV programa i programa radija na UKT inž. Radetu Šakiću, a organizovanje poslova Tehnike veza inž. Miodragu Šarcu. Za organizovanje poslova emitovanja na srednjim talasima Radio Novog Sada bio je zadužen inž. Rastko Jurišin. Te 1971. godine određen sam da obavljam poslove u Tehnici veza. Pošto sam prestao da radim na objektu Venac, priključujem se poslovima na montaži Tehnike veza. U početku radim na održavanju postojećih uređaja mikrotalasnih veza, da bi me kasni- je, kad su kupljeni novi mikrotalasni uređaji „teletra“ iz Italije, uputili na mesec dana u Milano radi obuke i prijema pomenutih uređaja. Po dolasku novih mikrotalasnih uređa- ja učestvujem u montaži na objektu Venac i montaži uređaja na Terminalu veza koji je smešten u novoj zgradi Televizije na Mišeluku. Nakon završene montaže postavljen sam za rukovodioca Terminala. Moj zadatak bilo je održavanje uređaja, montaža novih 119

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

tehnologija i organizacija dežurstva u smeni. Ove poslove obavljao sam sve do odlaska u penziju 5. oktobra 1995. godine. U proleće 1999. godine u našu državu doleteo je „Milosrdni anđeo“. Imao je čelična krila ispod kojih su bile teške bombe i rakete. Milosrdno ih je „poklanjao“ objek- tima Radio-televizije. Za samo 72 dana nemilosrdno je uništio radio i televizijske objek- te na Iriškom vencu, Vršačkom bregu, Crvenom selu kod Subotice i srednjetalasni pre- dajnik u Srbobranu. Posebno je teško oštećena zgrada Televizije na Mišeluku, uništena je sva postojeća tehnologija kao i novinarsko-administrativne prostorije. Srednjetalasni predajnik u Orlovatu nije bio oštećen, verovatno nisu znali za njega. Betonski stub na Vencu je izdržao, ostao je uspravan, ali prilično oštećen. Sve što smo gradili godinama „milosrdno“ je uništeno za dva meseca. Posebno želim da istaknem ulogu radio-amatera u nesreći koja nas je tada pogodila. Odmah na početku agresije aktivno su se uključili putem radio-mreže, najav- ljivali su nalete „anđela“, bili su oči i uši za našu odbranu i za posade na našim predaj- nim objektima. Radili su na kratkim i ultrakratkim talasima na amaterskim frekvencija- ma. Kao aktivni radio-amater uključio sam se u tu aktivnost, svakom objektu Radio-televizije dali smo amaterske prenosne i ručne uređaje na UKT talasima. Dežurni na objektima pažljivo su slušali amatersku mrežu preko koje su najavljivani naleti nepri- jateljskih aviona. To je spaslo njihove živote jer su se sklanjali iz zgrada kada su radio- amateri najavljivali nalete aviona. Nažalost, zgrade i uređaji su uništeni. Radio-amateri su za ovu aktivnost dobili mnogobrojna priznanja od države i Vojske. Naša ustanova je emitovala polusatnu emisiju posvećenu njihovoj aktivnosti. Imao sam mogućnost, takoreći privilegiju da se u to nesrećno vreme krećem po gradu i okolini, što sam iskoristio da pređem čamcem preko Dunava nakon rušenja TV objek- ta na Mišeluku. Prizor je bio stravičan – sav onaj rad i vreme uloženo u montaži ure- đaja na terminalu otišli su u nepovrat jer je u trenutku sve bilo uništeno! Zaplakao sam, nije me bilo stid. 120

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

SSredinom 60-ih godina u našem kraju bilo je veoma malo automobila, a ni putevi nisu baš bili najbolji, izuzev možda onih sto kilometara međunarodnog puta E-5 između Novog Sada i Subotice. Tada je naš Radio dobio jedan ogroman ford karavan svetlozelene boje, pravu američku drumsku krstaricu. Naravno, nije mogao svako sesti u njega, a vozačima je bila čast i privilegija voziti ovaj zaista reprezentativni auto. Mogli su ga koristiti i novinari i urednici ako su putovali na značajnije događaje. Kada bismo stigli u neko selo ili gradić, naš zeleni ford zaustavljao bi saobraćaj. Policajci bi bili ubeđeni da je sti- gao neki značajni političar ili partijski rukovodilac, odmah bi počeli regulisati saobraćaj kako bi obezbedili slobodan i nesmetani prolaz zelenom fordu. Kada bismo negde parkirali, morali smo nekog angažovati da drži na odstojanju radoznalu decu koja nisu samo gledala nego i pipkala auto. Jednom prili- kom bili smo u Bogojevu na ručku u poznatoj ribljoj čardi na Dunavu. Dok se čorba krčkala u kotliću, jedan kolega je odlu- čio da ode u obližnje romsko naselje i napravi autentičnu, fol- klornu reportažu za emisiju „Selo“. Velikim zelenim fordom odvezao se na lice mesta, a posle nekih sat vremena ugledali smo sledeći prizor: približavao nam se ogroman oblak praši- ne, u njemu 15–20 romskih mališana, zatim naš zeleni ford, a iza njega još desetak malih Roma u laganom kasu. Kada su sti- gli pred čardu, za jedno pivo najmili smo dva mladića da nam čuvaju auto od radoznale dece, a mi smo se bacili na riblju čorbu. Šezdesetih godina krenuli smo na svečano otvaranje pančevačke „Azotare“ našim zelenim fordom. Fabriku je otvorio poznati političar, što je predstavljalo još jednu pobedu radničke klase i socijalizma. Kao i obično kad stižu značajni gosti, i ovoga puta sat-dva ranije saobraćaj je bio blokiran između Beograda i Pančeva. Decu, radnike i građane sa zasta- vicama i cvećem postrojili su kraj puta. Stigli smo jedva pola 121 Nađ, Nandor – rođen u Guna- rošu kraj Bačke Topole 1937. S učiteljskom diplomom iz Subotice došao u Radio Novi Sad 1958. godine, a posle odsluženja vojnog roka stalno zaposlen u RNS, bez prekida od 1960. Radio mu je prvo i jedino radno mesto, odakle je oti- šao i u penziju. Počeo je u Sport- skoj redakciji, nastavio u Redakciji za selo, bio skupštinski izveštač, vodio emisiju za naše gastarbajtere, a posle raspada Jugoslavije pisao beleške o aktuelnim događajima. Od 1972. do danas vodio emisiju za automobiliste, 40 godina bez prekida, godišnje po 52 emisije pomnoženo sa 40... Odlaskom u penziju (2012) njegova aktivnost u RNS nije prestala. I dalje radi isto što i dosad: nedeljno tri rubrike, mesečno 12. Kao najvažniju doživ- ljava činjenicu da je u Radio No- vom Sadu proveo 52 godine. NAĐ, NANDOR ZELENI FORD

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

sata pre svečanog otvaranja, ali milicajci su nas propustili. Videvši veliki zeleni ford, opravdano su pomislili da u njemu sede zvaničnici. Na njih je verovatno uticala i žuta novinarska pres-tabla. Pančevački put već je bio prazan, bez saobraćaja, pa smo nesmetano grabili prema gradu. Kada smo stigli u Pančevo, nestrpljiva deca i građani, videvši naš auto, počeli su da kliču, aplaudiraju, mahali su zastavama i bacali cveće ispred auta. Naš pokojni kolega Mirko Begović savršeno se snašao: sedeći na zadnjem sedištu, otvorio je prozor i dostojanstveno odmahivao okupljenoj masi koja je bacala cveće pred auto. Da ga nismo zadržali, verovatno bi presekao i svečanu vrpcu otvarajući novu „Azotaru“. NNekada je u Novom Sadu postojao Bermudski trougao. Tri kafane u koje je odlazio poseban novinarski svet. Bircaus „Joe“, „Orač“ i PK (Pozorišni klub). U njima je bilo dobrog društva u svako doba dana i noći. Ovih kafana više nema, opstao je jedino Džo, i to teško. Ovaj bircuz otvorio sam davne 1992. godine kada sam ostao bez posla kao trener u Sportskom društvu „Partizan“ jer je bivša vlast donela odluku da svako sportsko društvo mora smanjiti broj zaposlenih na 50 posto. Tako sam se odlučio da otvorim ovu uglednu kafančinu u zgradi Sokolskog doma i Pozorišta mladih. Ovde se okupljaju novina- ri, muzikanti, glumci... jer je na lokaciji koja svima odgovora. U blizini je Radio Novog Sada, što znači da najbolji tamburaši dolaze kod Džoa i nekoliko puta dnevno – pre probe, na pauzi i posle probe, da novinari iz Radija pre nego što odu u redak- ciju, svrate na po jednu, i da glumci pre i posle probe siđu u svoju drugu kuću. Nekad se zadrže i posle fajronta, a najlepše bude kada tamburaši uzmu instrumente i sviraju za dušu. Stari novinari pamte ovaj bircuz, a mlađi ga baš i ne znaju, ali se polako navikavaju. Najverniji gosti dobili su otpremnine, penzije, otkaze, već kako ko, ali ponekad svrate, sete se starih vremena, popričaju... Sto deset posto gostiju ove Novaković, Nikola Džo – rođen 1947. godine. Sportski trener i tre- ner gimnastike u organizovanoj rekreaciji do 1992. godine. Od tada osnivač bircuza „Joe“. A od 2001. godine i predsednik Udru- ženja „Tamburica Janike Balaža“. NOVAKOVIĆ, NIKOLA BIRCAUS KAO DESK 122

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ugledne kafančine stalni su gosti. Oni su ovde nekoliko puta na dan i zajedno sve pro- življamo: otkaze, razvode, svadbe, rođenja, zaposlenja (ovo, doduše, retko), ljubavnice i ljubavnike, penzije, daće... Sećam se raznih smicalica i šala na račun svih nas. To su bila lepa vremena. Tako smo jednom sportskom novinaru podigli bicikl na jarbol koji se nalazi ispred bircuza. On ga je, siroma’, tražio i tražio svuda po dvorištu i kafani, a nije se setio da pogleda u nebo. Prisećamo se i našeg prijatelja, glumca, koji je ostao dužan za 424 vinjaka, a to je samo ono što je popio pre podne. Posle podnevna piva nismo računali. On je, siroma’, umro, a njegov dug je ostao legenda. Ono najvrednije u bircuzu jesu ljudi koji dolaze. Stalni gosti imaju svoja mesta i ta mesta se čuvaju. Neki od njih imaju i nalepnice s imenima na šanku i zna se ko gde stoji (normalno, ako ne padne). Jedan novinar je zaspao za stolom. U jednom trenutku, njegovi drugovi su viknuli: „Karte na pregled!“ a on je počeo da se džepari i traži kartu. Mislio je da je u vozu i da je ušao kondukter. Svima nam je kasnije platio piće. Jedan ovdašnji pesnik napisao je sledeće stihove: Glumci i novinari slikari, tamburaši, advokati, bećari menadžeri, kontraši, pesnici, vizionari, kockari, autonomaši, elita i poneki klon sve to podnosi Džo!... A drugi je napisao: Otišli su mnogi gosti iz života, šta mogu sad stoje kod šanka Svetog Petra: Daj, brate, kao kod Džoa, jednu s nogu! Ovakvih priča je mnogo i biće ih dokle god bude bircuza i njegovih gostiju. Za ovih dvadeset godina svašta smo organizovali. Od takmičenja u malom fudbalu, pikadu, kuvanju riblje čorbe, pecanju... do večeri posvećenih Miki Antiću i Janiki Balažu. Njihov duh je stalno prisutan među nama. U sadejstvu s Janikim sabor- cima po tamburi, osnovali smo 2001. godine Udruženje „Tamburica Janike Balaža“. Ciljevi su nam bili da podignemo spomenik Janiki, da organizujemo međunarodni festi- val malih tamburaških orkestara pod nazivom „Bisernica Janike Balaža“, da osnujemo Janikinu školu tambure i doprinesemo da se ovaj instrument uvede na muzičke akade- mije. Za 11 godina uspeli smo da ostvarimo prva tri cilja, na šta smo ponosni jer sve radimo na volonterskoj osnovi i iz ljubavi prema Janiki i tamburi. Spomenik krasi Novi Sad, održano je 12 festivala uz dobru saradnju sa RTNS odnosno RTV, organizovano je pet likovnih kolonija na temu Janika, tambura i Dunav. Organizujemo brojne huma- nitarne koncerte za sve one kojima je pomoć potrebna. 123

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Znači, trajemo uprkos nedaćama, besparici, PDV-u... Znam da ako ne preži- vi ova kafana, neće ni mnogi gosti, neću ni ja. Nama je ovo kuća, mi smo svi velika porodica. Volimo što smo zabačeni i što nemamo ništa mesingano i veštačko. Imamo samo dušu koju štimujemo uz Mikine stihove i Janikine zvuke dokle god se ne popije poslednja domaća rakija iz Banoštora. Može i na crtu. KKada sam 1970. godine došla u Radio Novi Sad, nisam ni slutila da ću tu provesti najlepše godi- ne života kojih ću se uvek rado sećati. Moje prvo radno mesto bilo je u Fonoteci, gde sam se prvo upoznala s ljudima s programa a potom i s mnoštvom muzičkog materijala (gramofonskih ploča, traka, dokumentar- nog materijala), što mi je pomoglo u daljem radu. Pošto sam ispekla svoj prvi muzički hleb, ubrzo sam prešla u Muzičku redakciju. Prve emisije koje sam hranila muzikom bile su Veselo veče na mađarskom jeziku i Dramski program. Pokretanjem jedne od najpopularnijih emisija na RNS – Subotom sa vama, dobijam priliku radim s ekipom kao muzički urednik. Pošto su slušaoci odmah prihvatili emisiju, shvatam šta za radio znači timski rad i ekipa. Zato sam kasnije rado prihvatala sve nove timske izazove, kao što su bili Noćni program i Novogodišnji maraton. Za ovaj poslednji mi maratonci pri- preme smo počinjali još s jeseni, da bismo za novogodišnje praznike emitovali program bez prekida i po nekoliko dana. Trudila sam se da izbor muzike bude po ukusu slušalaca i da u pravom trenutku stvaramo štimung u domovima kao i među onima koji su za praznike radili poput nas. To se potvrđivalo svaki put, jer smo imali na stotine poziva slušalaca svih uzrasta, zanimanja... I to ne samo iz Vojvodine. U okviru emisije Subotom sa vama emitovali smo pri- spele kompozicije za Festival nove vojvođanske pesme Zlatna tamburica a slušaoci su birali najuspešnije koje su zatim izvođe- Novotni, Marija – Rođena u Zrenjaninu, 1946. godine. Viša škola, došla u RNS 1970. godine, radila u Fonoteci, zatim kao muzi- čki saradnik i kao muzički urednik do 2001. godine kada odlazi u penziju. NOVOTNI, MARIJA DRUGI DOM 124

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ne na finalnoj večeri. Bila sam izuzetno ponosna što sam prve dve godine bila u struč- nom žiriju ovog festivala. Kada je pokrenut novi zabavni i kontakt program Radio Stotka, kao muzički urednik opet sam se, na moju radost, našla u timu s mladim ljudima. Kao i ranijih godi- na, uvek mi je najveće priznanje bilo ogromno poverenje slušalaca budući da je i ovaj program gotovo od samog starta postao jedan od najslušanijih. Sve u svemu, Radio mi je bio drugi dom. Međuljudski odnosi bili su izvanre- dni, kolegijalnost veoma izražena, a meni kao i ostalima, važna je bila i ljubav prema bojama tima kojima smo pripadali. Kada sam 2001. godine otišla u penziju, osetila sam veliku prazninu – nedo- stajale su mi kolege, posao, druženje... Moj drugi dom. Ali i danas sam s Radio Novim Sadom. Postala sam slušalac radio-programa. Radio-aparat uključen mi je i dan i noć, i na neki način kao da nisam ni otišla, kao da sam tu, u mom drugom domu... KKao osnovac u Osijeku svirao sam prim u pio- nirskom sastavu Slavonskog KUD-a „Pajo Kolarić“, a i kasnije u momačko-tamburaškim danima bio sam član Tamburaškog orkestra tog kulturno-umetničkog društva. Tada su česti gosti Osijeka, ne slučajno, bili Sava Vukosavljev, Anton Eberst i drugi koji su bili i idejni tvorci čuvenog Osječkog festivala jugoslovenske tamburaške glazbe. Radio Osijek i kulturno-umetničko društvo negovali su bogatu bašti- nu tamburaške muzike koju je ostavio Pajo Kolarić, začetnik tamburaške muzike na ovim prostorima, a i sam pevač, svirač, kompozitor, tekstopisac i sakupljač muzičkog narodnog blaga. (Savo Kolarić je još 1847. godine u Osijeku osnovao tambura- ško društvo.) Pošto je tih godina i u Radio Novom Sadu Sava Vukosavljev, s mnogo stručnosti, predanosti, entuzijazma, 125 Obad Šćitaroci, Zdenko – rođen u Zagrebu 1950. Sa sedam godina dolazi u Osijek, gde završava školu kako stručnu tako i tamburaške muzike. Kao pionir svira u TO KUD-a „Pajo Kolarić“. Po pozivu 1970. godine dolazi u Veliki tam- buraški orkestar RNS, gde ostaje do penzije. OBAD ŠĆITAROCI, ZDENKO S TAMBUROM KROZ ŽIVOT

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

radio s Velikim tamburaškim orkestrom, bilo je sasvim prirodno da se traga za muzi- čkim materijalima, notama i talentima sa istog geografskog područja. Očigledno da je tako pratio i moj rad, kao i rad drugih muzičara kojima je usledio poziv da dođu u RNS. Posle mnogobrojnih razgovora, nagovaranja, moje neodlučnosti, strahopoštovanja (nisam imao ni dvadeset godina), obreo sam se na audi- ciji u RNS. Tada su svi muzičari prolazili kroz strogu kontrolu komisije koju su činili Isidor Hadnađev, Janika Balaž i drugi veliki autoriteti. Audicija je bila u PS-1 pretežno za zabavni orkestar, konkurisalo je nekih 150 kandidata, ja sam bio jedini za tamburaški orkestar. Janika me je bukvalno zgrabio za ruku i odveo na audiciju. Usledio je poziv, tako da sam se septembra 1970. godine našao na probi s matadorima tamburaške muzike u RNS poput Save Vukosavljeva, Janike Balaža, Steve Nikolića i drugih. Tada sam imao dvadeset godina i definitivno sam odustao od studija fizike i matematike i započeo nove studije tamburaške muzike i to, rekao bih, kod svet- skih eksperata te muzike. Kad sam dolazio u Novi Sad, čudio sam se tadašnjim širokim bulevarima, ali sam ubrzo shvatio da su ovde i ljudi takvi, i tamburaši a i drugi – široka srca. Zanimljivo je pomenuti da mi je adresa prebivališta glasila na Žarka Zrenjanina 3, tj. na adresi Radio Novi Sad. Pošto je stvarana nova postavka Tamburaškog orkestra, s neizrecivom preda- nošću Save Vukosavljeva, probe su počinjale u devet sati i od tih prvih proba i prve godine krenuo je i moj razvojni put muzičara s tačno utvrđenim etapama. Prvo sam bio mlađi član orkestra, zatim član, pa stariji član (neki nisu ni stizali do tog zvanja), potom sam postao solista, koncertni solista, pa korepetitor (onaj koji radi s pevačima i odgo- voran je za koncerte – što smo tada bili jedino Čiča Sladić i ja). Janika Balaž je bio kon- certmajstor i niko više ni tada, a i nikad više. Tih godina je krenula odlučna bitka za razbijanje predrasuda i podizanja tam- buraške muzike na nivo vrhunske umetnosti. Tako su pomenuti tvorci Jugoslovenskog festivala tamburaške glazbe u Osjeku podsticali nastanak tamburaške literature kroz angažovanje kompozitora iz cele Jugoslavije, naš orkestar je uvek imao jednu praizvedbu, što je kasnije postala obaveza za sve orkestre učesnike kako ovog festivala tako i festivala u Rumi i mnogih drugih. Već tada smo uveliko bili u Evropi ne samo u muzičkom već i u kulturnom i umetničkom smislu, o čemu svedoči i Festival podunavskih zemalja, a i naše prisustvo na muzičkoj karti regiona, Evrope, pa, skromno – i sveta. I u mom slučaju, kao i kod većine tamburaša, bavljenje ovom muzikom nije samo muziciranje u radnom veku već kroz ceo život, jer između tambure i života jeste znak jednakosti. 126

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

GGodina 1989. bila je vema značajna za eks- Jugoslaviju jer je njen raspad počeo tad, a možda i mnogo pre toga. U susednoj Rumuniji te godine svr- gnut je diktator Nikolae Čaušesku. Tog dana i tog trenutka kad je BBC objavio da je došao kraj Čaušeskuove „zlatne ere“, i novinar moje radakcije ušao je u studio programa na srpskom jeziku Radio Novog Sada i saopštio tu vest. Istog trenutka i program na rumunskom jeziku emitovao je ovu sjajnu vest za sve Rumune sveta. Moj utisak je da je to bio zadnji veliki događaj za Radio Novi Sad – program na rumunskom jeziku jer ubrzo počinje naš gubitak značaja na medijskom prostoru. Elem, u eks-Jugoslaviji se 1990. odvija rat u Hrvatskoj. Borba oko Vukovara preokupira domaću i svetsku javnost. Budući da sam u tom periodu bio glavni i odgovorni urednik programa na rumunskom jeziku, jednoga dana mi je došao novinar iz Temišvara koji je radio za „Evenimentul Zilei“, list koji je tada imao veliki tiraž. Moj rumunski kolega želeo je da ide na front u Hrvatskoj i da izveštava o ratu s lica mesta. Ali pošto tog dana Skupština Vojvodine nije mogla rešiti taj problem, on je na put krenuo sutradan. I kao svaki novinar, da ne bi dangubio, zamolio me je za razgovor o pro- gramu na rumunskom, a na pitanje kako Rumuni iz Vojvodine vide ovaj rat, ja sam mu odgovorio: „Mi Rumuni iz Vojvodine smatramo da je ovaj rat besmislen jer mi ne mrzimo ni Hrvate ni Muslimane...“ I šta se zapravo događa? Skoro godinu dana posle objavljivanja tog napisa u listu „Evenimentul Zilei“ na razgo- vor me je pozvao tadašnji generalni direktor i upitao kako sam mogao dati takav intervju. Da đavo bude još crnji, na jednom sastanku kolegijuma isti direktor je saopštio odgovornim urednicima svih redakcija na jezicima manjina da će im biti oduzete tadašnje talasne frekvencije, a ja sam se lično tome usprotivio rekavši da su te frekvencije uknjižene u Ženevi 127 Onču, Petar – rođen 1947. godine u Uzdinu. Pohađao gimnaziju u Vršcu, nakon toga završio Filo- zofski fakultet u Beogradu. Uče- snik studentskih demonstracija 1968. i dan-danas zahvalan svojim profesorima kao što su: dr Mihajlo Marković, dr Veljko Korać, dr Zagorka Golubović i drugi od kojih je učio o humanizmu i demo- kratiji. Imao čast da studira zaje- dno s Draganom Jovanovićem, novinarem NIN-a, Milovanom Božinovićem, ambasadorom Srbije u Nemačkoj, i drugim kolegama. U Radio Novom Sadu zaposlio se kao novinar 1974. i radio do 2012, kada se penzionisao. ONČU, PETAR VERBALNI DELIKT

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

manjinama iz Vojvodine koje predstavljaju konstitutivni element Vojvodine. Odgovor je bio „sada smo u ratu i ovo moramo uraditi“. Od tada program na rumunskom jezi- ku ima veoma slabu čujnost, pogotovo u nekim mestima u okolini Vršca, a ta čujnost je postala katastrofalna nakon NATO bombardovanja i takva je ostala i do dan-danas jer predajnici nisu uopšte ojačani. Nekad smo dobijali mnogo pisama iz Rumunije, Italije, Švedske, a danas se radijski i televizijski program na rumunskom ne može uop- šte pratiti u Markovcu, selu kraj Vršca. Kazna za neposlušnost ubrzo je stigla: bio sam smenjen s funkcije i poslat na šest meseci prinudnog odmora. Meditiram i dan-danas o tom vremenu: da li verbalni delikt u ratu može biti sopstveni legitimitet? Zašto su talasne frekvencije oduzete bez ikakvog konsultovanja? Zašto predajnici nisu ni do današnjeg dana ojačani? Kakva je današnja misija i značaj informisanja na jezicima manjina u Vojvodini? Zašto je danas novinarstvo ruinirano kao nikad dosad? ČČlan Opere postao sam još dok sam služio vojsku u Novom Sadu. Inače, kao tinejdžer u Mostaru postao sam član hora pri AKUD-u „Abrašević“, a zatim i član Omladinske drame. I dok su moji drugari jurili za devojkama, ja sam upražnjavao sportove i pevao i glumio u „Abraševiću“, čiji je hor bio najbolji u Bosni i Hercegovini. Uzvodili smo mahom dela Stevana Mokranjca i nastupali diljem cele eks- Jugoslavije. U vojsci sam upoznao prvaka našeg baleta, Make- donca poreklom, Izraelovskog koji je već igrao u pozorištu. On me je i upoznao s Davorinom Župančičem, dirigentom i tada- šnjim direktorom Opere u Novom Sadu, i to na vrlo neobičan način. Naime, Davorin, inače i veliki pijanista, stanovao je u zgradi ondašnjeg pozorišta (današnje Pozorište mladih) i mi smo mu, vraćajući se s utakmice Velež – Vojvodina, pokucali na prozor stana i upitali ga da li bih ja mogao doći na kakvu audiciju za Operu, budući da sam se još kao mali zaljubio u Oneščuk, Mihajlo Miša – pevač, član Hora SNP-a, vokalni solista RTV (Ljubiška, kod Mostara, 1930). U Novi Sad dolazi 1951. godine i ostaje trajno. Od 1951. nastupa u Operi SNP-a, a od 1952. angažovan je kao stalni član Hora. Od 1953. nastupa kao vokalni soli- sta Radio Novog Sada, a kasnije i Televizije. Snimio je četiri singl ploče i pet samostalnih LP albu- ma, kao i 25 albuma s drugim pevačima. Dobitnik je brojnih na- gada: Estradne nagrade Jugosla- vije, Zlatnog klasa na Festivalu u Osijeku, dvaput je pobedio na Festivalu Rusina i Ukrajinaca u Ruskom Krsturu... Učestvovao na mnogim muzičkim manifestacija- ma. ONEŠČUK, MIHAJLO MIŠA LIRSKA DUŠA 128

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

operu, od trenutka kada sam čuo Benjamina Điljija, tada najvećeg svetskog tenora, kako peva neku ariju. Normalno, prošao sam audiciju i počeo da pevam u Operi, još dok sam bio u uniformi, a već sledeće 1952. godine zaposlio sam se u Operi, gde sam radio sve do penzionisanja 1990. godine. Pevao sam preko 30 uloga, bio i solista i epizodista, jedno- stavno, član ansambla Opere SNP-a. Takođe, radio sam i kao solista na Radio Novom Sadu, a kasnije i na Televiziji, danas RTV, od 1953. godine. Široj javnosti postao sam najpoznatiji po izvođenju pesa- ma „Ej, žalim, žalim“, „Sonja“, „Kopao sam dubok zdenac“, „Ciganski oproštaj“... Mada sam u Radiju svašta snimao, i romanse, starogradske, izvorne narodne, ruske, ukrajinske, napolitanske pesme, evergrin... Vera Cvetko i ja obišli smo pola kugle zemaljske blagodareći pesmi. Pevali smo u Portoriku, Panami, Kolumbiji, Venecueli, Peruu, Severnoj Americi, Evropi... A pevao sam, ne znam kome nisam! Titu sam pevao 11 puta. Tito me je obožavao! Voleo je da mu pevam baš svašta, i zagorske i ruske pesme, a nikada nije propuštao da mu otpevam – nekad čak i po pet puta u toku večeri – „Salaš u malom ritu“, „Popevke sam slagal“ i „Za svaku dobru reč“. Generalu Anvaru Torihosu u Panami pevao sam pet puta. Generalu Norijegi, kralju Nigerije u Lagosu i zaista brojnim drugim svetskim poli- tičarima. Gostovao sam u skoro svim vojvođanskim mestima kao i širom prethodne Jugoslavije. Za tonsku arhivu RTV snimio sam više od 750 kompozicija, a gotovo da nema broja radijskim i televizijskim emisijama i koncertima na kojima sam nastupao. Imao sam puno, puno nastupa o kojima se govorilo s komplimentima. Izdvojiću na kraju jedan, onaj Pere Zupca: „Glas Miše Oneščuka izdvojio se iz drago- cene plejade naših najboljih pevača izvorne i starogradske pesme i pesama trajne vred- nosti. Pevač izuzetnih glasovnih mogućnosti, lirska duša, s utkanim pevanjem dušom i srcem“. 129

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

KKada sam iz Radija prešla u TV Novi Sad, moj se život potpuno promenio. Naišla sam na mlade, vredne, ambiciozne kolege koje su sve dale od sebe da svako snimanje bude na najvišem nivou. Onda se radilo na filmu, crno-belom, posle na kolor-umkeru, ton se snimao na nagru pa se prebacio na perfo-traku, zatim je išlo na montažni sto i svaki radnik koji je bio karika u tom lancu trudio se da što bolje uradi svoj deo posla. Ostalo mi je u lepom sećanju snimanje jedne novo- godišnje emisije u Grebencu. Planirano je da se snima tri dana u šumarevoj kući u šumi, u prekrasnom ambijentu. Jedan deo ekipe – scena, režija, rasveta – krenuo je ranije na put, a onda je počeo da pada sneg, sve jače i jače. Kad smo stigli na obje- kat, bili smo oduševljeni zimskom idilom i svi smo počeli da radimo užurbano ali savesno da snimanje počne na vreme. Sve je bilo postavljeno, a drugi deo ekipe, između ostalih vokalni solisti, glumci, nikako da stigne. Kad sam zvala hotel da pitam ko je stigao od naše ekipe, dobila sam odgovor da su svi pute- vi zavejani, neki su se javili iz Pančeva, neki iz Vršca da kažu kako se ne mogu probiti kroz sneg i stići kod nas. Mi smo osta- li zavejani, smrznuti, gladni usred šume. Ali smo se snašli. Naložili smo vatru, pojeli rekvizitu i čekali da se raščiste pute- vi. Jedan dan snimanja propao je, a mi smo se reorganizovali tako da smo preostala dva dana radili po ceo dan, bez pauze, mnogo, s voljom, tako da se i dan-danas repriziraju muzičke numere koje su tada snimljene. Bilo je mnogo lepih dana i nezaboravnih uspomena sa snimanja. Snimali smo festivale, javne emisije, dokumentar- ne filmove, a TV ekipa je uvek bila rado viđena, jako su nas poštovali, meštani su dolazili fijakerima koja su vukli okićeni konji. Obukli bi najlepše narodne nošnje, svi su bili veseli i pre- srećni što će se videti na televiziji. A onda jednog dana ulazi u kancelariju kolega koji je uvek znao da nas razveseli i oraspoloži, i počinje da recituje Pajčin, Jelena (rođ. Demene- sku) – rođena u Vladimirovcima 1947. Završila gimnaziju u Vršcu, a Filološki fakultet u Beogradu. Kratko radila kao profesor u Vršcu, a zatim prešla u RNS na mesto lektora. Prelazi u Televiziju, gde radi na radnom mestu produ- centa u redakciji programa na rumunskom do odlaska u penziju. PAJČIN, JELENA ZAVEJANI U ZIMSKOJ IDILI 130

