Pojela ih kiša

Žarko Milenić roman

2 Žarko Milenić Pojela ih kiša roman ©2011 Prvo izdanje: Meander, Zagreb, 1995, ISBN je 978-953-36181-21-5

3 Na modrom zvoniku raspuknut prsten tišine. Nekoga sele na krstaču, da stoji tamo dok ga kiše ne pojedu. Branko Marčeta: Na kraju Vani možda lije kiša Vani možda lije krvca . . . u stanu sam eksperimentalna žaba . . . vani vjerojatno pada kiša vani je vjerojatno žestoka kiša pojela grad Slavko Jendričko: Historijska žaba

4

5 KNJIGA O BUKAČU

6

7 NAJMANJI ČOVJEK NA SVIJETU. Brada mu je njegovana. Samo brada. Brkova nema. Zelena kravata. Kao i odijelo dječjega kroja. U zapučku - žabokrek. U ruci akten- taška. Također po njegovoj mjeri. Džepno izdanje samo u Bukaču glasovitoga Mihovila Boškovića. Jedinoga književnika. Jedinoga člana Društva književnika. - Vi ste... - Izvolite. Sjedite... – Sertić, koji je do maloprije buljio u svoj pisaći stroj u kome nije bio ubačen papir, diže se. Pokaže na stolicu nasuprot njemu. Čovječuljak zahvali. Ostane stajati. - Vi ste gospodin Ivan Sertić, predsjednik Književnog kluba "Federico García Lorca", glavni i odgovorni urednik književnog časopisa "Reci" i glavni i odgovorni urednik bukačkog lista "Obnova"? - Da, ja sam Ivan Sertić, v. d. glavnog i odgovornog urednika "Obnove" - Sertić pruža ruku. Čovječuljak je ne prihvati. - V. d.? Što to znači "v. d."? - čovječuljak žmirne buljavim očima. - Vrši dužnost. Kao regent - Sertić malo povisi glas. Znao je da će ga zaboljeti glava, ako čovječuljak nastavi dalje pitati. A tu su i hemoroidi... - Dok se ne izabere pravi vladar. - Glavni i odgovorni urednik vrši dužnost glavnoga i odgovornoga urednika. To se podrazumijeva. Za to je i plaćen. Čemu onda naglašavati da vrši dužnost? Sertić pruži bez riječi čovječuljku najnoviji broj "Obnove". U impresumu piše: "Obnova" - list građana općine Bukač. Direktor: Damir Dejanović. V. d. glavni i odgovorni urednik: Ivan Sertić. - Zašto ispred direktorova imena ne stoji "v. d."? - čudi se čovječuljak. - I on vrši dužnost direktora, zar ne?

8 - Zato što ja vršim dužnost glavnog i odgovornog urednika "Obnove" dok upravni odbor službeno ne potvrdi moju funkciju ili ne izabere drugog. Sertić se nada da ga čovječuljak neće poput nekog tužitelja ispitivati o upravnom odboru koji ni trinaest mjeseci nakon smrti Sertićeva prethodnika ne uvrštava u svoj dnevni red sastanka točku o izboru urednika lista. O Sertićevoj školskoj spremi. Morao bi priznati da je završio samo gimnaziju. Odličnim uspjehom, ali samo gimnaziju. O redovnom studiju književnosti započetom na vrijeme u Zagrebu, ali iz raznih razloga objektivne i subjektivne prirode otegnutim sve do danas. Sertić je odavno izvanredni student. Što se tu može? Sertić se primakne diplomskom ispitu, a oni izmisle još nekoliko ispita, dok one koje je položio ukinu. Tako se Sertić već godinama svima opravdava. A zna dobro da će mu ta diploma zatrebati. Da jednoga dana, on koji ima srednju spremu, može biti premješten na niže radno mjesto. Srećom sve to čovječuljka ne zanima i Sertić može odahnuti. - Onda vi niste glavni i odgovorni urednik bukačke "Obnove" - zaključi čovječuljak. - Meni treba glavni i odgovorni urednik. Bez onoga "v. d.". Gdje ga mogu naći? - Nigdje... Takvog nemamo. Još uvijek! - Sertić se ponadao da će čovječuljak otići. I bolje da ode. - Mene su uputili da se javim gospodinu Ivanu Sertiću, glavnom i odgovornom uredniku bukačke "Obnove" - opet će čovječuljak. Sertić bi mu najradije stavio varalicu u usta. - Ja sam Ivan Sertić. - Ali niste urednik... Meni treba glavni i odgovorni urednik. Nije važno kako se zove. - Zašto vam treba? - U vezi... - čovječuljak zastade. Htio je sve reći samo glavnom i odgovornom uredniku "Obnove". Ipak reče: - U vezi s književnim poslovima... - Onda vi ni ne trebate Ivana Sertića, glavnog i odgovornog urednika "Obnove", već Ivana Sertića, glavnog i odgovornog urednika časopisa "Reci" i predsjednika Književnog kluba "Federico García Lorca". Čovječuljak malo razmisli i kimne: Točno. - Predsjednik je pred vama! - Sertić se isprsi. - Što ste trebali? - Ako ste i tamo "v. d." onda... - Nisam tamo "v. d.". Za predsjednika našeg kluba prema Statutu nije predviđena određena školska sprema... Naravno, podrazumijeva se da nitko nepismen ne može biti predsjednik jednog književnog kluba. - A ne piše li i to da bi predsjednik trebao biti netko stariji i iskusniji? Koliko ste knjiga izdali do sada? Sertić ostade priseban. Hinio je da nije ni čuo ova nezgodna pitanja. Zato je naglasio: - Ja sam predsjednik Kluba već sedam godina. Sertić očekuje novo neugodno pitanje. Čovječuljak se sigurno čudi kako netko može sedam godina biti predsjednik makar i jednog provincijskog kluba. I po statutu Književnog kluba "Federico García Lorca" predsjednik se bira na jednu godinu. Iznimno mu se može produžiti mandat na još jednu. To je u nadležnosti predsjedništva Kluba koje o tome raspravlja na godišnjoj skupštini. Ali kako reći čovječuljku da svih tih sedam godina nije niti

9 jedanput održana godišnja skupština Kluba? - Nisam se predstavio - reče čovječuljak. - Ja sam Karlo Diklić. Znači li vam nešto to ime? - Ne... - To sam i mislio... Diklić stavi zelenu akten-tašku na stol. Sertić nikad nije vidio da netko ima akten-tašku druge boje osim crne ili sive. On sam, uz nezaposlenu suprugu i trogodišnju kćerku, još uvijek nije mogao sebi priuštiti akten-tašku. Zagleda se u Diklićevu prosijedu bradicu. Zašto je nije obojio u zeleno? O čovječuljku Dikliću bi se mogla napisati bajka. Zvala bi se "Zelenobradi". Desnica je napisao priču "Fratar sa zelenom bradom". Unutra su bile samo knjige. Sve ih izvadio i poslagao na stol. Sve u mekom uvezu. Požutjelih korica. Poput romana "Daj nam danas" Radomira Konstantinovića kojeg je Sertić iskopao u bukačkoj gradskoj knjižnici. Pročitao je prvu stranicu i vratio knjigu neraskinutu. "Daj nam danas, daj nam danas..." Ovo Sertiću zvuči poznato. To je neki citat. Odakle je preuzet? Ali Sertiću je jednostavno stao mozak. Tek mnogo, mnogo kasnije sjetit će se. - Gospodine Sertiću! Sertić prestaje buljiti u prazno. Iščitava naslove: - "Velike čežnje", "Marljivi cvrčak", "Umorna soba", "Trač družba", "Nenad Nikić"... - Je li vam koji od ovih naslova poznat? - Diklić ne gladi bradu već mjesto gdje bi trebali biti brkovi. - Ne. Koji su to izdavači objavili? - To sam ja sam... - Objavili ste privatno? - Ne... Sertić prelista jedan primjerak. Tipkano pisaćim strojem. Ispod odrednice "tiraž" stajao je broj - 1. - I što sad želite? – Sertić zatvori rukopis. - Ja pišem novi roman. Napisao sam prvi dio. Radnja se odvija u Bukaču. Ja sam rođeni Bukačanin... - Zaista?... Vaše mi prezime nije poznato. - Odselili smo se još prije rata. Više nitko od Diklića ne živi ovdje... Ja sam živio kojekuda... Sada sam se vratio... - I što sad? - Sertić se uplašio da će Diklić početi pričati svoj životopis. - Želim da moj roman objavi vaš Klub. - Na žalost mi nemamo novaca... - Znam. Ja ću platiti sve troškove. Naravno, ako vam se rukopis svidi. - To vam je isto kao da ste ga sami objavili. - Kada vi izdate moj roman tek ću tada moći reći da sam pravi pisac... Želim da ovaj put recenzenti budu ljudi koje ne poznajem. Zbog objektivnosti... - Mi do sada nismo izdali ni jedan roman... U izdanju Književnog kluba "Federico García Lorca" do sada su izašla tri zbornika bukačkih pisaca, zbirka priča Mihovila Boškovića i tri sveščice pjesama. Zbornici su

10 ispoklanjani, knjige Mihovila Boškovića, Marka Markovića i Vlaste Dumančić su dijelom rasprodane dijelom ispoklanjane, dok tisuću primjeraka zbirke pjesama Teodora Supeka već četiri godine leži neraspakirano. Diklić izvadi iz posebne pregrade svoje taške rukopis uvezan u zeleno platno. Naslov bijaše ispisan zlatotiskom: Karlo Diklić PRIČECI - U redu - Sertić uze ponuđeni rukopis. - Prvo će Uređivački odbor našeg Kluba, kojeg će izabrati naše predsjedništvo na sljedećem sastanku, pročitati rukopis i na posebnom sastanku će odlučiti hoće li rukopis ići na recenziju... Sertić udahne zraka. Još je nešto htio dodati, ali sad se nije mogao sjetiti. Diklić kimne glavom. - Ako vas odbijemo? Diklić ne reče ništa. - Zašto ste došli baš nama? - Vi ste jedini izdavač u Bukaču. I ja sam Bukačanin. Želim da me konačno upozna moj rodni grad! - Navratite ili nazovite za mjesec dana. - Toliko dugo?! - Dobro. Za dva tjedna. Potrudit ću se da se stvar ubrza. Tada ću vam reći hoće li rukopis ići na recenziju. - Doviđenja. - Doviđenja. Kada Diklić izađe Sertić pogleda kroz prozor. - Prokleta kišurina! Ko zna otkad pada! Zagleda se u kalendar. Dvadeset prvi ožujka. Prvi dan proljeća. Sertić se prisjeti pjesme koja je nekada bila hit. Zapjevao bi kad bi znao kako ide početak. Proljeće je otpočelo s kišom ili Proljeće je otpočelo kišom? - DOBAR DAN. Nitko ne odzdravlja. Kao da je velika gužva te ga u samoposluživanju nitko ne čuje niti vidi. Kao da su svi zauzeti. Zato ponavlja: - Dobar dan! - glas mu baš i nije krupan kao ni on sam. Da nije brkova reklo bi se da je neki dječak u zelenoj uniformi sa zlatnim oznakama. Nigdje nikoga. Ni uz blagajnu ni između polica. Ulazi. Traži košaru. Nema ih tamo gdje bi trebale biti posložene. Prolazi između polica s robom. Kepec nad kepecima. - Hej, generalčiću! Nisi uzeo košaricu! - s jedne police ustade dugonja u plavoj kuti. - Ja sam ovdje kontrolor i ovdje reda mora bit!

11 - Nisam uzeo košaru jer ih nema - kepec se okrene. - Kako nema? - za razliku od kepeca kontrolor ne gleda sugovornika u oči. I stalno nešto češe. Zatiljak, gležanj, međunožje... - A one tamo? - upre prstom. - Koje? - One iza blagajne, ćoro! - Te su vraćene. Trebali ste ih prenijeti tamo gdje im je mjesto. Pored ulaza... Kao u svakom samoposluživanju. - Onda se posluži sam! Kepec krene do blagajne. Kontrolor se primače prozoru. - Kako lije! Zato se meni toliko spava! Blagajnica se češljala. Kada opazi kepeca skloni češalj i malo ogledalo u svoju tašku koju gurne podno nogu. Da to ne smatra nepristojnim kepec bi protrljao svoje buljave oči. Blagajnica ispod bijele kute nije imala ništa. A unutra baš i nije bilo toplo. - Šta hoćeš, mali? - Košaru. - Uzmi i gubi se! Kepec s košarom krene do odjela gdje se nalazila mesnica. Tamo je sada stajao mesar i žvakao salamu. Ni sam se nije sjećao kad je zadnji put oprao ruke. Tri žene u bijelim kutama nadgledale su pile koje se vrtjelo u mikrovalnoj pećnici. Kepec se obrati mesaru: - Koliko stoji kilogram pečene piletine? - Ima samo nepečenih - promumlja mesar punih usta. - A ono što se vrti? - To je za gospoje - mesar pokaza prstom na tri žene. - To su naše blagajnice. Kepec tek sada primijeti da se u ovom malom samoposluživanju nalaze čak četiri blagajne. Obišao je sve police, ali je do blagajnice koja se češljala došao prazne košare. - Ne može to tako! - prekrsti se blagajnica. - Doć preda me prazne košare! Kog sam vraga ja ovdje posađena!... Nije ovo obična trgovina da moš uć pa izać bez iđe ičeg! Kepec zažali za prodavaonicom mješovitom robom koja se nalazila na ovom istom mjestu. U njoj je bilo manje robe i prodavača, ali svega ostalog bilo je više. - Nisam pronašao ono što sam tražio - objasni kepec. Ponovo se dovuče kontrolor: - Šta je, mali? Opet stvaraš probleme! Košara ti je prazna, a moto si se tu pol sata! Mogo si pokrast pola samoposluge!... Ruke uvis! - Molim? - Reko sam - ruke uvis! Kepec posluša. Kontrolor stade pretresati kepeca. - Kako se usuđujete! Ja nisam tat! Kontrolor izvadi iz stražnjeg džepa kepecovih hlača novčanik vješto kao džepar i otvori. Zvizne: - Pa ti imaš novaca! Odma da si nešto kupio! Kontrolor vrati novčanik vlasniku. Kepec ga strpa u prednji džep hlača.