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

neke čudne parole. Mi smo ga izgrdili, rekli da je preterao, da govori tiše da ga niko ne čuje, da nema smisla, a on nam je rekao da idemo u grad i da se uverimo da takve paro- le, i još gore, viče masa ljudi na ulici ispred Izvršnog veća. Znali smo da je grupa ljudi iz Bačke Palanke krenula za Novi Sad, ali nismo očekivali toliko njih, kao ni takav nastup. Nikad pre toga, za vreme Tita, nije bilo tako nešto, ali eto, „dogodio se narod“. Otad je počelo sve da se menja, da se govori tiho, ko je autonomaš, ko nije, ko je ova- kav ili onakav. Sledile su druge demonstracije, rat u Hrvatskoj, izbeglice iz Bosne, izbo- ri i kulminacija s bombardovanjem. Nikad neću zaboraviti 1. april za vreme bombardovanja. Dežurala sam tu noć, ništa se nije dešavalo u blizini, i dežurna ekipa je htela da se našali sa urednikom Jutarnjeg programa i rekli smo da je bombardovan petrovaradinski most i svi smo se smejali aprilskoj šali. Jedna ekipa je krenula na snimanje, preko mosta, i nakon nekoliko minuta čuli smo jaku eksploziju. Svi smo zanemeli kad smo čuli da je bombardovan most. Ja sam počela da plačem ne samo zbog mosta nego i zato što sam pomislila na našu ekipu, da je možda na mostu. Srećom, stigla je ispred mosta. Od onda se nikad više ne šalim 1. aprila. Sećam se kad je bombardovana Televizija Beograd. Te noći sam dežurala i rečeno mi je da se preporučuje da napustimo zgradu TV. Svi mostovi su bili porušeni, u Kamenici u restoranu mogli smo biti samo do 22 sata. Ja ubedim ekipu tehnike da svi idu mojoj kući u Kamenici, a u kući, kao i na celoj sremskoj strani, ni vode, ni telefona. Svi smo sedeli i gledali TV Beograd kad se odjednom pojavilo crno na ekranu. Javljeno nam da je bombardovana Televizija Beograd i da ima i mrtvih. Svi smo bili jako tužni, ali živi. Veliki stres sam doživela kad je prvi put bombardovana Televizija Novi Sad. Dežurala sam noću u Petrovaradinu. Posle bombardovanja očekivala sam bar jednu ekipu da se pojavi, da donese kasetu, da je prosledim dalje. Pošto se niko nije pojavio, kolega i ja smo otišli kolima do TV. Tamo je sve gorelo kao buktinja. Kolega je predlo- žio da ja ostanem kod kola, da će on ići da ih traži. Odjednom je troje vatrogasnih kola na brzinu krenulo iz Televizije, pojavila su se milicijska kola i vikali su mi iz kola da bežim jer se očekuje još jedno bombardovanje. Nisam imala kuda da bežim, počela sam da dozivam kolegu, a njega nigde. Niti ga vidim, niti ga čujem. Ti minuti ispred Televizije koja je gorela učinili su mi se kao večnost. Obradovala sam se kao malo dete kada se pojavio. Rekla sam mu na šta su me upozorili, uhvatila nas je panika i počeli smo da bežimo kolima, što dalje od Televizije. Dakle, kad sve saberem, bilo mi je jako lepo, dinamično, zabavno znajući da sam doprinela stvaranju mnogo lepih emisija koje će se reprizirati i trajati. Volela sam koleginice i kolege s kojima sam delila dobro i zlo, uvek ih se rado sećam i radujem se kad ih vidim. 131

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

DDa li se neko seća službenog bicikla Radio Novog Sada? Svaka generacija radijaca ima svoje zvezdane trenu- tke. Moji su počeli u leto 1955. godine i mogao bih reći da traju sve do danas. Po završetku gimnazije moj školski drug Arpad Madaraš i ja došli smo iz Zrenjanina u Novi Sad u potrazi za poslom koji bi nam omogućio da upišemo neki od tada posto- jećih fakulteta. Poneli smo pismenu preporuku razrednog sta- rešine i javili se direktoru Radio Novog Sada. Kada smo na pitanje šta znamo da radimo odgovorili da o radiju ne znamo baš ništa, uputio nas je u Informativno-političku redakciju da učimo zanat. Dežurali smo u smenama, prevodili vesti i infor- macije koje su stizale teleprinterom iz Tanjuga, diktirali ih dak- tilografkinjama pa nosili lektorima i urednicima da ih odobre pre nego što će ih spikeri pročitati u studiju. Sve je bilo jako zvanično i pod strogom kontrolom. Arpad je ostao, zaposlio se, završio istoriju uz rad kao vanredni student Filozofskog fakulteta i s vremenom postao jedan od najuglednijih spoljno- političkih komentatora naše kuće. Što se mene tiče, moram priznati da se u tom poslu nisam baš najbolje snalazio, bio sam po vokaciji opredeljen za muziku i rešio da uz studije nema- čkog jezika i književnosti nastavim školovanje u muzičkoj školi. Međutim, i dalje sam bio oduševljen Radiom. Do- lazio sam kao violinista, član radijskih orkestara, u probne sale i studijske prostore u zgradu broj 3 u Ulici Žarka Zrenjanina. U to davno vreme, kada je Radio imao šest, a ja tri- put toliko godina, još je postojao službeni bicikl kojim su ured- nici emisija za selo pohodili udaljene salaše. Putovali bi vozom do najbliže stanice, skidali bicikl s vagona za transport robe, tovarili na njega stari magnetofon, koji je, kako kažu, imao 19 kilograma, i uputili se prašnjavim letnjim putevima da otkriju i saopšte svedočanstva o životu vojvođanskih paora. Po završetku studija primljen sam u Redakciju ozbilj- ne muzike. Emisije su se pripremale isključivo za pisaćim sto- Pandi, Oskar – rođen u Zre- njaninu 1937. godine. Nakon zavr- šene gimnazije studirao u Novom Sadu, gde je diplomirao na Filo- zofskom fakultetu (nemački jezik i književnost 1960) i na prvom ste- penu Muzičke akademije (violina, 1964). Školske 1959/60. radio kao stručni učitelj violine u Muzičkoj školi „Isidor Bajić“ u Novom Sadu, a zatim od 1960. pa sve do penzionisanja 1998. radio u Radio Novom Sadu. Obavljao sledeće dužnosti: muzički saradnik i pro- ducent ozbiljne muzike (1960/63), urednik Redakcije ozbiljne muzike (1963/73), glavni i odgovorni urednik muzičkog programa (1973/80), pomoćnik direktora za programska pitanja (1980/84), direktor Radio Novog Sada (1984/89), muzički urednik ko- mentator (1989/98). Uporedo s poslovima na Radiju tokom godi- na sarađivao sa TVNS, gde je pot- pisao više autorskih emisija i pri- premio mnogobrojne priloge o aktuelnim zbivanjima u muzičkom životu i inostranstvu. U prvom periodu radnog veka uz redakcij- ske poslove bio je honorarni član (violinista) raznih orkestarskih sastava u Novom Sadu (Opera, Filharmonija, Novosadski kamer- ni orkestar). Od 1959. objavljivao članke, eseje, kritike i studije u listovima „Dnevnik“, „Magyar Szó“, „Családi Kör“, i u časopisi- ma „Zvuk“, „Híd“, „Létünk“, „Teorija i praksa“, „Letopis Hungarološkog instituta“ i dr. PANDI, OSKAR SLUŽBENI BICIKL 132

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

lom, podaci o kompozicijama nalazili su se na kartonima, a predlozi s napisanim spikerskim najavama predavani na korek- turu i na odobrenje uredniku. Kada sam svog prvog urednika pitao ima li nekih sugestija ili uputstava o tome kako treba komponovati emisiju, uzvratio je pitanjem da li sam ikada slu- šao radio. Pošto sam potvrdno odgovorio, kratko je izustio „E, pa tako“. To je bila celokupna obuka. Možda je ta „in- strukcija“ bila i najkorisnija jer sam bio prinuđen da sam izna- lazim način plasmana muzike, odmeravam vrednosti pojedinih dela i izgrađujem nove, slobodnije oblike emisija koje su mi poveravane. Uživao sam u poslu, moji zvezdani trenuci trajali su i bili sve sjajniji. Istini za volju, tokom dugog niza godina pro- vedenih u Radiju, sjaj zvezda zaklanjali su povremeni oblaci. Kasnije, kao rukovodiocu, nije mi uvek bilo lako da prebro- dim jaz između onoga što se od mene zahtevalo i onoga što mi je sopstvena savest nalagala. Ali, nećemo o tome. U duši sam uvek znao da se zvezde nisu ugasile, samo čekaju da se oblaci raziđu. Vratimo se u vreme kada je Radio Novi Sad bio u punom zamahu rasta i razvoja. Bio sam u više navrata svedok izjava uglednih ljudi o visokom kvalitetu našeg programa. Naše radio-drame i muzičke emisije nagrađivane su na pre- stižnim stranim takmičenjima Evropske unije radiodifuznih organizacija, imali smo godinama veoma zapažene uspehe u svim takmičarskim kategorijama na godišnjim smotrama Jugoslovenske radio-televizije na Ohridu. Naši inženjeri su uživali visok ugled u stručnim krugovima širom zemlje, a nji- hova mišljenja tražili su i uvažavali svetski poznati proizvođa- či audio-opreme. I ko bi mogao sve te rezultate nabrojati. Osamdesetih godina program je, od početnih neko- liko, narastao na 59 sati dnevno, a emitovan je na dva srednja i pet UK talasa. Na godišnjem nivou to je iznosilo 1.300.000 minuta. U direktorovom izveštaju iz marta 1988. godine piše da u toj minutaži program na srpskohrvatskom jeziku uče- stvuje nedeljno s dnevnim a vikendom sa 24-satnim progra- mom. Bilo je u planu da se do kraja godine kontinuirano emi- tovanje proširi na celu nedelju. Program na mađarskom jeziku trebalo je da se obogati noćnim sadržajima za vikend, pro- gram na slovačkom jeziku trajao je prosečno preko sedam sati dnevno, na rumunskom skoro sedam, a na rusinskom oko četiri sata. Pored toga, užurbano se pripremao Novosadski program 202 koji je trebalo da krene na Dan oslobođenja grada, 23. oktobra. Treba istaći da se na svim jezicima težilo 133 Sarađivao s radio-stanicama Beo- grad, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i Budimpešta. Bio koautor mono- grafije o kompozitoru Erneu Kira- lju („Refleksije“, Forum, 1998). Učestvovao u radu komisija i odbora u JRT, kao i u žirijima (Međunarodna tribina kompozito- ra u Beogradu, takmičenje Evrop- ske radio-difuzije „Pix Italia“ u Bolonji, međunarodno takmičenje mladih dirigenata u Budimpešti). Dobitnik je Plakete JRT (1976), Srebrne plakete DNV (1987), Plakete RTNS (1987), nagrade KPZ Vojvodine „Iskra kulture“.

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ka kompletnoj programskoj ponudi uključujući tematiku iz kulture, umetnosti, obrazo- vanja i mnogih drugih oblasti života. Radio Novi Sad je u to vreme, uz informativnu funkciju, bio značajna kulturna ustanova s odličnim orkestarskim sastavima, profesio- nalnim glumačkim ansamblom na mađarskom jeziku i mnogobrojnim spoljnim sarad- nicima. Bogata paleta javnih emisija i projekata realizovana je sopstvenim snagama, ali i uz pomoć razgranate saradnje s drugim umetničkim institucijama i amaterskim dru- štvima iz cele Vojvodine. Kada iz današnje perspektive razmišljam o tome šta je za mene bilo najlepše tokom decenija provedenih u Radio Novom Sadu, prvo mi padaju na pamet nezaboravni trenuci rada i druženja s mnoštvom izvanrednih ljudi, zatim uzbudljiva putovanja na svetske muzičke događaje, koja su me odvela u operske i kon- certne dvorane od Pariza i Londona do Varšave i Moskve, od Berlina do Rima, Milana, Venecije i Napulja, od Beča i Salcburga do Kaira i Lagosa... I, naravno, mnogobrojni časovi provedeni uz mikrofon, bilo da je reč o programu uživo, montažama ili javnim emisijama u Studiju M i gradovima širom Vojvodine. Mnogo toga se promenilo: nekadašnji akademski zvanični Radio prilagodio se zahtevima vremena. Divim se lakoći inteligentnih improvizacija naših naslednika. Njihovoj neskrivenoj ljubavi prema mikrofonu. To su njihovi zvezdani trenuci. Suština je ostala ista. A ko zna, možda će u ovom, gorivom oskudnom vremenu i legendarni služ- beni bicikl ponovo vaskrsnuti. IIako sam priču o čudu zvanom televizija čula još u detinjstvu, bila sam već poodrasla kada je prvi televizor stigao u moje rodno mesto Kulpin – u našu mesnu kancelariju. Očarana televizijom, a pre toga i radiom, nisam ni slutila da će ti mediji jednog dana postati moja svakodnevna preokupacija, moja profesija. Želela sam da postanem učiteljica. Gimnaziju sam završila u Bačkom Petrovcu, a zatim Fakultet fizičke kulture i sporta u Novom Sadu. Moj mladalački san ostvario se: zapo- slila sam se u osnovnoj školi u Kovačici kao nastavnica. Ali sti- cajem okolnosti ubrzo sam se obrela u Radio Novom Sadu, a Pavlov, Zuzana (rođ. Širka) – rođena 19. maja 1944. godine u Kulpinu. Gimnaziju završila u Bačkom Petrovcu, a Fakultet fizi- čke kulture u Novom Sadu. Za- poslila se u osnovnoj školi u Ko- vačici i nakon tri godine nastav- nički poziv zamenila novinarskim. U Redakciji programa na slova- čkom jeziku Radio Novog Sada radila od 1970. godine do odlaska u penziju 2000. godine. Više od 15 godina bila je urednik Emisije za decu, zatim urednik obrazovne emisije, a nekoliko PAVLOV, ZUZANA PUSTI, PUŽE, ROGOVE 134

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

kasnije i u Televiziji, gde sam otkrila tajne novinarske profesi- je. Zavolela sam novinarski posao i potpuno sam mu se posvetila. U Redakciji programa na slovačkom jeziku RNS radila sam do odlaska u penziju. To što sam tako dugo, preda- no i sa uživanjem obavljala taj posao objašnjavam činjenicom da sam najduži period provela u radu s decom – bila sam ured- nik Emisije za decu, a kasnije i jedne obrazovne emisije, i što sam sve vreme imala razumevanje i svesrdnu podršku porodi- ce. Moj suprug Pavel Pavlov takođe je bio novinar RTNS. Biti urednik Emisije za decu u Radiju, a nakon osni- vanja Televizije Novi Sad i tamo (više od pet godina), a uz to pripremati priloge za informativne i druge emisije na slova- čkom jeziku, nije bilo lako. Bila je potrebna velika posvećenost radu, svestrano angažovanje, izuzetna koncentracija, dobra priprema i uvek jasan cilj šta se određenim prilogom odnosno emisijom želi postići. Početak rada u Televiziji bio je za sve nas pravi iza- zov koji smo prihvatili s velikom ozbiljnošću. U savladavanju prvih koraka pomoglo nam je to što smo skoro svi već imali za sobom višegodišnje novinarsko iskustvo. Navikli na rad s mikrofonom skriveni od očiju javnosti, sad smo morali savla- davati strah od kamere i reflektora, navići se na njih i mnogo učiti o televizijskom mediju. Naravno, bilo je neophodno i dodatno lično obrazovanje i osposobljavanje svakog od nas za rad u novom mediju. Pošto smo se temeljno upoznali s tehnologijom i procesom rada u TV, bili smo spremni za prvi „TV magazin“ na slovačkom jeziku. Sastavni deo „Magazina“ bila je i Emisija za decu, koja je kasnije dobila ime „Lastovičk“. Prvu emisiju za decu na slovačkom jeziku u TV Novi Sad snimili smo u Osnovnoj školi „Ljudovit Štur“ u Kisaču. Ime i sadržaj emisije bili su ideološki obojeni u skladu s tadašnjim društvenim i političkim uređenjem. U okviru negovanja revolucionarnih tradicija Narodnooslobodilačke borbe, borbe za oslobođenje od fašističke okupacije za vreme II svetskog rata, bilo je uobičajeno da se obeležavaju značajni jubileji u vezi s tom borbom. U prvom delu emisije učenici nižih razreda govorili su o tome kako su ponosni na to što su pioniri i objašnjavali značenje pionirskih simbola: crvene pionirske marame i kape titovke s crvenom zvezdom petokrakom. Razgovarali smo i s majkom palog prvoborca Janka Šranka Aleksa iz Kisača, čije 135 godina pre odlaska u penziju ured- nik zabavno-rekreativnog vikend programa. U okviru emisije za decu više od 15 godina organizo- vala radio-takmičenje mladih reci- tatora vojvođanskih osnovnih škola na slovačkom nastavnom jeziku. Nekoliko godina radila i na pripremi i realizaciji dramskog pro- grama za decu. Nakon osnivanja Televizije Novi Sad više od pet godina bila je ured- nik dečje emisije na slovačkom jeziku na toj TV.

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ime je nosio pionirski odred te škole. Zatim je sledio prikaz kulturno-umetničkih, sport- skih i drugih vannastavnih aktivnosti. Na dan kada je naša mnogobrojna TV ekipa stigla u školu u Kisaču, svi su bili na nogama spremni i orni da pomognu kako bi prvi korak TV emisije za decu na slo- vačkom jeziku bio što sigurniji i bolji. Verujem da smo u tome uspeli. Posle interne pre- mijere u TV Novi Sad, o toj emisiji se pohvalno izrazila komisija u kojoj su bili naši direktori, kao i već afirmisani novinari i – na radost svih nas – televizijski gledaoci. Svaki čovek, prebirajući po uspomenama, često se vraća u bezbrižne dane detinjstva. Pošto sam živela na selu, mnoge trenutke detinjstva provela sam u prirodi, najčešće u prelepoj šumici oko kaštela čuvene familije Dunđerski. Ta zelena oaza u cen- tru Kulpina, pored kuće u kojoj sam živela, bila je opasana visokim bedemom na koji sam se skoro svakodnevno penjala i s njega skakala. Kada sam odlučila da se u TV emi- siji za decu vratim na omiljeno mesto iz detinjstva, od bedema su bile ostale samo ruše- vine. U našoj šumi, kako je i dan-danas zovemo, članovi TV ekipe – režiser Andrej Privratski, kamerman Zorko Bešlić, tonac Ljubiša Sremčević, naš vozač Gliša Obrenov i ja – proveli smo skoro ceo dan. Činilo mi se da je sve kao nekad. Proleće nam se poka- zalo u svoj svojoj lepoti, sjaju i opojnim mirisima tek olistale i procvetale prirode. Sa svih strana čuo se dečji smeh. Dečjim igrama kao da nije bilo kraja. Najpre igre s jed- nostavnom koreografijom i pevanjem – „Gergarija, gergarija“, „Guske moje, dođite kući“, „Kolo, kolo, naokolo“... Dečaci su se penjali na drveće i od grana pravili pištalj- ke. Devojčice su plele vence i pravile ogrlice i prstenje od maslačka i bele rade. Neka deca su uporno molila puža „Pusti, puže, rogove“... Čula se i pesma upućena rodama. A rode su mirno sedele u gnezdu na vrhu krova staklene bašte, koji je godinama bio nji- hovo letnje stanište. Nije im se baš letelo tog dana, a pesmu „Leti, leti, rodo“ kao da nisu ni čule. Dečju pesmu upućenu rodama snimili smo, trebalo je još da snimimo i let roda, bez kojeg ta reportaža ne bi bila kompletna. Deca su se već razišla kućama, a mi smo još čekali. Ali rode – nikako da polete. Podne je već odavno bilo prošlo, bili smo žedni i gladni, a i strpljenje nam je bilo na izmaku. Kad sam zaključila da uzalud čekamo, da je vreme da prekinemo sni- manje jer rode ne žele da polete, jedna od njih je iznenada stala na noge, raširila krila i poletela. Letela je sve više i više. Naš kamerman je taj divan prizor posmatrao okom kamere i snimao, snimao... Tako smo taj deo posla na pripremanju emisije uspešno zavr- šili i vratili se kući zadovoljni. Nakon nekoliko dana snimljeni materijal stigao je u montažu. S montažerkom Jarmilom Kenig pažljivo smo ga pregledali, zatim smo film seckali, lepili i uživali u pre- lepim kadrovima, sve dok nismo stigli do kadrova s rodom u letu. Tada je kolega koji je s nama radio nešto besno progunđao, a onda mi tiho rekao: „Ti znaš da ovo s rodom ne smemo pustiti u emisiju!“ Zašto? Video je nešto što nas dve nismo videle ili nismo želele da vidimo. U prelepe kadrove s rodom u letu ušao je i crkveni toranj. On tamo nije smeo da bude jer bi takva slika mogla da ima religioznu poruku. U to vreme za crkve i crkvene tornjeve, zapravo za religiozne sadržaje, u našim emisijama namenjenim deci i omladini jednostavno nije bilo mesta. Znala sam da je kolega u pravu i da se ne 136

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

smemo oglušiti o nepisana pravila važeće uređivačke politike, ali u dubini duše nisam mogla da se pomirim s tako krutim i neprirodnim stavom. Taj mukotrpno snimljeni poetični kadar s crkvenim tornjem i rodom u letu izbačen je iz emisije. No, ja sam ipak uspela da u emisiju prošvercujem ne samo crkve- ni toranj nego i celu crkvu. Evo kako. Pomoću pesmice „Pusti, puže, rogove“, koju u emisiji deca pevaju na slovačkom jeziku, a u kojoj je poslednja reč „kostol“, što na srpskom znači crkva: „Slimák-bumák, vytrč rožky, na parošky, ak nevytrčíš buchnem ta o stôl, bude z teba kostol!“ OOd konstituisanja do danas Služba koordinacije Radio Novog Sada pretrpela je niz transfor- macija, kao uostalom i čitav Radio. Zamišljena je kao služba s troje-četvoro zaposlenih koja će opsluživati sve redakcije i programe Radija informaci- jama o događajima u zemlji i inostranstvu, slati zahteve za akreditacije u ime svih redakcija, na jednom mestu primati (prijemni centar) i iz njega slati izveštaje s terena, od dopisni- ka i iz raznih razmena. Odatle se sve distribuiralo redakcijama, ali se tu sli- valo i mnoštvo priloga i informacija iz redakcija. Tako je već 1978. počela da funkcioniše međuredakcijska saradnja. Bila je toliko razvijena da su se svakodnevno održavali sastanci ured- nika različitih delova programa – poljoprivreda, omladina, sport, privreda, unutrašnja politika, kultura, vojska... Razme- njivano je sedmično i po 45 priloga! Organizovanje praćenja najvećih i najznačajnijih događaja – političkih, kulturnih, sportskih (samiti nesvrstanih zemalja, olimpijske igre, univerzijada, Svetsko prvenstvo u sto- nom tenisu...) – bilo je samo deo obaveza Službe koordinaci- je. Za rad smo bili odgovorni neposredno direktorima Radija. 137 Petrović, Bogdana – rođena u Zrenjaninu 1948. Završila Filo- zofski fakultet, južnoslovenske jezike. Školovala se za lektora, a bila urednik za međuredakcijsku saradnju. U Radio Novom Sadu radila od 1975. do penzionisanja. To joj je i najveća nagrada. PETROVIĆ, BOGDANA EJ, DA NAM JE...

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Uz odličnu saradnju sa ostalim radio-stanicama u Jugoslaviji, s kojima su se stvarale zajedničke emisije i svakodnevno održavani radio-mostovi, posebno dobra saradnja bila je s lokalnim stanicama u Vojvodini. Još 1972. godine desetak vojvođanskih lokalnih radio--stanica osnovalo je svoje udruženje koje se sa širenjem radiodifuznog sistema Pokrajine takođe širilo, da bi 1991. u zajednici bilo već njih 20. U njihovu opremu i raz- voj dotad je uloženo više od pet miliona nemačkih maraka. Kupljeno je 15 kompleta studijske opreme, zajednička je bila nabavka (predajnici, storno sistemi, reporterski magnetofoni...). Od tadašnje radio-pretplate izdvajano je pet odsto za razvoj i funkcionisanje lokalnog radija u Vojvodini. Programska saradnja s Radio Novim Sadom bila je bogata – razmenjivani su prilozi i emisije svih žanrova, preuzimane su i reemitovane informa- tivne emisije RNS na svih pet jezika. Godišnje je emitovano više od 10.000 priloga. Vredna izuzetne pažnje jeste i Nedelja radija – festival radijskog stvaralaštva u tadašnjoj Jugoslaviji. Nedelja radija održavana je svake godine u Ohridu, sve do 1991. Emisije i programi Radio Novog Sada osvajali su i osvajali nagrade! Pripremali smo se tako što smo organizovali interna takmičenja za svaku takmičarsku kategoriju. Birane su najbolje emisije od najboljih, koje su nas potom predstavljale na Ohridu. Poslednje dve Nedelje radija održane su na Brezovici. Takmičili su se: Radio Beograd, Radio Novi Sad, Radio Priština, Radio Crne Gore i Radio Jugoslavija. Zbilja, mnogo puta smo bili najbolji! BBiće da je bila jesen 76. Sreda, svakako. Mi, stu- denti glume prve generacije s treće godine i stu- denti režije prve godine, rastrčali smo se po hodnicima Radio Novog Sada. Izmeštali se s glumcima SNP-a i međusobno. Sala za čitače probe. Studio. Kao kosmički brod. Mikrofoni, mikro- foni, mikrofoni... Daju nam zadatke, upućuju nas u posao. Premeštaju nas kô stvari. Govore o mizanscenu, o praskavim suglasnicima, akcentima. Brzo otkrivaju da su tu i reditelji koji su se umešali među nas „glumce“ (S. Mojak, B. Svilokos) i izba- cuju ih iz ekipe. Oni treba sa strane da prate proces. Pazi. Kreći Petrović, Miodrag – rođen 1954. godine u selu Loćika kod Jagodine. Objavio knjige: „Kamen temeljac“ 1981, „Kuća na dve vode“ 1990, „Zima, brajko“ 1992, „Pevajući po tebi“ 1994, „Konj je imao zeleno srce kao drvo“ l994, „Skele su visoko i niko se nije vratio“ (iza- brane pesme; izbor i pogovor V. Rešin Tucić) 1996, „Sve je teže s pesmama“ (lirska skica za portret M. Antića) 1999. Pesme su mu prevođene i nagrađivane, a zastu- pljen je i u mnogim zbornicima i antologijama. Autor je desetak radio-drama. Piše i prozu. PETROVIĆ, MIODRAG BILA SREDA 138

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

tek kad se upali svetlo. Udalji se malo. Kome šušti papir? Mikrofon ti je partner. Ne vrpolji se tamo. Glavni je Ivan Fece. Reditelj se s njim došaptava. Nama daje upute, ali Fece je glavni. On presuđuje. Ozbiljan, autoritativan, ali s blagonaklonim smeškom. Uvažava naše ta- lente, strpljiv je za naše greške. Poštuje našu radoznalost, lju- bopitljivost, nespretnost. Odgovara na pitanja, uvodi nas u posao. Uči zanatu. Ostavljamo adrese, brojeve telefona, potpisujemo ugovore. Sve to radi Ana Maronka. Neko se popeo i na sprat. Tamo nas čeka Nada Ćurčić. Ona je mama radio-drame. Dramska redakcija. Dramaturzi, urednici. Borislav Atanas- ković. Voja Despotov. Pavle Janković Šole. Marinko Tadić... Kasnije, posle našeg vatrenog krštenja, u „Zlatnoj gredi“ kod Akademije ili u Pozorišnom klubu kod Moljca raz- menjujemo informacije. Fece je najbolji snimatelj u Jugoslaviji. Ima silne prve nagrade za ton. I međunarodne. Reditelj je Dragan Jović. Gavelin đak. Onaj muzički urednik je Vili Gregec. Snimatelj Ferenc Morvai... Tako Radio polako posta- je naša adresa. Glumce znamo sa scene, ali sada radimo s njima. Hajtl, Šalajić, Životić, Kojadinović, Slavko Đorđević, Vita Ljubičić, Vasa Vrtipraški, Tapavički, Dobrila i Dragiša Šokica, Šmit, Gardinovački – Mira i Baja, Aca Đorđević, Pleskonjić, Toma Jovanović. Sve je to Radio. Dragica Brković, Zaida Krimšamhalov, Zlata Đurišić, Jelica Bjeli – ona je žena onog upravnika, Milena Bulatović, Kaćanski, Ljubica, Sonja, Valja Skakun, Danica Kuculović, Milica Radaković, Ilinka Suvačar, Anđa Vesnić, Ksenija Martinov Pavlović. Sve je to Radio. Vreme upoznavanja i vreme samospoznaje. Jednom reči, Radio je polako postajao naša Kuća. Sreda je bio slobodan dan u pozorištu i toga dana snimale su se radio-drame. I nas su polako počeli da razlikuju i mi smo polako sticali personalnost. Počeli su da nas zovu i iz obrazo- vno-školskih programa, gostovali smo kod Anđelka Erdelja- nina u njegovim kultnim humorističko-satiričnim emisijama. Snimali reklame. Sve je to Radio. Mađarska redakcija, slovačka, rusinska, rumunska. Vrilo je kao u košnici. Osamdesete. Ja u vojsci. Dolazim nekim vojnim po- slom pa skoknem do Radija. Snima se moja radio-drama „Konj koji je imao zeleno srce kao drvo“. Reditelj je Jović. Snimili već jednom. Nije ispalo dobro. Menja podelu. Snimaju drugi put. To se retko dešava na Radiju. Sad glavnu ulogu, 139 Na scenama SNP-a odigrao pede- setak uloga, od onih najmanjih do glavnih, nagrađivanih i upamćenih. Spiro Donev u „Paskveliji“ – Ž. Čingo/Lj. Georgijevski; Barlov i mladi Rjepnin u „Romanu o Londonu“ – Crnjanski/S. Žigon; Banović Strahinja u „Banović Strahinji“ – Mihiz/J. Pavić; Džems Tiron u „Mesečini za nesrećne“ – O’Nil/V. Ognjenović; Veršinjin u „Tri sestre“ – Čehov/Lj. Majera; Boris Davidovič u „Grobnici za Borisa Davidoviča“ – Kiš/M. Belegišanin; Vića u „Sumnjivom licu“ – B. Nušić/D. Mijač; Milan u „Urnebesnoj tragediji“ – D. Kovačević/M. Grgić; Engelshofen i Kostjurin u „Seobama“ – Crnjanski/V. Ognjenović... Snimio desetak filmova, nekoliko desetina TV drama i serija i preko petsto radio-drama. Režirao po sopstvenim dramatizacijama i adaptacijama Pekića, D. J. Bužim- skog, V. Despotova. Bio je direktor Drame i upravnik Srpskog narod- nog pozorišta.