12 Onda se kepec vrati s košarom do najbliže police i uze jednu riblju konzervu. - Nisi mogo nać ništa jeftinije! - naceri se kontrolor. Blagajnica otkuca cijenu. - Čekajte, nisam pogledao! - poviče kepec. Izvadi konzervu iz košare i skide omotnicu. - Nema otvarača!... U cijenu je uračunat i otvarač. Čime ću otvoriti konzervu? - To je tvoj problem - hladno će blagajnica. - Ja ovakvu konzervu neću platiti! - Al već sam otkucala! Kepec izvadi novčanicu. - Imaš sitnoga? – upita blagajnica. Kepec vrati novčanicu u novčanik. Izvadi manju. Blagajnica zgrabi novčanicu. Ustade. - A ostatak? - upita kepec. – Vidio sam cijenu dok ste je otkucali. Na konzervi nije ni označena! - Rekla sam ti da nemam sitnoga. To nije ni za četvrt kruha! - Ne tiče me se koliko je to! Želim ostatak natrag!... Ili mi vratite moj novac, a ja ću vama ovu obogaljenu konzervu! - Ovaj je lud! - blagajnica pogleda kontrolora. Atmosfera postade naelektrizirana. - Napolje! - izdere se kontrolor. - Odmah da ste mi donijeli knjigu primjedbi kupaca! - zatraži kepec. - Kakva je to knjiga? - zblane se kontrolor. - Ja za takvo nešto nikad nisam čuo! - To je knjiga u koju kupci upisuju primjedbe na rad osoblja jedne trgovinske radnje! - Ovo je samoposluga, a ne muzej! Briši dok nisam s tobom pod obriso! - Htio bih razgovarati sa šefom ovog samoposluživanja. Kontrolor se počeša po križima i dade znak kepecu da ga slijedi. Zastadoše ispred vrata. Kontrolor izvadi ključ iz džepa. - Zar je zaključano? - začudi se kepec. - Ko i uvijek! - kontrolor šutne kepeca u sobu. Zaključa vrata. Vrati se k svojoj polici i nastavi drijemati. RECEPCIONAR je upravo glodao kuhanu kokošju nogu kada ga prekide lupkanje. Trgne se. pogleda. Nikoga. - Anybody home? Recepcionar se sagne. U zelenoj trenirci. Ne patuljak već patuljčić. Gleda iz žablje perspektive. Pozdravlja: - Good high noon. Recepcionar proguta zalogaj. - Do you speak English? - Yes. - One apartmant, please. - I no understand!

13 Jučer je direktora hotela potražio svršeni student hotelijerstva. Direktora je zanimalo govori li mladić dva jezika. Ovaj reče da govori aktivno engleski i pasivno njemački. Na žalost direktor je trebao nekoga tko misli na njemačkom, a sanja na engleskom. - Molim jedan apartman - prevede patuljak. - Tako reci da te cijeli svijet razumije!... A šta ti to dođe apartman?... Mi izdajemo samo sobe. Jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne. Za tebe bi bila dovoljna i polukrevetna. Jeftinije bi prošo. - Meni treba jedan beskrevetni apartman. - A na čem ćeš spavat? - Omnia mea mecum porto. - Šta reče? - Sve svoje sa sobom nosim. Kad odaberem hotel javit ću svojoj posluzi da mi dopreme prtljagu s kolodvora... Samo ovaj mi se baš ne sviđa. Zar baš mora da se zove kao i sam grad? - Zar nisi vidio ticu? - Koju pticu? - patuljak se buljavim očima zagleda u strop. - Onu gore što je naslikana uz ime hotela. To je tica bukač! - Nisam znao da je grad dobio ime po toj ptici. - I nije grad. Samo hotel. Grad je dobio ime po hajduku Bukaču. Patuljka je zanimala biologija. Znao je da postoje dvije vrste ptice bukač iz porodice čaplji. Prva je američki bukač, dok druga vrsta, bukač nebogled, obitava u nekim dijelovima Europe. U ovom sigurne ne. U upotrebi je i naziv bukavac te vodenbik. Postoji i vrsta leptira koju nazivaju bukač. Neki buljinu zovu bukač. Ali najvažnije je znati za volovsku žabu bukač. Žabu rikaču. Kad bi sve ovo ispričao recepcionaru ovaj bi ga samo bijelo gledao! - Hotel vam je izvana sav ispucao - primijetio je patuljak. - Kad je ovdje bio potres? - To je stil BIG-a. - Je li to neko veliko poduzeće? - Nije... To je skraćenica od - Bukačka Industrogradnja. - Jak neki stil. Recepcionar se poboja da bi mogao nešto loše reći o hotelu. Direktor bi se sigurno naljutio kad bi saznao. Ali sjetivši se kolika je razlika između njegove i direktorove plaće bilo mu je svejedno. O ovom hotelu se ništa dobro ne bi moglo reći i kad bi se htjelo. U njemu ni konj ne bi spavao. U njemu lako možeš dobiti fras. Fras u šupi. - A tek da vidiš bolnicu! - naceri se recepcionar. - Čovjek se razboli kad je vidi! Ni zdrav ne bi unutra ušo, a kamoli bolestan. Recepcionar pogleda kroz staklena vrata hotela. Primijeti: - Koje pišivo vrijeme! Tek se otopio snijeg, a već počela kiša. - Prije rata ovdje su bila tri hotela. - Sad imamo čak dva. Jedan otprije i ovaj novi. - Ako je ovakav novi mogu misliti kako tek izgleda stari! - Nikako. D kategorija. Ovo je B! - Koliki vam je bazen? - Nemamo bazen. - Kakva ste vi onda B kategorija?

14 - Niska. Patuljak izvadi iz džepa putovnicu. Pruži je recepcionaru. - Uzimam pet jednokrevetnih soba iz kojih će moja posluga izbaciti krevete. - Šta će ti pet soba, čovječe?! - Za mene, moju poslugu i prtljagu. Recepcionar otvori putovnicu i zine: - Auuu, Amerikanac! Ovdje nikad nogom nije kročio jedan Amerikanac! Ovo je velik korak za jednog Amerikanca, makar i tako malog!... Ipak to neće ić sa pet soba! U slavnoj povjesti ovog hotela nikad niko za sebe nije uzeo pet soba! Patuljak se prope na prste da bi recepcionaru turio pod nos zelenu novčanicu. - Dosad nije, što ne znači da neće - recepcionar zgrabi zelembaća. – Morat ćete uzet pet ključeva, mister. Samo recite na kojem ćete katu. Imamo ih dva! - Ja bih u prizemlju i to jednu do druge. - Imate sreće. Cijelo prizemlje je slobodno - recepcionar pruži ključeve. - Hoćete li upisati podatke? - Umalo da zaboravim - recepcionar prelista putovnicu. - Mjesto rođenja Bookache? - pročita kako se piše. - Bukeik - ispravi patuljak. - Ali vi možete reći - Bukač. PETAR JOSIPOVIĆ novinar bukačkog lista "Obnova" uleti u prostoriju uredništva sav mokar. Sertić gleda kroz prozor. Beton i željezo, željezo i beton. U zgradi, s čijeg prvog kata je gledao, nalazile su se prostorije većine bukačkih društava. Od izviđača u podrumu do Književnog kluba u potkrovlju. Sertić može vidjeti samo drugu zgradu. Novinarski prozor bi trebao gledati na ulicu! - Crni Petre! - zacereka se Sertić nakon što se osvrnuo. - Jebem ti kišu! - Što ne ponese kišobran? - Ko se nado! Poslije onolikog sunca! Da sam ponio ne bi padala! - Uradi l šta? Josipović ne reče ništa. No Sertićevog podsmješljivog pogleda se nije mogao otresti. Procijedi: - Nije došo... - Kako može bit da nije došo?! Josipović stade nesuvislo pričati o tome kako je cijeli Bukač dočekao čuvenog Proroka na željezničkom kolodvoru. Više ih je bilo nego onda kad je Tito stigao plavim vlakom. Nitko se nije sjetio ponijeti kišobran. I Josipovićeve cipele propuštaju vodu. Neki su ostali još uvijek čekati. Tvrde da će Prorok stići idućim vlakom iz Jozovca. A taj dolazi za četiri sata! - Što nisi i ti osto? - Nisam lud. Da dobijem upalu pluća. - Neće grom u koprive.

15 - Već sam jednom imo. Bilo je to u trećem gimnazije. Došao je red i na Petra da bude dežurni učenik. Dežurni profesor Maksimović nije njemu predavao kemiju. Poslao ga je po kutiju cigareta. Cijeli je Bukač obišao da bi pronašao "astor". I ostao mokar do završetka dežurstva! Josipović kihne. - Ruku na usta dok kišeš. - Imaš papirnu maramicu? - Je l "paloma"? - Svejedno - Josipović nije uočio Sertićevu ironičnost. - Ja ne trošim te gluposti!... A sad idi kući, osuši guzicu i piši reportažu. - Reko sam da nije došo! - Onda piši o Prorokovom nedolasku. Ako nije došo on, došli su Bukačani. Snimi razgovor s onima koji su ostali! Jospipović ne vjeruje svojim ušima. Sertić se ponaša kao da je on profesor, a ne Josipović. - Pitaj ih zašto čekaju, kolko će još dugo čekat, šta misle o Proroku... I ne zaboravi ambrelu. - Koga to zanima! - Sertić ustaje, stavlja ruke na stražnjicu i uvijek isto predavanje može početi. Opet podsjeća Josipovića da je dva tjedna igrao šah u uredništvu i tračao uz kavicu... - I da nisi došo bez reportaže! Jasno?! Josipović izjuri psujući u sebi i Sertića i taj prokleti zanat novinarski. SERTIĆ za doručak redovno kupuje konzervu "riba s zelenjavo". Istu onu koju je kepec Šarlo Diklić kupio u samoposluzi. Zašto je ta konzerva jeftinija od one na kojoj piše "zelenjavo z ribo"? A trebalo bi biti obrnuto. Jer u prvoj je više ribe, a u drugoj više povrća. A zna se što je skuplje. To je kao kad jedeš jagode sa šlagom ili šlag s jagodama. Sertić bi radio ono prvo. Naravno ako nije mnogo skuplje. Netko pokuca na vrata uredništva "Obnove". - Slobodno - Sertić prekida posni doručak, zaklopi konzervu i skloni u ladicu pisaćeg stola. - Dobar dan - pozdravi Karlo Diklić. - Svaki dan - Sertić ustaje. - Vi poranili? Sertić pruža ruku. Rukuju se. - Dopuštate da stavim akten-tašku na vaš stol? - pita Diklić. Sertić kimne. - Još niste pročitali prvi dio moga romana "Pričeci"? - pretpostavlja Diklić. - Ne stigne se. Rukopis je podebeo, a obaveza puno. Morat ćete još pričekat. Diklić otvori svoju tašku. Sertić zine: - Ej, mislio sam da u toj tašnici držite samo svoje knjige! - Odaberite što god želite za svoju gospođu, ako ste oženjeni ili za gospođicu ako niste ili za drugu gospođu iako ste oženjeni...

16 - Jesam. - Sigurno joj nešto ovako niste kupili za Dan žena. Evo prigode da popravite dojam. Sertić je svojoj ženi kupio za Dan žena jedan karamfil. Da se samo dan ranije sjetio manje bi novca morao izdvojiti. Puno je to za jedan cvjetić koji će sutra uvenuti. - Dan žena je prošao - promrmlja Sertić. - Kojim bi to bilo povodom? - Recite da vam je godišnjica braka. Sertić se pokušava sjetiti datuma svoga vjenčanja, ali ne uspijeva. Žena sigurno zna. - Ili njezin rođendan... Ni taj datum Sertić ne pamti. - Ili godišnjica prve bračne noći... Sertić zahihoće. Nije ovo bez veze. Ima ih koji se napiju pa im prva bračna noć bude druga ili neka daljnja! Ili ih nešto drugo spriječi. - Ne mora ni biti nikakva godišnjica - zaključi Diklić. - Žene vole primati svaki dan. Sertić opet zahihoće. Diklić ga začuđeno pogleda. Nastavi: - Znate kakve su žene! Je li vaša nešto posebno? Sertić se pokušava sjetiti neke osobine svoje žene po čemu se izdvaja od drugih žena koje poznaje. Uzalud. - Odaberite nešto - trgovački će Diklić. - Nešto što joj niste do sada poklonili. Ako ste joj poklonili naušnice... - Poklonio sam joj vjenčani prsten. Ni to nije bilo jeftino. Još sam morao kupitu dva! - Onda uzmite ogrlicu! - Ja bih nešto sitnije. Evo, ovaj brošić - pokaza Sertić. - Koliko? - Ja bih vam preporučio ovu dijademu. - To mora da košta čitavo bogatstvo! - Za vas - ništa. Sertić je zbunjen. Zatečen ovom rečenicom. Nakon što je udahnuo zraka: - Kako ništa? Ništa na ovom svijetu nije ništa! - Što tražite zauzvrat? - Sertić odabra jednu narukvicu. - Sitnicu. Da pročitate moj rukopis. I to odmah. Ja ću doći kad ga pročitate. - Kako znate da ću ga pročitati? - Znam. Počnite odmah. Otvorite prvu stranicu. - Ne vjerujem da ću stići prije kraja radnog vremena. - Imate vi dostatno vremena. Doviđenja. Sertić htjede htjede reći kako se članovi Uređivačkog odbora Kluba još nisu sastali. I tko zna kad će. Da se nije sastalo ni Predsjedništvo Kluba da izabere tri člana Odbora. Možda u taj Odbor Sertić neće ni ući. Nije to njegov klub... Ali Diklić je već bio izašao. Započe čitati. Žarulja još uvijek svijetli. Kao da je mrak. I svijetlit će sve dok u Bukaču bude struje.

17 NETKO POKUCA Šef samoposluge se trgne. Ne pamti kad je netko kucao na ova vrata! - Upadaj! Nepoznati uđe. Pozdravi: - Dobar dan. - Šta oš, mali? - Ja sam Šarlo Diklić - kepec pruži ruku. - Primite moju iskrenu sućut. Šef problijedi. Njemu nitko nije umro. Nije valjda da ipak jest? Da on ne zna, pa su ovoga poslali da mu javi? Nije prihvatio ruku. - Dobri su to radnici bili - reče kepec. Šefu je tek sada jasno na koga je kepec mislio. Glupan. Zašto izjavljuje sućut kad mu ono dvoje nisu bili u srodstvu? Razvuče usta. Nitko od zaposlenih u ovoj samoposluzi nije volio da ga oslovljavaju radnikom! - Posebice blagajnica - dodade kepec. - Nju sigurno više žalite? Šef pocrveni. Ustade. Zatvori vrata. - Možda neko prisluškuje - objasni šef. - Znate, meni je to jako čudno. Došli kući, oprali ruke i - otegli papke! - Niste ih voljeli? - Đavo ih odnio!... Samo zašto tako naglo? I to istovremeno!... Ni stari ni bolesni. Samo ofucani. Šef se prisjeti svoje žene. I ona je takva. Kao riba iz onog vica: - Jesu l te ribe svježe? - Vidite da su žive! - I moja žena je živa al nije svježa! Šef se smije neispričanom vicu. Smije se i Diklić mada ne pita zašto se šef smije. Tada uletješe tri blagajnice, ljubiteljice piletine. Uglas povikaše: - Šefe, to je taj!!! Šef opsuje u sebi. Krivo mu što nije zaključao vrata. - To je onaj što je kupio riblju konzervu! - poviče prva. - Pa nije htjeo platit! - objasni druga. - Jer nije bilo otvarača! - dodade treća. - Napolje! - izdera se na njih šef. - Molim??? - Reko sam - napolje! - Za ovo će svak znat! - zaprijeti prva. - Šta smo ti mi skrivile? - zapita druga. - Nas tjera, a ne onog malog gada! - požali se treća. Ipak sve tri izađoše. Treća zalupi vratima. - Zmije - prosikće šef. - Prave zmije! Diklić slegne ramenima. - Lagale su mi da vas je pokojni kontrolor odveo u... - šef se dvoumio da li da nastavi. Ipak dodade: - ... jednu sobu. Da vas je tamo zaključao samo zato što ste htjeli da mi se požalite na njega i ostale... Šef se poboja da će Diklić pitati gdje je bio u to vrijeme. Ali, neće. Možda zna da je bio s blagajnicom. Da ju je potom poslao na radno mjesto, a on otišao kući da bi se istuširao.

18 Diklić izađe. S vrata dade znak šefu da ga slijedi. Zastadoše ispred susjednih vrata. - Bio sam zaključan u ovoj sobi - reče Diklić. - Ali ne zadugo. Vrata sam otvorio ovim otvaračem. - Pokaže otvarač za konzerve. - Sigurno niste bili unutra... Uđite. Otključano je. - Diklić ugura zabezeknutog šefa. Šef brzo izađe. Blijed kao krpa dobro isprana od kiše. Otvori oči. Leži na podu. Spazi tri blagajnice. Trljaju mu lice. Svaka posebno. Vlažnom krpicom. - Što ste ulazili unutra? - upita ga prva. - To je soba za nepoželjne! - Vi ste prvi koji se vratio odande! - uvjeravala ga druga. - Nije - ispravi je treća. - Prvi je bio onaj mali parcov! - Napolje, vještice! DIREKTOR HOTELA upade u sobu odakle je dopiralo lupkanje. - Šta to radiš, čovječe?! - Kao što vidite - hladnokrvno će patuljak. - Pravim vrata u zidu - nastavi nadzirati mišićavkov rad. Ovo direktora sjeti na jednu Hofmanovu priču iz knjige koju je posudio u zatvorskoj knjižnici. U zatvor je dospio zbog pronevjere u BIG-u gdje je također bio direktor. U priči se radilo o nekom čudaku koji je unajmio zidare da mu zidaju kuću. Kad su podigli zidove označio im je mjesta gdje će izbijati prozore! - Kako se usuđuješ?! - izdere se direktor na patuljka. - Nije to tvoja soba! - Jest. Iznajmio sam i nju i ovu lijevo, te još dvije. Direktor htjede reći da je za jednog patuljka dovoljna i štenara. Ali predomisli se kad se sjetio koliki promet ostvaruje hotel u zadnje vrijeme, posebno od kada je počelo kišiti. - Ako ste već uzeli pet soba - nasmiješi se direktor - ne možete sami da ih prepravljate. - Moram kad nemate apartmane. Morat ću izbiti još dvoje vrata kako bih svih pet soba bilo povezano i da mogu dozivati poslugu. - Ja sam direktor. Trebali ste mene da pitate prije no što ste s tim započeli. Patuljak pruži direktoru svežanj zelembaća. - To je već drugi padež! - direktor zgrabi novac. Nije prebrojavao dolare, ali ima osjećaj kao da mu ovaj patuljak nešto prebrojava. Kao dijete vjerovao je onom što mu je pričala baka. Ne treba gledati žabi u oči otvorenih usta. Brojat će ti zube. Koliko zubi izbroji toliko će ti ispasti! Direktor je bio kod vrata kad patuljak reče: - Pričekajte malo. Direktor se okrene. - Želio bih kupiti ovih pedeset soba - pruži drugi svežanj. - Je li ovo dostatno? Direktor dograbi novčanice. - Pa, mislim da jest.

19 DANAS SE CIJELI BUKAČ okupio na željezničkoj postaji da dočeka Proroka. A njega nema pa nema! Bukačani su čekali i - kisnuli. Tko se sjetio ponijeti kišobran? Jer osvanuo je lijep i sunčan dan. Prvi proljetni dan. A onda - kiša! Pažnju svih Bukačana, koji su ostali čekati, privukao je jedan veliki crni kišobran i zagrljeni par pod njim. Upravo vjenčani, zaključiše radoznali Bukačani sjetivši se poznatog vica s kišobranom. Za one koji ne znaju - da ga ispričam: Zaručnik nosi rasklopljen kišobran iznad svoje zaručnice, dok on, budala, kisne. U vrijeme medenog mjeseca pod kišobranom su oboje. On će se kasnije opametiti i nositi kišobran iznad svoje glave. A ona će, naravno, kisnuti. Ali kad su ljudi bolje pogledali zagrljene, zaključiše da ovi nisu "medenjaci". Da nisu uopće mladi. Bolje reći - mladi su ko rosa u podne. Matorci najvjerojatnije nisu ni bili vjenčani. Bar ne međusobno. Kako ih nije stid? Ishlapjeli švaleri. On je bio šef jedne propale prodavaonice mješovite robe, a ona njegova susjeda poznata po punđi na glavi. Da cigla padne na glavu babi ne bi ništa bilo! Piscu ovih redova prodavaonica u kojoj je radio spomenuti trgovac bila je najbliža dok je bio osnovac. Druga najbliža bila je vrlo daleko. Zato je svako jutro kupovao kruh u spomenutoj prdavaonici. Za mlijeko se nije imalo novaca. Pio je čaj. I tog jutra u isto vrijeme došao sam po kruh. Za jedan sat morao sam krenuti u školu. Ali tog jutra žuti kamion s kruhom nije došao u uobičajeno vrijeme. Srećom nije kasnio puno. Svega petnaest minuta. Valjda zbog kiše. U prodavaonici nije bilo nikoga osim spomenutog trgovca, koji je onda nosio žute brkove, susjede, čija punđa tada nije bila sijeda i mene. Pratitelj vozača žutog kamiona iznese deset plastičnih sanduka s kruhom. Ali brkati prodavač bio je isuviše lijen da sam slaže kruh u police. - Ej, mali, šta čekaš? - zaviče. - Pomozi mi složit kruh! Vraga pomozi! Sav kruh složio sam ja sam. Punđara opsuje. Brko je pogleda. - Ne psujem tebi već malom - reče baba. - Mogo bi brže slagat! Brkonja se naceri i poče usluživati pridošle kupce. Kad sam složio sav kruh izvadio sam dva i stavio ih na stol ispred prodavača. - Molim vas dva kruha - rekoh mu. - Evo novac. Točno sam izbrojao! - Nije ovo samoposluga! - zareža žutobrki i dade moj kruh nekom čičici s lulom. Sad je prodavaonica bila puna kupaca. Pokušao sam se probiti do tezge. Nitko mi to nije dopustio. Začuh bukvice: - Taka su danas djeca! - Ne poštuju starije! - Ej, mali, ne može preko reda! Nikakvog tu reda nije bilo. Onaj koji je bio jači mogao je druge odgurnuti i biti prvi. Također su prije bili usluženi oni koji su tek došli, ako su glasno, kao papige, ponavljali: "Daj i meni!" Ipak, nekako se i ja probih do tezge. Predugo sam ovdje. Morao bih se što prije vratiti kući! Zakasnit ću u školu! Ako se vratim bez kruha mama će vikati. - Dva kruha, molim! - zavapih.

20 Brkonja me ni je čuo. Hinio je da me ne čuje. Svi koji su došli bili su usluženi. Tada vidjeh koliko je sati. Krenuh prema vratima. - Ej, mali! Otvorih vrata. - Vrati se! Izađoh iz prodavaonice ne osvrćući se. Pisac ove reportaže tada je zakasnio u školu. A našoj miliciji savjetuje da pripazi da svaki ološ ne dočekuje velike ljude! ŽENA JE TIPKALA za pisaćim stolom. Stolica uz drugi stol bila je prazna. - Dobar dan - pozdravi Karlo Diklić. - Dobar dan - žena prekide tipkanje. Dok promatra pridošlog žena se prisjeća priče Johna K. Halla "Smiješni čovječuljak" koju je davno pročitala u nekom ilustriranom časopisu. Naslovnog lika pripovjedač sreće na ulicama Londona. U svom sjedištu na katu autobusa čovječuljak, koji na glavi nosi mali polucilindar i veliki crni kišobran, čita strip u kojem je glavni junak čovječuljak s drugog planeta koji posjeduje strahovito oružje nalik običnom kišobranu. - Trebao bih gospodina književnika Mihovila Boškovića - kaže Diklić. - Nije tu - žena će nato. - Iako sam mu i tajnica i žena nikad mi ne kaže di ide! Da neko sad telefonira trebala bi reć da je moj šef i muž na terenu, a to bi trebalo bit u nekom od pogona BUK-a, to jest bukačkog kombinata. Al ko zna di je on ustvari... I po kiši ga nema. Ko da ima crve u... Da izvinete na izrazu... u stražnjici... I da slonovi i sjekire padaju, on ne bi bio tu!... Zato ni nema šuljeve ko Ivo Sertić... Dva najveća Ahasvera ove selendre su on i pjesnik Muhamed Karaulić. Njih čovjek ne može zateć na radnom mjestu... Tu je Mihovil samo na početku radnog vremena i pri kraju. Jednom mjesečno, dva dana pred izlazak novog broja lista iz štampe sklepa par članaka i uvodnu riječ... I to je sve! Diklić čitavo vrijeme kima glavom. Ne zna što bi rekao. Ne razumije Boškovićevu suprugu kao što ne bi razumio ničiju drugu. Nikad nije bio oženjen. - Poslije radnog vremena - nastavlja žena - nastupa po književnim večerima, obilazi književne smotre po raznim gradovima, piše, čita i - spava!... Voli se falit da mu sin nosi cipele broj 46, da pojede trideset šest ćevapčića, te da mu ćerka svira klavir... A nikad ni prstom nije mrdno oko djece!... To je takva sorta! Diklić je iznenađen. Mislio je da se književnici ne žene. Da ostanu cijeli život vjerni samo riječima i sebi. Ako se i žene, to valjda čine kad postanu slavni i kad steknu obožavateljice. Ako se i tada ožene ne žele imati djecu. Njihove knjige su im nadomjestak. A Bošković se ipak oženio i to mlad čim ima toliku djecu. Čime je mogao osvojiti tako lijepu i pametnu ženu? Hoće li je kao Charles Dickens ostaviti kad mu rodi desetoro djece zbog neke mlađe i još ljepše? Upada Bošković. Zadihan. Obrecne se na ženu: - Opet tračaš! - Dobar dan - pozdravi ga Diklić. - Izvinite što kasnim - u ruci Bošković drži Diklićev rukopis promočenih korica.

21 Diklić kimne glavom. - A ti - Bošković pogleda svoju ženu - uzmi svoju dranguliju i obiđi sve kancelarije. Ne zaboravi reć da sam ti ja to kupio za... Šta ja znam za šta! Reci šta hoćeš! - Kakvu dranguliju? - upita žena. - Jednu od ovih - Diklić otvori akten-tašku na ženinom stolu. - Samo vi odaberite! Žena izabra dijademu koju Sertić nije htio uzeti. Onda poljubi Diklića u obraz. - Ej, to sam ja zaradio! - naljuti se Bošković. - Tek trebate zaraditi - reče mu zacrvenjeli Diklić. - Kad pročitate. Žena izjuri. - Sve mi je reko Sertić - reče Bošković. - Nema da brinete. Pročitat ću to prije no što je on pročito. Nisam u životu sreo sporijeg čovjeka od njega! ŠEF SAMOPOSLUŽIVANJA poblijedi kada začu kucanje. Brzo ustade i otvori vrata. - Dobar dan - pozdravi Šarlo Diklić. - Pa i nije baš dobar. Kiša ko da ne misli prestat. - I kiša je za ljude. - Znate, zemlja je puna vode i oni koji su danas sahranjeni će da bućnu... Ko mornari... Ispratit će ih, psujući u sebi, oni koji kisnu... Neće ih pojest crvi već kišnica! - Primite moju iskrenu sućut - Diklić pruži ruku. - Fala - prihvati šef. - Ali samo na vašoj ljubaznosti. Što se za pokojnice nije moglo reć!... Bio sam na sahrani. Neko izvali - i nebo je zaplakalo... Imalo je i za kim! Šef natoči u čašu iz skrivene boce i pruži je Dikliću. - Živjeli - Diklić diže čašu iznad glave. - Tako je već bolje... Živjeli! - šef iskapi svoju čašu odjednom. - Sad se već bolje osjećam. Življe. Živahnije! - Ovo nije originalni viski - Diklić stavi čašu na stol nakon što je probao. - Znao sam!... A košta me više no pravi!... Ništa u ovom gradu nije originalno! - Niste zaposlili drugog kontrolora? - Nisam jer mi je pala na pamet bolja ideja... - Koja? - Vi biste mogli bit šef samoposluge, a ja kontrolor... Naravno, ako se slažete... - Pristajem. Bivši šef pruži ruku, sadašnji prihvati. - Onda... Može još jedan viski ili kako da ga već krstim? - Ne, hvala... Popit ćemo pravi. Čim ga nabavim! - Važi!

22 DIREKTOR HOTELA razgleda namještaj koji je mister Marlo Diklić dovezao sa sobom. Nikad ništa slično nije stiglo u Bukač. Ni po izgledu ni po veličini. Direktor se smijao nekom Crnogorcu, vlasniku saluna u San Franciscu koji je, uvijek kad bi dolazio u svoje selo, brodom dovozio i svog "mustanga". Tvrdio je da se nikako ne može navići voziti automobil s ručnim mjenjačem. U usporedbi s ovim to i nije neki show. - Šta će ovoliki zidari u hotelu? - direktor preskoči i kucanje i pozdrav. - Restauracija fasade i preuređenje krova - objasni Diklić. - Kakva restauracija! Mi već imamo jednu u prizemlju! - Gradim bazen... Što me tako gledate?... U hotelima se bazeni obično grade u potkrovlju. Ovo je hotel B kategorije i mora imati bazen. - To je humano od vas... - direktor navuče masku komičara. - Što? - Pa to. Da iz svog džepa financirate gradnju bazena za opće dobro. Naši gosti i naš grad vam to nikad neće zaboravit! - Bazen će biti samo za mene. Direktor navuče masku tragičara. Onda povisi ton: - E, to neće ić! Hotel je društveni... Osim onih vaših pet soba - približi se Dikliću i šapne mu gotovo na samo uho. - I za to ne mora svako znat... Onda se odmače i naglasi: - Ostale nemate pravo dirat! Diklić izvadi novi svežanj. Direktor, ponovo komičar, strpa novac u džep. Pojuri prema vratima. Zadrža ga Diklićev glas: - Zaboravio sam vam reći i za lift... Direktor se okrene. Upita začuđeno: - Kakav lift? Mi nemamo lift. - Meni treba lift. Samo za mene i moju poslugu. - Šta će vam lift za hotel sa dva kata? - Nisam navikao penjati se uz stube. Pogotovo mi je glupo ići do bazena pješice. Direktor se pita zašto Diklić naglašava da mu je naporno penjati se uza stube. Valjda zato što su njegovi koraci dječji? Ali to je dobro za zdravlje. Čemu i na to bacati novac? Upita Diklića: - Kako ćete sagradit lift? Smetaju stepenice. Kad se hotel gradio arhitekta nije planiro i lift. - Srušit ću ih. Direktor se nasmija. Ovaj mora da se šali. Ali izgleda tako ozbiljan. - Ako to i uspijete kako bi gosti s katova išli u svoje sobe? - Neće biti drugih gostiju. Odlučio sam kupiti cijeli hotel. Direktor je priče čitao samo u novinama otkada je izašao iz zatvora. Ne tako davno pročitao je priču Clifforda D. Simaka "Stupali su poput ljudi" o vanzemaljcima koji dolaze u jedan američki gradić s bizarnom sklonošću da kupuju zemljišta i kuće. - Ja vam hotel ne mogu prodat - priznade direktor. - Neka dođe pravi vlasnik. Dobit će onoliko koliko traži! Direktor se uplaši da će sada Diklić od njega tražiti dolare natrag. Ali ovaj je vrlo