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

dečaka, igra Zoltan Varga. Deda je Kojadinović. Majka Šokica. Komšinica D. Kuculović. Dočekuje me Ferenc Deak, urednik. Persira mi. Vodi me na piće u pozori- šnjak. Govori učeno, pametno, ja zbunjen. Što me više uvažava, ja sam zbunjeniji. Krijem to. Pita me zašto ne krenem u eksperiment, šta ću da pijem. Kafu, kažem, a rado bih vinjak. Sramota me da naručim. Tako smo vaspitavani. Ja u dilemi da li da klimam glavom, kao da razumem, ili da priznam da ništa ne znam o radio-drami. Bojim se da ga ne razočaram. On naručuje kafu i dva vinjaka. Popijemo. Rešim da kažem istinu. I, na moje zaprepašćenje, on uzviknu – fantastično. Ti nisi ničim opterećen. Ispiši tu svoju istinu, a ima ko to dramaturški da sredi ako nešto ne valja. I pređemo mi na ti. Konja su snimili, i na Ohridskom festivalu pobrali lepe kritike i lovorike. Konj je preveden na mađarski, rusinski, rumunski, slovački. A moja drugarica Danuta Tomaševska prevela ga je i na poljski. Tako je moj konj Doran galopirao ulicama Varšave one noći kad je Jeruzalski proglasio ratno stanje u Poljskoj. Napišem Divlju ligu, Cvrčak, Zvono, Pse, Kako je Todor skončao svoj bivši rat, Strašilo, Ogradu... Svaka redakcija plaća svaki prevod kao premijeru i, naravno, prvu reprizu. Onda su se plate, honorari kao i naše stipendije i krediti primali na blagajni SNP-a. Dođem i ja na red, a blagajnica (Ljilja Aerdar) proturi glavu kroz onaj šiber i pita me: „A šta ti, dečko, radiš na Radiju?“ Ona je volela sve da zna. A ja dobio veći hono- rar od Hajtla i Šalajića zajedno. „Gletujem, krečim. Pogodio sam ceo enterijer od prizemlja do poslednjeg sprata.“ Ona vrti glavom. I to je Radio. Ne mogu ovoga puta da pišem o drugima, a da zanemarim svoj doživljaj. To ne mora biti merodavno, ali je s moje tačke gledišta istinito. Tačno znam gde Sunce izgreva, a nauka se ne mora s tim baš složiti. Pišem Despotovu iz (E)s-em-be-rije. Ako je drama dobra, molim te, učini da ne čekam honorar. Nemam ni za žilet. Dobijem prvo honorar pa opširno pismo. S primedbama i pohvalama. Neko leto, ja još student. Odem u selo, pomažem mojima. Tada su svi bili živi. Kopamo kukuruz. Njiva puna radnika. Poštar me nađe usred tog leta i svira u trubu podno njive. Velika koverta. Bora Atanasković. Napisô mi pismo na deset strana. Čitam ga pola sata u hladu ispod jabuke „duge“ koja je šuštala i u mojim radio-igrama. Kako uvodiš lik? Nije Slavica zrno bibera. Uči me Bora dramaturgiji. Kruže orlovi iznad njive i iznad teksta. Čime si ovo motivisao? Previše opisa! Gde je radnja? Iseče mene Bora na rezance. Na kraju hvali moju darovitost. Ti ljudi su zaista bili posvećeni svom poslu. Predano i strpljivo su nas oku- pljali, učili, korili, ali i hvalili kad zaslužimo. Podsticali nas i inspirisali. Motivisali i ohra- brivali. Šole je kao glavni urednik za glumce uradio više nego sva naša udruženja i sin- dikati. I radio se slušao i bio bitan, ne samo za kulturu Novoga Sada i Vojvodine nego i za Srbiju i ondašnju Jugoslaviju. Sreda je bio praznik za glumce. Tad smo se redovno sretali i zajedno radili i s glumcima iz Pozorišta mladih. Paja Vujičić, Emil Kurcinak, Cinkocki, Grole, Olja Vojnović, Stojković, Jefta Dušanović, Ratko, Vida Jovanović, Siniša... Možda nabrajam 140

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

previše imena, ali ovo je molitva, naročito za one kojih više nema. Da parafraziram pesnika. Njih više nema – to je bio ZVUK. Đura Madacki, Tibor Vajda, Šarić, Dorić, Soldatović... Onda su došli mlađi. Svilokos, Belegišanin, Mojak, Nevena Nastasić, Ivana Petrović. Ambiciozni projekti. Uzleti i padovi. Radost, istinska radost rada i stvaranja. A onda smo u jednom trenutku ostali sami s Nadom (Ćurčič) i nadom. I Granićem, kojem potpisujemo ugovore na iznos od jednog dinara. Samo da sačuvamo radio-dramu. Il’ da se obesimo o Granića. I ukinuše je. Što je kulturna bruka i skandal najširih razmera i dalekosežnih posledica. Radio se nije, kao njegova mlađa sestra televizija, ponašao indiferentno i isfru- strirano, nije pokazivao znake kompleksa manje vrednosti pa da za svaki projekat zove glumce iz Beograda i Zagreba. Tako su radili ti, biće nedovoljno daroviti producenti i reditelji, kako bi sebi izgledali važniji nego što jesu. Bilo je i na radiju gostujućih glu- maca, ali u nekoj normalnoj meri. I to je bilo dobro, da se sučelimo, ukrstimo, suočimo sa samim sobom i drugima. Da vidimo gde smo. Radeći na jednom projektu – reditelj je bio Soldatović – sreo sam grandioznu glumicu iz Zrenjanina, sestru Bate Životića, Ljiljanu Životić Rebezov, i imao čast da igram s tom zaista raskošnom glumicom. U jednoj mojoj radio-drami (Zvono) poslednji put je javno nastupila, a posle duge, duge pauze, jedna Coka Perić Nešić, na primer. Sve je to otišlo u etar. Raspala se sreda. Radio su bile i ondašnje kafane. Župa, Kec, Orač i beskrajni razgovori s Feceom ili Vojom Despotovim. Po kafanama oko Riblje pijace i na Podbari. Tu su se nastavljale diskusije o radijskom stvaralaštvu. A katkad bi nam zasvirao i Lepi Jovica. Sada su došli, hvala bogu, novi ljudi. I ponovo pokrenuli dramski radio-pro- gram. Ne znam da li je još uvek aktivan Duško Stojčić da nas koriguje ako pogrešimo u akcentu. Ali tu su Arsenijević i Mirjana i Durman, naravno. Nek im bog, kad ga već spomenuh, sačuva umne sile, što bi rekao Vladika Rade, i neka naprave radosnu i lepu dramsku kuću, gde će se opet okupljati pisci, redi- telji, glumci, tonci, muzičari... Na kraju ovog kratkog radijskog podsećanja moram pomenuti i legendarnu Zagu Radović i neprevaziđenu Dušicu Pejović, s kojom sam i neke noćne i novogodiš- nje programe vodio. Tu su i bezbrojne emisije u kojima sam govorio poeziju. Na pri- mer, na poziv Mite Golića. Tu su i Mire Stojčić i Mulić i tamburaši. I Zlatna tamburica, svakako. Ponekad mi stvaraoci svih fela, u Novom Sadu i Vojvodini, zaliče na napu- štene pse lutalice koji ne znaju kud će. Kuću nemaju, a zima se primiče, oseća se u vaz- duhu, u krošnjama i lišću što posustalo pada i zavejava staze kojima hodamo i grad u kojem sanjamo. I duša me zaboli. I jedva ovo zapisah. 141

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

KKad se sjetim tebe, RTV NS... Sjećanja su, istorijski gledano, nepouzdana, nevjero- dostojna, rašomonski lično obojena. Ali su emotivno skoro uvijek draga kao ova moja koja ispisujem. Počinjem faktografski. Petnaestog dana trećeg mje- seca 1974. godine došao sam u Televiziju Novi Sad – bješe ona još u izgradnji, a istog dneva u julu 1999. sa zgarišta njenog oti- šao, da ne kažem bio otjeran u penziju. Dakle, 25 godina i četi- ri mjeseca bijah radni čovjek jednog kolektiva u narastanju, visokom uzletu i, nažalost, skoro potpunom propadanju. Vjerujem, ili samo umišljam, da sam veselim prvim dvijema fazama dao neki mali, makar i milimetarski doprinos, a onoj žalosnoj trećoj bijah tužni svjedok i nevoljni hroničar. Prve dane kao prvu ljubav pamtim do detalja, ali nema ovdje prostora za detaljisanje pa spominjem samo tri. Kad sam prvi put došao na posao, u kancelariju na Novosadskom sajmu, moj šef Momčilo Kojić predstavio me je direktoru Slobodanu Budakovu. Ja pomalo uplašen, a direktor ljubazan, nasmejan, poželje mi dobrodošlicu rekavši: „Nadam se da će vam kod nas biti lepo“. „I ja se nadam, inače ne bih ni dolazio“, okuražih se ja pa se sretan vratih u svoju kancelariju, u kojoj je, pored ostalih, bila i jedna dražesna službenica, Zdenka se zvala. Nosila je mini suknju i imala duge lijepe noge, kao da ih je sam Fidija izvajao. Ona me tada, a činila je to i potonjih dana, ponudi kafom, što ja rado prihvatih. Volio sam da pijem njenu kafu, a još više želio da se ona u improvizova- noj kafanici iza providne zavjese sagne kako bih, kao onaj deran iz pjesme što je ispod krivog drveta podvirivao, što više i što dalje vidio... Prvog aprila, u suteren još nedovršene zgrade na Mišeluku počelo je useljavanje. Tog dana došlo je u Kadrovsku službu još nekoliko novih radnika s kojima sam se brzo sprija- Piljić, Marijan – rođen 1937. godine u Orlovom Polju, opština Gradačac, BiH. Diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za francuski jezik i knji- ževnost. U Gradačcu radio kao profesor francuskog i latinskog jezika, a zatim bio glavni i odgo- vorni urednik lokalne radio-stani- ce. U RTV NS radio od 1974. do 1999. Jedanaest godina kao stručni saradnik za obrazovanje kadra, šest godina bio glavni i odgovorni urednik „Glasnika RTV NS“, godinu i po proveo na prinudnom odmoru, dve godine obavljao duž- nost sekretarice u Mobilnoj tehni- ci TV i dve godine u Filmskoj redakciji prevodio filmove i TV serije s francuskog jezika. PILJIĆ, MARIJAN NJEŽNO KAO USPOMENA 142

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

teljio i to prijateljstvo – s onima koji su još živi, za mrtvima žalim – i do danas intenzi- vno traje. Prvih jedanaest godina obavljao sam poslove stručnog saradnika za obrazo- vanje i usavršavanje kadra. Od samog početka stvaranja Televizije mislilo se na oku- pljanje i formiranje stručnjaka za sve poslove. Zato su godinama davane stipendije stu- dentima svih kreativnih zanimanja: novinarstva, režije, kamere, montaže, organizacije proizvodnje, muzičkih umjetnosti itd. Oni su sticali znanja na fakultetima i akademija- ma u Beogradu, Zagrebu, Pragu, Beču, Bratislavi, Budimpešti, Lođu... Stipendirali smo i dosta učenika Srednje tehničke škole u Novom Sadu. Broj svih stipendista ne znam, ali sam siguran da ih je u prvih dvadesetak godina bilo nekoliko stotina. S njima su skla- pani ugovori, praćen je tok njihovog školovanja i uspjesi njihovi; organizovana ferijalna praksa, prijem na posao, a bilo je i sporova, čak i sudskih, s onima koji nisu na vrijeme završili školovanje ili su odbili da dođu na posao. Nemali broj naših radnika studirao je uz rad, a mnogi su upućivani, uglavnom u Zagreb, na kurseve za tonske snimatelje. Tu su još i obuke na novim uređajima, kursevi stranih jezika itd. Godišnje planove obra- zovanja i stručnog usavršavanja kao i njihovu realizaciju usvajao je Radnički savjet. Bilo je lijepo tih godina raditi u Televiziji Novi Sad, najmlađoj u Jugoslaviji, ali među najboljima, programski gledano. Bilo je u njoj mnogo radnog elana i vrlo zapa- ženih rezultata. Bilo je mnogo lijepih žena i pametnih ljudi... Kad je Skupština RTV NS 3. jula 1985. donijela odluku o osnivanju lista „Glasnik RTV NS“ i mene imenovala za glavnog i odgovornog urednika, istog dana Vladimir Rakić Kela upitao me je: „Jesi li ti lud, čovječe, znaš li u šta se upuštaš?!“ On je odgovor znao, a ja sam ga dobio posle nekoliko godina; reći ću ga malo kasnije. Znao sam da je rizično, ludo čak, prihvatiti se ovog posla u kući s toliko novinara, koji svi znaju, ili bar misle da znaju, više i bolje od mene. Ali gurnut sam i hrabro sam zapli- vao... U malenoj prostoriji bez prozora, s jednim stolom, pisaćom mašinom i jed- nom (!) stolicom, tročlana redakcija (Marijan Piljić, glodur, Mira Pejić, urednik, i Verica Poljaković, sekretarica) pripremila je i izdala početkom oktobra 1985. prvi broj meseč- nika koji je, na našu sreću i radost, dobro primljen. Posljednji, 71. broj štampan je u decembru 1991. Na prvoj strani poželjeli smo čitaocima sretnu i veselu Novu godinu, ne znajući da nas u njoj više neće biti. Pisali smo o svim uspjesima i problemima u radu kuće i bili počesto hvaljeni i podstrekivani. U listu su pisali mnogi novinari i drugi naši radnici. Ali poslije jogurt revolucije i partijske diferencijacije, poslije smjenjivanja skoro svih rukovodilaca i ponaj- boljih novinara, kad je u RTV NS prodro talas neukih rodoljubaca, prije svega iz Vrbasa, bilo je teško, vrlo teško po njihovom ukusu uređivati list. Nekakav mračni „nadstrana- čki forum za istinu i slobodno izražavanje mišljenja“ (sic!) slao je otvoreno pismo glav- nom uredniku, a poslije i svojevrsnu potjernicu, što smo sve objavili. I sad mi je muka kad o tome mislim... Kad je naš list ukinut, godinu dana bio sam pomoćnik glavnog i odgovornog urednika Informatora RTS-a iz Beograda, a početkom 1993. upućen sam na „plaćeni“ odmor. Poslije godinu i po lutanja po novosadskim ulicama i okolnim poljima, na posao me je vratio inž. Slobodan Živančević (hvala mu!), na mjesto svog sekretara, a potom 143

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

sam prešao u KUP, u Filmsku redakciju na poslove prevodioca filmova i serija s fran- cuskog jezika. Poslije onog užasa od NATO bombardovanja naše zemlje, našeg Novog Sada i naše Televizije, telefonom mi javiše da moram u penziju. U Pravnoj službi rekoše da ne moram pa ja tu naredbu odbih. Kad me ponovo staviše na spisak za prinudni odmor, pokupih svoje krpice i odoh u zaborav. Do, evo, ovih sjećanja. RRođena sam 1940. godine u Beogradu, u porodi- ci Kopčok. Osnovnu školu, do male mature, završila sam na slovačkom jeziku, a maturirala u gimnaziji u Staroj Pazovi. Apsolvirala sam nemački i srpskohrvatski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Novom Sadu. Moje prvo radno mesto bilo je u Osnovnoj školi „Branko Radičević“ u Staparu kod Sombora (1960. godine), gde sam predavala nemački jezik i po potrebi srpskohrvatski. Godine 1961. udala sam se za moju studentsku lju- bav Jožefa Poljvaša, novinara, s kojim imam dvoje dece – Agnezu i Roberta, od koga imam dvoje unučadi Dejana i Marijanu. Suprug Mađar, ja Slovakinja, jezik sporazumevanja bio nam je srpski. I s decom smo govorili srpski, ali smo ih naučili i slovački i mađarski jezik. Uz supruga sam i ja naučila mađarski, tako da je ceo moj privatni i poslovni život vezan za multijezičnost. Posle preseljenja u Sombor zaposlila sam se u turisti- čkoj agenciji „Severturist“ kao referent za strani turizam. Po dolasku u Novi Sad, a posle devet godina rada u turizmu, zapo- slila sam se u Televiziji Novi Sad decembra 1977. godine. Kao i prethodna radna mesta, i ovo je bilo uslovljeno znanjem jezi- ka, ovog puta slovačkog. Moje radno mesto na Televiziji bilo je sekretar JUR-a (Jedinice udruženog rada, kako se ta organiza- ciona celina u ono vreme zvala) Programa na slovačkom, rumunskom i rusinskom jeziku. Poljvaš, Miroslava – Beograd, 1940. godine. Završila gimnaziju u Staroj Pazovi a apsolvirala nema- čki i srpskohrvatski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Novom Sadu. Na Televiziji Novi Sad od 1977. godine, kao sekretar Jedinice udru- ženog rada Programa na slova- čkom, rumunskom i rusinskom jeziku. Nakon formiranja samo- stalnih TV redakcija, raspoređena u slovačku redakciju. U penziji od 1995. godine. POLJVAŠ, MIROSLAVA PRVA U REDAKCIJI 144

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Tada su redakcije na slovačkom, rumunskom i rusinskom jeziku imale zajed- ničku produkciju, a novinari odgovarajućih radijskih redakcija radili su i programe za Televiziju. Glavni urednici tih programa bili su zajednički za programe RTV, a odgo- vorni urednici bili su za TV programe. Kadar za zajedničku produkciju primali smo iz sva tri jezička područja. Po formiranju samostalnih TV redakcija na tim jezicima, iz pro- dukcije sam raspoređena u slovačku redakciju. Tada počinje pravi redakcijski život. Ujutro bih bila prva u redakciji, primala sve pristigle poruke, vodila liste prisustva radnika, pisala zapisnike s redakcijskih sasta- naka, vodila sve potrebne evidencije i, uglavnom, bila uvek prisutna i obaveštena o svemu što se u redakciji događalo. Rad u redakciji bio je vrlo dinamičan i zanimljiv. Uvek se dešavalo nešto novo. Novinari i kolege u produkciji bili su mladi ljudi, svega dva urednika bila su starija od mene, pa su se svi prema meni ophodili s puno poverenja i poštovanja, što je stvorilo prijatnu kolektivnu atmosferu. U penziju sam otišla 1995. godine, tako sam bila pošteđena svih kasnijih neprijatnih događaja i razaranja naše tele- vizijske kuće. Sada u Udruženju penzionera RTV NS rado susrećem bivše saradnike i kole- ge, što mi pričinjava zadovoljstvo. ZZaposliti se u Radio Novom Sadu, pa još u Velikom narodnom orkestru Umetničke pro- dukcije, bilo je svim mladim ljudima koji su se bavili tom umetnošću izuzetno prestižno. Tako je bilo i meni kada sam s kontrabasom prvi put stao iza pulta. Te daleke 1971. godine za mene je to bio početak ostvarivanja srednjoškolskih snova. Bio je to Veliki narodni orkestar u postavi gde smo svirali svi zajedno, u zavisnosti od toga koja je muzika bila na repertoa- ru: srpska, mađarska, slovačka, rumunska, rusinska... U drugoj varijanti nastupali smo kao srpsko-rumunski narodni orkestar. Orkestar su činili vrsni muzičari ali i vrsni ljudi, pripadnici svih naroda i narodnosti, uvek spremni na zajedništvo, druženje bez ijednog slučaja deoba ili sukoba. U muzičkom smislu svi smo znali sve jer su uvek pisani profesionalni aranžmani. 145 Popa, Petar – rođen 1950. godine u selu Lokve kod Alibunara. Završio Srednju muzičku školu u Zrenjaninu – teorija i kontrabas. U RNS od 1971. godine kao član Velikog narodnog orkestra na mestu kontrabasiste. Od 1976. godine radio kao muzički produ- cent u Muzičkoj produkciji do odlaska u penziju 2012. godine. POPA, PETAR MUZIČKA BAŠTINA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Nastupali smo po celoj ondašnjoj Jugoslaviji i gotovo u svim mestima Vojvodine, razli- čitim povodima, ali s ciljem da kroz muziku učinimo ljude srećnijim i zadovoljnijim, da negujemo i sačuvamo muzičko blago. Gostovali smo s muzičkim programom u svim vojvođanskim mestima gde ima rumunskog življa. Bile su to javne emisije, takmičenja, festivali i slični povodi. Uvek su nas dočekivali kao najrođenije, neka sela su živela i pripremala se cele godine za taj događaj: „Dolazi nam Radio Novi Sad“, a kasnije „Dolazi nam Radio-tele- vizija!“. A ta druženja s običnim svetom i gostoprimstvo ostaju u lepim uspomenama jer su doživljavali našu kuću i kao svoju, jer je to bilo vreme kada se nije trčalo za dina- rom i komercijalizacijom. Kada sm 1976. godine prešao na radno mesto muzičkog producenta, usledi- li su novi izazovi i nove obaveze. Tada je u Muzičkoj produkciji radilo 12 muzičkih pro- ducenata (šestoro za narodnu muziku, dvoje za ozbiljnu i četvoro za zabavnu). Pored koncerata, festivala i drugih javnih nastupa koje smo snimali ili direktno emitovali, imao sam obavezu da na godišnjem nivou obezbedim i 400 minuta arhivskih snimaka u radij- skim studijima, i to samo rumunske muzike. Slične obaveze imali su i producenti muzi- ke drugih narodnosti. Tako da smo tih godina imali i preko 5.000 minuta arhivskih sni- maka. Plod višedecenijskog rada kako Narodnog orkestra tako i Tamburaškog, Plesnog, Džez i drugih orkestara jeste prepuna fonoteka snimaka muzike svih naroda koji žive u Vojvodini. Sve se to moglo uraditi na visokoprofesionalnom nivou zahvaljujući i anga- žovanju sjajnih ton-majstora. Otuda i nije čudno što su najbolji muzički umetnici iz Rumunije smatrali da su dosegli vrh ako su snimali u našim studijima i s našim orkestrom. Ali ne samo oni već i mnogi naši od Bore Dugića, Merime Njegomir, Cuneta Gojkovića do Staniše Stošića, Izvorinke Milošević... I na desetine drugih kojima je to bila velika čast, kao i nama da radimo s njima. Otuda smo jedna od retkih radijskih kuća koja ima i njihove arhivske snimke, i to iz različitih perioda i s različitim muzičkim povodima. Mislim da smo kao Veliki narodni orkestar doživeli najznačajniju međunaro- dnu (evropsku) afirmaciju organizovanjem i realizacijom Festivala podunavskih zemalja u Novom Sadu. Nažalost, više nema tog festivala, a ni bogate muzičke produkcije koja je počela postepeno da se gasi još devedesetih godina. Naša kuća bila je i velika podrška mnogim muzičkim festivalima narodnosti Vojvodine – Mađara, Slovaka, Rusina i Rumuna. Tako smo podržavali Festival rumun- ske muzike i folklora, koji se sada svake pete godine održava u Uzdinu, a u međuvre- menu u drugim mestima, kao i zabavne muzike „Mladost peva“, a upravo ti i mnogi drugi festivali čuvaju nacionalno muzičko blago, otkrivaju talente i uvode nove narašta- je u narodnu baštinu. 146

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Odazivajući se apelu Kuće, dostavljam prilog za Knjigu sećanja. Pošto nisam siguran (bar je tako do sada bilo) koliko će obim i sadržaj moga teksta biti poštovan, molim da ga objavite bez ikakvih izmena ili nikako. RRođen sam u činovničkoj porodici decembra 1925. godine u Bačkom Bregu. Osnovnu školu i gimnaziju učio sam u Somboru. Roditelji su želeli da budem učitelj, ali sam ja, svojeglavo, posle učestvovanja u ratu 1943– 45. godine otišao u glumce. Od 1948. do 1959. igrao sam na scenama somborskog, subotičkog, sarajevskog i zrenjaninskog pozorišta. U tom periodu posvetio sam se i režiji i asistirao nekolikim značajnim rediteljima. Budući da mi likovnjaštvo, scenska tehnika i arhitektura nisu bili strani, u zrenjaninskom teatru obavljao sam i dužnost tehničkog šefa. Ali, ostaviću po strani rad na „živoj“ sceni jer, u tom gradu, na najčudesniji način, lutkarstvo je postalo moja opsesija pa sam, pored tra- ganja za svim vidovima lutkarskog poziva, učestvovao u pret- varanju bezlične stražare Doma izviđača na obali Begeja u zdanje koje je postalo, za ono vreme, najbolje opremljeno pozorište lutaka u nas. Rezultati moga rada odveli su me iz Zrenjanina u Novi Sad, gde bivam nagrađen za nekoliko napi- sanih tekstova i režija, od kojih je najznačajnija prva satirična lutkarska predstava za odrasle na našim prostorima „Taktom, faktom, laktom“ po tekstu Radomira Subotića. Crteže za kar- tonske lutke, marionete, visoke oko 80 centimetara, dao je karikaturista Budimir Vojnović a tehnički sam ih osmislio i izradio ja s ekipom Pozorišta lutaka. Kritike su bile izvanre- dne. Predstava je izvedena po tri puta u Novom Sadu i Beogradu, a onda skinuta s repertoara jer su „neki“ prepoznali sebe među likovima na sceni. Oprostite mi što sam ovoliko prostora posvetio sebi. Smatram da će na ovaj način biti objašnjena višeslojnost moga rada. Ne zadugo, na preporuku stručne komisije praške akademije (AMU), odsek lutkarstva, koja je imala uvid u moje 147 Radaković, Milivoje – Bački Breg, 1925. godine. Završio gim- naziju u Somboru, apsolvirao dra- maturgiju, režiju, kreaciju lutke i istoriju lutkarstva na praškoj Akademiji (AMU). Od 1948. do 1959. godine igrao na scenama somborskog, subotičkog, sarajev- skog i zrenjaninskog pozorišta. Lutkarstvo mu postaje opsesija pa prelazi u Novi Sad, gde postavlja prvu satiričnu lutkarsku predstavu za odrasle. Angažovan u Televiziji Novi Sad od 1979. godine u Redakciji programa za decu. RADAKOVIĆ, MILIVOJE LUTKARSTVO KAO OPSESIJA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

stvaralaštvo, dobijam stipendiju za jednogodišnje „proširivanje vidika“ i obogaćivanje desetogodišnjom praksom već stečenog znanja. Apsolvirao sam dramaturgiju, režiju, kreaciju lutke i istoriju lutkarstva s ocenom odličan. Na sve ovo valja dodati, kao naj- važnije, dragoceno vreme provedeno u Trnkinom studiju za snimanje lutka-filmova. Verovatno zbog celokupnog rada, pre i posle Praga, angažovan sam na Televiziji Novi Sad 1979. godine u Redakciji programa za decu kao urednik igranog pro- grama s akcentom na lutkarstvu, uz potajnu želju da u svojoj 59. godini života (šest godina pre penzionisanja) doprinesem formiranju studija za proizvodnju lutka-filmova. Takve ambicije dalekovidih ljudi pri tadašnjoj Televiziji bile su uzete u razmatranje posle velikog uspeha serije od 12 epizoda „Lutkarski divani“ i četiri puta po 13 epizoda seri- je „Lutkomendija“, koje su prodate u brojnim zemljama. Zapaženi su i strani dečji pro- grami emitovani na srpskom jeziku a obrađeni u, kako je nazvaše, „novosadskoj školi“ nadsinhronizacije. Treba istaći da su svi gore pomenuti rezultati ostvareni u neadekvatnim teh- ničkim uslovima, zahvaljujući izuzetnim naporima, domišljatosti i visprenosti ekipe koja je programe realizovala. Bila je to ludačka smelost i odgovornost Miroslava Nasta- sijevića, Pere Zupca, Brace Ruškuca i još nekih koji su poverovali da mi to možemo. A trebalo je prvo uveriti pisce tekstova da se oslobode svoje blagoglagoljivosti jer lutka ne trpi dugačke tekstove. Glumce naterati da u nemogućim, fizički teškim uslovima u isto vreme animiraju lutku na poseban način i govore tekst za po nekoliko likova. Scenografe da predvide putanje kojima će animatori puzati oko i ispod dekora i sme- štati se u burad i fijoke pisaćih stolova. Majstore svetla da ogromnim reflektorima osvet- le samo glavu majušnoj lutki. Da koriste uslove teatra u crnom i ultravioletnom svetlu. Producenti, sekretari, realizatori i svi kojima se imena nalaze na podužoj špici bili su, takođe, „začin“ u realizaciji naših programa na poseban način. Međutim, najveći „pro- blem“ bili su kamermani koji su se toliko smejali komičnim situacijama da je snimanje prekidano. Često se setim mnogih kojima je, u to vreme, lutka bila nepoznanica, a ipak su mi verovali i doprineli da se i stručnjaci pitaju „kako oni to rade?“. Na osnovu pozitivnog mišljenja celokupne javnosti i eksperata o radu naše kuće, usledili su razgovori i pregovori svih TV centara tadašnje Jugoslavije o formira- nju zajedničkog studija za proizvodnju lutka-filmova sa sedištem u Novom Sadu a u zgradi koja je trebalo da bude u okviru kompleksa već postojećih zdanja. Napisani su elaborati, sve je lepo krenulo, počela je izgradnja novog dela kuće na Mišeluku, ali je počelo i nadmudrivanje premudrih, svake godine menjanih, najmanje stručnih ali svez- najućih, najmoćnijih marioneta koji gnusnim političkim programima, igrama satiru i zatiru sve što je lepo i korisno. Pa, tako, usput, udaviše i gusku koja je trebalo da nosi zlatna jaja. Uh, skoro zaboravismo biser nečasnih metoda za sprečavanje formiranja stu- dija. Bio sam izabran da prisustvujem sagledavanju svetske produkcije stvaralaštva za decu u Pragu, na Barandovu. Za tu priliku napravljen je izbor „dokaznog“ materijala o produkciji naše kuće. Traka je trebalo da me čeka, veče pre polaska, na portirnici. Ali ne lezi vraže! Traka nije predata na portirnicu. Uzbuna! I, ništa! Avion kreće za tri sata! Izbezumljen, na brzinu izabrah nekoliko fotografija i otputovah. Susret s prijateljima, dirljiv, uz obavezno pitanje „šta radiš?“. Sedeli smo u klubu, i ja, pod izgovorm da sam 148