23 bogat i još više lud da bi toliko cjepidlačio. - Ja ću vam pomoć - obeća direktor. – Ispitat ću stvar s pravne strane – direktor je zaista završio srednju upravnu školu. – Dovest ću vam pravog vlasnika. Samo tu su u pitanju izvjesni troškovi... Diklić izvadi novi svežanj. Direktor zgrabi novac prije no što je Diklić stigao bilo što upitati. Dosta je bilo šokova za danas! Sad je trebalo smisliti kako i ove dolare potrošiti. SERTIĆ JE PROČITAO REPORTAŽU zgužvao je listove u lopticu i bacio u koš. - Šta mi to uradi od reportaže?! Ti nisi normalan! - Josipović krene do koša. Izvadi lopticu i raširi listove. Nije imao običaj svoje tekstove tipkati u više od jednog primjerka. - Možeš mi je predat ko uredniku književnog časopisa "Reci" - Sertić naglasi četiri posljednje riječi - ako izbaciš onaj uvod o kišobranu i čekaocima, te svoj savjet na kraju... Ako se ostali u redakciji slože objavit ćemo to. Priča ionako malo dobivamo. - Nisam to piso s namjerom da ispadne priča! - Al je ispala ravno u koš! - Sertić se nasmija vlastitoj dosjetki. - Ako imaš literarnih ambicija piši priče ko pisac, a reportaže ko novinar. Josipović htjede ukazati na Boškovića. U njega ne možeš razlikovati što je priča, a što reportaža. Ali neće. Zna što bi Sertić na to rekao. Da Bošković piše priče za časopis "Reci" koji Sertić ocjenjuje i tu reportaža ne može proći. Reportaže objavljuje u svom listu gdje ocjenjuje sebe. Sam sebi daje prolazne ocjene. Ali Josipović zato kaže ovo: - Ne može to tako! Ti sam u ovoj redakciji određuješ šta valja, a šta ne valja! - Sutra broj ide u štampu. Ne možemo se sastat u tako kratkom vremenu. Već kasnimo. Ovo je broj uz Dan oslobođenja i trebo je sutra već izać... I što ja ne bi mogo sam ocjenjivat radove? Stariji sam od tebe i imam više iskustva. U ovoj sam novinskoj kući od osnivanja. A to je važnije od papira kojeg ti imaš. Zar bi htjeo bit urednik? - Ne bi. Nek bude neko ko je završio žurnalistiku. Kad tražite novinare postavite obavezan uvjet završenu žurnalistiku i jednu godinu radnog iskustva! Sertić se prisjeća onih dana kada se ovdje zaposlio nakon prekinutog redovnog studija književnosti u Zagrebu. Bila su to druga vremena. Uredništvo je tek bilo osnovano. Nije bilo toliko novinara kao sada. Bolje reći nije bilo dovoljno ljudi koji su završili studij žurnalistike... A i taj fakultet pravi nekoga novinarom ka što studij književnosti pravi književnika. Koliko samo slavnih novinara nije studiralo žurnalistiku. O piscima da i ne govorimo. - A ti nisi - podsjeća Sertić Josipovića - bio ispunio nijedan uvjet pa smo te primili. Niti si završio žurnalistiku, niti si imo iskustvo u struci!... Imo si u prosvjeti, a to nije isto... Primljen si jer se za tebe zauzeo sam Dejanović... Šta je tebi direktor? Ni rodu rod ni pomoz bog! Al zato imaš predsjednika općine za ujaka koji je interveniro kod svog pajdaša Dejanovića! Josipović se Sertiću nije svidio od prvog dana. Uvijek je nešto pitao. Kako ovo, kako ono? Sertić mu je sve detaljno objašnjavao. Čak sam ispisivao savjete u Josipovićev

24 rokovnik. Koliko je samo truda i vremena u to uložio. Uzaludnog. Neplaćenog! I dalje je Josipović sve radio pogrešno. Podsjetnik je ubrzo izgubio! Sertić nastavlja: - Ti si zauzeo mjesto jednom pravom novinaru. Evo već cijelu godinu. Točno onoliko koliko je tvoj ujo drmo ovom općinom! - Ne čujem te, Sertiću! - Josipović stavlja ruku na uho kao da je nagluh. - Grmi mi u ušima. Bit će kiše! Past će teška kiša! - Al neće još dugo - nastavlja Sertić. - Sutra, dvaest drugog, na Dan oslobođenja grada, ponovo će Bukač bit oslobođen od još jednog okupatora fotelje!... Šta je tvoj ujo uradio za proteklu godinu? Ništa!... Sat na Trgu Slobode i dalje stoji! Gradonačelnici Bukača su rotirali, a veliki sat u samom centru grada nitko nije htio naviti. Bukačani su o tome pričali viceve koji kao da nisu dopirali do ušiju gradskih otaca. Više nego vicevima smijali su se izjavi Josipovićevog ujaka da je dobro što gradski sat, za razliku od onoga s tornja na bukačkom željezničkom kolodvoru, bar ima kazaljke. - Zar je trebalo taj sat pomjerit? - Josipović nastoji zadržati ozbiljnost na svom licu. - Šta mu fali na Trgu? - Baš si duhovit!... Znaš ti dobro šta sam htjeo reć. Kazaljke i dalje stoje. Vrijeme je stalo! Sertić pogleda na svoj sat. Prisloni ga uz uho zaboravivši da taj sat nikad nije tiktakao. - Opet mi otišla baterija - zaključi Sertić. - Koji me đavo natjera da kupim elektronac! Nema ni tri dana kako sam na pijaci kupio novu. Uvali mi ga Cigo!... Ti imaš normalan sat. Koliko je sad kod tebe sati? - Dvanest. - Nije moguće. Sad bi još malo trebo bit kraj radnog vremena! Stao ti sat! Mrzilo te navijat. - Navijam ga svako veče. - Navijaj i ujutro pa neće stat. - Pusti sad sat. Šta si htjeo reć s mojim ujakom? - Kad ti uju skinu s trona našem direktoru bit će svejedno jesi l tu il nisi. A s obzirom na tvoj dug jezik i nemarnost na poslu meni neće bit svejedno! Ako se požalim direktoru reći će mi da radim kako smatram da je najbolje... Osim ako - Sertić pogladi svoje brkove. - Osim ako? - Osim ako ne napraviš intervju s prorokom... Možeš ga odmah počet tražit... I ne pitaj me - gdje. To je tvoj problem! HRVOJE HRGOVIĆ je u gradskoj knjižnici prelistavao jednu enciklopediju likovne umjetnosti. Nije primijetio Karla Diklića kad je ušao u čitaonicu. Mrmljao je: - Znao sam... Od riječi do riječi!... Lopov nad lopovima! - Dobar dan - pruži ruku. - Ja sam Karlo Diklić. Hrgović ne diže pogled s knjižurine. Reče: - Kakav je to način. Sertić mi je rekao da ću biti recenzent vašeg rukopisa, a da me

25 prethodno nije ni pitao! Hrgović ustade. Sad je gledao Diklića ravno u oči: - Ne želim da se moje ime veže uz ime krokodila Boškovića! Čak će njegovo biti iznad mog, jer mu prezime počinje šugavim slovom B! Diklić prešuti ono što je htio reći. Ovo mi je zvučalo kao cjepidlačenje. Ne tako davno Hrgović je u "Obnovi" objavio osvrt na Boškovićeve likovne kritike izašle u tom istom listu. Po Hrgovićevom mišljenju to su bili kolaži iz likovnih enciklopedija. Bošković je odgovorio ničim ne pobivši Hrgovićeve tvrdnje. Smatra da Hrgović nije u pravu, da je Boškovića lažno optužio iz zavisti, jer nije postigao ni približan uspjeh u pisanju. Hrgović nije izdao niti jednu knjigu. Odbili su mu rukopis "ne zbirke pjesama već zbirke žabokrečina". Po Hrgoviću Boškovića su primili u Društvo književnika nakon objavljene sveščice pjesama koju je sam izdao, i neke zbrkane monografije čiji tekst mu je jedan nepismeni seljak izdiktirao u magnetofon. Dakle, Bošković nije iza sebe imao dvije knjige, koliko je potrebno za učlanjenje u Društvo književnika, već jednu i pol. Hrgović je htio nastaviti polemiku, ali njegov odgovor Sertić nije htio objaviti smatrajući ga uvredljivim. - Napišite recenziju i bit ćete nagrađeni - obeća Diklić. - Ako bude negativna? - upita Hrgović. - Recenzija gospodina Boškovića je pozitivna. - Njegove su sve pozitivne. Kad mu je jedan pjesnik, za koga je Bošković svima pričao da je duduk, ponudio pristojan honorar za povoljnu recenziju Bošković je to i uradio. Taj bi prodo i guzicu za dinar!... Ako mi se vaš rukopis dopadne napisat ću pozitivnu recenziju. Platit ćete mi honorarom čija visina zavisi od dužine teksta. Ako vam je rukopis loš znajte da vam je Bošković napravio medvjeđu uslugu... Ja nisam kao on! Hrgović je uvijek naglašavao kako on piše o knjigama koje mu se sviđaju, za razliku od Boškovića koji uvijek piše iz interesa. Ako piše o izdanjima nekog izdavača onda se nada da će mu oni objaviti knjigu. Ako piše o knjizi nekog autora to je zato što je taj autor urednik u nekom izdavačkom poduzeću ili se Bošković nada da će i on njemu uzvratiti povoljnom kritikom. Ti meni, ja tebi. Na taj način Bošković stječe prijatelje. Nedavno je u "Obnovi" napisao odu direktoru hotela "Bukač" nadajući se da će mu ovaj ponuditi bolje plaćeno radno mjesto gdje bi radio manje no što sada radi. - Kad će recenzija biti gotova? - zanima Diklića. - Ne znam - Hrgović nastavlja listati enciklopediju. - Kad je napišem dat ću je Sertiću... GLAVONJA UĐE bez kucanja. Još s vrata urlikne: - Kakvi su ovo štosovi?! - Tko ste vi? - kepec podiže glavu s pisaćeg stola. Potpisivao je račune. - Generalni direktor BOTOP-a! - Potopa? - BOTOP-a, gluhače! Bukačkog trgovačkog poduzeća, ako nisi znao! Tebi nadređeni!

26 - A ja sam Šarlo Diklić, šef ovog samoposluživanja. Direktor se iznenadi kad spazi na zidu, iznad Diklićevog stola, obješenu krletku u kojoj je cvrkutala zelena papiga. Njegov pašanac se bavi uzgojem ptica i direktor ponešto zna i o papigama. Ova ružogrla papiga, poznatija po svom latinskom imenu agapornis, potječe iz Afrike. Ove su papige poznate kao predskazivači vremena. Ako su živahne a vrijeme je loše, znači da će doći ljepše vrijeme, i obrnuto - ako je vrijeme lijepo a papiga mirna, znak je da možemo očekivati pogoršanje vremena. A sada? Vrijeme je ružno, papiga je mirna.. Zar lijepo vrijeme neće skoro doći? - Di je pravi šef? - upita direktor. - Pred vama. - Di je bivši šef? - On je sada kontrolor. - Ne može to tako! Nije ovo alajbegova slama pa da se smjenjuje i postavlja kako se kome svidi! Kadrovska služba rješava te stvari po određenoj proceduri: natječaj, molba, odbor za prijem, upravni odbor, rok žalbe, ja... Direktor udahne zraka. Više se nije imalo što dodati. Ustvari samo ove posljednje, on sam, jedino je bitno. Sve ostalo u BOTOP-u praktično nije ni postojalo. - Ovdje sam ja JA! - Diklić prvi put povisi glas. Direktor je meteoropat. Za sunčanog vremena janje, za kišovitog vukodlak. Tada mlati njenu podređene. Svoju ženu, djecu, radnike... - Sad ćeš ti, mali - direktor zasuče rukave - vidit svoga boga! Diklić pritisne dugme na svom pisaćem stolu. Na vratima se pojavi kontrolor: - Izvolte, šefe! Direktor se okrene. - Ti si to?! - prepozna bivšeg šefa. - Di si dosad?! Kontrolor direktora ni ne pogleda. - Tko je pustio ovoga neotesanca? - upita Diklić kontrolora. Direktor zareža. - Izvinte, šefe. Al otkad ste vi glavni, promet je naglo porasto. Na primjer okolokućna vodopišala... pardon... žljebovi idu ko halva!... Iskoristio gužvu i uletio! - Zar me ne prepoznaješ, budalo?! - izdera se direktor na kontrolora. - Tišina dok šef govori, kopile! - kontrolor direktoru zavrne desnu ruku. - Platit ćeš mi za ovo, izdajniče - procijedi direktor. - Odvedite ga u njegovu sobu - naredi Diklić. Pri tome okrene svoj palčić prema dolje. - Razumijem, šefe! MARLO LEŽI U SVOM KREVETIĆU i drijema. Trgne ga dubok glas: - Diž se, mali! Otvori oči. Krupna sobarica. Namrgođena. Marlo upita na engleskom svoje gorile tko je ova. Odgovoriše mu da je sobarica u ovom hotelu. On na to kimne glavom. Upita debelu:

27 - Što želite, miss? - Pospremit ove sobe. Stalno si unutra. Nikako dočekat da izađeš! - Moj apartman sprema moja posluga i vi ste, što se toga tiče, slobodni. - Ja sam plaćena da spremam prizemlje. Oću pošteno zaradit moju plaću! - Ja vas plaćam jer je hotel moj. Moj apartman možete zaobići. Još ću vam plaću i povisiti. Sobarica nikako nije htjela izaći iz sobe, a ni Marlo ustati iz svoga krevetića. Ona tvrdi da plahta smrdi jer se Marlo upiškio. Sobarica je mora promijeniti. Zato je prodrmala krevetić. Marlo lupi glavom o rešetke. Opsuje. Ipak siđe s kreveta. Tada sobarica primijeti da smrad dopire iz kupaonice čija su vrata bila otvorena. Uđe. Oko zahodske školjke bili su razbacani zgužvani zeleni papirići. Sobarica naredi Marlu da pokupi toalet papire i da ih baci u koš za otpatke. - To nisu toalet papir već dolari - objasni Marlo. - Pa ti si lud! Parama brišeš guzicu! Neko ne zna šta će s lovom, a ja puna para ko žaba dlaka! Prva sobarica koja nije pokupila Marlove dolare. - Fantastic! - patuljak pruži ruku. - Da se upoznamo? Ja sam Marlo. - Prvo pokupi svoje brisoguze u koš pa operi ruke! Marlo stoji ukipljen, pružene ruke. Kao vrtni patuljak. Posluša sobaricu. Debela prihvati opranu desnicu. Upita: - Kako ono reče da se zoveš? - Marlo. - Koje glupo ime! - A vaše? - Snježana. - Wellcome, Snowhite! Sobarica Snježana nije čitala priču Kira Buljičeva "Snjeguljica" u kojoj se jedan Zemljanin zaljubljuje u ženu s planeta na kojem obitavaju bića koja udišu amonijak. Ipak dodirnut će njezin obraz ispod kacige. Na njegovoj ruci pojavit će se promrzlina. Na njenom obrazu - opeklina. - Ladan si ko žaba! - reče Snježana Marlu. DOGODILO SE ONO ČEGA JE SERTIĆ JOŠ OD RANIJE SVJESTAN ali pribojavao se to glasno reći. O tome razgovarati. Danas je petak, srećom nije trinaesti već dvadeset i prvi kao što je bilo jučer i kao što će biti sutra. A sati je točno dvanest. Nije ponoć već podne kao što je bilo prije pet i kao što će biti za pet minuta. Bolje reći za onoliko vremena koliko Sertić izbroji do 300. Sertić je ustao u podne, došao na posao u podne, doručkovao u podne i u podne će otići kući. Nije samo njemu stao sat već cijelom Bukaču. Urari su zatvorili svoje radnje ne zato što nemaju posla (imali bi ga i previše) već što su nemoćni. Kazaljke stoje i stoje. Ko uklete. Ni barometri ne rade. Baterije koje je Sertić kupio nisu bile stare. Ali sat ipak ne funkcionira.

28 Zašto? Ne pita se samo Sertić već i mnogi Bukačani. Josipović ulazi u prostoriju uredništva "Obnove" raširenog kišobrana. Sertić se mršti. Opominje mlađeg kolegu da zatvori kišobran. Ne zato što to donosi nesreću (Sertić nije praznovjeran) već zato što Josipović otresa vodu s kišobrana po tapisonu. Mogao je kišobran u hodniku otresti. Ovdje nemaju uz vješalicu i stalak za kišobrane. Voda iz Josipovićevog kišobrana se i nadalje cijedi. Sertiću padaju na um Crkvice kod Kotora. Tamo padne više kiše tokom godine nego u bilo kojem drugom mjestu u Europi. Najviše pak kiše u svijetu padne u Čerapundži u indijskom dijelu Himalaja. U razdoblju puhanja kišonosnog monsuna tamo je tokom srpnja 1861. godine izmjereno 9296 litara oborina po metru kvadratnom. To je deset puta veća količina oborina no što u Zagrebu padne prosječno tokom cijele godine. Ne pita Sertić Josipovića za intervju s Prorokom. Zna što bi Josipović na to rekao. Da to više nije bitno jer je njegov ujak i nadalje predsjednik Skupštine općine Bukač i bit će sve do dvadeset i drugog ožujka. Dana oslobođenja Bukača. Nema nade da će taj dan skoro osvanuti. Sunce više niti izlazi niti zalazi. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Izmišljamo neko svoje vrijeme. Ipak Josipović obećava ono što se od njega više ni ne traži: - Donijet ću taj prokleti intervju!... Naravno ako je Prorok zbilja došo u Bukač. I ako ga, u tom slučaju, nađem... Iako bi radije kupio nekoliko trupaca za splav... A nisam neki majstor. Bojim se da bi to držalo od petka do petka! - Šta će ti splav? - Pa ti, Sertiću, ništa ne znaš... Nije ni čudo kad stalno čučiš u ovoj rupi, igraš šah, ispijaš kavice i tračaš... Svi Bukačani koji nemaju čamac nit para da ga kupe prave splav. I pravedni poput Noe i nepravedni! Radi potopa... Nisi čito Bibliju? - Nisam. - Pozajmit ću ti je, ako oćeš... Može se kupit kod akvizitera. Ide ko alva!... Dva citata znam napamet... Prvi je iz Prve knjige o kraljevima: "U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti dokle Gospod ne pusti da kiša padne na zemlju"... Drugi je iz Knjige proroka Zaharije: "Tražite od Gospoda dažda u vrijeme proljetno!" RAVNATELJICA GRADSKE KNJIŽNICE Ivana Radić prekide pisanje kada začu kucanje. - Slobodno. - Dobar dan - reče čovječuljak nakon što je zatvorio vrata i prišao k stolu. - Izvolite - Radićka skide naočale. - Sjednite - pokaže na slobodnu stolicu. - Hvala - čovječuljak ostane stajati. - Ja sam pisac Karlo Diklić. - Što ste trebali? Diklić izvadi iz akten-taške papir i pruži ga ravnateljici. Ona ga uze, ponovo stavi naočale i stade čitati naglas: - "Kiša", "Poplava", "Volio sam kiše i konjanike", "Putem te svlače kiše", "Proljetne oluje", "Potopljeni svijet", "Dan kada je zauvijek padala kiša", "Grad tone", "Hladan tuš", "Izabela gledajući kako pada kiša u Macondu"...

29 Radićka skide naočale. Začuđeno pogleda Diklića. - Mi ćemo vam pokloniti jednu policu knjiga s tim naslovima - nasmiješi se Diklić. - Tko "vi"? - Moja dva brata i ja. Trojica nas.. Uz jedan uvjet... Da vaši knjižničari stalno preporučaju vašim čitateljima naslove ovog spiska. Za svaku posuđenu knjigu dobivat će knjižnica po jedan dolar! Diklić ponovo otvori tašku. Njezin sadržaj zablista. - Birajte! - ponudi glasom starog trgovca. - Za vaš trud! - To me ne zanima - namršti se ravnateljica. Diklić zatvori tašku. Baci pogled na papir po kojem je Radićka do maloprije pisala. - Pišete pjesme? - Pomalo. Ali ništa do sada nisam objavila. Čak ni u ovdašnjem časopisu "Reci". Radićka je svoje pjesme pokazala svom znancu profesoru Hinku Zoričiću. Mada su bile potpisane pseudonimom Zoričiću je bilo jasno da su njene. Takvo nešto plitko, smatrao je, mogla je samo Radićka napisati. Naravno, pjesme je pohvalio. - Poznajem gospodina Ivana Sertića, urednika književnog časopisa "Reci". Dajem vam riječ da će on to objaviti. Njegov književni klub bi vam mogao izdati i zbirku pjesama! - Hvala vam! - zablista Radićka. - Ja ću za ove knjige već srediti. INSPEKTOR UĐE u pratnji dva milicionara. Bez kucanja i pozdrava. - S kime imam čast? - Šarlo Diklić ustade prekinuvši potpisivanje računa. - Osobnu na sunce! - Nemam. - Kako možeš nemat? Di ti je?! Diklić šuti. Inspektor trijumfira. Znao je da mali neće imati osobnu iskaznicu. Da se njega pita kepecima se osobne isprave ne bi izdavale. - Kod tebe je nedavno bio direktor BOTOP-a. Od tada ga niko nije vidio. Imam nalog za pretres! - Pokažite mi ga. Inspektor nije imao nalog uza se. Nisu mu ga dali. Nije ga ni tražio. Tijekom dugogodišnje prakse nitko od sumnjivih nije ni tražio da mu se pokaže nalog. Ni oni u čijim se stanovima ništa nije otkrilo nisu se kasnije žalili. - Evo ga! - inspektor izvadi pištolj. - Kazuj di je direktor il ću uhapsit i tebe i tvog papagaja!... A kod mene, u zatvoru, propjevat ćeš ko stara žaba! Diklić izvadi ključ iz džepa. Dade znak inspektoru da ga slijedi. Zastadoše ispred sobe za nepoželjne. Diklić otključa vrata i odgurnu ih nogom. Inspektor uđe. Diklić zaključa. - Ruke uvis, vas dvojica! - naredi kontrolor milicionarima prije no što su stigli reagirati. Poslušaše. Diklić ponovo otključa vrata. Kontrolor sa strojnicom u ruci natjera milicionare da uđu u sobu.

30 GORILE Marla Diklića propustiše direktora hotela bez riječi u jednu od soba pretvorenu u ured. Direktor ne pozdravi. Još s vrata, smrknut, reče: - Sazno sam od šefa sale da ste izbacili mog konobara! - Taj je vaš dugonja izbacio jednoga gosta. Gospodin je ušao, mirno sjeo za stol i sačekao konobara koji nije došao već dojurio!... Baš sam pomislio kako su vaši konobari brži i uslužniji od američkih. Ali ovaj gosta nije ništa pitao već ga odmah zgrabio za okovratnik, opsovao mu sve po spisku i izbacio van!... Mene je to razbjesnilo. Naredio sam mojim gorilama da ga izbace. Sad može osjetit na svojoj koži kako je biti izbačen! - Pritom je slomio nogu! - To je bilo slučajno. Sigurno je i onaj jadnik isto prošao. - Njemu nije bilo ništa. I nije mu bilo prvi put da bude izbačen... Zovu ga Medenko. Inače je peder! Došo je samo zato što je zaljubljen u mog konobara! Stalno bulji u njega! - Vaš je konobar budala. Smanjuje vam promet. Bolje bi bilo da tog jadnika posluži bar pivom umjesto da ga izbaci. Tim što ga gost gleda ne čini nikakav prekršaj! Direktor ne vjeruje svojim ušima. Što se to moglo dogoditi da se Amerikančić toliko promijeni? Da sve redom kritizira. Najprije konobara, zatim njihovo pivo (kaže da u njemu ne bi ni noge oprao), grah s kobasicom (kao nije to jelo za hotel, kobasica je preslana, paprena, masna i puna hrskavice, a grah star, nekuhan i pun žižaka) tvrdeći da je u o onoj splačinarnici "Kod Đure" upola jeftiniji, ukusniji, da je tamo porcija veća i da ne naplaćuju kao ovdje posebno kruh, čačkalice, papar, papriku, sol... Direktor nastoji svrnuti razgovor na konobara: - Čuo sam da ste jutros zabranili mom konobaru da uđe iako je imo gips na nozi. Htjeo je javit da je uzeo bolovanje. - Tko ima gips na nozi ne može biti konobar. Ovaj to neće moći biti ni bez gipsa. Javite mu da je otpušten. Ionako ih imamo previše. Više nego gostiju! - Kiša je sve pokvarila. - I na Havajima stalno kiši! Direktor obrati pažnju na neobičan ukrasni predmet koji je stajao na Diklićevom stolu. Negdje je takvo nešto već vidio. Nije to samo ukras. Zovu je kutijom koja pokazuje kakvo će biti vrijeme. Drvena kućica s dvoje vrata. Kad kiši iz lijevih vrata "izađe" na daščici gospodin s tamnim kišobranom. Uvijek nosi kravatu, crni kaput i hlače uske sive. Kad ne kiši iz desnih... Direktor se zablene. U desnoj pregradi trebala bi čekati dama, naravno bez kišobrana. Ali nje unutra nije bilo! Nakon što se trgnuo direktor se obrati Dikliću: - Ja bi vam preporučio da jadniku date koji dolar ko otpremninu. Nek to oroči i kupi kajmak, to jest kamate, i vuk sit a koza cijela! - Dajte mu vi kad ste toliko humani! Direktoru je sve jasno. Amerikančića je uzela pod svoje neka žena. Više se ne razbacuje. Sad se razbacuje ona. Sad samo za nju pada zelena kiša. Koja li je to princeza da mu je znati? Ali to nije bitno. Sve su one iste. - Ne može to tako! - direktor lupi šakom o stol. - Ja sam tu direktor, a ne ti!

31 - I o vama sam razmišljao... - Nisi valjda mislio i mene izbacit?! - Dapače! - Samo probaj! Razgulit ću te ko žabu! Diklić zapljeska. Gorile se pomakoše. Krenuše prema direktoru. Direktor će još jednom htjeti ući u hotel. Gorile zaprijetiše da će mu slomiti štaku o glavu ako se ne izgubi. Direktor će odgegati psujući. JOSIPOVIĆ ČITA U HODU pod kišobranom. Više se nitko ne podsmjehuje ženama koje nose crne, ni muškarcima koje nose kišobrane u boji. Poput Josipovića nosi tko što ima. Ovaj put na redu je Marquezov roman "Sto godina samoće". Na selo Macondo padala je kiša četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana. U vrijeme potopa daždilo je punih četrdeset dana i noći. Tko će odbrojati dane i noći u Bukaču gdje ih više ni nema? Ne više na mostu, već ispod mosta okupljaju se bukački prosjaci. Rijetki su ovdje prolaznici. Čudi se Josipović kamo ga put nanese. Najmanje novčića ležalo je ispred najstarijeg prosjaka, uz to i slijepca. Manje no ispred čiče s novom lulom u zubima koji oko vrata na komadu kartona ima obješen natpis GLUHAK. Ponavlja kao papiga: "Molim lijepo, molim lijepo..." Naiđe milicionar. Upita prosjake: - Šta vi tu radite?! - Čekamo da stane pljusak - odgovori "gluhak". Policajac produži svojim putom. Josipović se ne osvrće na prosjake. Kao da ih ni nema. Prestaje čitati i pokušava se prisjetiti sadržaja romana Jurija Oleše "Tri debeljka" koji je čitao još kao osmoškolac. Malo čega se sjeća. Radilo se o tri vlastodršca koje će narod na kraju, kao u svakoj bajci, svrgnuti. Na koricama se nalazila slika samo jednog debeljka. Kojega od trojice je naslikao ilustrator koji tekst možda nije ni pročitao? - Josipoviću, udijeli koji dinar! Josipović pogleda. Slijepac duge sijede kose kao da ga je gledao ravno u oči. Sklonio je kišobran kao što se skida kapa pri pozdravljanju. Sjetio se haikua nekog starog majstora: Kiša ispire snove prosjaka. Ova mu je isprala mozak! - Nemam sitnoga - reče Josipović. U vojsci su odbrojavali dane do povratka kući. Onaj kome je ostalo malo vikao bi: "Sitno"! Kad će se takvo što moći reći za ovu kišu koja ni ne pada sitno? - Lažeš - ustvrdi slijepac. Josipović pocrvenje. Slijepac je bio u pravu. - Krupnog novca ćeš imati kad dobiješ plaću - reče starac. - Ali ne prvog već dvadeset i prvog! Ko je ovaj, pita se Josipović.