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

iznenada krenuo na put i poneo samo nekoliko fotografija, pokazah slike Artemija, Matilde i još nekih likova. I, gle čuda! Iza mojih leđa jedna dama iz Švedske, gde se „Lutkomendija“ prikazivala, s oduševljenjem održa „propagandni“ govor, na osnovu kojeg me je predstavnik iz Kanade pozvao na večeru i tom prilikom zamolio da, kad budem dolazio u Kan (ha-ha), ponesem obimniji prikaz naše produkcije jer bi on želeo, ako mi pristanemo, da bude naš zastupnik na Zapadu. Prisutna je bila i koleginica s ljub- ljanske televizije. Ime sam joj zaboravio. Zaboravio sam i da sam bio u Pragu. A u Kan su išli neki zaboravni. Nisu poneli ništa za gospodina iz Kanade jer nije bilo materijala. Rekoše da su mnoge trake s „Lutkomendijom“ izbrisane radi snimanja nekakvih politi- čkih skupova. Ali, nije važno! Nije! „Ehej! Čekaj! Kud se zaleteo taj Radaković? Pa on nije bio ni član partije?!“ – viče nam neko ko ne veruje u izreku: „Siđi Kurta da uzjaše Murta!“ „Posmatrajte pro- blem s druge strane! Zar ne mislite kako bi šteta bila još veća da je, prilikom bombar- dovanja Televizije na Mišeluku, uništen i lutkarski studio?!“ PPripadam onoj generaciji radijskih poslenika koji su imali sreću da budu u ovoj kući u njenim naj- plodnijim i najperspektivnijim godinama i nesreću da nemo- ćno i s tugom gledaju njeno devastiranje. Moje tri i po deceni- je u Radio Novom Sadu poredila bih s brakom koji je počeo s mnogo ljubavi, uzajamnog razumevanja i saradnje, u kojem su se rodila divna deca, koji u jednom trenutku usled raznih situa- cija zbog kojih su svi pomalo odgovorni doživljava krah. Nakon svega biva puno gorčine zbog izneverenih očekivanja, koja protokom vremena blede, i kako se sve više zalazi u poštovane godine, ostaju samo lepa sećanja. Dakle, u ovom prigodnom trenutku govoriću o lepim sećanjima, a ona počinju od 1970. godine kad sam poz- vana da gostujem u Radio Novom Sadu povodom osvajanja prvog mesta na Republičkom takmičenju muzičkih škola Srbije. U tom prvom intervjuu koji sam dala tadašnjoj uredni- 149 Radujko, Jadranka (rođ. Ljumoževski) – rođena u Subotici 1953. Pre navršene godi- ne života preseljava se u Novi Sad, u kojem živi i danas. Tu se školo- vala (Muzička škola „Isidor Bajić“, Fakultet muzičke umetnosti u Beogradu), zaposlila i osnovala porodicu. U Radio Novi Sad dola- zi 1970. godine kao saradnik Omladinskog radija pri srpskoj redakciji. Nakon četiri godine zasnovala je stalni radni odnos, koji je trajao do 2005. godine, a tokom kojeg je bila članica muzičke redak- cije i Redakcije programa na srpskom jeziku. Kao autor, vodi- telj, reporter, urednik radila na emisijama „Dnevnik muzičke omladine“, „Putevi amaterizma“, „Muzika u našem gradu“, „Muzika mundana“, „Sa operske scene“, RADUJKO, JADRANKA USPOMENE IZ RADIJSKIH DANA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

ci Omladinskog radija Hildi Melvinger prepoznata sam kao neko ko bi mogao biti dobar saradnik i učenik u ovoj svojevr- snoj školi radio-novinarstva. Nimalo se nisam dvoumila jer je to bila ljubav na prvi pogled, to je bilo ono što je obećavalo i u čemu sam se prepoznala. Učili smo od izuzetnih kolega, osim Hilde Melvinger, koju smatram svojim mentorom u svakom pogledu, bili su tu i Lale Čekić i Nemanja Pavlović, koji su direktno bili vezani za rad te mlade redakcije, a među članovi- ma buduće gromade radijskog, a mnogi od njih i televizijskog novinarstva, kao što su Teodora Razumenić, Vitomir Simurdić, Lazar Bojanović i mnogi drugi. Naučivši osnove novinarskog zanata, koji se nikad potpuno ne savladava, već ga svakog novog dana i sa svakim zadatkom usavršavamo, prilagođavamo i menjamo, prešla sam u Redakciju muzičkog programa na srpskom jeziku, gde mi je na samom početku s mnogo poverenja data emisija „Dnevnik muzičke omladine“, koju su pre toga uređivali: Bogdan Ruškuc, Ivan Kovač, Atila Vekaš i Dušan Mihalek. Prihvativši postavljene osnove te već etablirane emisije, uvela sam neke novine poput reporterskih zapisa, intervjua i živih emisija koje smo prenosili iz Studija M. Mnogo se u to vreme radilo a da se nije osećala težina poverenih zadataka jer smo ih radili tim- ski u stalnoj želji za istraživanjima i pomeranjima granica radij- skog novinarstva. Bilo je to vreme kad se sve više uvodio i živi program, ali se još pomno vodilo računa o izgovorenoj reči, o čistoti jezika, dikciji. U tome su nam pomagali vrsni lektori i spikeri, da pomenem samo neke od njih: Adela Marijaš, Ljubinka Egerić, Mara Basarić, Milica Davidović, Nataša i Milenko Tobdžić, Mila Čudanov, Vlada Stefanović... O čistoti i savršenstvu zvuka da i ne govorim, jer su sedamdesete i osamdesete godine bile u znaku tehničke ekspanzije radija kad su oformljeni novi studiji i kada se mnogo ulagalo u njihovu opremljenost. Svakako da je tu prednjačio Studio M, koji je, kao što je poznato, bio jedan od najboljih, ako ne i najbolji, muzičkih studija u ondašnjoj Jugoslaviji, a i izuzetan koncertni prostor u kojem smo imali sreću da uživamo u vrhunskim stvaralačkim dometima. Kako je moja sfera interesovanja bila umetnička muzika, a spisak onih koje smo imali zadovoljstvo da vidimo na podijumu Studija M podugačak je, navela bih samo neke: Leonid Kogan, David Ojstrah, Natalija Šahovskaja, Dušan Trbojević, Tripo Simonuti, Andrea Preger, Radmila Bakočević, ansambl „Renesans“... Redovne nastupe imali su i naši ansambli (Novosadski kamerni orkestar, Novosadski kamerni hor i dr.) oformljeni pri Muzičkoj pro- „Muzička čitanka“, „Portreti umetnika“, „Slovo knjiga kaziva- nja“, Prepodnevni program, Noćni program, „Subotom sa vama“, Novogodišnji program, „Spektar“ itd. Istovremeno, bila je saradnik dnevnih listova i periodi- čne štampe („Glas omladine“, „Indeks“, „Dnevnik“, „Pozo- rište“). Nakon odlaska iz Radio Novog Sada nastavila da se bavi publicističkim i spisateljskim ra- dom, a rezultat toga jesu dve monografske knjige „Muzika u našem gradu“ i „Gimnazija pod lipom“, na kojima je bila saradnik i konsultant suprugu Svetozaru Radujku; sama je autor monografi- je „Muzička omladina Novog Sada 1966–2006“, a kao vrhunac dosa- dašnjeg rada smatra koautorstvo na dva izdanja: „Pozorišna muzika – na sceni Srpskog narodnog pozorišta 1861–1914“ (izdavač Pozorišni muzej, 2012) i „Knjiga o Isidoru“ (svojevrsna romansirana biografija kompozitora Isidora Bajića – izdavač „Prometej“, 2012). 150

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

dukciji Radio Novog Sada, koju je agilno vodio uvaženi profesor Anton Eberst. U to vreme muzičku redakciju vodio je Oskar Pandi, koji je uspeo da muzičke urednike izjednači sa statusom novinara informativne redakcije, što je bilo od izuzetnog znača- ja. U tako inspirativnoj raznolikoj sredini meni je, kao mladom novinaru, bilo zado- voljstvo da radim ne gledajući na omeđeno radno vreme, što su tadašnji moji urednici umeli da vide i cene. I danas smatram velikim komplimentom poziv Hilde Melvinger da se vratim u srpsku redakciju i učestvujem u formiranju Radio-škole 1977. godine. Za sve nas bio je to pionirski zadatak jer tako nešto još nije postojalo na našim talasima. Meni u udeo pripali su „muzički časovi“ na kojima sam mlade slušaoce uvodila u svet umetničke muzike, upoznavala ih sa instrumentima, teorijom muzike, velikanima muzičke scene itd. Brižljivo smo planirali svaki čas, imali fiksni raspored emisija (časova) planiranih i objavljivanih za celo polugodište. Međutim, kako je Radio kao živa materija podložan brzim promenama, samo nekoliko godina kasnije uvideli smo da nas ta kruta omeđe- nost sputava i da se moramo menjati, pa smo prerasli u Obrazovni program s vodite- ljima uživo i temama koje su bile aktuelne u datom trenutku. S ponosom mogu reći da sam bila među prvima koji su se u našoj redakciji odvažili da vode program uživo. Najlepša sećanja nosim i na našu malu, skučenu redakciju, u kojoj su osim nas iz Obrazovnog programa bile i kolege iz kulturne redakcije, pa kako joj i sam naziv kaže, bila je to sinergija neverovatno kreativnih ljudi različitog senzibiliteta među kojima je svakodnevno bila živa i inspirativna konverzacija. To naše razumevanje preneli smo i iz radnog prostora, te su mnogi od nas postali bliski prijatelji koji su se i privatno dru- žili. Kasnije je Obrazovni program transformisan u Prepodnevni, ali to su već devedesete godine kada mnogo toga više nije bilo kao pre, osim nastojanja većine kole- ga da profesiju sačuva koliko-toliko u dostojanstvenim okvirima. Neskromno smatram da pripadam tom krugu iako sam u to vreme bila prisiljena da, s obzirom na pripadnost Redakciji programa na srpskom jeziku, tih devedesetih godina radim i na poslovima koji nisu bili moj izbor, kao što je uređivanje vesti i „Hronike dana“, Noćni program, Novogodišnji program, „Subotom sa vama“, a teme su mi bile sve raznorodnije od osnovne vokacije – muzike, preko obrazovanja, informative, zdravstva, opšte kulture do komunalnih problema, dakle gotovo sve osim sportskih prenosa. Naravno da to nije dobro, da me je to dobrim delom koštalo i zdravlja, pa sam 2000. godine odlučila da se vratim u muzičku redakciju. Prihvatanjem obaveze urednika redakcije ozbiljne muzike, a potom i cele muzičke redakcije, učinila sam sebi medveđu uslugu jer mnogo toga, na moju veliku žalost, u toj redakciji nije bilo kako sam pamtila iz sedamdesetih godina, i to ne krivicom njenih članova, već zbog želje novih rukovodstava da se uloga muzičke redakcije svede na servis. Tom čudnom logikom da se umanji značaj kreativnog i autor- skog potencijala koji je muzička redakcija mogla da pruži, stalnim zahtevima za uma- njenjem broja zaposlenih i pravljenjem spiskova za njihov otpust, mogla sam, vođena savešću, jedino da se oštro i, nažalost, uzaludno suprotstavljam. Stavljena u mat pozici- ju, častan izlazak videla sam davanjem ostavke na mesto glavnog urednika, a ubrzo zatim i svojevoljnim prihvatanjem socijalnog programa. 151

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Ali, kako rekoh, iz današnje perspektive gorčina bledi, ostaju sećanja na dane kada smo uzajamnom sinergijom stvarali nešto vredno po čemu se godinama Radio Novi Sad kod slušateljstva prepoznavao (ili to mladost beše?!). Kako god, prva ljubav se ne zaboravlja te se nadam da će neki novi dani, za neke nove generacije, to isto zna- čiti! IIzvršno veće Skupštine SAP Vojvodine imenovalo me je 1969. godine za direktora Radio Novog Sada. Imenovanju je prethodila konsultacija u kolektivu Radio Novog Sada, Savetu i Upravnom odboru, kao i u organima Saveza komunista Radija. Bilo je na listi više kandidata; svi na političkim funkcijama i iz redova mađarske nacionalnosti. Lista je prihvaćena u toj konsultaciji. Naravno da su izneta mišljenja ko bi bio najbolje rešenje za direktora Radija. Odluka je, međutim, doneta na nivou političkih organa Pokrajine. Takav je bio red u pogledu institucija u informativ- noj sferi; koliko znam isti je i danas. Bio sam veoma raspoložen da prihvatim tu dužnost jer sam posle dugo godina rada u političkim organizacijama Vojvodine želeo da se oprobam u neposrednom i konkretnom radu, gde se rezultati i propusti svakodnevno jasno vide. O tome kako to konkretno izgleda u takvoj organizaciji nisam imao jasnu predstavu. Morao sam s vremenom mnogo da nau- čim od ljudi koji su sarađivali sa mnom. Radio Novi Sad je u tom trenutku imao dva među- sobno povezana zadatka: prvo, razviti celovit sistem radijskog i televizijskog informisanja u Pokrajini i drugo, stvoriti materi- jalnu osnovu za stabilno funkcionisanje takvog sistema. Bili smo tada daleko od ostvarenja tih zadataka. Radio Novi Sad je osnovan 1949. godine, pre svega za informisanje i propagandu na jezicima nacionalnih manjina Rajčan, Ištvan – rođen 1934. godine u Bačkoj Topoli. Diplo- mirao na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Posle šest godina rada u preduzeću Zemljoradničke zadruge u Bačkoj Topoli, odsluže- nja vojnog roka u Kruševcu, iza- bran za funkcionera Narodne omladine Vojvodine, zatim za funkcionera Saveza komunista Vojvodine. S dužnosti člana Sekretarijata Pokrajinskog komite- ta SK Vojvodine preuzeo dužnost direktora Radio Novog Sada. Posle rada u RTV Novi Sad bio član Predsedništva, zatim sekretar Savezne konferencije SSRN Jugo- slavije. Posle povratka u Novi Sad bio potpredsednik i predsednik Skupštine AP Vojvodine, zatim predsednik Pokrajinske konferen- cije SSRN Vojvodine. Posle ostav- ke na političku funkciju člana PK SKV, vraćen na oslove u Odeljenje za istraživanje programa RTV Novi Sad. Prevremeno penzioni- san 1991. godine. RAJČAN, IŠTVAN KONKRETAN POSAO 152

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

u Vojvodini, u uslovima žestoke kampanje Informbiroa iz geografsko-političkog okru- ženja. Smatralo se da je Radio Novi Sad deo informisanja nacionalnih manjina u Vojvodini. Jedno vreme nije ni bilo emisija na srpskohrvatskom jeziku; tu funkciju je obavljao Radio Beograd. U skladu s takvom koncepcijom, pretplatu je ubirao Radio Beograd. S manje od 50% od vojvođanske pretplate finansirana je delatnost Radio Novog Sada. Rastući poslovi i zadaci, prihvatanje emisija i na srpskohrvatskom jeziku počeli su da oblikuju informativnu instituciju od pokrajinskog značaja. Radio Novi Sad je sve više bio radio naroda i narodnosti Vojvodine. Pojavila se televizija u SFRJ. Tu funkciju na mađarskom jeziku obavljalo je jedno odeljenje s grupom požrtvovanih novinara koji su svakodnevno putovali na relaciji Novi Sad – Beograd. Trebalo je, dakle, izraditi celovitu koncepciju radijskog i televizijskog progra- ma za Vojvodinu kao višenacionalnu zajednicu. Ali materijalne osnove za to nije bilo. Deo radijske pretplate i cela televizijska pretplata slivale su se na račun RTV Beograd. Tako sam dobio prvi veoma konkretan zadatak: započeti i uspešno završiti pregovore sa RTV Beograd o drugačijoj, za nas povoljnijoj raspodeli pretplate. Naravno, prvi zadatak mi je bio da dobijem za takvu inicijativu političku podršku u Vojvodini. To smo dobili bez problema. Kad kažem dobili, mislim na ceo kolektiv Radija, pa i na redakci- ju mađarskog programa u Televiziji Beograd. Za podršku u Beogradu morao sam ići u Izvršno veće Skupštine SR Srbije, i to neposredno predsedniku, u to vreme M. Bojaniću, kao i u CK SK Srbije. Jasno, pored mene, to su radili i funkcioneri Vojvodine – sam to nikad ne bih mogao postići. Odlučeno je da pregovore, bez učešća javnosti, vodimo Z. Vuković, tada generalni direktor RTV Beograd, i ja, a rezultate da saopšti- mo tek kad budemo postigli saglasnost. Tema pregovora: raspodela radio-televizijske pretplate, koja se ubira na području Vojvodine. Na prvom susretu u kancelariji generalnog direktora RTV Beograd sedeli smo Z. Vuković i ja, jedan naspram drugog. On je iznenada postavio magnetofon izme- đu nas i uključio ga. Na moje pitanje šta će to nama odgovorio je da ostane dokument o tome šta je ko rekao u razgovoru. Napomenuo sam da nismo određeni da pravimo dokumenta o razgovoru, već sporazum o našoj saglasnosti, a inače, to mi je ličilo na saslušanje. Tako je to počelo s varnicama. Moram odmah reći da su razgovori trajali mesecima, bili tvrdi, ali ne nekorektni, nije bilo uvreda niti pretnji. Jednostavno smo se razlikovali u pristupu. Vuković je tražio da mu kažem koji procenat pretplate iz Vojvodine treba da dobije RTV Novi Sad, dok sam ja polazio od toga da mu objasnim kako mi želimo da obezbedimo celovitu koncepciju RTV stanice i da pretplata iz Vojvodine, u principu, treba da pripadne RTV Novi Sad, ako ne odmah, onda postepeno. Usput sam pome- nuo da u Vojvodini preko 90% pretplatnika redovno plaća pretplatu, dok u nekim regio- nima Srbije to nije ni 50%. Dakle, rezerva za RTV Beograd postoji i ako ostane bez dela pretplate iz Vojvodine. Imajući u vidu iskustvo iz prvog razgovora, predložio sam da nastavimo naše dogovaranje u Novom Sadu, a trudio sam se da idemo u naš skromni objekat na Fruškoj gori razgovarajući u šetnji. O toku razgovora obaveštavao sam funk- cionere pokrajinskih organa i političkih organizacija, pa i svoje neposredne saradnike u Radio Novom Sadu, ali ne i javnost. U jednom trenutku je došlo do zastoja u razgovo- rima; izgledalo je kao da do sporazuma ne možemo doći. Informisao sam o tome tada- 153

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

šnjeg predsednika Pokrajinske konferencije SSRN Vojvodine s pitanjem kako ćemo dalje. On je, bez mnogo oklevanja, predložio da obustavimo emitovanje svih programa Radio Novog Sada, sve dok se ne donese povoljna odluka za nas. Meni je to izgledalo nemoguće ili kao potpuno pogrešna odluka. Nisam verovao da je tim potezom mogu- će iznuditi povoljno rešenje. Naprotiv, izazvaćemo nerazumevanje u javnosti, čak i osudu naše odluke kod jednog dela slušalaca u Vojvodini. Rekao sam da ćemo razmi- sliti i toj ideji, i nikad više nisam o tome ni sa kim razgovarao. Ni predlagač se nije vra- tio na tu temu. Do daljeg nastavka našeg sporazumevanja došlo je na inicijativu Centralnog komiteta SK Srbije i Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine. Sporazum, koji smo posti- gli, znatno je povećao procenat dela vojvođanske radio-pretplate i obezbedio 50% tele- vizijske pretplate za osnivanje i izgradnju objekta i nabavku opreme za studije i televi- zijsku mrežu u Vojvodini. Bio je to kompromis s naše strane, ali smo znali da nastavak može biti potpuno preuzimanje pretplate i pretplatne službe. To se desilo nekoliko godina kasnije i trajalo je sve do devedesetih godina prošlog veka. U tom sporazume- vanju već nisam učestvovao. Zahvaljujući sporazumu i sredstvima koja su pristigla u Radio Novi Sad poče- lo je obnavljanje opreme Radija i proširivanje svih programa na jezicima naroda i narod- nosti Vojvodine, na zadovoljstvo poslenika Radija i, verujem, na zadovoljstvo slušalaca programa Radio Novog Sada. Formirana je inicijativna grupa za izgradnju Televizije Novi Sad. Tu grupu su sačinjavali uglavnom iskusni radnici Radija. Na čelo grupe je došao S. Budakov, pozna- ti novinar iz „Dnevnika“ i, pokazalo se to s vremenom, odličan organizator i vizionar buduće Televizije Novi Sad. (Neko mi je pričao da je video S. Budakova posle bom- bardovanja zgrade televizije na Mišeluku kako gleda preko Dunava na ruševine TV zgrade i suze su mu se videle na licu. Tačno ili ne, mogu da zamislim Slobodana u toj situaciji. Vodio je izgradnju i uspešno funkcionisanje Televizije Novi Sad, i nije mogao ni u ružnom snu pretpostaviti da će „njegova“ televizija, za koju je dao najbolje godine života, postati jednog dana deo ratnohuškačke mašinerije i platiti cenu uništenja.) Po odluci nadležnih organa Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine, osnovana je 1972. godine Radio-televizija Novi Sad. Imenovan sam za generalnog direktora RTV Novi Sad, za direktora Televizije Novi Sad imenovan je Slobodan Budakov, a za direktora Radio Novog Sada Andraš Majtenji. Preuzimanje pretplate nije, međutim, značilo i uskraćenje doprinosa progra- mima Televizije Beograd. Televizija Novi Sad je doprinela delom svojih programa, kako informativnih (prve vesti po podne u mreži cele Srbije) tako i kvalitetnim dokumentar- nim, igranim, muzičkim i drugim emisijama u celoj mreži širom Srbije, kao i u mreži tadašnje Jugoslavije. Moje „konkretno“ zaposlenje završeno je 1974. godine. Bilo mi je teško da napustim RTV Novi Sad, ne zbog funkcije već zbog poslova koji su bili u punom zama- hu i obećavali rezultate zajedničkog rada. Izabran sam na funkciju u Saveznoj konfe- renciji SSRN Jugoslavije. Vratio sam se u RTV Novi Sad 1990. godine kad sam udaljen iz političkog života kao „autonomaš“. Dobio sam radno mesto u Centru za istraživanje programa. Prevremeno sam penzionisan 1991. godine. 154

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

I na kraju ovih sećanja, posle potpisivanja sporazuma sa Z. Vukovićem o podeli pretplate, vrativši se u Novi Sad, svratio sam u kancelariju, radno vreme je oda- vno prošlo. Otvarajući vrata, video sam, međutim, rukovodeći tim Radija. Bio sam izne- nađen. Moj saradnik je javio da dolazimo sa sporazumom u ruci. Oni su me veselo dočekali, pozdravili i čestitali mi, a ja njima. Tražili su da im pokažem nalivpero kojim sam potpisao sporazum. Uzeli su mi ga, pogledali i oduzeli. Umesto tog nalivpera, dali su mi drugo – pelikan. Rekli su da moje nalivpero ide u istorijske relikte Radija i Televizije. Pitam se gde je sada moje bivše nalivpero? UU Redakciju programa na rusinskom jeziku Radio Novog Sada primljena sam na radno mesto lektora 1975. godine. To su bile godine kada su sve redakcije primale mlade ljude jer je počelo emitovanje progra- ma na UKT pa je bilo prostora za više emisija na svim jezici- ma. Bili su potrebni novinari, spikeri, lektori, daktilografi, teh- ničari... Sedamdesetih godina prošlog veka to su bile nove pro- fesije i biti dobar na poslu, u specifičnoj radnoj ustanovi, moglo se postići samo ako si bio znatiželjan, svestrano obra- zovan i uporan, jer fakulteta za takva zanimanja nije bilo. RNS je specifičan radio. Na sve strane bruje jezici naroda i narodnosti. Tada je radio emitovao program na srpskom, mađarskom, slovačkom, rusinskom i rumunskom, da bi ubrzo počeo emitovati i programe na romskom i ukra- jinskom jeziku. Specifičnost je u tome što sve redakcije, osim one na srpskom jeziku, prevode tekstove sa srpskog na svoj maternji jezik za informativne emisije, to jest za vesti i radio-novine ili dnevnike, u zavisnosti od toga ko je kakvu centralnu informa- tivnu emisiju imao. Prilozi za druge emisije su snimani, a i sada se snimaju, na terenu na maternjem jeziku. 155 Ramač, Natalija – radila u Radio Novom Sadu u Redakciji progra- ma na rusinskom jeziku kao lektor i novinar. Rođena 1948. godine u Ruskom Krsturu, gde je pohađala osnovnu školu, gimnaziju je završila u Srbobranu, a Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Angažovana u Društvu za rusinski jezik, gde je radila na srpsko-rusin- skom rečniku i rečnicima medicin- ske terminologije i zaštite bilja i životne sredine. RAMAČ, NATALIJA SVI SMO UČILI DA RADIMO

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Primljena sam na mesto lektora u Redakciju na rusinskom jeziku i od prvog dana radila sam sama. Srećom, tada smo svi učili kako se radi, starije kolege su nas pusti- le da se snalazimo sami, a ponedeljkom se na sastancima ocenjivao rad. Emisije su bile raznovrsne pa je i terminologija bila nova, nesvakidašnja, a rečnika, bar kod nas, nije bilo. Dovijali smo se uz pomoć rečnika na poljskom, ruskom, slovačkom, ukrajinskom jeziku i tako stvarali novu terminologiju. Sedamdesetih i osam- desetih ubrzano su se razvijale industrija, poljoprivreda, nauka, a uporedo i nova termi- nologija koju smo morali prilagođavati vremenu. U radiju lektor nema vremena da raz- mišlja, da traži po novim rečnicima ili da se dogovara s drugim lektorima jer emisija počinje i spikeri vam bukvalno iz ruku izvlače tekstove. Zajedno s drugim lektorima – iz „Ruskog slova“, Izvršnog veća, Zavoda za udžbenike i drugih prevodilačkih službi iz opština – na zajedničkim sastancima razrešavali smo nedoumice u vezi s terminologi- jom koju smo kasnije svi upotrebljavali na isti način. Dosta smo se zadržavali na termi- nima iz poljoprivrede jer su morali biti razumljivi i pristupačni i paorima i svima drugi- ma. Dok su glavni i odgovorni urednici bili Vladislav Juhas, Miron Roman i Vladimir Palančanin, strogo se pazilo na jezik, kontrolisali smo tekst za svaku emisiju, slušali svaku emisiju, što znači da su i spikeri morali paziti kako interpretiraju tekst. Imali smo izvrsne spikere – Mariju Mosnak, Nikolu Korpaša i Nadu Sabo, kod kojih nije bilo grešaka pri interpretiranju raznovrsnih tekstova. Tokom 25 godina Redakcija programa na rusinskom jeziku imala je tri lekto- ra – pored mene, radile su i Irina Kološnjaji i Sofija Nikolajević. Radili smo u tri smene, jutarnjoj, popodnevnoj i večernjoj, i sve emisije bile su pokrivene lektorima. Raditi u radiju kao lektor znači da ti kroz ruke i ispred očiju prolaze tekstovi svih žanrova i sve mora biti razumljivo, tačno i pregledno. Morate mnogo raditi i na svom samoobrazo- vanju, morate biti u toku događaja i sve pratiti jer samo tako postajete dobar i iskusan lektor budući da za to nema odgovarajućih škola. Vremena se menjaju i morate se pri- lagođavati promenama. Posle 25 godina radnog staža na lektorskom mestu, premeštena sam na mesto novinara. Počela sam iz početka. Bilo mi je jako teško. Nisam znala da snimam, niti da montiram, nisam se snalazila u tehnici, nisam znala da se ponašam pred mikrofonom. Posle toliko godina staža u RNS nisam znala da toliko toga ne znam. Ali kolege su mi zaista mnogo pomagale pa sam uz njihovu pomoć prevazišla sve to i imala uspešne emi- sije. Čak sam se često pitala zašto nisam ranije počela kao novinar. Sada kada sam u penziji, i dalje radim na razvoju rusinskog jezika. U Društvu za rusinski jezik i književnost pomažem u radu na novim rečnicima i po potrebi lekto- rišem tekstove za Društvo. 156

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

MMoja veza s Radio-televizijom Novi Sad duža je od četiri decenije. Sve je počelo negde 1970. godine, krajem trećeg razreda gimnazije, kada je moja druga- rica Jasna Kujundžić (Jovanov) rešila da se oproba u Omladinskom radiju. Pozvala je i mene, ona probala, povre- meno se vraćala novinarskom poslu, a ja ostala gotovo ceo radni vek... Urednica mi je bila Jelisaveta Hariš, zvali smo je tetka Seja, potom Hilda Bužančić (kad je postajala Melvinger, uhvatila sam prvi buket u životu), pa Lale Čekić, kasnije kole- ga u redakciji na TV, kojem, baš zato što mi je nekada bio urednik, nikada nisam uspela da kažem „ti“... Tih godina upoznala sam i koleginicu Jelenu Becin (Stamenković), Miodraga Jergića, Zagorku Radović i mnoge druge s kojima sam kasnije radila u Televiziji ili smo sarađivali na drugim poslovima. Uz uobičajene zadatke – donošenje vesti, izveštaja i snimanje reportaža iz svakodnevnog života novosadske omladine, sećam se jednog 29. novembra, tada Dana republi- ke, koji sam provela na Susretima jugoslovenskih radio-stani- ca u Jajcu. Pravili smo zajednički program u kojem smo i mi i naša omladinska redakcija imali udeo. Dobro smo se pokaza- li. Bilo je interesantno, novo, dinamično, uzbudljivo iskustvo... Pa Omladinski festival u Subotici, poznati muzičari i nove face... Nekako sam usput i maturirala kao vukovac. O tome koliki sam frik bila, govori i to da sam, odevena u dugu sveča- nu haljinu i na štiklama, u hotel „Jugoslavija“ u Beogradu tegli- la „uher“ i snimila reportažu sa sopstvene maturske večeri na kojoj je bilo još nekoliko stotina novosadskih gimnazijalaca. I tako te 1971, umesto na studije medicine, odoh na prava procenivši da ću manje vremena morati da provodim na predavanjima i vežbama, pa ću moći više da radim. Nije bila reč samo o radoznalosti i adrenalinu, mislila sam da ću kao novinar u radiju menjati svest i svet nabolje. Te godine osnovana je i Televizija Novi Sad u izgra- dnji, i ja tako postadoh jedan od prvih stipendista, očarana 157 Razumenić Peričin, Teodora – rođena u Novom Sadu 1952. Zanimanje: baka, zasad Dragana i Andreja (uskoro i Tee), mama Milice, Živana i Mirjane, penzio- ner, prethodno marketing-mena- džer Novosadskog sajma, nekada novinar Televizije Novi Sad, Radio Novog Sada, urednik Radio Sajma i Pan radija, sarađivala u „Neza- visnom“, „Novosadskom glasni- ku“, Novosadskoj novinarskoj školi... Stručna sprema: Pravni fakultet Univerziteta u Novom Sadu (1975), Gimnazija „Svetozar Marković“, Novi Sad (1971). Ogledna osnovna škola „Đorđe Natošević“, Novi Sad (1967). RAZUMENIĆ PERIČIN, TEODORA SINE IRA ET STUDIO (bez mržnje i naklonosti, nepristrasno)

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

novim medijem. Direktor Slobodan Budakov hteo je da omogući budućem kadru zna- nja i veštine za koje nije bilo (dovoljno) uobičajenih obrazovnih institucija. Tada se uglavnom snimalo filmskim kamerama. Imala sam čast da slušam predavanja Marka Bapca, da učim interpretaciju teksta od Brane Surutke, da praksu obavljam u Redakciji na mađarskom jeziku kod čika Joške Serenčeša... S Mirom Ninković (Čekić), kolegini- com sa studija, takođe stipendistkinjom TV Novi Sad, provela sam nekoliko nedelja u Informativnom programu Televizije Beograd. Mentor i urednik bio nam je Slobodan Bukvić. Upoznale smo proces i tehnologiju pravljenja i sklapanja televizijskog Dnev- nika. Za to vreme rasla je nova zgrada Televizije na Mišeluku, a mene su polako usme- ravali u dnevni, tj. IPP, kako se tada zvao Informativni program. Diplomirala sam kra- jem septembra 1975. i već 13. oktobra zasnovala stalni radni odnos, taman na vreme da startujem kao reporter u prvom zvaničnom Dnevniku. Bilo je to vreme entuzijazma, ali i dobre novinarske škole koju je forsirao gla- vni urednik Duško Popov došavši na Televiziju iz lista „Dnevnik“. Iz tog perioda sećam se otvaranja Dečjeg sela u Sremskoj Kamenici, upriličenog u vreme Titove posete Novom Sadu. Tada smo prvi put čuli glas Jovanke Broz kada se obratila prisutnima. Sledile su „Novosadske razglednice“, rad na događajima i temama iz unutrašnje politi- ke. Pa Titova smrt 1980, burne emocije svih nas koji smo se okupili na poslu, gotovo mobilno stanje... Tehnološki, početak rada ENG kamerama. Dokazujući se dve godine kao voditeljke i urednice, Doda Tot i ja smo sa svo- jih tridesetak godina i gotovo decenijskim novinarskim stažom, po rečima tadašnjeg glavnog urednika Milorada Stevančeva Ćaleta, kako smo ga zvali, zaslužile da postane- mo u to vreme najmlađe urednice Dnevnika. Vreme JRT Dnevnika, gostovanja u dru- gim TV centrima, izveštavanje iz skupština Srbije, Jugoslavije, s partijskih kongresa... Pamtim sednice Saveta Federacije na kojima se uzaludno tragalo za reformom društve- no-političkog sistema. Prepucavanja preko ekrana su počela. Peti i šesti oktobar 1988, jogurt revolucija. S ekipom sam krenula u Bačku Palanku na sednicu Opštinskog komi- teta, vratili smo se s mitingašima koji su promovisali Kertesa. Popodne je završeno izve- štavanjem s mitinga na Spensu, veče se nastavilo dežuranjem ispred PK SKJ, pa sutra- dan u Skupštini Vojvodine padom autonomaša. Sećam se izveštavanja u pulu s Trinaestog kongresa SKJ, kada je slovenačka delegacija napustila Kongres. Zatim iz Ljubljane, kada je učinjen i zvanični korak te republike za istupanje iz SFRJ. Sledili su višestranački izbori u svim republikama. Prvi višestranački izbori u Srbiji označili su i moje zbogom karijeri političkog izveštača. Smenjena sam „zbog premalo radosti i previše istine“ u izveštaju u kojem sam objasni- la mehanizam izbornog sistema koji je Slobodanu Miloševiću i SPS-u omogućio ube- dljivu pobedu. Onda su počela zaista ružna vremena. Ratnohuškačka mašinerija se zahukta- vala. Bila sam među urednicima koji su podneli ostavke ne želeći takvo novinarstvo. Mnogi nisu mogli više da rade, neki su otišli s Televizije ili su poslati na plaćena odsu- stva. Ja nisam htela. Izmišljala sam teme, pratila rad Ustavnog suda, za koji se već znalo da presuđuje u prazno. Počela je priča o vraćanju zemlje seljacima i nepravedno oduzi- mane imovine, pa je moje pravničko obrazovanje bilo neposredan povod da me ured- nica Zoranka Stamenković pozove da pređem u poljoprivrednu rubriku. U vezi s tim 158

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

pamtim reči i suze starca iz jednog šumadijskog sela kojem je vraćena njegova livada, zatim priču o Dunđerskima, kad sam za „Panoramu“ napravila reportažu o porodica- ma Dunđerski i Tanurdžić. Tetka Kusika, poznanica moje mame i majka našeg kolege Nikole, stojeći na Trgu slobode, započela je rečima i gestovima: „Ono je bio hotel mog oca, ono mog strica, a ovo je palata mog svekra.“ Odvezli smo je u njihov dvorac u Kulpinu, tada zadrugu, sada Poljoprivredni muzej. Nikola je tada prvi put kročio u to zdanje. Tetka Kusika je bez dileme ulazila u kancelarije, baš kao da nikad nije otišla odat- le, pokazujući gde je bila čija soba. Mene su kasniji događaji odvukli na drugu stranu, a Ljubiša Nikolin iz Redakcije dokumentarnog programa napravio je seriju, pa čak i knji- gu o tome. Polako sam ulazila u stručne teme. Uz Zorankinu pomoć učila sam, upozna- vala ljude i baš uživala radeći s normalnim seljacima i vrsnim stručnjacima. Rad u „Brazdama“ pomogao mi je da sačuvam živce, samopoštovanje i zdrav razum. Shvatila sam već tada da rečenica koju političari rado izgovaraju „poljoprivreda je naša šansa“ zvuči prilično otrcano jer se kao eho i sad ponavlja. Veoma prijatan izlet u drugačije vode bila su gostovanja u kultnoj dečjoj seri- ji Ljubivoja Ršumovića „Fore i fazoni“, u rubrikama „Vesti iz nesvesti“ i „Vesti sa otpa- da“. Baš simbolično! I tako je od rata, s ekrana ili iza njega, od njegovih uzroka i posledica, uprkos radu u alternativnim medijima, teško bilo pobeći, a ne otići iz zemlje. Sredinom devedesetih pozvali su me na Novosadski sajam, koji je osnovao sopstvenu radio-stanicu, pa im je bio potreban urednik ali i neko za marketing, po mogućstvu, u jednoj osobi. Počelo je kao honorarni posao, da bih 1999. sasvim prešla na Sajam. U Radio i Televiziju rado sam se vraćala u drugom svojstvu. Ali, to je već druga priča. Trudim se da bolje pamtim lepo. Zato pokušavam da se sećam Radija i Televizije kojima smo se ponosili i mnogih dragih ljudi s kojima sam radila. Ne baš samo u šali, kažem da su pukle moje dve profesije – pravo i novinarstvo. Ipak, verujem u borbu neprestanu. Baš zbog mog najvažnijeg zanimanja, majke i bake, uvek se radu- jem novim pametnim licima i glasovima u programima RTV i želim im da istraju i imaju što više mislećih gledalaca i slušalaca. Za bolji, svesniji svet. 159

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

NNakon godina rada na Televiziji, lepih i manje lepih događaja, teško se mogu odlučiti o čemu načiniti zapis. Budući da se danas radi elektronski, tema se sama nametnula. Kako smo radili krajem sedamdesetih godina. Naravno da smo tada radili filmski, i to u crno-beloj tehnici, kolor je stigao kasnije u stalnu upotrebu. U svakom slučaju, dobijali smo od 30 do 60 metara filmske trake, što je od tri do šest minuta snimljenog materijala. Posebno je trebalo naznači- ti ako se radi tonski na terenu. A to je značilo da sagovornika treba dobro pripremiti i saslušati kako bi se tonski snimilo ono što je najvažnije, jer za priloge u Dnevniku nije bilo više od nekoliko minuta tonskog filma. Kako smo imali samo jednu dnevnu emisiju, Dnevnik u pet, sve događaje tog dana morali smo stići da objavimo. Ako ne bismo stigli, sutra su to već bile bajate vesti. Ali kada smo se vraćali s terena, morali smo proći gotovo kroz ceo grad jer smo film na razvijanje nosili u Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj“ u centru. Nije bilo lako ni doći ni otići. A Televizija je bila na Mišeluku. Stoga je kurir svaki čas išao fićom od laboratorije do Televizije i obratno, donoseći razvijeni filmski materijal. A novinari nakon dolaska na Televiziju pišu tekst, snime ga i nestrpljivo iščekuju film. Često smo na ulaznim vratima čekali kurira, i zatim trkom odlazili u podrum gde su bile montaže. Tu se prvo raskadrirao film i onda je počinjala montaža slike i tona. Često je to bilo na brzinu. Ponekad je rađen i „poseban lanac“ za prilog koji se montirao neposredno pre ili u toku Dnevnika. Sve ostalo bilo je sastavljeno u takozvanu pogaču, i ličilo je na nju. Naravno, neophodne su bile završne reči ali i zeleni karton za dokumen- taciju na kome su bili svi neophodni podaci o prilogu. Danas ostadoše završne reči, ali bez kartona. U kriznim vremenima snalaženje je bilo neophodno kako bi se program stvarao i kako bismo mogli raditi i na terenu. Reč je o nestašici goriva, posebno u vreme sankcija. Tada smo na teren išli s obaveznim rekvizitom – kanisterom. Često smo uz ugovaranje snimanja u Stamenković, Zoranka – rođena 1941. Završila Poljoprivredni fa- kultet. Na Televiziji radila od početka 1977. do kraja 2001. godi- ne kao novinar, novinar-saradnik i urednik emisija „Kroz Vojvodinu“ i „Brazde“. Urednik rubrike za poljoprivredu, sarađivala u emisija- ma „Panorama“, „Signali“, „Voj- vođanska hronika“, „Dnevnik“, „Danas“, kao i u nedeljnim dne- vnicima svih tadašnjih jugosloven- skih studija. Dobila priznanja: Zahvalnicu PIK-a „Bečej“, Sre- brno paunovo pero „Pčesa“, Plaketu i Povelju Zadružnog save- za Srbije, diplomu i Zlatnu plaketu Zadružnog saveza Vojvodine, na- gradu „Dr Petar Drezgić“ DNV i Plaketu s poveljom Skupštine Radio-televizije Novi Sad. STAMENKOVIĆ, ZORANKA NEKAD BILO 160

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

nekom kombinatu uspevali da dobijemo i dizel, koji su koristila neka naša vozila. Tako smo se snalazili i obezbeđivali i sebi i drugima da koliko-toliko nesmetano radimo. U vremenu kada su nas zasipali bombama, najveći izazov bilo je preći sa sremske na bačku stranu, u grad na posao. Nikada nisam znala kako ću i kada stići na posao i nakon toga kući. Koristili smo vojne skele, zatim čamce s „Danubijusa“, pa bro- diće od Jaht kluba, zatim s Ribarskog ostrva mali brod „Jole“, pa skelu iz Kameničkog parka i malo veće čamce pored Petrovaradinskog mosta. Nije bilo prijatno ni na Dunavu ni na terenu, gde su ratari sejali prolećne useve kada počnu da zavijaju sirene. Ali radili su ratari, a radili smo i mi. Jednostavno rečeno, uslovi su bili teški, ali kao da to i nije bilo važno. Bilo je svih ovih godina mnogo situacija koje su tražile momentalno reagova- nje, posebno u živim emisijama. Rešavali smo to što je brže moguće da gledaoci ništa ne primete. No, o svemu tome nije moguće pisati ukratko te ostaje samo da se povre- meno setim tih situacija, ali sada s distance i bez stresa koji je neminovno pratio svaku takvu situaciju. – Stano, (mati moja) čujem da ti se sin zaposlio, pita baba Milka. – Pa, jeste! – A šta radi? – Pa, novinar u RNS. – Pa, nemoj mnogo da se jediš, mora neko i to da radi, bar ćemo imati majstora da nam popravi radio... Pravilo je da se šlag stavlja na kraju, e, ja bih s njim počeo. Beše 17. maj 1979. Meni rođendan. Ohrid. Stiže vest: „Posle sina Srđana, dobio si i ćerku Nadu“. Radosti nema kraja. Saznadoh i da sam na takmičenju JRT dobio prvu nagradu za „Jutarnje novosti“, a u hotelu samo četiri šam- panjca. Još smo u Ohridu. Na okruglim stolovima uvek se prvi javljao kolega iz Radio Beograda Mihailo Tošić Toške i davao nam smernice. Kako mi to nije bilo svejedno jer sam i 161 Starčević, Nikola – rođen 1948. u Surduku. Diplomirani novinar. „Dete“ Radio Novog Sada, ceo radni vek pa i više. Prvi tekst obja- vio kao srednjoškolac u „Politici“. Pisao i za druge novine. Nagra- đivan, unapređivan i na kraju degradiran. Srećni deda Lene, Lane, Nikole, Relje... STARČEVIČ, NIKOLA SEĆANICA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

prethodne godine pobedio u kontakt programu, posebno se pripremih za taj put. Napisah dve verzije. Jedna obična, a druga sa svakom drugom reči stranom, ali za svaki slučaj iznad napisah i značenje. Prvi se javih i počeh: „Drugarice i drugovi, biću veoma kratak, samo minut i 57 sekundi“, i pročitah ono drugo. Aplauz. Napuštam govornicu i sedam pored Nikole Cvetkovića, glavnog urednika, koji mi kaže da sam lepo govorio, ali da me nije razumeo. Podsetim ga na reči kolege Kistića: „Diskusija je bila puna total- ne praznine i suštinske bezidejnosti“. Setih se ljudi koji su me usmerili, svesno ili ne, da radni vek provedem u novi- narstvu. U srednjoj školi profesor srpskohrvatskog Božidar Milidrag davao mi je da na svakom času naglas čitam „Gorski vijenac“, dok je on čitao „Politiku“. Kad pogrešim u akcentu ili naglasku, govorio je da je škola za sirotinju, a da ja kao „kulak“ treba da se posvetim zemlji i stoci. Najžalije mu je bilo da mi da ocenu pet iz pismenog. Drugi moj učitelj Stevan Čizmić uputio me je u novinarstvo. Pod njegovom vladavinom naučio sam više nego od svih drugih urednika, od ovog zanata, kako na radiju tako i na TV. Hvala mu! Kad smo već kod novinarstva, 70-ih godina bila je popularna emisija „Zeleni megaherc“ Radio Beograda i Radio Zagreba. Rodila se ideja i, zahvaljujući Milošu Jeftiću, glavnom uredniku Drugog programa Radio Beograda, i Nikoli Cvetkoviću, našem glavnom, otišli smo u Radio Prištinu i posle mnogo natezanja zaživela je emisi- ja „U međuvremenu“ nedeljom od 10 do 12 sati uživo iz tri radio-stanice. Uređivao i vodio dolepotpisani. Dotični je s Miroslavom Jokićem i Miloradom Crnjaninom startovao s jutar- njim programom uživo, pod dirigentskom palicom Duška Janića. Takođe, i s višednev- nim Novogodišnjim maratonom. Za prvopomenutog kolegu vezan je i jedan kuriozitet. Obezbedih mu spon- zora i on ode u Dablin na Pesmu Evrovizije. Od BBC-ja dobi bez naknade reportažna kola. Ja u studiju. Muzički neobrazovan i neobavešten. Inženjer Miler pored mene džaka sve jezike osim mormonskog. Pohvale sa svih strana. Kao i za miks pult inženjera Vasu Dimića. Vidim da još radi. Čuveni organizator Vlada Raspopović bez karte bi da gleda Vošu, ljudi 20.000... Kaže onom cepaču karata „Samo da vidim koga ima“. Utopi se u masu, a ovaj mu maše. Drugi put uze praznu kutiju od kasete „Ako me ne pustiš, neće biti u sport- skom pregledu“. Uđe. Kako sam pola radnog veka proveo u Informativnom, a pola u EPP novina- rstvu, setih se Portoroža. JFTK – Jugoslovenski festival tržišnih komunikacija, gde smo već na prvom osvojili „Srebrnu ideju“. Kao urednik najmlađe i najlepše novinarske ekipe: Anica Dotlić, Mirjan Pušin, Jelena Radulj Vraneš, Zorana Glavaški, Milanka Stakić Cvetković, Olgica Suvajdžić, Kamenko Milenković, Vojin Popović, Dragan Bunović – bio sam ponosan. Bili smo in za YU. Ne samo zbog toga, Dragan Kosanović, direktor marketinga, bio je ponosan na nas. A mi zadovoljni jer smo putovali na studijska putovanja po Evropi. Bili i u Kanu. Kusturica je stigao posle. Neki su se plašili da direktora sretnu i u hodniku jer je on, čovek od ideja, odmah imao novu radnu obavezu. Oni koji su voleli i znali svoj posao, švrćkali su hodnikom, drugi, zalutali, nisu mrdali sa svojih stolica. 162

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Teča Pera Grubač i Nikola Dugački, prvi komšija na svinjokolji kod nas. Zavadiše se, grdno, ko je bolji: Nada Mamula ili Lepa Brena. Oni su topili čvarke, a ja sam ložio vatru. Naprečac, teča me upita: „Srbine, šta da radim? Starim... Dece nemam, da l’ da dam državi za neku penziju ovaj maksimum, da l’ da ga dam u arendu ili na pola ili da ga prodam?“ Moje „Pismo Teči“ objavio je i tadašnji „Komunist“ na udarnom mestu. Odgovor nemam ni danas, ali čvarci su bili dobri, samo malo više zagoreli. „Mesna zajednica je osnovna ćelija našeg samoupravnog društva“, govorio je Stane Dolanc. Vest je, uistinu, tako nešto u svakom programu, setih se dve. Pogrebno preduzeće „Nova budućnost“ planira povećanje produktivnosti za 127 posto, a druga da su u nekom zaseoku kod Babušnice u zem-zadruzi povećali stočni fond za 100 posto. Kupili još jednu kravu! Setih se našeg vrsnog spikera Vlade Stefanovića i njegove priče kako je na jed- noj audiciji kandidat rekao „Nisssssu mmmmmeeeee, ppprrrimmmmmili ssssamo zzza- to šššto nissssam čččččlan pppartije“. Tu gde je sada fonoteka bio je klub. Hrana i piće, jeftino. Pre, za vreme i posle smene zaposleni su provodili vreme baš tamo. Šef bio Paja. Bilo je tako da je bolje bilo i ne ići kući. U jutarnjem programu imali smo 20 minuta druženje s Radio Beogradom. Uvek smo uključivali i po jednu lokalnu radio-stanicu. Znajući da je na redu Novi Pazar, kolega iz Radio Beograda, u pokušaju da me zbuni, upita kako bih ja to rekao na engle- skom? Znao sam više odgovora, ali rekoh da dosta naših slušalaca zna engleski, pa ću ja to reći na japanskom. Posle su usledili komplimenti, kako smo to dobro izveli. A ja sam samo rekao da mi je drago što smo se upoznali. Šta me nervira u sadašnjem novinarstvu? „Recite nam nešto više“ (može li manje i o čemu). „Postaviću vam par pitanja“ (muška ili ženska, leva ili desna). „Brojni su problemi“ (malobrojni ili mnogobrojni). „Pošto košta cena?“ Itd. Pre nekoliko meseci u busu čujem razgovor dveju gospođa: – Već dve godine od fakulteta ćerka ne može da se zaposli... – Pa jeste li bar u nekoj partiji? – Nismo, kao ni ona. Nude joj da honorariše u novinarstvu, a ona se plaši jer za to nije učila! – Pa ni političari i analitičari, PR-ovi i portparoli, savetnici nisu za to učili, pa šta im fali? – Pa ništa, neka proba! Izađoše zajedno i očito nastaviše razgovor. Moja je misija završena na ovom svetu, javiću vam kako je kad nađem drugu planetu. Napisano za jedan školski čas, na Veliku Gospojinu leta 2012. 163

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

UUkarijeri sam se oprobao u velikom broju poslo- va od terenskih do studijskih snimanja dok se na kraju nisam specijalizovao za dramsko snimanje. Imao sam sreću da radim s vrhunskim ton-majstorima onog vremena od kojih sam naučio veoma mnogo. Pomenuću samo neke koji su, po mom mišljenju, najviše doprineli mom stručnom napredo- vanju: Vasilije Bata Sekulić, Milutin Nine Pavlović, Stanislav Beli Stepanović, Julije Stefanides Bapcika, Joca Takač i Ivan Fece. Naravno, radio sam i s drugim kolegama, ali smatram da su pomenuti najviše doprineli mom putu ka osvajanju stručnih znanja i osvajanju tajni u snimateljskom zanatu. Naravno, bilo je tu i velikih profesionalaca koji su rukovodili tehnikom u ono vreme i usmeravali celokupni naš razvojni put, kako u struč- nom pogledu tako i u stvaranju tehničkih uslova da bi se posao mogao realizovati na najbolji način. Mogu reći da su to bila zlatna vremena Radio Novog Sada. U to vreme je obnavljana tehnika Radio Novog Sada, renovirani studijsko-režijski kapa- citeti, kupovani najkvalitetniji mikrofoni svetskog glasa i, što je najvažnije, ulagano je i u stručno usavršavanje zaposlenih. Nije bio redak slučaj da snimatelji putuju u inostranstvo na razne stručne skupove i izložbe savremene audio-opreme, kao i da posećuju najeminentnije radio-stanice. Tako sam imao priliku da posetim studijske kapacitete francuskog radija, čuvenu Mezon rotundr, zatim Zenderfrajs u Berlinu i na kraju da budem u radnoj poseti Radio Budimpešti. Naravno, posete i razmena iskustava na bivšem jugoslovenskom prostoru bile su uobičajena praksa, tako da o posetama Radio Beogradu, Ljubljani ili Zagrebu nisam ni pisao jer to je bilo normalno. Osim, toga na stručnim susretima bilo je prilike da se takmiči- mo u kvalitetu realizovanih emisija na mnogim mestima u biv- šoj Jugoslaviji od Ohrida do Radenaca. Sve su nam to omogu- ćavali naši vodeći stručnjaci u tehnici, dipl. inž. Vasa Dimić, dipl. inž. Laslo Nađ, dipl. inž. Robert Zentai i da ne nabrajam dalje, bilo je mnogo stručnjaka od kojih se moglo naučiti. Bili Stojičić, Dušan – rođen u Pančevu 1946. godine. U Radio Novi Sad došao kao radnik na određeno vreme 6. januara 1972. godine. Pošto je prethodno zavr- šio prvi deo obrazovnog ciklusa tadašnje JRT u Zagrebu 1970. godine, imao je uslov da se zaposli na radnom mestu asistenta ton- skog snimatelja. Posle deset mese- ci rada dobio je rešenje o zaposle- nju na neodređeno vreme, a 1975. godine pružena mu je šansa da u Zagrebu završi obrazovni ciklus JRT za samostalnog tonskog sni- matelja. Tako je postepeno napre- dovao u poslu snimatelja u tehnici Radio Novog Sada dok svojim radom nije došao do zvanja ton- -majstora. Penzionisao se 2010. godine. STOJIČIĆ, DUŠAN O LJUBAVI PREMA SNIMATELJSKOM ZANATU 164

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

smo poznata radio-stanica na kojoj su naši stručnjaci montirali savremenu opremu, a takođe i sami proizvodili potrebne uređaje kojih nije bilo na tržištu. Bila je to jedna zdra- va, takmičarska atmosfera u kojoj se svako trudio da pruži maksimum. U takvom okru- ženju je nastalo i poznato takmičenje Taktons, na inicijativu mog tadašnjeg šefa Ivana Fecea. To su prihvatili i drugi centri u JRT i uz svestranu pomoć svih u tehnici, a pre svega razumevanju Vase Dimića, Taktons je zaživeo i uspešno opravdao svoje postoja- nje jer je to bilo pravo mesto gde se snimateljski posao kalio do savršenstva. Isto- vremeno je to bilo mesto i prilika da mlađe kolege uče i imaju primer iz prakse kako treba raditi. Nažalost, posle jogurt revolucije mnogo toga se promenilo i Radio Novi Sad je polako počeo da se kreće silaznom putanjom. U tehniku se godinama nije ništa ulagalo ili, bolje rečeno, samo simbolično, ako za referencu imamo godine tehničke ekspanzije i osavremenjavanje opreme za proizvodnju programa, kao i izgradnju emi- sionih kapaciteta. U tim najboljim godinama pokrenut je i televizijski program i naprav- ljena savremena televizijska zgrada, koja je uništena za vreme zločinačke NATO agre- sije. I danas me nešto štrecne kad prođem pored ruševina na Mišeluku jer sam deo rad- nog veka ostavio i u toj zgradi radeći poslove koji su orijentisani s prednje strane mikro- fona i kamere. Naime, od 1976. bio sam angažovan kao spiker u Informativnom pro- gramu Televizije Novi Sad u vreme glavnog urednika Duška Popova. Počeo sam se baviti tim poslom jer sam proverio svoje sposobnosti za tu vrstu poslova pred komisi- jom Radio Beograda u sastavu Radmila Vidak, lektor, Zlatica Baltić, šef spikera Radio Beograda, Duško Vidak, spiker, i Dragoljub Jovašević, muzički urednik. Moj angažman je trajao oko 16 godina u honorarnom statusu jer nisam želeo da napustim snimateljski posao, koji je za mene ostao prava ljubav. U to vreme sam radio s prvim spikerima Televizije Novi Sad Tomislavom Dražićem i Marijom Balgavi, kasnije je dolazio mlađi kadar. Takođe sam učestvovao u informativnim emisijama s velikim brojem tadašnjih viđenih novinara. Imao sam, eto, sreću da upoznam oba medija, i radio i televiziju, i to je za mene jedno neprevaziđeno iskustvo. Radeći poslove ton-majstora u Radio Novom Sadu, našao sam se i na veoma odgovornim poslovima. Pomenuću samo jedan, 1979. učestvovao sam u snimanju i emitovanju novogodišnje poruke tadašnjeg predsednika SFRJ Josipa Broza Tita. Pripala mi je čast da postavim mikrofon neposredno ispred predsednika. Posle burnih događaja i raspada bivše države došlo je vreme i za obnovu Taktonsa, koji je ponovo zaživeo na veliko insistiranje tadašnjeg tehničkog direktora Radio Beograda dipl. inž. Miše Orlića. Zahvaljujući njegovoj pomoći u materijalnom i tehničkom pogledu i podršci dipl. inž. Roberta Zentaija podignut je Taktons, kako se to kaže, iz pepela. Meni je pripala čast i dužnost da budem predsednik Organizacionog odbora Taktonsa. Bile su to veoma teške godine i velika odgovornost da podignemo Taktons bar na prethodni nivo koji su ljudi pamtili iz ranijih godina. Ljudi je bilo već znatno manje u to vreme, jer se samo broj snimatelja u studiju sa oko 45 sveo na 20-24, što je bio skoro nepremostiv problem da se organizuje i takmičenje, a i redovna proiz- vodnja. Manjak ljudi je bio na svim mestima, kako u servisu tako i na emitovanju pro- grama, tako da je bilo teško sve to povezati i omogućiti takmičenje. Najteže je bilo ani- mirati i dovesti stare učesnike iz prethodne Jugoslavije. Posle tih prvih muka u posao su 165

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

se uključili s maksimalnim kapacitetom dipl. inž. Endre Šereš i dipl. inž. Arpad Osnović. Kasnije je Arpad preuzeo rukovodeću ulogu u Taktonsu. Osavremenjivanje procesa snimanja u to vreme išlo je veoma teško jer nije bilo novca da se prate savremeni tokovi i da se počne s digitalnim snimanjem. Radeći emisiju s Boškom Butom za svetsko takmičenje 128 radio-stanica u Šangaju (Kina), donosio sam računar od kuće da bih napravio digitalni snimak. S tim snimkom osvojili smo osmo mesto na tom takmičenju, a prvi je bio BBC. Ja to smatram svojim najvećim uspehom u karijeri kad sam uspeo u tzv. domaćoj radinosti da napravim snimak i da se ravnopravno nosimo sa svetski poznatim radio-stanicama. Za vreme svog snimateljskog rada osvajao sam više nagrada na raznim tak- mičenjima, ali to nije samo moja zasluga jer bez dobre ekipe, dobrih saradnika i dobre opreme teško je napraviti snimak koji će biti ocenjen najvišom ocenom. Iza mene je u Radio Novom Sadu ostalo još dobrih stručnjaka i zaljubljenika u snimateljski posao. Dok sam rukovodio snimateljskim odeljenjem, trudio sam se da okupim ekipu stvaralaca. Vidim da sam u tome uspeo jer i danas snimatelji osvajaju nagrade. Pomenuću samo ton-majstora Aleksandra Markovića, koji je uspeo dvaput zaredom da osvoji nagradu na Taktonsu, što nikome dotad nije pošlo za rukom na dramskom snimanju. Naravno, nisu to jedina priznanja koja se i danas stiču, ali ja više nemam neposredni uvid u zbivanja na snimanju. SSportska emisija 1961. trajala je pet minuta. Produžena je na osam sati. Sportski novinar je najslobodniji. Mora poštovati činjenice, biti radoznao. Voli one o kojima piše i govori. Srećan je jer radi posao koji voli. Redakcija u kojoj sam radio od 1976. bila je izuzetna i mlada. Nikola Cvetković je mudro vodio i književnike, slika- re, eksperte kakvi su: Ljubisav Andrić, Anđelko Erdeljanin, Petar Ćurčić, Jasna Rajić, Zagorka Radović, Duško Bogda- nović, Pavle Janković, Emil Damjanović, Vera Zamurović, Dubravka Valić, Danica Todorov, Vesna Sladojević, Ljubinka Egerić, Mara Basarić, Nemanja Pavlović... Stojković, Ananije – rođen 1940. u Martinićima, Crna Gora. Završio gimnaziju, apsolvirao na Fakultetu političkih nuka. U RNS radio od 1975. godine do odlaska u penziju 2002. godine. Radio na poslovima novinara, reportera, urednika i urednika programa. Bio član AIPS-a, odbora novinara IK FIDE. Dobio više priznanja od šahovskih organizacija i klubova, kao i društvenih organizacija. STOJKOVIĆ, ANANIJE POŠTUJ REPORTERA – SLUŠAOCE. GOVORI SPORIJE! 166