32 - Onaj koga tražiš - uslijedi odgovor iz starčevih usta. - Prorok? - Tako me zovu. - Nemoguće. Kako može jedan prorok biti slijep? - Ja vidim ono što će se dogoditi. I to je dovoljno. - Šta vidite za mene? - Jedno loše koje će se završiti dobro i jedno dobro koje će se završiti loše. Listić koji si upravo uplatio donijet će ti glavnu premiju na lotu. To je ono prvo... Umrijet će ti ujak. To je ono drugo. Josipović skrene pogled. Uobrazio je da Prorok može vidjeti njegove suze. Ne, ne može jer je slijep. Ali primijetit će da mu se glas promijenio. Upita Proroka: - Zašto niste došli onda kad vas je cijeli Bukač čekao? - Došao sam podnevnim vlakom. - Nismo vas vidjeli. - Došao sam teretnim vlakom. Dočekali ste braću Diklić. Posljednju rečenicu Josipović nije čuo. Krenuo je ne raskrilivši kišobran. Nije osjećao kišne kapi po licu. Kao pjesnik Hinko Zoričić koji je od kuće do škole, od škole do kuće, čitao u hodu, gluh za sve. Čak i za kišu. Ništa više nije važno. Josipovića ne zanima da li kiša sipi. Da li nebeska ruka lije. Lije kao iz kabla, udara po glavi, bubonja... KARLO DIKLIĆ UĐE U ZGRADU RADIO POSTAJE pokuca na vrata na kojima je pisalo "Oglasi". Nitko se ne oglasi. Pokuca jače. Netko s druge strane vrata zaviče: - Upadaj! - Dobar dan - pozdravi Diklić nakon što zatvori vrata za sobom. Debeljko je slušao trenutni novokomponirani hit. Karlo bi sad najradije stavio vatu u uši. - Naručuju li se ovdje pjesme? - upita Diklić. - Aha - debeljko utiša glazbu s kasetofona. - Koliko želiš naručit? Dok govori debeljko ne vadi cigaretu iz usta. Kao da ju je prilijepio za donju usnu. Diklić izvadi iz akten-taške spisak i predade ga debeljku. - Pa to je pedeset pjesama! - zvizne debeljko. Diklić kimne glavom. - Uz koju poruku bi to išlo? - Piše iznad popisa. Debeljko pročita naglas: - "Svim Bukačanima ugodno kišno podne žele braća Diklić"... Koja su to braća Diklić? - Moja dva brata i ja. Trojica nas. - To će vas koštat ko svetog Petra kajgana! - Platit ćemo. Debeljko stade naglas čitati naslove: - "Padajte kiše na naš grad", "Vrati se s kišom", "Dok dobuje kiša u ritmu tam-tam",

33 "Kiša pada, trava raste", "Napolju hladne kiše padaju", "Na Španjolsku se kiša spušta sad", "Tih, deževan dan", "Kiša ruši grad"... Pa ovo su sve neke kišne pjesme! Diklić izvadi iz akten-taške kolut magnetofonske vrpce. - Evo, tu je sve snimljeno - objasni debeljku. - Koliko će to stajati? - Ovakvu narudžbu još nismo imali. To moram vidit sa direktorom. - Gospodin Dejanović je umro - odvrati Diklić hladno. - Nije moguće! - debeljko i dalje drži otvorena usta. - Kada? - U petak dvadeset i prvog ožujka. Točno u podne. ŠKEMBO se odazvao na vojni poziv. Da bi se zaštitio od mokrih rafala na glavi ima najlonsku vrećicu. Smije se čovjeku koji nosi kišobran sa zakrpom. Popravljanje kišobrana danas je vrlo unosno zanimanje. Vjetar zapuše, istrgne kišobran koji poput zmaja poleti. Njegov vlasnik u gumenim kaljačama pojuri. Sustiže kišobran. Nastavi kamo je krenuo. Ali vjetar ponovo zapuše. Kišobran odleti u Savu. Zaplovi. Crni brodić s jarbolom. Promatrač nesvakidašnjeg događaja, Škembo, naceri se. Nije svaki dan petak. Nesretnik stade psovati. Škembo je negdje pročitao. Želja Cigana u Slovačkoj: Samo da budemo svi zdravi i da ne pada kiša. Sjetio se Prevertove "Barbare": Pod tom kišom od gvožđa Vatre čelika i krvi . . . Sada lije strašna i korotna kiša Među mnoštvom mladića u vojarni Škembo prepozna Čenku. Htjede ga podsjetiti da mu još nije vratio knjigu Karela Čapeka "Rat ljudi i daždevnjaka". Knjigu Čenka vjerojatno nije ni pročitao. Kada je on i čitao knjige? Bio je pijan kada je u Škembinim rukama opazio Čapekov roman. Zna Škembo što bi Čenka rekao. Ono što je postala uzrečica bukačkih dužnika: "Vratit ću ti kad prestane padat!" Ili: "Ima vremena do subote"" Ili: "Dobit ćeš na Đurin petak." Ili: "Dao sam Petku..." Tu knjigu je Škembo pronašao uz hrpu drugih u kartonskoj kutiji iznešenoj ispred jedne kuće uz ostalo smeće. Da ih nije Škembo uzeo te knjige bi pojela kiša. - Hej, prvi put te vidim na vježbi - reče Škembo Čenki - a svaki petak me zovu. - I mene su stalno zvali, al nisam dolazio. - Sigurno si plaćo kaznu il bio u zatvoru. - Ne seri! Sjetivši se sadržaja poziva Škembi je jasno zašto je i Čenka došao. Spomenute su i dnevnice što je ranije pripadalo samo rezervnim oficirima. I te su dnevnice bile niže od ovih. Teško žabu u vodu natjerati. U skladištu zadužiše nepromočive zelene uniforme i opremu. - Kakva je ovo oznaka? - upita Škembo Čenku razgledajući kapu. - Liči mi na zmaja. Ko na kutiji cigara "57"! - Kakav zmaj, ćoro. To je žaba!

34 - Šta će nam peraje? - čudi se Škembo. - Da budemo ljudi-žabe!... A šta si ti očekivo? Sivomaslinasti kišobran? Škembo je čitao da se, valjda na Islandu, konji prepadnu kada ugledaju čovjeka bez kišobrana. U Baskiju ni Bog ne dolazi u proljeće bez kišobrana. Čenka nije bio dijete nego vrag. Naročito je volio mučiti žabe. Stavio bi žabi cigaretu u usta. Kako žaba ne može ispuštati dim nadula bi se kao žaba iz basne o žabi i juncu. Onda bi Čenka žabu pustio da pluta po površini rijeke i gađao je zračnom puškom. Pogođena žaba ponašala bi se slično napuhanom a nevezanom balonu. Uslijedio je ručak. Dobiše debele jelovnike. - Nije loše - Čenka podrigne nakon ručka. - Još kad bi se moglo nešto naguzit. - Nemoj da te neko čuje - šapne Škembo. Konobar priđe njihovom stolu. - Opet jelovnici - Škembo uze jedan. - Tek smo jeli. - Na redu je desert - zvizne Čenka. - Ja sam već izabro. Ovu crnku! SNJEŽANA SJEDI DO VOZAČA U njezinom krilu je Marlo. Priča. Snježana ga ne sluša. Priča o haljinama koje će joj Marlo kupiti. - Odvest ću vas u dolinu gdje se nekada nalazila kućica u kojoj su živjeli moji roditelji i nas tri brata. Bili smo sretni i sami. Dolina je bila čista. Nije bilo niti jedne kuće u blizini. Kao švicarski robinzoni... Samo trava i jedan veliki hrast. Kako je bila zelena moja dolina!... Saznao sam da su hrast posjekli, a dolinu zagadili straćarama! Ni trava više tu ne raste!... U mojim snovima ova dolina ostala je ista. Zelena dolina, kako smo je zvali. Čak niti jedna od ovih kocki nije obojena u zeleno! Marlo nije u "cadilacu" već u oblacima. Gluh za Snježanina pitanja. Nastavlja: - Jednom sam sanjao da je tu sagrađeno kino. Često mi se taj san vraćao. Zato sam i odlučio postati filmski glumac... Hej, stani! Zeleni "cadilac" stade. - Što smo stali? - upita Snježana. - Ovaj nosonja mi je poznat... Takve faces se ne zaboravljaju!... Izađimo. Snježana odbi izaći. Nećeš se istopiti, pomisli Marlo i otvori vrata. Vozač izađe držeći kišobran nad Marlovom glavom. Marlo pozvoni. Nosonja izađe. - Vi ste liječnik Mihajlović? - pita Marlo. - Bio sam. Sad sam u penziji. - Moja kuća, odnosno kuća mojih roditelja nalazila se na mjestu gdje je sagrađena vaša kuća. Općinari su bili ustvrdili da je kuća sagrađena bespravno. Došli su i... - Što meni to pričate? Ja vam nisam srušio kuću. - Zar me se ne sjećate? Nisam se od onda promijenio. - Ne. Iz Marlovih usta provali bujica: - Imao sam upalu pluća bili ste dežurni u domu zdravlja vama su slali hitne slučajeve

35 imao sam trinaest godina doveo me otac pješice niste me htjeli primiti poslali nas gore na drugi kat čekati stajao sam ovkraj vrata u vrućici kad sam izgubio svijest oni ispred mene smilovaše se i propustiše me nikad neću zaboraviti vaše oholo lice kao da ste ravnatelj doma zdravlja šta će ovaj mali tu koga ste pitali niste moga oca nas kao da nije ni bilo bili smo pokisli psi neka idu gore ni sad mi nije jasno kako sam se uzverao uz stubište od toga dana mrzim stube... - Napolje iz moje kuće, balavče! - Nisam ušao u vašu kuću niti ću ikad ući. Ali nećete ni vi još dugo ulaziti! BUKAČANI SE VIŠE NISU POZDRAVLJALI KAO PRIJE Dobar dan zamijeni Dobro podne. Zatim Jebeš podne. Oni pristojniji - Dovraga i podne. Počelo se pozdravljati i ovako - Dobra ti kiša. Ali se ubrzo prešlo na Dovraga i kiša. Ili češće - Jebem ti kišu ili Jebeš kišu. Umjesto Dobro jutro prešlo se na Opet podne ili Opet kiša, našto bi se uzvratilo Jebem ti podne ili Jebem ti kišu. Umjesto Do viđenja - Vidimo se u podne ili Vidimo se na kiši. Laku noć odmijenilo je Laka ti crna kiša. Za razliku od Bijele kiše Crna kiša je vrijeme kad Bukačani spavaju. SAVA SE IZLILA i preplavila bukačku zelenu tržnicu. Radio Bukač je više puta na dan emitirao starogradsku pjesmu "Mali pijac". Bukački zajebant Silvio Tukerić zvani Tukac stade na javnim mjestima pjevati parodiju: I bukački mali pijac zaboljela glava. Mog dragana, mog baksuza, potopila Sava! Parodija posta popularnija od izvorne pjesme. Čak ju je i bukačka rock banda "Zvečarka" uvrstila u svoj repertoar. Tukac stade držati govore pod kišobranom u glavnom bukačkom parku, sada nazvanom Tukčevom parku. Jednom je govorio i o romanu "Čarobnjak vodozemlja" Ursule K. Le Guin o kome je davno govorio nekadašnji Bukačanin Marko Marković: - Radnja ove knjige dešava se na jednom arhipelagu divovskih oceana i priča o upućivanju u tajne magije mladog Geda, koji će kasnije postat veliki čarobnjak... Prepričat ću vam jedan odlomak. Padala je kiša i Ged se sa svojim učiteljem sklonio pod krošnju jednog drveta... "Ti si čarobnjak", reče Ged. "Zašto ne učiniš da kiša prestane padat?"... "Treba živit u skladu s prirodom", odgovori stari čarobnjak... Kasnije će Ged ovo načelo iznevjerit i otvorit prolaz silama Zla... Al ta kiša je prestala padat i učitelj i njegov učenik nastavili su svojim putem... A šta je s našom, akroničnom, kišom? Čija je ovo čarolija?... Nama treba čarobnjak koji će zaustavit ovu kišu i ovaj vremestoj... Il vremenski stroj!

36 POSTROJENI U KRUGU VOJARNE. Škembo se čudio što mu se Čenka ne ruga. Uvjeren je da bi bolje žabi pristajala maskirna uniforma nego njemu. Baš sam se naspavo - došapne Čenka Škembi. - Poslije onolike noćne gimnastike i zaslužio sam... I niko me nije tjero da ustanem. Došli po mene ko po generala. S upaljenom cigarom. Ne cigaretom već sa cigarom! Znoj Čenkinog tijela Škembo sada nije mogao osjetiti. Nije valjda da se okupao? On koga samo kiša može okupati. Škembu su ostali vojnici iz voda zvali Žapcem jer je u ljeto kad su išli na zadatke bio vodonoša i najviše pio vodu. Nije volio da ga tako zovu. Bojao se da će u Bukaču netko za to saznati. Svi bi ga počeli zvati Žapcem. Srećom za njih je ostao samo - Škembo. Većina njih nije ni znala njegovo pravo ime. I on sam bi se iznenadio kad bi ga zvali onako kako ga zove samo majka. Došao časnik. Kao postojani kositreni vojnik. S megafonom u ruci. Stoji na balkonu. Na zelenoj šapki zlatna značka. Žaba. - Ja sam major Šarlo Diklić!!! Škembo zagledan u olovne oblake, prisjeća se vojničkih dana. Išli su na gađanje u selo udaljeno trinaest kilometara. Nosio je na ramenu puškomitraljez težak trinaest kilograma. Stajali su pod paklenim suncem u stroju. A neki major ispred njih u hladu, gol do pojasa. Prilikom prebrojavanja metaka nakon gađanja ustanovilo se da jedan metak nedostaje. Pekli su se u punoj ratnoj opremi sve dok jednom vojniku nije pozlilo. Taj vojnik bio je - Škembo. - Nije mu to štos - šapne Škembo Čenki. - Mi kisnemo, a on ne. - Da kisnete nego što!!! - zagrmi major. - Kako je ovo napoleončić mogo čut? - zapita još tiše Škembo. - Ja sve čujem i znam!!! - Svašta. - Oni kojima se ovdje ne sviđa mogu ići svojim kućama!!! I to odmah!!! Ovo nije obvezatno!!! Tko želi ostati primat će plaću!!! Teći će mu radni staž i imat će ono što ste već dobili!!! Čak i više!!!... Vaše je samo da izvršavate naređenja!!! Major ušuti. Sačeka. Nitko nije istupio iz stroja. Major razvuče usta. MARLO KLEČI PRED SNJEŽANOM kao pred brdom. - Daj mi! - Ne dam ti da si još toliki! - Please! - Dat ću ti ako mi obećaš da nećeš rušit ono naselje! Marlo joj priča kako se u Americi zarekao da će Zelena dolina ponovo biti zelena. Htio se obogatiti i kupiti je. Nije ni mogao znati da su u međuvremenu tamo nikle onolike

37 kućerine i ugušile sve zelenilo. To je naselje izvan grada Bukača. Zašto ići u širinu kad se može u visinu? Graditi nebodere. Za vikende ići u Zelenu dolinu. I na obalu nekad čiste rijeke Bazgovice. - Briga tebe za prirodu! - smatra Snježana. - Oćeš se osvetit onom doktoru. Da mu zavrneš šiju! - Samo bih ga ostavio golog na kiši. Neka dobije pneumoniju! - On ti nije ništa uradio. - To i jest ono zlo. Trebao me izliječiti! - Ti si došo u radno vrijeme. Tamo nema dežurnog. Poslo te dječjem doktoru. Marlo je zgranut. Zar žena koju voli i za koju je mislio da njega voli brani njegovog neprijatelja? I još priča o onom što nije vidjela i o čemu nema pojma. - Kako ti nije žao njegove kuće? - pita Snježana. - Bio je podstanar sve do penzije. Tolike godine je odvajo od usta da bi napravio tu kuću koju ćeš ti sada srušit! Marlo sumnja da je Mihajlović bio podstanar. Sigurno je živio u društvenom stanu za koji je plaćao stanarinu. S obzirom na visoku plaću taj izdatak skoro da nije ni osjetio. Ili je dobio stan na beskamatni dugogodišnji kredit? - I Mihajlović i oni oko njega mogu birati - reče Marlo. - Da im se sagrade iste takve kuće na drugoj lokaciji ili da im se dodijele stanovi. U tom slučaju razlika će im biti isplaćena. - Čudi me da bukačka vlast sve to dozvoljava. - Kad su dopustili da se moja kuća sruši mogu zatvoriti oči i na Mihajlovićevu... Sve se može kupiti. - E, mene, bome, nećeš! JOSIPOVIĆEVA GAZDARICA je odlučila zamijeniti svoj dvosobni stan u Bukaču za drugi u Osijeku. Dala je oglas i čekala. Stigla je samo jedna ponuda. Jedna umirovljenica je imala jednosoban stan. Gazdarica pristade. Josipović se nada da nova stanarka neće imati ništa protiv da on i dalje ostane u svojoj sobici. Ali... Umirovljenica doputova kamionom. Uze gazdaričin ključ, svoj predade. Gazdarica odjuri u Osijek. - Šta je to? - upita umirovljenica Josipovića. - Kod nas sunce, kod vas kiša. Ko da je jesen a ne ljeto! Koliko već dugo pada? - Od kako je počelo proljeće... - Ma šta to pričaš! - Zar ništa niste čitali u novinama o Bukaču? Zar niste gledali na televiziji? - Novine čitam, gledam televizor, al o vašem Bukaču pišu ko što su uvijek pisali. Ništa! - Čudi me... Valjda misle da će prestat... - Pa mene tvoja gazdarica zajeba! - Oćete l vi bit moja gazdarica?