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Bilo je to vreme procvata sporta. Nabrojaću samo svetske prvake i rekordere i osvajače olimpijskih medalja iz Vojvodine: Desanka Pešut, Dušan Epifanić, Branislav Lončar, Milan Janić, Monika Seleš, Aleksandra Ivošev, Momir Petković, Tadija i Slo- bodan Kačar, Ivan Frgić, Slavko Obadov, Refik Memišević, Jožef Tertei, Milorad Sta- nulov, Zoran Pančić, Ilija Lupulesku, Gordana Perkučin, Aranka Binder, Marija Veger... Reprezentativci Jugoslavije osvojili su 51 olimpijsku medalju. Među njima dve i odbojkaši, od kojih je bilo 90% iz novosadske Vojvodine, koja je bila triput treća u Evropi. Naša sportska redakcija bila je ravnopravna u JRT. Zajednički prenosi fud- balskih utakmica i međunarodnih takmičenja preuzimani su i u Njujorku, Montrealu i Melburnu, naši novinari su bili na svih pet kontinenata. Radio Novi Sad je imao dopisnike iz 42 opštine u Vojvodini, a u Jugoslaviji, osim matičnih stanica, od Bleda preko Bihaća, Splita, Dubrovnika, Trebinja, Ćuprije, Kragujevca, Niša do Ohrida i Bitolja, pa iz Madrida i Firence. Slušani smo u 87% ispitanih porodica, a u istom procentu plaćana je pretpla- ta. Uzajamno smo se poštovali. Posebno smo poklanjali pažnju Streljačkoj družini Novi Sad 1790, VK Danu- bijus 1885, Novosadskom šahovskom klubu, FK Vojvodina. Pratili smo sportsku olimpijadu školske omladine, radničke sportske igre, seo- ske sportske igre, sport u Armiji. Šah je imao posebno mesto, za tu igru je zainteresovano više od pola milijar- de, takmiči se osam miliona, a samo u Novom Sadu aktivno je 27 klubova. Razgovarao sam sa svim svetskim prvacima: Eve, Botvinik, Talj, Smislov, Petrosjan, Spaski, Fišer, Karpov, Kasparov, te prvakinje Nona Gaprindašvili, Maja Čiburdanidze, Sje Đun, Žuža Polgar, te predsednicima FIDE: Eve, Olafson, Kampomanes, neke od tih priloga preu- zimali su BBC, TV Budimpešta, Radio Moskva. Pred našim mikrofonima bili su selektori: Miljan Miljanić, Vujadin Boškov, Todor Veselinović, Zoran Gajić, Nedeljković, Matanović, Ivkov, Čarma, Velimirović, Grozdanović... Bilo je i nagrada, iako smatram „da onaj koji očekuje nagradu nije je zaslužio, a koji ju je zaslužio do nje mu nije stalo“. Najdraža mi je ona kad sam otišao u penziju. Na skromnom ručku saradnici su mi poklonili sliku, a na poleđini je bio tekst: „Našem dragom prijatelju Aci u znak sećanja na sve lepo provedene dane. Možda nismo uvek bili \'zlatni\', ali smo sve radili s dobrom namerom, kako si nas uostalom i učio. Dana 19. januara 2002. godine na Bogojavljenje, Miodrag Đerić, Lazar Kurteš, Ljubenko Zvizdić, Milutin Balaban – hvala ti, Aco.“ Bilo je istinskih podviga: prvi smo emitovali razgovor koji su na vrhu Mont Everesta vodili Nejc Zakotnik i Andrej Gerić, Petar Popović, Dragan Šolak... Radio Novi Sad mi je mnogo toga omogućio. Nadam se da sam dao dopri- nos njegovom ugledu, da bude poznat i priznat u Vojvodini, Jugoslaviji i šire. Naravno, naši sjajni tehničari, spikeri, daktilografi, portiri i zanatlije dali su svemu velik doprinos. Rečenica iz naslova stajala je ispred mene na „kvizu“ u svakoj emisiji koju sam vodio. 167

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

NNe poznajemo ih, u životu ih nismo sreli, ali nam je njihov glas prijatan, drag, volimo da ga čuje- mo. U naše domove dolazi svakodnevno posredstvom etra. Svaki put kad ih čujemo, to je tako blisko kao da su članovi naše porodice, to je taj pravi, očekivani susret, ali – na daljinu. Reč je o spikerima. Oni su naši svakodnevni gosti, govore nam o zbivanjima kod kuće, ali i u celom svetu, od njih saznajemo mnoge stvari, lepe, interesantne, tužne, ružne... Sugestivnim govorom i svojom neposrednošću stvaraju atmosferu autentič- nosti onoga o čemu govore. Obraćaju se u isto vreme masi slu- šalaca i gledalaca različite strukture, obrazovanja i kulture. A rade to tako da ih svi slušaju i razumeju. Spikeri su osobe koje na slušaoce deluju samo svojim glasom, a na gledaoce i stasom, izgledom i držanjem. Pored toga što široki auditorijum obave- štavaju o najrazličitijim događajima, oni ga takođe obrazuju i vaspitavaju. Zbog toga im je potreban dobar, lepo obojen glas, sposobnost dobre i jasne artikulacije i dikcije, njihovo obraća- nje mora biti razumljivo svima i, naravno, moraju poznavati književni jezik. Od njih se traži još da budu kulturni, da su odgovorni prema svom, recimo to tako, zanatu, i da poštuju slušaoce. Prvi spikeri Radio Novog Sada te prve, 1949. godine nisu ni znali, a kamoli posedovali većinu ovde navedenih pret- postavki i uslova. Prva generacija naših spikera sastojala se od talentovanih pojedinaca koji su se usavršavali na raznim jezič- kim kursevima, na vežbama s lektorima i profesorima fakulte- ta. Za prvo vreme to je, pored velikog entuzijazma, bilo dovolj- no. Radio Novi Sad počeo je da emituje program 29. novem- bra 1949. godine. Kuriozitet je to što je emitovanje programa počelo sa zakašnjenjem: trebalo je da krene u 9.30 sati, ali zbog problema na vezama s predajnikom svečanost je počela u 11.30. Slušaocima su se u tim trenucima obratili sledeći spike- ri: na srpskom jeziku Olga Adam, na mađarskom Jožef Kovač, Struhar, Jan – rođen 10. januara 1934. godine u Erdeviku. Višu upravnu školu završio je u Novom Sadu. Od 1958. bio je honorarni, a od 1963. stalni spiker na slovač- kom jeziku RNS sve do 1975. godine, kad prelazi u novinare. U Televiziji Novi Sad radio je od 1981. godine, a 1989. imenovan je za odgovornog urednika programa na slovačkom jeziku. Autor je više dokumentarnih filmova, Društvo novinara Vojvodine dodelilo mu je dvaput novinarsku nagradu „Sve- tozar Marković Toza“ za doku- mentarne emisije. Nosilac je Plakete s poveljom za izuzetan doprinos radu i razvoju RTV Novi Sad, koju mu je dodelila Skupština te kuće 1986. godine. Učestvovao je u stvaranju i realizovanju kultur- nih programa vojvođanskih Slo- vaka. U penziji je od 1996, ali se posvetio sređivanju filmske doku- mentacije programa na slovačkom jeziku. STRUHAR, JAN BLISKI KONTAKT – NA DALJINU 168

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

na slovačkom Ana Džigurski, na rumunskom Katarina Mađarac, a na rusinskom Ana Leona Venčeljovski. Uz veliko poštovanje prema pionirima te radijske profesije, navešću imena i onih spikera koji su se prvih desetak godina Radio Novog Sada družili s mikrofonom i slušaocima. U okviru programa na srpskom jeziku slušaocima su se obraćali: Olga Adam, Marija Borovac, Nataša i Milenko Tobdžić, Dušan Šuput, Mila Čudanov, Vlada Stefanović, Jelena Glišić, Kosta Strajin, Ljubomir Lukić... Na mađarskom jeziku: Jožef Kovač, Marija Bedeković, Marija Tančik, Eržebet Kiš Kalaji, Ilona Šram, Roža Horvat, Ilona Serenčeš, Marta Zanai Đureković, Janoš Borbelj, Nandor Kartag, Svetislav Milenković, Mikloš Pap, Eržebet Vrbaški... Na slovačkom jeziku: Ana Džigurski, Juraj Struharik, Šćefan Čanji, Ana Miškovic, Pavel Liptak, Jan Makan, Zuzana Čelovski, Želmira Varga Briza, Jan Struhar, Pavel Florijan, Marija Burik Kunčak, Jan Častven... Na rumunskom: Flora Vasa, Gucu Livijus, Vioara Idvorean, Trajan Surća, Đorđe Ureke, Felicija Marina Munteanu, Mirča Baba... Na rusinskom: Ana Leona Venčeljovski, Evgenij Džunja, Marija Vadaski Mosnak, Mikola Korpaš, Vladimir Harhaji, Janko Bučko... Rukovodilac radne jedinice spikera dugo godina bila je Jelena Mihaljčević. Ako nekoga nisam spomenuo, kolege će mi, nadam se, oprostiti, nije bilo namerno. S vremenom se radijski program proširivao, dolazili su mladi školovani novi- nari, spikeri, tehničari. Godine 1963. osnovano je strukovno Udruženje spikera Jugoslavije u Beogradu s ciljem unapređenja profesije. Prvi predsednik udruženja bio je Dušan Vidak, kasnije je na to mesto došao Branislav Surutka. Na godišnjim skupština- ma i stručnim simpozijumima organizovani su i seminari na različite teme: spiker i jezik, spiker i mikrofon, spiker i TV kamera… Izlaganja su držali poznati spikeri, lektori i pro- fesori filozofskih fakulteta, ali i lekari čija su specijalnost bili govorni organi i njihova zaštita. Godišnjoj skupštini 1968. godine prisustvovale su i kolege iz Moskve, Praga, Berlina i Beča. Spikeri su 1965. pokrenuli i svoje glasilo – tromesečno je počeo da izla- zi „Jugoslovenski spiker“, njegov odgovorni urednik bio je Branislav Surutka. U njemu su radove štampali: Veljko Petrović, Velibor Gligorić, Ćamil Sijarić, dr Vladeta Jerotić, Draga Jonaš, Bonka Davičo, Sergije Lukač... Stalnu rubriku pod nazivom „Sitna razmi- šljanja“ imao je poznati voditelj i humorista Milovan Ilić Minimaks. Časopis je imao i rubriku koja se bavila izgovorom i akcentovanjem stranih reči, imena domaćih a naro- čito stranih političara i državnika kako bi se na isti način izgovarala u radio-stanicama širom Jugoslavije. Danas se tom problemu ne poklanja toliko pažnje, pa se strana imena izgovaraju različito, čak i nakaradno. Razvoj i ekspanzija radija, a posebno televizije, ulogu spikera su potisnuli, polako su njihova mesta počeli da preuzimaju voditelji programa, moderatori i prezen- teri vesti. Naveo bih ovde i nekoliko zanimljivosti. Za vreme Drugog svetskog rata naj- poznatiji spikeri na svetu bili su Stjuart Veber iz britanske državne radio i televizijske mreže BBC i Jurij Borisovič Levitan iz Svesaveznog radija u Moskvi. Jurij B. Levitan, legenda sovjetskog radija, čitao je na Radio Moskvi isključivo najvažnije vesti: saopštenja Najviše komande sovjetske vojske o stanju na frontovima i govore J. V. Staljina. Čim su čuli njegov glas, slušaoci su znali da se desilo nešto vrlo zna- čajno. 169

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Stjuart Veber, spiker BBC-ja, čitao je vesti samo jednom dnevno, i to u 20 sati. Te vesti slušane su u celom svetu, bile su glavni izvor informacija za štampu i druge medije o događajima u tim ratnim godinama. Najveći uspeh jugoslovenski spikeri postigli su kada je odlukom međunarod- nog žirija u Barseloni 1966. godine za prvi spikerski glas na svetu proglašena Gordana Boneti, spikerka RTV Zagreb. Na tom prvom takmičenju, organizovanom pod nazi- vom „Ondas“ (na španskom talasi) učestvovali su spikeri sa svih kontinenata – 39 spi- kera iz 22 zemlje. Radio Beograd, prva radio-stanica u Jugoslaviji a deveta u Evropi, počeo je da emituje program 1. oktobra 1924. godine. Program je u prvo vreme išao samo utor- kom, četvrtkom i subotom, tek kasnije je emitovan svakog dana. Prvi spikeri u Radio Beogradu bili su Ivan Kovačević i Jelena Bilbija. Prvi prenos fudbalske utakmice bio je 1929. godine, igrali su BSK i Jugoslavija. Radio Zagreb je počeo da emituje program 15. maja 1926. godine u 20.30 sati. Prvi spiker bila je Božena Begović. NNajvažniji elemenat dela je gledalac-slušalac. RTV program koji niko nije slušao/video, kao da nikad ni je emitovan. Tako je to sa svakim umetničkim delom. Slika koju niko nije pogledao, čini nam se da nije bila ni naslikana, muzička kompozicija koju niko nije čuo, kao da nije ni komponovana, nepročitana knjiga – nikad nenapisana. Za novinara pisati, snimati, stvarati znači osloboditi se. U svakom od nas nalazi se genije i glupak koji se stalno među sobom bore, a inteligencija se sastoji u tome da se onom prvom pomogne da savlada drugog. Sve je to skriveno u nečem nepoznatom, čeka oslobođenje da se ponovo otkrije prvotna fabulozna energija koja se uzdiže iznad primitivizma. Ljudi ipak greše ako misle da čovek velika iskustva stiče kao zrela osoba. Velika iskustva počinje da stiče u detinj- stvu. Suđi, Milan – novinar, slikar (1942) Lutao po svetu. Živeo u Milanu, Luganu,Minhenu.Pokušaodastu- dira medicinu, a onda se obreo u Bratislavi i završio Visoku školu likovne umetnosti. Sada živi u Kisaču kod Novog Sada i Novom Beogradu kod Zemuna, ne presta- jući da eksperimentiše novim ciklusima. SUĐI, MILAN KAMEN JE OŽIVEO, PEVAO... 170

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Bio sam znatiželjan dečačić, a tavan je za malog istraživača pravi izazov. Strah od tame nije bitan, treba pogledati stare stvari, neprivlačne a ipak od dobrog drveta. Poznati likovi u hrastovim ramovima bili su verne kopije živih modela a cveće secesna slika. Pažnju mi je privukla kutija čudne forme koja je imala otvore slične gotičkim pro- zorima, s povećim dugmetom u sredini. Mama mi je rekla da je to dedin stari radio-apa- rat. Tako se rodio moj kontakt s radiom. Od tada do danas nisam se rešio radija. Postao je moj hobi, a kasnije gorak hleb sa sedam kora. Taj stari radio-prijemnik nikako da me ostavi na miru. Kopkalo me je kako da zvuk izvučem iz njega. Drugar mi je rekao da od toga nema ništa, ali da on ima kamen-kristal koji svira bez struje. To moram imati, rekoh sebi i reših da prodam ili menjam dragocene sličice fudbalera naše poznate repre- zentacije – Bearu, Bobeka, Čajkovskog... Smišljeno – učinjeno. Kristal je bio moj... Žica, improvizovane slušalice i kamen je oživeo, pevao... Postao sam veran slušalac radija. U osnovnoj školi bio sam član dramske sekcije – pevali smo, recitovali, glu- mili. I jednog dana urednica emisije za decu novosadskog radija čula je za nas. Došla i angažovala me da učestvujem u dečjoj emisiji, i to uživo. Sa strahopoštovanjem ušao sam u Studio 2 (kasnije, kao zaposlen u Radiju, emitovao sam iz tog studija vikend-rela- ciju Kaleidoskop), zajedno sa starijim novinarima i učestvovao u radio-drami: najpre su to bili Kekec, Hajdi, Oliver Tvist... Efektoteke nije bilo, pa je grmljavinu dočarao pleh, šum vetra točak s tkaninom, škripanje snega talk itd. Muzika je išla uživo. Stajali smo ispred mikrofona, glumili, a tekst tiho puštali da leti na pod. Sijalo je crveno svetlo. Posle snimanja odlazili smo gore na sprat u bar (danas se u tom prostoru nalazi Redakcija pro- grama na slovačkom jeziku). Dobio sam dva sendviča s ribom i sokić. Nikada nešto tako ukusno nisam jeo. Postao sam mali saradnik. Nagradili su me lepom crvenom kož- nom loptom, a takvu nije imao ni naš seoski fudbalski tim. Kao srednjoškolac opet se vraćam radiju. Čak smo osnovali i prvu lokalnu omladinsku radio-stanicu u Vojvodini i šire, koja i dan-danas emituje program. Posle lutanja po svetu i završetka studija, opet se vraćam u Radio Novi Sad, gde sam dočekao penziju. Bila su to lepa i teška vremena, a najtužnije je bilo 1999. godine. Te proklete noći zakačilo me je noćno dežurstvo. Ne znam zašto nije došao moj kolega pošto je dežurstvo bilo dvojno. Vremena dosta pa sam se posvetio pripre- manju jutarnjeg programa. Situacija je bila napeta, a NATO aktivan. Da l’ će se desiti nešto? Pripremio sam jutarnji program i nastavio da dežuram ispred TV ekrana prate- ći Prvi program TV Beograd. Odjednom u 2.07 nestala je slika s ekrana. Znači, poče- lo je. Mislio sam da je uništen relej, a ni u snu ne bih pomislio da su u tom trenutku naše beogradske kolege otišle u večnost – istoriju. U našoj kući nastala je uzbuna, buka u hodnicima, obezbeđenje je sve teralo van iz zgrade. Zatim je sve utihnulo. Ostao sam gore sam. Posle izvesnog vremena krenuo sam da obiđem druge redakcije – nigde nikog. Svetla upaljena, zastori na prozorima navučeni, a ljudi nigde. Sablasno. Idem od studija do studija – nikog. U hakeru – nikog. Ni u katerima. Valjda u prizemlju u sed- mici ili osmici ima nekog – niko. Puno svetla. Mašine tihe, u hodniku u pepeljari ciga- reta dogorela. Idem prema izlazu. Zaključano. Ne razbija mi se staklo. To ipak rade natovci. Opet tražim ljude, valjda će se neko naći gore u baru. Gore gazim po razbije- nom staklu, ulazim u bar – nikog. Znači – sam sam i zaključan. U redu. Otvaram flašu piva, polako guckam i razmišljam: vojnik nikad ne tuče bar, a jutro će doći. Svanulo je. 171

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Uzeo sam materijal i krenuo na jutarnji program. Ulazim u Studio 3, opet nema nikog. Pogledam na ulicu – kolege stoje ispred zgrade Radija. Prošlo je noćno dežurstvo i s kolegom koji je došao krenuo sam ka Ribljoj pijaci, ušli smo u samoposlugu, kupili pivo, seli na tezgu ispred garnizona, pijuckali i ćutali. Još smo na udaru, a pred nama je nov novinarski dan. TTehničku školu sam završio u Subotici 1948. godine. Nakon toga odlazim na odsluženje voj- nog roka u školu za rezervne oficire JNA. Vratio sam se u Novi Sad i ubrzo se ukazala prilika krajem 1950. godine da se zapo- slim u Radio Novom Sadu. Početak je bio veoma interesantan za sve nas jer sve je bilo novo iako smo radili s veoma primi- tivnim i starim uređajima. Nekoliko meseci radio sam u smeni na odvijanju programa koji je tada trajao do 23 sata. U studiju smo imali jedno pojačalo kao miksetu sa dva ulaza, dva obična gramofona i jedan žičani magnetofon. Ubrzo sam premešten u redovnu smenu na predajniku u Kaćkom ritu. Tamo sam video prvi put u životu radio-predajnik. Bio je to jedan mali predaj- nik snage svega 0,5 kW. Bio je u delovima koji su međusobno bili povezani na četiri kancelarijska stola. Ubrzo smo ih ugradi- li u jedan metalni ormar. Tako smo emitovali programe sve dok nismo napravili jedan ozbiljniji predajnik od 2 kW. Apetit nam se nije smanjio i ubrzo smo izgradili predajnik snage 6 kW. Naravno, sve to u našoj režiji, bez ičije pomoći sa strane. Najveći izazov za nas bio je kad smo saznali da nam brodom iz Amerike stiže moćan veliki predajnik snage 100 kW. Početkom 1952. godine među izabranima za montažu bio sam i ja. Ne krijući ponos, započeli smo montažu ogromnog pre- dajnika. Jedan stariji iskusni tehničar Radio Beograda vodio je radove. Budući da je predajnik bio tako velike snage, zahtevao je i moćan antenski sistem sa svim pratećim elementima, kao i Šumaher, Janoš – rođen u Staroj Moravici 1929. godine. Završio srednju tehničku školu u Subotici 1948. godine. Radio u Novkabelu u Novom Sadu 1948. Posle odslu- ženja vojnog roka 1950. zapošljava se u Radio Novom Sadu. Radio u studijskoj tehnici, a kasnije u Laboratoriji učestvujući u izgra- dnji većine predajnika i radeći na mnogim predajničkim objektima. Penzionisan 1990. godine. Za rad nagrađivan, pohvaljivan. Dobio ukupno 17 raznih priznanja. ŠUMAHER, JANOŠ ŠUMI ŠUMI JE VIDEO PREDAJNIK 172

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

rešetkasti stub visine 120 metara s podzemnim protutegom. Naše tadašnje neiskustvo moram podeliti s vama jer nismo znali za nemoguće. Jednog dana tadašnji tehnički direktor Bogdan Cvijanović kaže ovako: „Šumi, spremi se, sutra putujemo u Zagreb (naravno, vozom) jer oni imaju takav antenski stub kakav je nama potreban, ponesi blokče, olovku, colstok i lenjir da skiciraš stub na licu mesta kako bismo mogli sami napraviti isti takav. Tehnički direktor Radio Zagreba, kada je saslušao našu molbu, nasmejao se malo ironično ali diskretno i odveo nas na lice mesta. Kad smo ugledali pred sobom grdosiju, sve nam je bilo jasno. Posle nekoliko dana stigao je poštom pove- ći sanduk sa originalnim projektima kompletnog stuba. Radnici tadašnje Elektrovojvodine napravili su kompletan stub sa svim pratećim elementima i podigli ga za rekordnih 30 dana. Nakon montaže predajnik smo postepeno puštali u probni rad. Ubrzo smo konstatovali da predajnik nema jedan deo za koji kod nas nije niko znao, a to je uređaj kao limiter. Ubrzo sam napravio jedan pomoću američke šeme, ugradio u komandni sto i dugo sam se ponosio njime. Ubrzo smo započeli graditi i obnavljati stu- dijsku tehniku. Za sve režijske pultove, pojačala i ispravljače. Sami smo pravili u takoz- vanoj primitivnoj laboratoriji. Učestvovao sam u svim tehničkim prijemima u Zagrebu, Ljubljani i Americi. Pošto sam se upoznao kasnije i s televizijskom tehnikom, prešao sam u RTV Beograd da radim na Crvenom čotu na UKT i TV predajniku. Veliki i zna- čajan događaj u našoj kući bio je i puštanje u pogon prvog UKT predajnika BHG skromne snage od 500 W. Za montažu i održavanje bio sam zadužen ja i kratko vodio brigu o UKT kabini. Tako se Radio Novi Sad priključio ostalim velikim stanicama koje su već ranije emitovale programe i na ultrakratkim talasima. Kada je došlo vreme da i kod nas bude televizija, edukovali smo se i stručno i učili engleski jezik. Bio sam u struč- noj komisiji za tehnički prijem TV predajnika velike snage u Americi. Kad su stigli ure- đaji, u Suboticu sam vodio sam grupu od oko 20 stručnjaka raznih profila i za oko šest meseci pustili smo u pogon predajnik gejts uz pomoć kojeg smo TV programom pokri- li veći deo Vojvodine. Entuzijazam i ljubav prema radio i TV tehnici nisu se smanjili ni u vreme kad nismo imali velike gradnje i montaže jer smo u Laboratoriji uvek imali inte- resantne projekte za razvoj naše stanice. UKT i TV repetitor u Vršcu takođe je bio u mojim rukama sve dok se nije približilo vreme za penziju nakon 39 godina rada u Radio Novom Sadu. 173

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

MMoj rad na Televiziji Novi Sad počinje u junu 1975. godine, kada je prvi put raspisana audi- cija za spikere. Naravno, ta provera budućih prezentera najvaž- nijih informacija iz zemlje i sveta trajala je sve do zvaničnog početka rada Televizije 27. novembra 1975. pa i duže. Na moju sreću, od 208 kandidata, uz velike provere, tokom kojih sam prošla sito i rešeto, postala sam prva spikerka Televizije Novi Sad na srpskohrvatskom jeziku. S obzirom na to da smo bili najmlađa televizija u jugoslovenskoj mreži, morali smo mnogo da učimo, naročito o samom emitovanju TV dnevnika. Kolegama iz drugih centara bilo je smešno kada su čuli za naše „hladne“ i „tople“ probe. Za vreme „hladnih“ proba sedeli smo za montažnim stolom dok je realizator diktirao kad ko čita, kada kreće film itd. Kada su počele „tople“ probe, to je značilo da se kamere uključe, a u studiju sedi celo pokrajinsko rukovodstvo koje te gleda iza kamera, što nije bilo nimalo pri- jatno. Pre prvog zvaničnog emitovanja, čitali bismo po tri-četi- ri puta uzastopce isti tekst za Dnevnik. Pauza bi trajala samo toliko da se mašine malo ohlade. Bili su to pionirski dani puni entuzijazma. Znali smo da kao mlad kolektiv, čiji je prosek sta- rosti tada bio 27 godina, možemo u svemu uspeti. Tako je i bilo. Uspeli smo da postanemo ravnopravni s kolegama iz sta- rijih TV centara. Što se mog spikerskog rada tiče, mislim da sam zado- voljila kriterijume tog zvanja, za šta sam i dobila tadašnje jugo- slovensko priznanje za najboljeg spikera u TV Novi Sad, nagra- du „Gordana Boneti“. Zanimljivosti i anegdota ima napretek. Za spikera je najvažnije da, bez obzira na informaci- ju koju treba da saopšti, bude smiren i neutralan. Međutim, prava je umetnost ostati smiren kada ti kolega iza kamere, dok čitaš ozbiljnu vest, izvodi akrobacije ili radi vežbe, a ti gledaš u njegovom pravcu. To još bolje ilustruje situacija kada ti kolege u studiju naprave proveru izdržljivosti. Sedimo u studiju, ja treba da kažem „Dobar dan“, a kolega me tokom špice Uzelac, Marija – rođena 2. 12. 1949. godine u Baču. Gimnaziju završila u Bačkoj Palanci, a književnost studirala u Novom Sadu. Radila kao spiker na Radio Baču. UZELAC, MARIJA DOBAR DAN LEPIM GODINAMA 174

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Dnevnika drži za ruku do poslednjeg momenta. Za gledaoce Marija normalno čita vesti, a to što moje kolege i dalje izvode šou, ja moram da zanemarim. To su oni vedri trenu- ci s početka mog rada na Televiziji koji, čini mi se, i nisu tako dugo trajali. Prvih neko- liko godina bili smo kao porodica. U Informativnom programu na srpskom jeziku tada su bili mladi i perspektivni ljudi, koji su se kasnije prema nahođenju opredeljivali za određene oblasti ili odlazili u druge redakcije. Za razliku od tih vedrih trenutaka, ponekad je trebalo i stisnuti srce kada saopštavaš da nekoga više nema ili da je kojim slučajem elementarna nepogoda odnela sve ono što je čovek stvarao celog života. Bilo mi je veoma teško kada je umro pred- sednik Jugoslavije Josip Broz Tito, i mislim da sam tada prvi put jedva savladala svoja osećanja. Povodom njegove smrti program je išao cele noći, a ja sam po nekoliko sati u kontinuitetu čitala tekstove s Tanjuga. Veoma je loš osećaj kad znaš da cela nacija plače, a ti treba da čitaš mirno i staloženo o njegovom životu. Kako naš narod kaže – sve bude i prođe. Tako su i u našu redakciju dolazili novi ljudi, s novim idejama, pa sam tako i ja posle 20 godina spikerskog i novinarskog rada počela da radim vremensku prognozu. Iskreno rečeno, veoma važan i odgovoran posao, pogotovo ako ti neki od urednika traži da uz čitanje prognoze maltene visiš na grani. Naravno, šalim se, ali uz dobrog snimatelja vremensku prognozu treba slikom prikazati, kao što smo i radili u to vreme, a ne pored mape u studiju. S obzirom na to da je vreme uvek bitno za poljoprivredu, za emisiju „Brazde“ i pre formiranja rubrike pravila sam agrometeorološki izveštaj, što je zahtevalo da kon- taktiram sa stručnjacima iz oblasti poljopriverde, sa instituta, poljoprivrednog fakulteta i iz ostalih naučnih institucija. Formiranjem poljoprivredne rubrike, u kojoj se okupilo nekoliko „mladih“ dama, a čiji sam i ja bila član, stvoren je tim koji se ne bavi politikom u agraru, već isključivo savetodavnim programom. Mislim da smo bili uspešni. Odlazeći na teren po snegu i kiši u neka meni dotad nepoznata mesta, saznala sam kako ljudi s malo imetka, malo finansijskih sredstava uspevaju da održe entuzijazam i dobru volju. Jer moto svih nas jeste: „Sutra će biti bolje“. Naravno da će biti bolje. Posle svih lepih godina provedenih u TV Novi Sad, došlo je i vreme za penziju. Ovde nisam htela da pišem o onome čega ne želim da se sećam, a bilo je i toga. Hoću da se sećam samo onog lepog i jedino vrednog za čoveka – da doživi da ostatak života provede u miru, zdrav- lju i porodičnoj sreći. 175

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

SS filmskom kamerom ariflek” i tonskom opre- mom, 1975. godine poslati smo u Bejrut da za Dnevnik snimimo naše viđenje građanskog rata. Planirano je da to obavimo što brže i što jednostavnije. Snimajući u jednoj podzemnoj bolnici jugoslovensku humanitarnu pomoć u lekovima, čuli smo galamu i dosta psov- ki na srpskom jeziku. Glavni hirurg bio je s naših prostora, a lečio je najteže palestinske ranjenike. Preko njegovih veza napravili smo polusatnu emisiju o palestinskom problemu i prvi počeli da pratimo bliskoistočna zbivanja i izveštavamo o njima. Samostalnom probom osposobljavamo prvu portabl elektronsku kameru ampeks 1976. godine. Snimala je u crno- -beloj tehnici i imala VTR traku od 20 minuta. Radili smo na struju, a vozili se renoom s dva sedišta zbog kabaste opreme. Montirali smo na velikim VTR tejpovima. Prvi prilog snimljen je u Beogradu uoči fudbalske utakmice Kupa šampiona. Na Terazijama smo iz trafike uzeli struju i u tri po podne snimili najavu utakmice i u istom kadru spontanu anke- tu reportera s navijačima nemačkog šampiona i domaćina. Prilog je emitovan u Dnevniku u 17 sati. Svi su se čudili kvali- tetu i brzini emitovanja jer je s elektronskom slikom krenuo i nov način izveštavanja. Prvu kolor elektronsku kameru RCA TK 76 vezujemo na VTR tejp ampeks 1977. godine. Pored izveštaja za Informativni program, snimamo kulturne manife- stacije, sportske događaje, okrugle stolove, kongrese, partijske sednice parlamenata, pa i muzičke emisije, izveštaje s fudbal- skih utakmica za Sportski pregled i Nedeljno popodne, kao i hronike Sterijinog pozorja. Počinje direktno uključenje u program s linkom i ekipi se pridružuju i tonci. Sporovoznom programu pridodate su poljoprivredna i vojna emisija i prilozi za zabavni program. Te godine prvi dobijam zvanje snimatelja elektron- skom kamerom. Uzelac, Srđan – rođen 1947. godine u Skoplju. Gimnaziju i Višu komercijalnu školu završio u Novom Sadu, diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Subo- tici, smer Organizacione nauke, stekavši zvanje diplomiranog eko- nomiste. Na TV Novi Sad počeo da radi kao honorarac 1975. godine, a u stalni radni odnos primljen 1. februara 1976. Do penzionisanja 10. juna 2012. godine radio kao snimatelj. UZELAC, SRĐAN ZANIMANJE – TV SNIMATELJ 176