38 - E, to neće štimat! Odmah se vraćam u Osijek. U moj suhi stan. A ona neka kisne ako hoće do sudnjeg dana! Josipović se prisjeti oglasa izašlog u prošlom broju "Obnove". Iz govornice okrenu priloženi broj. - Jeste li vi iznajmili sobu? - Jesam. Dođite samo. Pogledajte! Glas mu zvuči poznato. Ne, nije se mogao sjetiti. Ali kad je baba otvorila vrata sjetio se. - Vi ste zvali u vezi sobe? - Da, ali... - Izvolte. Uđite... Ušao je. A nije htio. Bila je to zgrada preko puta osnovne škole. Josipovićeve bivše škole. Onda zgrade nije bilo. Samo ledina. Kad bi kišilo pojavile bi se bare. Osim što su pravila žabice djeca su voljela i gacati po barama. I mali Pero. Tog dana učitelj Luka nije došao u školu. Pero se najednom oklizne. Naiđe Lukina žena. Također učiteljica. Zareva: - Bravo, mali! Ajde još jednom! I odšepa u školsku zgradu. A mokri Pero kući. Ne sluša što baba priča. Naravno, i sada šepa. - Da li se vi mene sjećate? - upita je. - Ne. Jeste l išli u ovu školu? - Jesam. - Pamtim dobro lica. Vas nisam učila. - Učio me vaš muž. - On je umro. Ovo je bila njegova soba. - Bio je divan čovjek... - Bio je... Sviđa l vam se soba? - Ne sviđate mi se vi... Zbogom. MIHOVIL BOŠKOVIĆ je nakon jedne zbirke pjesama, monografije, dvije zbirke priča i dvije zbirke pjesama za djecu počeo sanjati o romanu. Za razliku od njegovog prijatelja Nenada Dobrića koji je odmah počeo s romanom i to vrlo uspješno. Bošković je napisao hvalospjevni prikaz Dobrićevog romana što se autora i nije naročito dojmilo jer su roman hvalili i mnogo poznatiji kritičari. Već je Dobrić pisao drugi roman za istog izdavača koji mu je obećao objaviti sve što napiše. Bošković se ponadao da će Dobrić preporučiti svom izdavaču i roman svog starog prijatelja. Ali prevario se. Dobrić je obećao, ali obećanje nije ispunio. Drugi Dobrićev roman "Dodole" kritika je dočekala hladno. Bošković je u svom prikazu roman sasjekao i izgubio jednog prijatelja zauvijek. Bošković nikome nije rekao da je, prije no što je počeo pisati svoj roman, pročitao u rukopisu Dobrićeve "Dodole". Ali sličnost nije promakla Boškovićevom kumu, pjesniku

39 Teodoru Supeku. U "Dodolama" je riječ o gradu u kojem, u vrijeme zbivanja radnje, stalno pada kiša i ljudi su prestali raditi sve drugo osim što su jeli, pili, spavali i kartali se sami ili s partnerima. U Boškovićevom romanu "Krokodilske kiše" riječ je o jednom selu koje zbog stalne kiše propada jer se seljaci ne mogu baviti poljoprivredom. Obližnji grad ne želi im pomoći. Građanima nije važno što neće imati kruha. Više im je stalo "da li su njihovi ljubimci krokodili siti u svojim kadama." Izdavač "Domino" iz Talapovca obećao je da će izdati Boškovićev roman ako on nađe sponzore. SIZ kulture Bukača je baš u to vrijeme raspisao natječaj za sufinanciranje knjiga bukačkih pisaca. Ali, kad je saznao da je Teodor Supek na čelu komisije koja će ocijeniti rukopise Bošković se nije usudio predati rukopis svoga romana. U PORTIRNICI nije bilo nikoga. Ni u prizemlju. U svim uredima bijahu otvoreni prozori. - Zatvorite prozore! - naredi major Diklić. - Propuh je! Vojnici poslušaše. - Tako. A sad idemo na kat! Diklić pokuca na vrata direktora BOTOP-a. Nitko se ne oglasi. Major dograbi kvaku. Zaključano. Major pozva Čenku koji je trebao biti bravar, a postao obijač. Mladić je bio svezan za naslonjač. - Što vi ovdje izigravate? - upita ga Diklić. - Kapetana? - Ja sam bio portir u ovom poduzeću... - drhtao je. - Tko vas je svezao? - Uprava BOTOP-a. Trebalo je ispast da sam ja direktor. To sam i trebao biti. Jedini od svih njih sam završio ekonomski fakultet. Na žalost nisam mogao kao moj direktor poslije diplome sjesti u fotelju. Uvijek mi je govorio da su najbolji momci koji sve prođu! Kepec naredi Čenki i Škembi da odvežu portira. - Jesam li slobodan? - upita. - Ako želite možete biti ravnatelj s tim da u svako doba mogu računati na vas! - Naravno da želim! U KABINI BULDOŽERA sjede Marlo i njegov vozač. - Jesu li se svi iselili? - pita Marlo. - Osto je samo doktor Mihajlović. Buldožer stade. Diklić stavi megafon ispred usta: - Mihajloviću, gubite se!!! Mihajlović odmjeri od šake do lakta. - Ako ostanete u kući napravit ću od vas palačinku!!! Mihajlović isplazi jezik. - Ludi ste!!! Dobit ćete kuću kao i ostali!!! I to veću od ove!!!

40 Mihajlović se krevelji. - Ja nisam zlopamtilo već dobrotvor!!! Mihajlović pokaza "roge". - Dobro, sami ste to tražili!!! Diklić kimne glavom. Vozač se ne pomače. Objasni: - Ja rušim samo prazne kuće. To bi bilo ubojstvo. Diklić se maši džepa. Pruži vozaču svežanj. Vozač gleda u novac pa u Diklića. - Misliš da nije dostatno? - pita Diklić. - Šta će mi pare kad ću u zatvor! - Ne brini. I bukački zatvor je moje vlasništvo! Niz vozačevo lice curi znoj. - Jesi li poznavao toga čovjeka? - zanima Diklića. - Kao liječnik morao je biti human, zar ne? - Bio je gad. Liječio je samo za mito! - Onda ćeš učiniti dobro djelo. Kao Raskoljnikov! Vozač povuče ručku. Diklić ga potapša po ramenu. JOSIPOVIĆ SE PRISJEĆA ISTVANA NAGYA dok se penje uz stube. Sjedili su u istoj klupi. Posljednji put su se vidjeli u kavani "Kod ribara". Sutra će Istvan otputovati na studij u Pečuh, a Petar u Zagreb. Gledali su kroz prozor kišu. Svaki prosječan čovjek, smatrao je Istvan, vidi samo kišu. Mi, pjesnici, vidimo mnogo više. Koliko samo ima raznih vrsta kiša! Petar je tada priznao Istvanu da ne voli kišu. Kad je bilo oblačno vrijeme nosio bi kišobran. Za svaki slučaj. Vječno gologlavi Istvan nikad nije bio bolestan. Tvrdio je da mu kosa, a i on sam, pod kišom brže raste. Petar je volio samo šetnje nakon kiše. U vrijeme jedne takve napisao je pjesmu "Ozon". Josipović smrknut ulazi u prostoriju uredništva "Obnove". Tamo je Sertić, opet sam. - O, to si ti, mladi Josipoviću! - Sertić spušta noge sa stola. - Nekad bilo, Sertiću! Nekad bilo sad se spominjalo! Nego došo sam ti dat otkaz. Sertić ne krije iznenađenje. - Ne pitaj zašto - Josipović ne želi gledati Sertića u oči. - Znaš ti dobro. Umro mi ujak... - Primi moju sućut - Sertić pruža ruku koja ostaje kratko vrijeme visjeti u zraku. - Hvala - ipak procijedi Josipović. - Sad su se stvari promijenile. Ne samo da možeš ostat, već ćemo ti povisit plaću. Kupi si slanine. Usuko si se ko suhi petak!... Ako nisi znao dobili smo novog direktora. Mihovila Boškovića! - Onog piskarala? Zašto niste izabrali nekog od naših? - Nismo ga birali mi već direktor novoosnovanog Kulturno-informativnog centra Karlo Diklić. Sad smo i mi pod njegovom kabanicom. To jest kišobranom! - Ko je novi predsjednik općine? - Šarlo Diklić. - Opet Diklić. Koliko ih to ima?

41 - Još samo jedan. Marlo Diklić. - Čega je direktor taj treći jahač apokalipse? - On je vlasnik našeg grada koji se sada zove Diklićevac! Josipovića više ništa ne čudi. Opet misli na "Tri debeljka". Možda u tom romanu postoje dva lika nalik njemu i Sertiću? Ili bi trebalo reći da su on i Sertić nalik dvojici (anti)junaka tog romana? Rado bi Josipović otišao u gradsku knjižnicu i potražio baš tu knjigu. Ali neće. Ne zato što bi ga bilo stid njemu odraslom ići u dječji odjel knjižnice. Zna dobro da mu se taj roman ni izdaleka ne bi svidio kao prvi put. - A sad mi možeš čestitat - cvjeta Sertić. - Posto sam glavni i odgovorni urednik "Obnove". Nisam više v. d. Samo glavni i odgovorni! - Samo? - Josipović kao da ne pita Sertića već tko zna koga. - Čujem da si vidio Proroka? Josipović se trgne. Onda upita: - Od koga si čuo? - U Bukaču... Pardon... U Diklićevcu sve se zna. Jesi l napravio intervju? - Nisam. - Ovog puta ti naređujem da to uradiš! Da mi se nisi došo bez intervjua!

42

43 KNJIGA O DIKLIĆEVCU

44 PITANJE: GOSPODINE KARLO DIKLIĆU, dok niste postali ravnatelj Kulturno- informativnog centra u našem gradu što ste bili? ODGOVOR: Bio sam uvijek književnik, odnosno pisac. P: Koja je razlika? O: U nas je književnik onaj koji je član Društva književnika, a pisac onaj koji također piše, a nije član. A zašto onaj koji nije član ne bi mogao biti književnik? Ne mora objavljivati knjige. Dostatno je da ih piše! P: Vi niste član? O: Nisam jednostavno zato što nisam do sad objavio niti jednu knjigu. A nisam objavio jer to nitko nije htio objaviti! P: Zašto? Zbog kvalitete? O: U nas se izdavači rukovode svim drugim parametrima osim onoga literarne prirode koji bi, ustvari, jedini trebao biti mjerodavan za objavljivanje jedne knjige... Urednici u izdavačkim poduzećima nisu moje rukopise ni čitali zato što nisam bio poznat ni njima... Doduše nisu čitali ni rukopise poznatih pisaca, odnosno književnika, s tom razlikom što su im knjige objavljivali i objavljuju... Znate, Kafka se za života sklanjao s puta književnim bradonjama. A mi znamo gdje su danas oni, a gdje je Kafka! P: Čitaju li kritičari? O: Ni oni, mada kažu da ne čitaju samo manje poznate i nepoznate autore koji sami sebi izdaju knjigu ili po raznim manufakturama. P: Jeste li vi pokušali objaviti knjigu? O: Nisam, mada sam mogao. Ja sam prodavao nakit, ali svoje knjige ne bih bio u stanju. Ne iz straha da ih nitko neće kupiti... Bio bih u stanju samo poklanjati svoje knjige poznatima i nepoznatima. Za mene knjiga nije roba. P: Jeste li živjeli od prodaje nakita? O: Da, na žalost. Šef mi je bio prijevoznik mrtvaca. Kad god bi dovozio mrtvace iz Njemačke trpao bi u lijesove nakit. Naravno nitko ih na granici nije otvarao. Tko bi mrtvaca pretresao!... Od napisanoga nikad nisam zaradio ništa. Nikad nisam bio pripadnik niti jednoga klana! P: Kažu da ni Hesse nije bio član niti jednoga društva? O: Priča se, ali ne vjerujem da je istina. Ili su onda bila drugačija vremena? P: O čemu govore vaši romani? O: O ljudima. P: Hoće li sada biti izdani u našem Književnom klubu? O: Oni će objaviti prvi dio moga romana "Pričeci" čim stigne i druga recenzija. P: A one otprije? O: Oni bi htjeli izdati moja sabrana djela. Ali ja nisam na to pristao. P: Zašto? O: Nekako mi nije više stalo do onoga staroga. To mene ne bi ni izbliza radovalo koliko me je mogao radovati izlazak tih romana u vrijeme kad su nastali... Znate kako se kaže - sve u svoje vrijeme. Više bih volio da poslije izađe i drugi dio romana "Pričeci" koji sada pišem. To bi bio moj prvi objavljeni roman. Možda i posljednji. P: Nadamo se da neće. O: I ja. Ali vidite i sami da više nisam mlad. Pišem sve teže i sporije.