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Na svearmijskom takmičenju JNA održanom u Somboru kao nosioci pula JRT radili smo kraće reportaže za ispomoć reportažnim kolima. Ispadanjem kola iz funkcije, elektronska kamera postajala je sve zastupljenija. Tih dana bilo je vema toplo na borilištima i tehnika se pregrevala, pa smo morali da je hladimo tako što bismo VTR tejp isključivali i nosili ga u neki podrum, pa opet nastavljali posao. Zahvaljujući upor- nosti i snalažljivosti ekipe, uspešno smo završili zadatak. Karađorđevo, decembar, diplomatski lov koji priređuje predsednik Jugoslavije Tito. Po završetku prebrojavanja fazanskog ulova, uz logorsku vatru, u opuštenoj atmosferi, van protokola, tamburaši zasviraše. Sneg počinje da pada i meša se s iskrica- ma vatre oko koje sede gosti. Snimanje je bilo gotovo i trebalo je žuriti u Beograd na emitovanje jer su oni bili dežurni. Visoki jugoslovenski funkcioner naručio je pesmu za dušu druga Tita, a tamburaši su prišli i zasvirali mu na uvce. Tito je prihvatio i s njima zapevao. Reagovao sam i počeo da snimam. Tonac je morao prići s druge strane vatre da snima, ali tu dolazi i snimatelj TV novosti i uključuje svoj arifleks 35 mm, neverova- tno bučnu kameru. Ton je prebrisan, tako da je upropašćen jedini snimak maršala kako peva. Prilog je emitovan te večeri, ali i sledećeg dana. Nakon kratkog vremena, TV novosti su dobile tonsku bešumnu kameru da više nikome ne bi smetale. Peking. Prvi silazim iz aviona da snimim doček predsednika Izvršnog veća Vojvodine sa zvaničnicima Kine. Iz mase sveta u plavim i zelenim uniformama s oba- veznim kačketima prilazi mi Kinez i postavlja neobično pitanje – da li smo počeli s isu- šivanjem i čišćenjem Palićkog jezera. Kasnije sam doznao da je taj Kinez studirao i živeo u Subotici. Kina je tada bila potpuno zatvorena zemlja. Karađorđevo. Susret predsednika Tita s predsednikom Malte Mintofom. Radi sigurnosti na snimanje takvog događaja, pored elektronske kamere RCA i tejpa VTR ampeks, nosili smo i filmsku kameru boleks 16 mm. Brzo smo uradili protokolarni susret i udaljili se iz rezidencije. Ađutant nas sustigne i kaže nam da nas Tito traži. Ulazimo ponovo s rečima: „Izvolite, druže predsedniče“. Tito nas je zamolio da za nje- govog gosta, ako imamo filma, snimimo susret još jednom. Pitali smo da li u koloru ili crno-beli film. Malta je tada imala crno-beli TV program. Snimanje je bilo brzo i veoma prijatno. Rolnu filma predao sam lično, a Tito je rekao da naš narod može sve da učini odmah, i to veoma dobro. Godine 1978. rad s kamerama tomson i tehnologijom U-matik pojačao je brzinu i podigao kvalitet, a i sigurnost je bila veća. Tada je kupljena najsavremenija kolor-laboratorija u Evropi, koja je prezentovana na Mediteranskim igrama u Splitu. Nažalost, osim svoje grandioznosti, nije imala veći značaj za program naše kuće. U JRT pulu učestvovali smo s najnaprednijom tehnologijom pa smo naše snimke morali pre- bacivati na VPR mašine radi montaže i emitovanja. Na dan otvaranja Igara Tito je sti- gao u rezidenciju na Marjanu i mi smo montirali njegov doček u Splitu. U montaži je bila velika gužva, ali ne zbog dočeka, već zbog toga što snimak špice Igara nije uspeo – slika je skakala i treperila, bila je neupotrebljiva. Zatekli smo se tu i konstatovali da je snimak neispravan zbog toga što je tejp stajao na podu helikoptera i povukao vibracije. Rukovodioci JRT odlučuju da naša ekipa napravi novu špicu, ali imamo mogućnost za samo jedan prelet jer je Tito u rezidenciji u neposrednoj blizini stadiona. Sedim na vra- tima helikoptera vezan da ne bih ispao, s kamerom na ramenu. Zbog buke elise teško 177

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

se sporazumevam s pilotom o visini leta i luku kretanja. Snimak je ipak uspeo, a stadion je izgledao kao školjka, što je i bio simbol Mediteranskih igara. Te 1979. snimili smo poslednji Titov doček Nove godine, u Karađorđevu. Dočekao ju je ležeći u visokoj stolici, nije mogao da se kreće. Te noći zavejao je sneg, jedva smo stigli do Televizije i to je emitovano uz prekid novogodišnjeg programa. Sutradan se spremao na operaciju u Ljubljanu. Normalno se kretao i bio dobro raspo- ložen, ali nam nije bilo dozvoljeno snimanje iz ko zna kojih razloga. Antalija, Turska, 1980. Odlučujuća utakmica za Olimpijske igre u Moskvi u fudbalu Turska – Jugoslavija. Snimak dvodelnom kamerom tomson bez montaže, a uz promenu planova na rez, pa je postignut utisak da je snimano reportažnim kolima. Komentar je išao iz studija. Maj 1980, sahrana Josipa Broza Tita. Centar Novog Sada, kamera na Tanur- džićevoj palati. Snimam centar grada, a u neverovatnoj tišini iz daljine se čuje muzika sprovoda s ko zna čijeg televizora. Nisam verovao da u centru ima toliko ptica i da se može čuti njihov cvrkut. Jedan kadar sve govori. Tita sam snimao preko pedeset puta, bio sam i u njegovoj pratnji tokom opo- ravka u Moskvi 1979. Indija, Nju Delhi, 1981. Ministarska konferencija nesvrstanih zemalja. TV Novi Sad je nosilac pula JRT. Svaki dan izveštavanje na svim jezicima Jugoslavije, i to putem satelita. Imali smo mali studio u Nju Delhiju s dve pokretne kamere i s kom- pletnim servisom. Prvog dana posle otvaranja donose nam najnoviju američku kameru RCA misleći da je pokvarena jer snima sve u žuto. Kamera je pripadala libijskoj ekipi koja je pratila predsednika Gadafija. Naš ministar spoljnih poslova, radi dobre međudr- žavne saradnje s Libijom, zamolio nas je da popravimo kameru. Greška je otklonjena samo jednim pritiskom na dugme, čime je problem rešen. S tehnologijom U-matik snimili smo mnoge sportske priredbe, a najveća je bila u Novom Sadu – Svetsko prvenstvo u stonom tenisu SPENS. Filipini 1986. Pratimo izbore koji se pretvaraju u revoluciju u kojoj Korason Akino pobeđuje dikta- tora Markosa i preuzima vlast. Emisije su obilovale zanimljivostima s Dalekog istoka prvi put viđenim kod nas, te su segmenti emitovani i u zabavnom programu. Od pred- sednice Korason Akino, kao učesnik u revoluciji, 1987. dobijam Orden heroja filipin- skog naroda. Prelaskom na beta tehnologiju, a kasnije i na SP betu, kompletirano je elek- tronsko izveštavanje i snimanje televizijskih emisija. Poslednjih godina uvode se digital- ne kamere soni, koje znatno olakšavaju rad i popravljaju kvalitet snimanja. Televizija postaje digitalizovana. Pored fudbalskih reportaža, snimao sam rukomet, kako direktne prenose tako i utakmice evropskih šampiona. Sve mečeve boksera Slobodana Kačara za šampiona sveta, Vaterpolo klub Bečej, utakmice za Kup šampiona, prenose i snimke konjičkog sporta, košarke, tenisa, pingponga, boksa, atletike, kuglanja, hokeja na travi, pa čak i moj najduži direktan prenos hokeja na ledu, utakmice u Novom Sadu. Zahvaljujući sportu, bio sam u Bugarskoj, Rumuniji, Turskoj, Grčkoj, Mađar- skoj, Italiji, Španiji, Alžiru, Rusiji, Nemačkoj. 178

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Prateći političke događaje, putovao sam u Kinu, Rusiju, na Filipine, u Indiju, Tursku, Austriju, Francusku, Švedsku, Nemačku, Liban, Egipat, na Kipar, u Alžir, Izrael, Tunis, Ukrajinu. Trećeg maja 1999. godine u 21.45 snimio sam prvo bombardovanje Televizije Novi Sad. Noć je bila oblačna, a grad bez struje. U potpunom mraku začuo se zvuk dolazećih raketa. Prasak i varničenje. Nakon kraćeg vremena začule su se još dve stra- hovite eksplozije, sve se zasvetlelo i zatreslo. Prišli smo zgradi da vidimo šta je ošteće- no. Antenski stub bio je polomljen na zgradi Dokumentarnog programa, a na gornjem spratu video se plamen, dok su na staroj zgradi rakete prošle sve do podruma. Na putu ispred Televizije, na autobuskoj stanici, ostala je velika sjajna neeksplodirana raketa. To mi je u karijeri bio najmučniji i najgori samostalan snimateljski posao. Razvojem televizije i tehnologije, kao i stalnim usavršavanjem, nastalo je novo zanimanje – televizijski snimatelj. Skupština Radio-televizije Novi Sad dodelila mi je Plaketu s poveljom za izuzetan doprinos radu i razvoju Radio-televizije Novi Sad 1984. godine. BBezmalo 32 godine radio sam u elektronskom mediju – da se politički što korektnije izrazim – manjinskog jezičkog izraza, mada sam novinarstvom počeo da se bavim desetak godina ranije u štampanom mediju većin- skog jezičkog izraza. Malo je nas novinara koji se osećaju kao kod kuće i u jednom i u drugom jezičkom izrazu, mada bi to ovde, u Vojvodini, bilo sasvim prirodno. I bilo je prirodno – u neko doba, kojeg se sad, posve neopravdano, sećam pristra- sno, selektivno, a često i s neskrivenim prezirom kao doba bratstva i jedinstva – ali ne i sad, u doba odozgo generisanog multikulturalizma, koje, prema cilju projekta, treba da preraste u interkulturalizam. Jer u neko zlo međudoba, kad je naciona- lno pitanje – a na ovim prostorima ono je oduvek bilo fatalno – postalo jedino priznato i jedino važeće merilo svih drugih pitanja i pojava, nametnuti su i veoma čvrsti nacionalno-etni- čki okviri u kojima je moj, i ne samo moj, višespratni identitet 179 Vicko, Arpad – rođen u Novom Sadu 1950. godine, novinar, ured- nik, književni prevodilac. Studirao srpskohrvatski jezik i jugosloven- ske književnosti na novosadskom Filozofskom fakultetu. Prevodio s mađarskog poeziju, prozu, drame, esejistiku i naučnu literaturu. Od 1976. godine do danas objavio blizu 70 samostalnih knjiga prevoda najznačajnijih mađarskih pisaca, između ostalih: Đerđa Konrada, Imrea Kertesa, Lasla Vegela, Ota Tolnaija, Ištvana Eršija, Ištvana Erkenja, Petera Esterhazija i drugih, kao i dvadese- tak dramskih tekstova savremenih mađarskih autora. Radio je 32 godine kao novinar, potom urednik kulturnih i literar- VICKO, ARAPAD SUTERENSKI ILI VIŠESPRATNI IDENTITET

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

najednom ozbiljno poremećen. Jedan moj deo nikako nije mogao da se uklopi u ovaj („naš“), a drugi u onaj („njihov“) okvir. Pa tako nisam čist, ni u jednom ni u drugom jezičkom izrazu – hajde da upotrebim opet tu benignu sintagmu. Ali ostao je zato neokrnjen moj pogled na svet, onaj o kojem na jednom mestu govori Đerđ Konrad, a koji je neophodan sva- kom mislećem biću, „da šapne kad treba doneti odluku“, da drži u pripravnosti moju otpornost na agresivne gluposti sveta i da, u krajnjoj liniji, preživim opasnosti. Budući da nisam uko- renjen ni u ovu ni u onu veliku istorijsku narativu, ni u jedan ni u drugi kolektiv, preostalo mi je samo bitisanje u uskom među- prostoru – ta posmatračko-pamtilačka atituda na ničijoj zemlji. Zato već odavno nisam učesnik, nego samo svedok. Ta atituda je, možda, sa stanovišta profesije (ali ne samo nje) najprobitač- nija jer garantuje ličnu autonomiju. Naravno, po nemalu cenu – po cenu traumatičnog gubitka zajednice. U ovom slučaju to podrazumeva osećanje dvostruke isključenosti. Ali ta atituda je jedino moguća. Ako bi nas više bilo na toj ničijoj zemlji, ako bi se taj uski pojas ničije zemlje sve više proširivao, ako bismo, dakle, više čitali, više slušali jedni druge, možda većina mladih i pismenih ljudi u ovoj zemlji ne bi postala duhovni zarobljenik konfuznog diskursa raznih kse- nofobičnih narativa. nih emisija programa Radio Novog Sada na mađarskom jeziku. Član je Društva književnika i knji- ževnih prevodilaca Vojvodine od 1976, član Mađarskog saveza pisa- ca od 1990, član Srpskog PEN centra od 1996, član-osnivač Aso- cijacije srednjoevropskih knjiže- vnih prevodilaca (2000) i član udruženja književnih prevodilaca Srbije (2002). Dobitnik nagrade za prevodilaštvo „Bazsalikom“ (1986. i 2007), nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prevedenu knjigu godine (1991), nagrade za prevodilaštvo „Milan Fust“ Ma- đarske akademije nauka (1999), nagrade Udruženja književnih pre- vodilaca Srbije „Miloš N. Đurić“ za prevod proze (2002) i Medalje kulture Zavoda za kulturu Voj- vodine (2011) za multikulturalnost i interkulturalnost. 180

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

KKada su 1971. godine organi AP Vojvodine do- neli odluku o potrebi stvaranja i emitovanja televizijskog programa (radio-program se već emitovao od 1949. godine) na jezicima naroda i narodnosti koji žive na nje- noj teritoriji, pristupilo se u okviru organizacione celine Tele- vizija u izgradnji pripremama stručnih timova za izvršenje tog velikog zadatka. Formirano je stručno jezgro koje je započelo poslo- ve na pripremi projektovanja i izgradnje buduće emisione teh- nike i sistema veza na teritoriji AP Vojvodine. Krajem 1973. godine spajaju se taj deo Televizije u izgradnji i deo tehnike Radio Novog Sada u OOUR Emisiona tehnika i veze. Za di- rektora tog OOUR-a imenovan je dipl. inž. Janoš David, inže- njer s velikim iskustvom i znanjem, i pod njegovim neposred- nim rukovodstvom formirani su stručni timovi za pojedine tehnologije i nastavljeni poslovi na izgradnji emisionih obje- kata i sistema veza. Završena je izrada tehničkih projekata za svaki emisioni objekat u emisionom sistemu i za sistem veza, izrađeni su građevinski projekti za zgrade i antenske stubove za svaku lokaciju. Započeti su građevinski radovi na Vencu i u Subotici. Paralelno s tim aktivnostima odvijali su se poslovi na izboru tehničke opreme i njenih proizvođača za budući sistem emisione tehnike i veza u okviru tendera za uvođenje II TV programa JRT. U vreme poodmaklih radova na svim polji- ma bio je određen datum za početak emitovanja televizijskog programa – 29. novembar 1975. godine. Krajem 1974. godine ekipe naših inženjera i tehni- čara upućivane su na stručnu obuku u fabrike izabranih ispo- ručilaca opreme u Evropi i SAD kako bi se pripremili za mon- tažu uređaja na izgrađenim lokacijama u sopstvenoj režiji i za stručno održavanje u toku eksploatacije. 181 Vojkić, Boško – rođen 20. juna 1948. godine u Šimanovcima, opština Pećinci. Osnovnu školu završio u Inđiji, srednju elektroteh- ničku „Nikola Tesla“ u Beogradu 1967. godine, VI stepen na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. U Radio Novom Sadu – Radio- televiziji Novi Sad – Radiodifuznoj ustanovi Vojvodine radio je od 1. januara 1971. do 31. decembra 2010. godine, punih 40 godina u emisionoj tehnici i vezama. VOJKIĆ, BOŠKO IZGRADNJA, RAZVOJ, RAZARANJE, OBNAVLJANJE

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Montaža uređaja izvedena je vrlo stručno i brzo od juna do novembra 1975. godine, a od nadzornika proizvođača uređaja, koji su nadgledali izvođenje radova, dobi- li smo najviše ocene. Kompletan sistem za proizvodnju i emitovanje televizijskog programa Radio- -televizije Novi Sad svečano je pušten u rad za Dan republike 1975. godine. Za kvalitet emitovanih signala novog televizijskog programa dobili smo pohvale od kolega iz dru- gih RTV centara tadašnje Jugoslavije i od stručne javnosti. Narednih godina nastavili smo radove na izgradnji druge faze Televizije Novi Sad i na razvoju i izgradnji emisione mreže Radio Novog Sada. Pristupili smo izgradnji novih ST predajnika u Srbobranu i Orlovatu, u skla- du s novim ženevskim Planom o raspodeli frekvencija, i nastavili izgradnju i kompleti- ranje emisione mreže za emitovanje programa RNS na UKT frekventnom području u stereo-tehnici. Radio-televizija Novi Sad bila je član JRT. Naši stručnjaci učestvovali su u radu radnih grupa za pojedine oblasti. Tu smo se bavili izradom frekventnih planova i projekata na nivou Jugoslavije. Takođe smo imali predstavnike u Skupštini JRT, Tehničkom i Izvršnom odboru JRT. Naš rad je uvek ocenjivan kao vrlo stručan, a naši stavovi u rešavanju problema kao veoma konstruktivni. A onda su došle devedesete. Od 1992. godine ušli smo u sastav Radio-televi- zije Srbije i izgubili identitet i samostalnost. U sastavu RTS ostali smo do 2006. godine. To je bio period stagnacije u razvoju i stalnog propadanja u materijalnom i svakom dru- gom pogledu. Zatim je 1999. godine bio svima poznat rat protiv snaga NATO-a, u kojem su razoreni i uništeni svi emisioni objekti RTNS osim ST predajnika u Orlovatu. Za vreme tih strašnih dana uz natčovečanske napore i rizike izvlačili smo uređaje iz već bombardovanih objekata i sklanjali ih od potpunog uništenja. Kad se taj suludi rat završio, sa uređajima koje smo spasli od uništenja poče- li smo obnovu emisione mreže i sistema veza. Svi emisioni objekti bili su ili potpuno uništeni ili teško oštećeni i obnova je išla veoma sporo i teško. Emitovanje programa uspostavljeno je uz pomoč uređaja minimalnih snaga (reda od deset do sto vati) sa željom da se oživi lokacija i zadrži frekvencija iz plana. Materijalnih sredstava za kupo- vinu nove opreme nije bilo, a nije bilo ni podrške rukovodstva RTS da se na tom planu bilo šta radi. Pokrivenost teritorije AP Vojvodine signalima koji su prenosili naše pro- grame pala je na 20-30%, i to s neujednačenim kvalitetom. To je bila prava agonija i nije se nazirao izlaz iz te situacije. Tek krajem 2002. godine, mimo zvaničnog odobrenja rukovodstva RTS, postigli smo sporazum sa Sekretarijatom za informisanje Izvršnog veća AP Vojvodine o materijalnoj pomoći za obnovu naše studijske i emisione tehnike. Prionuli smo na posao, pripremili tendersku dokumentaciju i raspisali tendere za nabav- ku opreme u okvirima odobrenih finansijskih sredstava. Izabrali smo ponuđače i s nji- hovim predstavnicima potpisali ugovore 31. decembra 2002. godine, poslednjeg radnog dana u godini. Da smo slučajno zakasnili u realizaciji samo jedan dan, odobrena sred- stva iz budžeta ne bismo mogli koristiti naredne godine. Nakon montaže i puštanja u rad novih predajnika, repetitora i sistema veza, u leto 2003. godine, stanje na terenu u smislu pokrivenosti teritorije kvalitetnijim signa- 182

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

lom znatno se popravilo i to stanje uglavnom se održava do ovih septembarskih dana 2012. godine i pored činjenice da je 2006. godine RUV izašao iz sistema RTS-a, a da dosad nisu preduzimane mere za poboljšanje stanja u emisionoj tehnici. Ja sam u toku svog radnog veka, punih 40 godina u RUV-u, imao čast da učestvujem u razvoju i izgradnji emisione tehnike, doživeo sam potpuno razaranje i uni- štenje svih emisionih objekata 1999. godine, a zatim sam radio na njenoj obnovi u vrlo teškim vremenima u kojima smo živeli i radili. BBila sam stipendista Televizije Novi Sad kao stu- dent novosadskog Filozofskog fakulteta (jugo- slovenska književnost). To je podrazumevalo da se ispiti pola- žu u roku i o svakom položenom ispitu nosila se potvrda na uvid. Televizija je bila u osnivanju (program na pet jezika), pa ćemo nakon diplomiranja dobiti posao. Prošao je i diplomski ispit, upisala sam se na postdiplomske studije, kako se to u naše vreme zvalo (danas je to master) i eto me zakazanog dana u prostorijama zgrade u kojoj je bio bioskop „Arena“, tražim kancelariju Dušana Popova, glavnog urednika Informativnog programa novosadske televizije, jer sam bila pozvana kod nje- ga na razgovor. (Zgrada Televizije na Mišeluku još nije bila za- vršena, pa su zaposleni obavljali posao na nekoliko lokacija u gradu). Dušana Popova nisam dotad lično poznavala, ali sam nailazila na njegove tekstove u „Dnevniku“, gde sam i ja već kao student objavljivala kratke priče, a sarađivala sam i s dru- gim književnim časopisima. Kad me je pitao koju bih oblast da pratim, nisam mogla ništa drugo da kažem već ono što je već bila moja opredeljenost – kultura. Dušan Popov je to razumeo i prihvatio, i tako sam počela da radim u Redakciji za kulturu Informativnog programa Televizije Novi Sad 1974. godine. Po preseljenju u novu zgradu (dotad smo bili sme- šteni u Radničkoj ulici), svako je dobio svoj sto, a u desku smo bili zajedno s kolegama koji su pratili sportske događaje. 183 Vujkov, Danica – rođena 1948. godine u Despotovu. Učiteljsku školu završila je u Sremskim Karlovcima, Filozofski fakultet u Novom Sadu. U redakciji Informativnog progra- ma Televizije Novi Sad radila je kao novinar-urednik (1974–2000). Zapažena je njena serija „Vreme i večnost“ (Sveti Sava, Justin Popović, Sava Tekelija, Matija Bećković, Milić od Mačve, Zuzana Halupova...). Bila je predsednica Književnih susreta „Milici u pohode“ (1990– 2001), kada manifestacija dobija nove sadržaje i pokreće izdavačku delatnost (edicija „Milica Stojadi- nović Srpkinja“). Piše prozu, poeziju, književnu i likovnu kritiku. Bavi se naučnoi- straživački radom. Objavljuje u Književnim novinama, „Krovovi- ma“, Letopisu Matice srpske, „Sunčaniku“, „Majdanu“, „Brani- čevu“, „Dometima“ i drugim listo- vima. Objavila knjige: „Noć kao znak“, edicija Prva knjiga Matice srpske (1978), „Zemaljski ražanj“, VUJKOV, DANICA NOVINARSTVO – RAD ZA DRUGE

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Naravno, u to vreme nije bilo mobilnih telefona, poruke je primala sekretarica Anđa Vučinić, u desku smo imali jedan aparat, ali Dušan Popov je o svemu vodio brigu: ko nema u stanu uvedenu telefonsku liniju, da mu se javi. Novinaru je telefon potreban! Javila sam se, Duško je napisao zahtev pošti, i uskoro sam u stanu u Temerinskoj ulici imala telefon, što je u to vreme bila prava retkost, pa je bilo uobičajeno da prijatelji svaki hitan razgovor obave kod mene, a ne na pošti (impulsi nisu bili skupi!). Dok nije počeo da se emituje TV dnevnik na srp- skom jeziku, mladi, budući novinari uvežbavali su se za posao: dobili smo svi istu vest koju smo čitali (prvi put) pred kamera- ma i mikrofonom, a snimao nas je Stevan Galetin. Rad u Informativnom programu, gde sam ostala do penzionisanja (invalidska penzija 2000. godine), nije mogao biti naročito kreativan, ali to je, u stvari, novinarstvo u doslovnom smislu. Novinar je posrednik između dnevnog događaja i gle- daoca/slušaoca, a to podrazumeva biti u poslu ceo dan: otići sa ekipom na mesto događaja, snimiti ga, odabrati tonske inserte, praviti beleške, vratiti se u redakciju, napisati izveštaj, pročitati ga, a zatim montirati prilog (minut-dva) i predati ga uredniku TV dnevnika koji se emituje u 17 sati. Kad je u okviru Informativnog programa počela da se emituje emisija „Kultura u objektivu“, kasnije i „Panorama“, bilo je prostora i za višeminutne priloge – reportaže, razgovo- re. Putovalo se, radilo na terenu. Snimala sam emisiju u Grož- njanu, malom i jedinstvenom mestu u Istri, u blizini italijanske granice, koje je posle Drugog svetskog rata bilo napušteno. Naselili su ga umetnici, slikari i grafičari, kao i mladi muzičari iz sveta koji su u toku leta tu boravili i radili, otvarali izložbe. (Sećam se grafičara Spacala, bračnog para Tođeraš iz Subotice, koji su bili i učesnici emisije.) Odlazila sam na Struške večeri poezije u Strugu, pesnički festival koji je okupljao pesnike iz celog sveta (intervju s Markom Strendom i drugima). Izveš- tavala sam sa sastanka PEN-a koji se održavao u Dubrovniku, a u čijem radu su učestvovali i pisci iz Vojvodine. Takođe s višednevnih Dana kulture Vojvodine u Ljubljani, sa slične jugo- slovenske manifestacije bila sam izveštač za JRT iz Bukurešta, u Prištini sam snimala emisije i razgovore s našim i albanskim piscima i urednicima časopisa (časopis „Stremljenja“, časopisi na albanskom i turskom jeziku). Često sam odlazila u Mađar- sku i Rumuniju, pratila događaje, snimala razgovore s piscima, napravila prvu emisiju o Savi Tekeliji u okviru serije „Vreme i večnost“, koju sam pokrenula i dala joj naslov. Serija je bila „Prometej“, Novi Sad (1993), „Osmi dan“, eseji i kritike, „Alfagraf“, Petrovaradin (2001), „Koferi su prazni“, izabrane priče, Kulturno-prosvetna zajednica Voj- vodine (2002), „Zrno žita“, poet- ska proza, „Futura publikacija“, Novi Sad (2003), „Dan je na izma- ku“, eseji i kritike, Novi Sad (2004), „Slovo A“, pesme, ilustra- cije Milića od Mačve, „Alfagraf“, Petrovaradin (2006), „Nebeska šuma“, proza, Gradska biblioteka, Novi Sad (2011). Dobitnica je zlatne značke Kul- turno-prosvetne zajednice Srbije (1993), Iskre kulture Kulturno- prosvetne zajednice Vojvodine (1993), nagrade Luča Srpske čitao- nice u Irigu (1995), nagrade Milica Stojadinović Srpkinja (2001), dobitnica je specijalnog priznanja „Pavle Marković Adamov“ Kul- turnog centra Karlovačke umetni- čke radionice, Sremski Karlovci (2005), Povelje Kluba književnika „Pavle Marković Adamov“, Novi Karlovci, zahvalnice Mesne zajed- nice „Novi Karlovci“ (2005), zah- valnice Crkvene opštine Novi Kostolac – Crkva Svetog Maksima Ispovednika (Kostolačka žiška) (2010), Pesničke nagrade Venac Vrdničke vile, Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i Eparhije sremske (2012). 184

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

zapažena i po prvoj emisiji o Svetom Savi, u kojoj su učestvovali Patrijarh Pavle, vladi- ka Amfilohije, vladika Irinej, pisci i istoričari, a snimali smo i manastire koji su poveza- ni sa životom i radom Svetog Save. O Justinu Popoviću, duhovniku i piscu „Žitija sve- tih“, koji je poslednje godine života proveo u manastiru Ćelije, gde je i sahranjen, tako- đe sam u istoj seriji napravila emisiju o slikaru i pesniku Miliću od Mačve, Matiji Beć- koviću, Zuzani Halupovoj. Pomenuću intervju s Mešom Selimovićem (jedan od mnogih, a svih putova- nja i rubrika nije moguće setiti se) povodom promocije njegove knjige „Ostrvo“ u Novom Sadu; duži, poslednji razgovor s Desankom Maksimović, snimljen u Brankovini u kući u kojoj je boravila leti (snimali smo i njenu rodnu kuću), a koji je više puta repri- ziran i posle kojeg su došli kod pesnikinje urednici „Prosvete“ i objavili joj zatim knji- gu o kojoj je u intervjuu govorila. Naravno da sve ono što se dešava pre snimanja novinar mora da prevaziđe i da u ostvarenju emisije gledalac dobije potpunu sliku i informaciju. Ukratko, o pome- nutom intervjuu s Desankom. Snimali smo razgovor s Mirom Alečković u njenom sta- nu u Beogradu, avgust, tropska vrućina. Pitala sam Miru gde je Desanka, mogli bismo i s njom napraviti prilog. U Brankovini je, idite i kažite da sam vas ja poslala, tamo je s rođakom. Ekipa se složila da odmah krenemo, javili smo se redakciji, kasete imamo... Kad smo stigli u Brankovinu, nigde nikoga da pitamo gde je Desankina kuća. Krenuli smo kroz šumu, kolskim putem, otprilike, i vozili smo dok nismo stigli do prvih nekoliko kuća. Ispred svake kuće zaustavili smo se, vikali – ima li koga, i ako bi se neko od ukućana pojavio, postavljali smo isto pitanje: da li je to kuća pesnikinje. Nije, nara- vno, i mi produžavamo, a nismo stigli ni vode da tražimo. U kolima preko 40 stepeni, prašina, ali put nastavljamo, jer više ne znamo ni kojim putem da se vratimo. I najzad, izlazi pred nas žena i kaže: „Da, to je Desankina kuća, ali ona nije tu“. Nemoguće, Mira nas je poslala. Kad čujemo i prepoznajemo iz dvorišnog čardaka Desankin glas. Žena se iznenađena osvrnula, primila nas u kuću, i rekla da čekamo. Sedećemo na terasi i sačekati. I najzad smo ugledali našu pesnikinju, oslanjala se na rođakinu ruku i išla nam u susret. Na terasi smo snimili razgovor, Desanka nam je u odlasku mahala i uputila nas do njene rodne kuće, u tim poznim godinama, vitalnog duha, puna ljudske topline i razumevanja. Televizija je u to vreme bila gledana porodično, od najmlađih do najstarijih. Ako se događaj snimi i emituje na TV Novi Sad, sigurno će biti i zapažen. Tako se dogodilo da sam sa ekipom stigla na svečanu sednicu i uručenje nagrada Zmajevih dečjih igara kad je sve bilo završeno (u velikoj sali Matice srpske). Greška je bila u sat- nici održavanja svečanosti, i kad su prisutni već počeli da se razilaze, Rade Obrenović, tadašnji predsednik Zmajevih dečjih igara, našao je rešenje. Sve ćemo ponoviti, a vi sni- majte! Tako je i bilo, i izveštaja je bilo! Kad sam posle emisije „Nedeljno popodne“, u kojoj sam (uživo) predstavila pesnika Vujicu Rešina Tucića, otišla u selo, deca iz komšiluka imitirala su u igri neobi- čno Vujičino čitanje – pevanje njegovih pesama. Dakle, novinar radi za druge, svom širinom znanja, obaveštenosti, istrajnosti i posebno radoznalosti. Trudila sam se da gledaocima otkrijem novo i dotad nepozna- 185

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

to. Novinar ne bi trebalo da sebe i svoju ličnost stavlja u prvi plan, kao što su to radile neke moje kolege, već uvek sagovornika, da bude objektivan i da se trudi da sazna što više o temi o kojoj piše. Da li je novinarstvo slobodno ili zavisno od društvenopolitičkih okolnosti? Zavisno jeste, ali uvek u onoj meri u kojoj sami mediji pristanu na to. Svedoci smo da su novine i mediji često zloupotrebljeni, a to znači i isključivi. U naše vreme kulturi se pridavao značaj i bilo je zapaženih emisija na televiziji, što danas nije slučaj. Trudila sam se da ne služim nikome osim gledaocima. Prenos Božićne liturgije u Sabornoj crkvi u Novom Sadu uživo bio je još jedan uspešno obavljen posao pred moj odlazak u penziju 2000. godine. PPrve emisije za decu pojavile su se na programu RNS odmah po njegovom osnivanju, 1949. go- dine, a uređivala ih je Dragica Vojnović. Posle duže pauze Radio Novi Sad ponovo je u program uvrstio emisije za decu. Godine 1970. počeli smo skromno, po pet minuta svakoga jutra. Emisija se zvala „Zdravo, devojčice – zdravo, dečaci“. Za to se zalagao tadašnji urednik programa na srpskom jeziku Svetislav Ruškuc, poznati pisac dečjih radio-drama. On je dao i naslov emisiji. Kada sam dobila tih pet minuta koje treba ispu- niti, odjednom sam se uplašila. Šta sada? Počela sam da prepri- čavam školske dogodovštine, dečje duhovitosti koje je razdva- jala muzika za decu. Prošla je prva nedelja, urednik Ruškuc je samo ćutao. Znala sam šta to znači. Nisam na dobrom putu. Tada sam pomislila da deca sigurno bolje znaju šta žele da čuju. Uzela sam magnetofon i pošla među decu. U njima sam imala idealne saradnike koji su me u stvari odveli na pravi put. Deca su pokazala da imaju šta da kažu, da rado pričaju o svom živo- tu, o svojim začuđenostima, o odraslima... Trudila sam se da se granica između dece i odraslih izgubi. Osnovala sam dečji kole- Zamurović, Vera – rođena 1928. godine u Melencima. Zbog ratnih neprilika završava gimnaziju 1948. godine u Zrenjaninu. Iste godine dolazi u Novi Sad. Jedno vreme radi u Ministarstvu za prosvetu i kulturu. Završava Višu pedagošku školu. U Radio Novom Sadu zapošljava se 1955. Kratko radi kao stenograf, a zatim kao novinar početnik. Prelazi u Redakciju dečjeg programa, gde ostaje do penzionisanja. Godine 1992. odla- zi u Nemačku i započinje novu, drugačiju karijeru. Bez znanja nemačkog posvećuje se slikanju kao načinu komunikacije. Postiže uspeh na preko 14 izložbi. ZAMUROVIĆ, VERA ZDRAVO, DEVOJČICE – ZDRAVO, DEČACI 186

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

gijum od 12 dece do 12 godina. Tu sam u razgovorima saznala šta ih najviše interesuje i koga žele da čuju. U emisiji su učestvovali i dečji pisci, a deca su mogla s njima da raz- govaraju o svemu. Recimo, pitali su Dobricu Erića kako on počinje da piše pesme. „Ja ne počinjem, ja smišljam pesmu šetajući se kroz šumu, a za pisaćim stolom je zapišem. Znači, to nije početak nego završetak mog razmišljanja“. U proleće smo počinjali dan ptičjim cvrkutom, a deca su u studiju pogađala koja je to ptica. Čitali smo pisma koja smo dobijali od malih slušalaca. Uskoro je program za decu dobio još veći prostor – 45 minuta, svakog ponedeljka u 17 sati, a emisija se zvala „Sa moje tačke gledišta“. To su bili minuti puni dečje začuđenosti, pitanja i šarma. U emisiju smo pozivali vrhunske stručnjake iz raznih oblasti koji su odgovarali na dečja pitanja. Gost je bio i profesor Ćulum, koji je na najpopularniji način objašnjavao vasionu. Deca su postavljala mnoga pitanja. Jedan dečak je upitao profesora: „Kako to da smo mi najlepši u vasioni?“ „Otkud ti to znaš“, pitao je profesor. „Ja to ne znam“. Onda je nastavio priču o vasio- ni na svoj originalan način. Gost je bio i poznati dečji lekar dr Mikić, koga su deca pita- la zašto doktora interesuje naš jezik kad nas on nikad ne boli. Zatim vrhunski pozna- valac muzike, profesor Ilja Vrsajkov, poznati ornitolog, profesor Marčetić, muzičar Bajaga, poznati bokser, fudbaler... Emisija je takođe imala muzičke predahe. Muziku je za nju, kao i za sve ostale dečje emisije, odabirao s mnogo stručnosti Deže Majoroš. Rasli su slušaoci dečjih emisija, a rastao je i Dečji program Radio Novog Sada. Uz mene u redakciji su bili još i novinarka Milanka Vorgić i poznati dečji pisac Laslo Blašković. Nova emisija na programu za decu Radio Novog Sada koju smo naizmenično uređivali Laslo Blašković i ja bila je naslovljena „Slagalica“. U emisiji koju je uređivao Laslo Blašković čulo se ono najlepše što je napisano za decu. Takođe je uvek bila pred- stavljena po jedna klasična knjiga dečje književnosti. Sve je bilo protkano muzikom koja odgovara mladima. Takođe su gostovali poznati dečji pisci, onako kako ih najmlađi čitaoci nisu poznavali. A bio je gost književni kritičar dečjih knjiga koji je deci pomagao da brže pronađu knjigu koju treba da pročitaju. U „Slagalici“ koju sam ja uređivala vodi- telji su bili devojčice i dečaci članovi Dečjeg kolegijuma Radio Novog Sada, a muzika je bila s dve top-liste. Top-lista osnovaca i top-lista zabavišta. Sadržaji su se odvijali pod naslovima: „Mi u sendviču“ (između roditelja i nastavnika), „O čemu razgovaramo kada nas niko ne sluša“, „Kakve će bajke pričati u novom veku“ i izjave osnovaca u smislu: imam ideju za 21. vek. Imali smo i goste. Na primer, Astrid Lindgren, koja je pričala o tome kako je došla na ideju da napiše „Pipi“. Gost je bio i urednik kineskih dečjih novi- na Sen Lijang, a u džepu je imao svoje novine, koje izlaze u deset miliona primeraka. Deca su pitala mogu li da sarađuju u tim novinama. On je rekao kako da ne, evo adre- se. A adresu je napisao na kineskom. Na kraju je rekao: sje sje, hvala. Jednom su deca donela ranjenu lastu u studio i napravila intervju. Lasta je cvrkutala a oni su odgoneta- li šta ona misli. Na kraju godine, „Slagalica“ je bila puna neočekivanih otkrića do kojih su došli učenici osnovnih škola, na primer, da insekti lete tako dobro zato što su im kosti šuplje. Da je glavni grad Kanade Oktava itd. Jedna dečja emisija „Slagalica“ Radio Novog Sada na Ohridskom festivalu radija osvojila je sve tri nagrade: za radiofoniju, za temu i za rad s decom. Emisija se zvala „Da li je Dudetu lepo na salašu?“ Osmislile smo je i napravile Milanka Vorgić i ja, tonski ju je ulepšao snimatelj Ramo Aljić, a muziku je pripremio Deže Majoroš. Dečje novosti koje je Milanka Vorgić uređivala posle Lasla 187

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Blaškovića bile su na programu subotom u 13 sati i trajale su pola sata. Odlazilo se na teren po vojvođanskim mestima, i to najčešće u škole. Emisija je imala prepoznatljivu špicu, a muzički urednik bio je Peđa Jovanović. Kada je Laslo Blašković otišao u pen- ziju, ta emisija je ukinuta, kao i Dečji program. Radeći na emisijama za decu i posle mnogih susreta s decom, jer smo obišli skoro sve vojvođanske škole, ponekad smo mogli doći do zaključka da detinjstvo nije uvek najsrećnije doba. Susreti s devojčicama i dečacima nekad su bili tužna iznenađenja. U jednom selu, kada smo razgovarali o rođendanima, jedan mršavko počeo je priču radosno: moj je rođendan bio jako veseo. Oni su sedeli u sobi, jeli tortu i pili rakiju. Bilo je veselo. A ti – pitala sam ga. Ja sam sedeo u kuhinji kraj šporeta, ali čuo sam da je bilo veselo. Saradnja s dečjim piscima bila je veoma razvijena. Miroslav Antić je često bio naš gost. On je čitao pisma koja su nam stizala od školske dece. U emisiji „Sa moje tačke gledišta“, sredom, uvek smo imali gosta pisca. Poslala sam dečjim piscima koje deca vole ista pitanja i njihovi odgovori našli su se u našim emisijama. Mislim da je bilo sedam pitanja. Bila sam iznenađena kada me je Desanka Maksimović jednog dana poz- vala. Drugarice Vera, ja ne znam odgovor na šesto pitanje. Evo tih pitanja: šta je radilo sunce u sedam sati kada ste vi bili mali; da li uvek idete napred ili nekad i natrag; da li ste bili daleko i kako je to bilo daleko; šta je za vas bajka; imate li neku misteriju iz detinj- stva koju ste odgonetnuli tek kada ste odrasli; kako vi počinjete? Ćopić je, na primer, na pitanje „da li idete napred ili natrag“ rekao: „Kada se svađam, uvek idem natrag“. A na pitanje „da li ste bili daleko“, odgovorio je: „Da, bio sam u Sibiru. Tamo sam se sreo s piscima i pitao ih o čemu pišu. Oni su odgovorili o drugovima koji su pali u ratu, o detinjstvu. Pa i ja o tome pišem, pomislio sam, znači ništa nije daleko, svi smo blizu“. Na pitanje „šta je za vas bajka“, Arsen Dedić je odgovorio: „Kada ja sviram, a ispod klavira se igra moj mali sin“. A na pitanje o misteriji iz detinjstva Duško Radović je rekao: „Kada sam bio mali, verovao sam da se neki ljudi rode kao deca, a neki kao odrasli“. Osim muzičkog savetnika i snimatelja, veoma nam je mnogo značio prvak Drame Srpskog narodnog pozorišta Stevan Šalajić. I on je razgovarao s decom, čitao tekstove, a deca bi, kada on ne bi došao, uzviknula: „Ako nema Šalaje, sve je propalo!“. Jednom kada je čitao tekst o sladoledu, o tome da od mnogo sladoleda može da nasta- ne žulj na jeziku, on je taj žulj tako ubedljivo odglumio da je posle emisije jedan dečak pitao: „Mogu li da vidim tvoj žulj?“. Kroz sve emisije prošlo je veoma mnogo dece. Sredom je za vreme snimanja dečjih emisija u holu Radio Novog Sada bilo mnogo dečaka i devojčica. Mnogi su mi ostali u sećanju. Na primer Saša, Vlajsa, Žana, Dragan, Dragana, Oliver. Slavica Mirović je danas arhitekta u Engleskoj, Zoran Tahirović je poznati slikar i kompozitor, Dragan Kujundžić je univerzitetski profesor u Americi. Zahvaljujući Zajednici Jugoslovenske radio-televizije (JRT), urednici dečjih programa iz svih republika bivše Jugoslavije sastajali su se dvaput godišnje, uvek u nekom drugom centru. Sreli su se tada devojčice i dečaci koji su u toku godine bili naj- aktivniji s voditeljima dečjih programa. Na sastancima JRT razgovarali smo i o razme- 188

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

nama emisija i o razmeni muzike za decu. Naše emisije išle su na programima Radio Zagreba, Radio Beograda, Radio Ljubljane, Radio Prištine, Radio Skoplja, Radio Sarajeva. Na tim sastancima rodila se i ideja da novinar iz jedne republike poseti drugu i napravi dečju emisiju o tom delu domovine i o deci koja tamo žive. Mi smo imali zada- tak da napravimo emisiju o Makedoniji. Kao gost makedonskog dečjeg radija, želela sam da posetim neko makedonsko selo. Odveli su me u seoce Vevčani u blizini Ohrida. Bilo je proleće, drveće je cvetalo, a kroz brdovite seoske ulice tekli su planinski potoči- ći. Rekla sam devojčici koja me je pratila: „Ovde je sigurno proleće najlepšše godišnje doba“. A devojčica je tužno odgovorila: „Ne, to je najtužnije godišnje doba jer u pro- leće naši očevi kreću u pečalbu i vraćaju se tek kasno u jesen“. Svi ti susreti zbližavali su nas, a neka prijateljstva traju i danas. Kada je osnovan dečji telefon u Novom Sadu, učesnici u Dečjem programu, devojčice i dečaci, odgovarali su na dečje pozive i pušta- li trake s delovima naših emisija. Sagovornike su tražila deca koja su se kod kuće našla usamljena. Posle svih razgovora s decom u preko 4.000 emisija razmišljala sam o jednoj novoj emisiji koja bi se zvala Dečja emisija za odrasle. OOvaj tekst moram započeti sećanjem na drage koleginice i kolege kojih više nema među na- ma. Ne želim da nabrajam njihova imena iz bojazni da nekog ne izostavim. Svi su mi dragi, i kao ljudi i kao kolege. Od njih se moglo dosta toga naučiti, a bez njih bi Radio i dan-danas bio dosta siromašniji. U to vreme pravilo je bilo da radni dan za osoblje s fiksnim radnim vremenom počne u hororističko vreme – u 6.30. Tog mračnog novembarskog jutra spremao sam se, u našoj iznajmljenoj garsonjeri, u mraku da ne bih probudio ukućane. Još pre zakazanog vremena, pomalo uplašen, sedeo sam na klupi na prvom spratu Radija, uparađen u teget sako, s odgovarajućom kravatom i pantalonama (mislio sam tada ja). Jutarnji mrak bio je kriv što sam uz plavi sako obukao braon pantalone, no šta se tu moglo. Tako sam ti ja, noseći na sebi 189 Zentai, Robert – rođen u Zagrebu, gde su mu roditelji tada radili. Posle tog velikog događaja u Zagrebu živeo celih šest meseci, kada mu se roditelji vraćaju u Sentu, gde završava gimnaziju. Diplomira na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Vojsku služi u Ljubljani i Đakovu kod Osijeka. Posle ženidbe obavlja pripravnički staž u Celju. Pošto se u RTV Lju- bljani nisu držali obećanja da će mu omogućiti magistraturu, dolazi u Radio Novi Sad, gde ostaje pune 33 godine, do odlaska u invalidsku penziju s mesta direktora Tehnike RNS. ZENTAI, ROBERT ŠRAFLJENJE TONA

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

svoj „hout coutur“, išao na poklonjenje šefu, koji me je kritički ali blagonaklono posma- trao. Moj prvi stručni radni zadatak bilo je šrafljenje akustičke obloge u muzičkom stu- diju PS-1, što je radio svako ko nije bio raspoređen na druge poslove. Kasnije su se nizali pravi poslovi na raznim mestima u tehnici – od servisa i razvoja sve do snimanja, kako studijskog tako i terenskog. Ipak, pre svega, učenje stru- ke o kojoj, osim onoga iz knjiga, nisam znao ama baš ništa. Tu opet moram odati priz- nanje kolegama koje su me učile, od čijih sam reči, doduše, u početku malo toga razu- meo. Ipak, mic po mic, glava mi se izbistrila i ja postadoh radijski čovek. Bilo je mnogo svetlih (ali i mračnih) perioda u mom radijskom poslu. Smatram da je jedan od najve- ćih proboja u tehnologiji snimanja bilo uvođenje 24-kanalne tehnike. Kupovina pravih, velikih, tonskih kola pa na kraju instaliranje kompletne digitalne tehnike u režiji Studija M bili su pravi potezi u modernizaciji. Zajedno s kolegama iz programa bili smo veoma ponosni na sjajne uspehe. Na fenomenalne koncerte u Studiju M, na EBU koncerte, na sjajnu organizaciju Taktonsa (opet uz svesrdni entuzijazam kolega) i na još mnogo toga. Sećam se takođe i tehničkog kolegijuma Studijske tehnike. Kada se u opušte- noj atmosferi raspravljalo o važnim stručnim temama. Digresija. Jednom takvom prili- kom zove me uzrujana sekretarica i kaže da moja mlađa ćerka mora hitno da razgova- ra sa mnom. Moj strah bio je opravdan jer sam zabranio ukućanima da me zovu pone- deljkom kada se održava kolegijum. Moja draga šestogodišnja kći tada mi je saopštila kako je odlučila da operiše uši jer su joj klempave. Kada sam na kolegijumu ispričao šta je bila tema hitnog telefonskog poziva, prolomio se glasan smeh. Ipak, i tog dana smo se bavili ozbiljnim stručnim temama. Moram spomenuti tada izuzetnu saradnju u JRT i izvan nje. Zimske olimpij- ske igre u Sarajevu, kao vrhunac međunarodne saradnje, kada je ceo stručni svet bio na okupu više od mesec dana u Međunarodnom RTV centru (MRTVC, zvanom Mrtvac – nomen est omen, je l’ da?) bio je doživljaj za ceo život. Samit nesvrstanih u Harareu, opet zajedno sa JRT pulom, pa godišnje tonske komisije JRT i mnogo toga još, prijat- nog i korisnog... Ne mogu da odolim da se ne osvrnem i na neke izuzetno glupe i sive zada- tke: to su direktni prenosi sahrana političara i monstruozna ozvučenja političkih zbi- vanja i sadržaja. U to vreme smo se nazvali tonski najstručnijim i najkompletnijim pogrebnim zavodom (opet zajedno sa JRT). Na primer: ozvučenje i direktan prenos otvaranja mosta na Batini. Bili smo na terenu još prethodnog dana s ogromnom teh- nikom. Stariji kolega upozorio me je da ponesem trake s borbenim pesmama kao ani- mir-muzikom tokom okupljanja naroda pre događaja. Nisam ga poslušao, konačno, to je bio zadatak producenta, koji je, naravno, to zaboravio. Pred početak fešte dođe mi jedan veoma važan drug s rendgenskim očima tražeći partizanske pesme. Nije mi bilo svejedno! U krajnjem očajanju pozvali smo Radio Sombor kukajući da prekinu redo- van program i da puste borbene pesme. To smo mi reemitovali, i gle čuda! I bi svetlo- sti i očajne buke. Olovna vremena! O njima sada radije ne bih. Svi smo to iskusili. Predugo su trajala! 190

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

Sve ovo i još mnogo, mnogo toga, što mi ograničen prostor ne dozvoljava da pomenem. Možda i bolje. Još samo toliko da ova trećina veka u Radio Novom Sadu za mene ne bi bila moguća bez izuzetnih kolega i rukovodstva, kojima sam na kraju imao čast da pripadam. IIzazov mog radnog mesta bio je ton. U maloj sin- hronoj sali, gde sam provela najveći deo radnog vremena, prevashodno je trebalo snimati brzo i kvalitetno svaki glas reportera, glumaca... Koliko god to radno mesto na prvi pogled izgledalo mirno, ipak nije bilo tako. Često je bilo gužve, pa su novinari stajali u redu čekajući da snime ton. Povremeno su izbijale i čarke koje je trebalo smirivati jer su se svi žurili, posebno oni iz Informativnog programa. Nervozu je unosilo i to kada neko ne zatvori dobro vrata, ali često greši, no tu se nije mnogo moglo učiniti. Ton smo morali profesio- nalno snimiti. Najneprijatnije je bilo kada sam morala da pre- kidam glumce koji su radili sinhronizaciju kako bi neko od reportera snimio prilog. U tom bi trenutku svi bili u sobi s mikrofonima, a ponekad nije bilo ni dovoljno stolica. Nakon prekida sinhronizacije nije bilo lako podesiti ton tako da se prekid snimanja ne primeti. Sve je moralo biti kao da se ništa nije desilo. Takvih i sličnih situacija bilo je bezbroj. Poseban profesionalni izazov bio je terenski rad u malim reportažnim kolima. To su najčešće bile žive emisije i sve smo morali dobro pripremiti jer šanse za popravke nije bilo. Stoga je bila neophodna maksimalna koncentracija, od prvog do poslednjeg tona, do odjavne špice. Vreme NATO agresije ostalo mi je u sećanju jer se radilo bez ozbira na sirene i detonacije bombi. Bili smo sme- šteni u centru grada, kod Pošte, a radilo se neprekidno. Zato 191 Zirojević, Vesna – rođena u Osijeku 1954. Od marta 1977. godine do kraja 2001. godine radi- la kao tonski snimatelj na Televiziji Novi Sad. ZIROJEVIĆ, VESNA ČIST I BESPREKORAN TON

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

je tu bio i kauč kako bismo se povremeno i odmorili. Nekako smo svi bili solidarni, radi- li smo bez obzira na uslove koji nisu bili baš sjajni. Posle četvrtog bombardovanja ostali smo bez zgrade i kao da posle toga ni mi više nismo bili isti, kao da su sa zgradom srušili i nešto u nama, i ništa više nije bilo kao ranije. Svoj sam posao volela, sa zadovoljstvom sam išla u Televiziju, i radila bih još koju godinu da mi je to zdravlje dozvolilo. MMoj rad u TV Novi Sad počeo je 15. septembra 1973. godine. Prvog oktobra smo Vidoje Marković, Svetozar Janić (obojica iz servisa u formiranju) i ja poslati u firmu „Markoni” (Čelmsford, Engleska) na obuku za kolor-televiziju, sa specijalnim zadatkom da proučimo njihovu automatsku kolor-kameru mark VIII. „Markoni” je inače dobio posao isporuke opreme za Drugi program na konkursu koji je raspisala JRT, i to za Zagreb, Novi Sad, Prištinu i Skoplje. Posle završetka kursa (trajao je oko dva i po meseca) počele su pripreme za ESTON – Evropsko prvenstvo u sto- nom tenisu. Zbog velikih štrajkova koji su tih meseci zahvatili Veliku Britaniju, isporuka naših prvih reportažnih kola kasnila je skoro tri meseca. Kola su stigla u Novi Sad u martu, a otva- ranje ESTON-a bilo je planirano za 5. april. Zbog toga je vre- me za obuku posade naših RK-1 bilo veoma kratko, pa je kao ispomoć iz „Markonija“ stigao inž. Džon Skot. I pored svih nevolja s neiskusnom ekipom, kratkim vremenom za uhodavanje i neizbežnim nesporazumima s komentatorima, mlada ekipa reportažnih kola uspešno je polo- žila ispit. Biće interesantno ovde zabeležiti tačan dan i sat početka emitovanja naše Televizije. Ovde mislim na emitova- nje programa s našom opremom jer je Redakcija programa na mađarskom jeziku već dugo pre ESTON-a emitovala vesti iz studija TV Beograd. Dakle, nisu prve sekunde programa otišle Živančević, Slobodan – rođen 26. februara 1940. godine u Somboru. Osnovnu školu i X beogradsku gimnaziju završio u Beogradu. Elektrotehnički fakultet, smer elek- tronika i telekomunikacije upisao 1958. Diplomirao u maju 1964. i odmah se zaposlio u Ei-Niš u fabrici za VF telefoniju u Zemunu. Posle odsluženog vojnog roka 1965. ne vraća se u VF telefoniju (zbog privredne krize), već počinje da radi kao profesor u Elektro- tehničkoj školi „Nikola Tesla“. U aprilu 1970. prelazi u Televiziju Beogradnaposlovetehničkogvođ- stva. U jesen 1972. na postdiplom- skim studijama sreo se s kolegom Brankom Ostojićem, koji je tada bio tehnički direktor TV Novi Sad u osnivanju. Na njegov predlog prelazi u TV Novi Sad na mesto glavnog inženjera Mobilne tehnike u septembru 1973. U TV Novi Sad vodio više odgo- vornih poslova – glavni inženjer Mobilne tehnike, glavni inženjer Studijske tehnike, glavni inženjer razvoja (zadužen za izgradnju no- vog TV doma) i konačno tehnički direktor. U penziju otišao decem- bra 2000. godine. ŽIVANČEVIĆ, SLOBODAN OD TV POČETKA DO ZIMSKE OLIMPIJADE 192

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

u etar sa svečanog otvaranja ESTON-a, već je to bilo kada se naš poznati sportski novi- nar Lajoš Bence, urednik sportskog programa Redakcije na mađarskom jeziku, javio u vesti s parketa hale na Novosadskom sajmu tačno u 16.35 sati 5. aprila 1974. godine. Neka ovo bude zabeleženo za istoriju TV Novi Sad. Otad pa do danas bilo je svakakvih običnih, neobičnih, sitnih, a bogami i krupnih događaja koje je naša Televizija, kako se to kaže, s uspehom pokrivala. Tu je svakako interesantno pomenuti naše izveštače s puta po Kini i Severnoj Koreji pokoj- nog predsednika Jugoslavije Josipa Broza Tita (jun/jul 1977). Tada su prvi put Evropa, a bogami i ostatak sveta gledali sliku sa ENG kamere TK-76 firme RCA. Dve kamere tog tipa kupila je naša kuća nekoliko meseci pre toga i ne znajući da ćemo baš mi u ime JRT biti zaduženi za praćenje tog događaja. Prve kamere tog tipa za PAL sistem bile su isporučene nemačkom ZDF-u (TV Hamburg), TV Briselu, TV Luganu i TV Novom Sadu, ali mi smo ih, sticajem okolnosti, prvi u Evropi pustili u rad. Svakako, treba pomenuti ekipu koja je obavila taj nimalo prost zadatak. To su: novinar i urednik Duško Popov, tehničko vođstvo inž. Branko Ostojić, kamerman Petar Latinović i servis Stevan Ruškuc. Međutim, mislim da je najveći i najkomplikovaniji zadatak koji je naša kuća dobila da realizuje bila Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine (ZOI 84). Na sastanku tehničkih direktora i glavnih inženjera reportažnih kola JRT, u TV Beograd (u Košutnjaku) 1981. godine dogovarano je šta će kojoj TV stanici pripasti od posla na Zimskim olimpijskim igrama. Počelo je tako što je Sarajevo, kao domaćin, uzelo da radi svečano otvaranje, Ljubljana se kandidovala odmah za alpske discipline, Zagreb je dobio hokej i umetničko klizanje, Beograd takmičenje u bobu i skeletonu, Priština ski- jaške skokove, a Skoplje je prenosilo brzo klizanje. Na kraju je došao red i na nas. Onako u šali čulo se: pošto ste vi Lale ravničari, eto vam nordijske discipline, to ćete vi lako. Ne znajući šta nas čeka, mi smo taj zadatak prihvatili bez komentara. Delegacija JRT otišla je 1982. u Oslo na Svetsko prvenstvo u nordijskim disciplinama (Holmen- kolen) radi sticanja iskustva. Tek tu sam shvatio kakav je težak zadatak postavljen pred nas. Obilazeći s njihovim tehničkim direktorom postavku kablova i opreme za prenos takmičenja na 50 kilometara, primetio sam da se kablovi uopšte ne vide. Na jed- noj od podrežija postavljenih duž staze, upitao sam ga gde su kablovi i kako to da se ništa ne vidi. Odgovor me je bacio u veliku brigu jer je bio vrlo prost: „O, pa mi već tri- desetak godina postavljamo kablove pod zemlju, na mestima unapred određenim za to“. Kada smo na Igmanu (Veliko polje) počeli da radimo na izviđanju terena radi postavke kablova i tzv. podrežija, od stručnjaka za nordijske discipline saznali smo za dodatnu otežavajuću okolnost. Po pravilima Međunarodne skijaške federacije (FIS), takmičenja se odvijaju po šemi: počinje se s pet kilometara, pa deset, 20, sve do 50 kilo- metara. Začkoljica za televizijski posao leži u tome da svaka sledeća disciplina može koristiti samo do 50 posto staze koja je korišćena prethodnog dana i da se oprema može nameštati na nove položaje samo pre podne jer se posle toga staza priprema za takmičenje i nema više šetanja i gaženja po stazi. Svi ostali centri imali su vremenski duže ili kraće zadatke, samo smo mi imali posla, i to ozbiljnog posla, za sve vreme ZOI 193

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

84, ali smo – to i danas s ponosom mogu reći – posao uradili perfektno. Kao potvrdu te konstatacije mogu da navedem reči profesora Kosanovića (predstavnik TV kompa- nije ABC) da su se Skandinavci na sledećim Zimskim olimpijskim igrama u Lejk Plesidu (SAD) sa setom sećali kako je dobro nordijske discipline prenosila TV Novi Sad. Eto, ovo bi bila samo neka krupnija sećanja iz istorije razvoja TV Novi Sad. 194

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

195 Na strani 10 – TV dom Mišeluk 1992. Godine Na strani 14 – Za štampane medije uvek zanimljivi Na strani 31 – Prvi spikeri RNS 1949. godine sa direktorom (s leva stoje): Dimitrije Divljak, prvi direktor RNS, Jožef Kovač (za mađarski), (s leva sede): Olga Adam (za srpski), Katarina Mađarac (za rumunski), Ana Džigurski (za slovački) Na strani 46 – Spikeri jugoslovenskih radio i TV stanica u Novom Sadu 7. Juna 1965. Godine Na strani 55 – Fonoteka RNS 1978. Godine Na strani 117 – Iz FM pogona Subotica Na strani 120 – ST predajnik u izgradnji Kaćki Rit Na strani 129 – Plesni orkestar RNS Na strani 180 – TV dom Mišeluk posle 1999. Godine Na strani 194 – RTV toranj Iriški Venac Potpisi za fotografije

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

196 CIP - Каталогизација у публикацији Библиотека Матице српске, Нови Сад 821.163.41-94 GODINE slike i tona : RTV sećanja / [urednici Dragutin Bunović, Zoranka Stamenković]. - Novi Sad : RUV RTV, 2012 (Novi Sad : Forum). - 196 str. : ilustr. ; 25 cm Tiraž 1.000. ISBN 978-86-89315-01-1 COBISS.SR-ID 275485703

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

199

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/

200

http://www.floowie.com/en/read/godine-slike-i-tona/