45 P: Je li vam teško padalo odbijanje vaših rukopisa? O: Kao i svakom drugom. Pisac iznosi na papir svoju dušu. Svakoga pogađa kad mu dušu popljuju! P: Vaš brat Marlo vam je mogao pomoći u objavljivanju knjige. O: Nije mi se javljao dok ej bio u Americi. P: U našem gradu nekad je postojao Dom kulture. Sve dok nije potopljen. Koja je razlika između vašeg Centra i bivšeg Doma? O: Postojala je i gradska knjižnica, te dva kina i amatersko kazalište. Svi su sada pod vodom jer su bili smješteni u bivšem centru grada, uz samu Savu... Sad je Zelena dolina postala centar Diklićevca. U kompleksu KIC-a nalazi se koncertna dvorana, kino, kazalište i knjižnica... Više se neće održavati nastupi glazbenika iz drugih gradova. I mi imamo svoje glazbenike koji nisu ništa lošiji od stranih. Oni zato što ne žive u nekom nazovi velegradu nisu mogli snimiti ploču ni kasetu i morali su svirati po kojekakvim birtijama. P: A novo kazalište? O: Zašto samo veliki gradovi mogu imati profesionalno kazalište? Možemo ga imati i mi! Imamo ne manje talentirane glumce. Imamo i dramatičare, redatelje, scenografe... Bivši glumci amateri umorni nakon radnoga vremena uvježbavali su jednu predstavu godišnje. Sada mogu pripremati desetak predstava tijekom cijele sezone i za to će biti pristojno plaćeni! P: Hoće li i naš Književni klub postati pravi izdavač? O: Naravno. Saznao sam da je ovdje davno moglo biti osnovano izdavačko poduzeće. Književnik Mihovil Bošković je htio osnovati ali nije imao podršku. Ismijavali su ga i govorili kako želi biti urednik!... A tko bi drugi bio? On je vrlo sposoban. Da je to bilo ostvareno odavno bi imali iza sebe zbirke izvrsni pjesnici kao što su Ivan Sertić, Ivana Radić i drugi. P: Neki su objavili knjige na strani. O: Za to više neće biti potrebe. P: Sada će Mihovil Bošković moći objaviti sve što napiše? O: Što da ne! Sve što napiše je dobro. Ako mu neka loša ideja dođe neće je ni prenijeti na papir! P: Hoće li tiraž knjiga ovdašnjih autora opasti pošto se neće plasirati u druge gradove? O: Neće opasti već će porasti. Oko šezdeset posto naklade završit će u knjižnici dok će se preostali primjerci prodavati po simboličnoj cijeni i to po kioscima. P: Zar su stripovi zabranjeni? O: Nisu zabranjeni stripovi naših sugrađana. P: Ako govore o kiši? O: Suvremenicima pristaju suvremene teme! P: Ali zar ne bi naši pisci mogli pisati i o prošlosti kad je bilo sunca, jutra, večeri i čega sve ne? Također i o budućnosti. Zar ne bi htjeli pisati o gljivama, dugi, puževima?... O: Pisci neka pišu o kiši i neka usporede ovaj trenutak s prošlošću koja je srećom iza nas. P: Hoće li budućnost biti još bolja? O: Kiša je naše jučer, naše danas i naše sutra!

46 PITANJE: GOSPODINE ŠARLO DIKLIĆU Vi ste prvi gradonačelnik ovoga grada koji je u njemu i rođen? ODOGOVOR: Taj podatak puno govori i puno obećava. Nijedan grad se ne voli kao što se voli svoj rodni grad. Sve ću učiniti za napredak Diklićevca. Tim više što ovaj grad nosi moje prezime. Vršit ću dužnost gradonačelnika sve do svoje smrti. P: Rođeni ste u našem gradu, ali ste dugo izbivali? O: Živio sam ovdje do svoje petnaeste godine. Točnije - do početka rata. Ali moje srce je uvijek bilo ovdje. Pola stoljeća lutao sam svijetom i nosio svoj grad u srcu. Sve te godine bila mi je najveća želja da se konačno vratim ovamo i - umrem. P: Čime ste se sve to vrijeme bavili? O: Politikom. P: U kojim ste strankama djelovali? O: Uvijek u oporbenim. Skoro da nema zatvora u kojemu nisam bio. Ali ni u jednom nisam bio dugo. P: Pustili bi vas zbog dobrog vladanja? O: Putio bih sam sebe. P: Objasnite? O: Nema toga zatvora iz kojega ne mogu pobjeći! P: Kakvi su vaši planovi glede našega grada? O: Grad je naš i gradit ćemo ga sami. P: Dosadašnji gradonačelnici nisu se osvrtali na sat koji se nalazi na Trgu Braće Diklić. O: Konačno taj sat pokazuje točno vrijeme. Možete otići i pogledati. Točno je dvanaest sati. Ranije je taj sat bio točan svega dva puta tijekom dvadeset i četiri sata - u podne i u ponoć. Sada je točan uvijek! P: Dan oslobođenja Bukača bio je 22. ožujka. A Diklićevca? O: Danas, dvadeset i prvoga ožujka, je Dan grada Diklićevca. Dan s velikim D. Ovaj dan je proglašen blagdanom i toga dana će se dodjeljivati nagrade grada Diklićevca. P: Znači li to da će nagrade stalno biti dodjeljivane? O: Da. I neće se događati, kao do sada. Da nagrada izmakne zaslužnima kao što je bio slučaj s gospodinom Sertićem. Neće se ponoviti ni to da nagradu dobiju oni koji su daleko poznatiji izvan grada nego u samomu gradu. No takvih više neće ni biti! PITANJE: GOSPODINE MARLO DIKLIĆU prije no što ste postali vlasnik Diklićevca bili ste holivudski glumac. A prije toga? ODGOVOR: Radio sam u cirkusu. P: Što ste radili? O: Svašta. P: Kako je došlo do toga da se zaposlite u cirkusu? O: U naš grad došao je cirkus iz Madžarske. Bio je to mali cirkus. Nije se, poput drugih većih cirkusa, smjestio na bukačkoj žitnoj tržnici već na travnjaku ispred prodavaonice mješovitom robom koja nam je bila najbliža, a koju smo svi nazivali

47 jednostavno - trgovina... Sada se na tomu mjestu nalazi samoposluživanje u kojoj je šef bio moj brat Šarlo. P: Je li vam se svidio cirkus? O: Veoma. Bio je to fantastičan doživljaj za nas trojicu! Danas kad se toga sjetim, znam da je to izgledalo amaterski. Ali nama je to bio prvi cirkus u životu, iako smo bili trinaestogodišnjaci... Ja sam čak sudjelovao u programu, ako se tako može reći. Pozvao me žongler da držim lopticu na prstu. Bojao sam se da će pasti, ali loptica se na prstu sama vrtjela! P: Onda su vam ponudili zaposlenje? O: Da. Već nakon predstave... Bio sam presretan. Rekao sam da vrlo rado pristajem, ali moram prvo pitati svoje roditelje... Mislio sam da će to biti samo formalnost. Da će otac i majka biti presretni što će im sin raditi u cirkusu. Što će za mene svi znati!... Koje li je bilo moje razočarenje kad sam od roditelja dobio negativan odgovor!... "Možda kad završiš školu", rekao je moj otac... A trebao sam ići još dvije godine!... Te noći sam čvrsto odlučio da ipak ujutro odem u sedam kako su mi rekli u cirkusu. Tada je cirkus trebao krenuti dalje... Ustao sam već u pet i kroz prozor iskočio. Majka, otac i braća bili su spavali. P: Više niste vidjeli svoje roditelje? O: Na žalost ne. Umrli su prije no što smo se nas trojica vratili u svoj rodni grad. P: Kakav je bio cirkuski život? O: Grozan! Barem za mene... Nadao sam se sudjelovanju u programu, a radio sam sve drugo - čistio ispod konja, hranio životinje, prenosio rekvizite, pomagao kuharu i što sve ne. P: Kako ste bili plaćeni? O: Nikako. Samo sam imao osiguran smještaj i ishranu. I to je bilo jadno. Nisam smio nikamo ići izvan kruga. Za neposluh i greške su me batinali... Ali zato sam s cirkusom prolazio kroz razne predjele, susretao razne ljude, divio se cirkuskim zvijezdama za koje nitko živ nije čuo. P: Je li došlo do vašeg nastupa pred gledalištem? O: U tom cirkusu ne... Nitko me tamo nije želio uvježbavati. Da sam se onako mali samo pojavio obasjan reflektorima bio bih nagrađen pljeskom! P: A drugo zaposlenje? O: Dogodilo se da smo se negdje u Baranji pojavili u isto vrijeme kad i drugi veći cirkus! P: Nevjerojatno! O: Da. Došlo je do međusobnog vrijeđanja i prijetnji, a onda i do tuče. Pobijedili su oni iz većega cirkusa koji se zvao "Venus". Manji je morao pokupiti svoje krpice i produljiti. Ali bez mene. P: Kako to? O: U tom "ratu" odmah sam prešao na stranu "Venusa" i - ostavili su me. P: Kako je bilo u "Venusu"? O: Puno bolje. Najprije su me istrenirali za nastup u klaunovskoj točki. Ja sam tamo bio šutirani, udarani, bacani... Naravno, nije to bilo odviše bolno. Dobivao sam plaću kao i ostali artisti. P: Zatim ste otišli u Ameriku? O: Da. Došao je rat. Ja sam u Puli upoznao nekog američkog kapetana. Ponudio mi je

48 mjesto brodskog cirkusanta. Uveseljavao sam putnike. Sve dok mi nije dosadilo. Izašao sam u nekoj američkoj luci. Više se nisam vratio. P: Što ste radili prije Hollywooda? O: Svašta, samo da skupim novac za put. P: A kad ste stigli u filmski grad? O: Opet svašta. Ali sve beznačajno. Dugo je trebalo dok nisam dobio prvu ulogu i to bez teksta. Uslijedile su slične ulogice. Čak i u filmskoj verziji "Snjeguljice" izgovorio sam svega nekoliko rečenica... A onda je došlo ono najgore. Prestale su stizati ponude za mene! Počeo sam bukvalno gladovati. Da prekratim muke odlučio sam se za samoubojstvo i to vješanjem... I samo što sam svezao uže za luster začuo sam korake onkraj vrata... Pogledao sam. Na podu je ležalo ono što mjesecima nisam vidio u svojoj jadnoj sobici - bijela kuverta! P: Ponuda za ulogu? O: Pogodili ste. I to ne za bilo kakvu, već za glavnu ulogu u televizijskoj seriji "Posljednji patuljak"! Bio sam presretan! P: Morali ste nositi krabulju? O: Da. Šiljaste uši, dugu bijelu bradu, krumpirasti nos, debele obrve, te vlasulju. P: Koliko dugo ste glumili patuljka? O: Sve do povratka u moj rodni grad. Mogao sam birati uloge. Mogao sam igrati uloge koje nisu zahtijevale prerušavanje. Ali ostao sam do kraja posljednji patuljak. P: Ta vam je uloga donijela bogatstvo i slavu? O: Da... znate li da sam u Americi samo za jedan intervju dobivao stotine tisuća dolara? Vama dajem besplatno! JOSIPOVIĆ JE UVJEREN da se sve loše što mu se u životu dogodilo dogodilo dok je kišilo. Da nije kišilo ne bi mokar do gole kože donio cigarete profesoru kemije i zaradio upalu pluća. I ne bi upao u baru i čuo šepavu učiteljicu kako mu se ruga. I bio bi strpljiviji. Uzeo bi kruh koji mu je brkati prodavač konačno ponudio i ne bi od mame dobio batina. Siguran je, mada to majku nikad nije pitao, da je kišilo i onog dana kad je rođen. Na žalost rođen je u zodijačkom znaku Vodenjaka. Nije ni znao da to nije vodeni već zračni znak. U kom je znaku rođen perzijski pjesnik Enveri koji je živio u dvanaestom stoljeću? Bio je dvorski pjesnik i astrolog nekog sultana. Jednom je, zasnivajući svoje tvrdnje na neobičnoj konjunkturi planeta, predvidio ne samo strahovitu provalu oblaka, već i neku vrstu "smaka svijeta". Ovo proročanstvo je uzbudilo sultana i narod. Počelo sa s kopanjem rovova i podzemnih skloništa. U cijeloj zemlji zavladala je grozničava atmosfera neizvjesnosti i straha. No, kada je osvanuo kritični dan, njegovo proročanstvo se nije ni najmanjim dijelom ispunilo. Čak je još dugo nakon toga vladalo izuzetno lijepo vrijeme. Enveri pade u nemilost na dvoru. Narod mu se stade podsmjehivati. Pred kraj života bio je prinuđen iz prijestolnice otići u neki drugi grad poput Bukača gdje je u miru i tišini proveo preostale dane do smrti. Enverijevo proročanstvo nije se ispunilo kao ni proročanstvo vrača Vovoke iz plemena Pijuta. Uskoro, u proljeće, doći će Veliki Duh. Doći će Veliki Duh i bijelci Indijance više neće mučiti. Indijanci će biti na visinama, a na zemlju će se spustiti potop

49 velikih voda i bijeli će se narod podaviti i nestati u njima. Vode će se povući i na zemlji će ostati samo Indijanci. Josipovića zanima i arapska književnost. U jednom kazalu pojmova saznao je da su Jedžudž i Medžudž sinonimi za narod patuljastog rasta. Po legendi oni će se pojaviti neposredno pred propast svijeta. Prorok je bio na istom mjestu. Naravno - i u isto vrijeme. - Dobar dan - pozdravi Josipović. - Dobro podne. Josipović bi se nasmijao da mu je bilo do smijanja. Upita Proroka: - Znali ste da ću doći? - U ovom gradu još uvijek borave tri moja zemljaka koji bi više zanimali vaše čitaoce. - I vi ste rođeni u Bukaču?! - Niko nije prorok u svom selu. - Šef mi je naredio da vas intervjuiram. - Diklićima ne treba intervju već ja. Da radim za njih ono što najbolje znam... Oni nas i sada promatraju. Ali ne čuju što pričamo. Drugi put ćemo se vidjeti, odnosno vidjet ćete vi mene, tamo gdje nas nitko neće vidjeti. Dogodilo se ono što je Prorok predvidio. Za novac od premije na lotu Josipović je kupio novi automobil. Tek što je sjeo u njega doživio je prometnu nesreću. Prošao je bez ogrebotine dok je automobil potpuno uništen. Nije ga bio ni osigurao. Ipak je trebao obratiti pažnju na znak KLIZAV KOLNIK s dopunskom tablicom: KAD KIŠI. Ujak mu je ostavio kuću koju je srušio Marlo Diklić. Diklić je ponudio stanovnicima tog naselja nove kuće i stanove na drugom mjestu. Ujak se nije javio. Već je bio mrtav. Ipak, Josipović ne samo da nije izgubio posao već mu je i plaća povišena. Sjetio se anegdote o nekom fizičaru, sveučilišnom profesoru. Na ispit je izašao i jedan loš student. Opet ništa nije znao. Fizičar pogleda kroz prozor. Postavio je studentu još jedno, odlučujuće, pitanje. Hoće li iz ovog oblaka uskoro kišiti? Hoće, smatrao je student. Profesor u indeks upisa negativnu ocjenu. Student izađe. Ubrzo se student vrati, jer ga je vani obradovala kiša. Ona nije smjela pasti!, rekao je na to fizičar. - Mogu li vam postaviti još jedno pitanje? - obrati se Josipović Proroku. - Može. - Kada će prestati ova ratoborna kiša? - Ja nisam meteorolog, ali znam da će poslije podne prestati. PROFESOR HINKO ZORIČIĆ pokuca na vrata ureda ravnatelja Mihovila Boškovića. Nitko se ne oglasi iznutra. Zoričić uđe. Bošković viče u slušalicu. Zoričić sačeka da Bošković završi dugu telefonsku svađu sa svojom ženom. I strop Boškovićevog ureda prokišnjava. Iza Boškovića na podu leži lavor na koji u kratkim razmacima kaplje. U priči "Velika kiša" Raya Bradburyja glavni junak će se od kiše

50 na Veneri ipak skloniti pod jednu sunčanu kupolu kakve su istraživači sa Zemlje gradili za svoje potrebe. U Bukaču nema skloništa. - Di si, Miha! - pozdravi Zoričić Boškovića nakon što je ovaj završio telefonski dvoboj. - Ti, Zoričiću, uređuješ "đačku stranu" u "Obnovi" već nekoliko godina? - Četir i pol. - I dosad nisi imo s tim problema? - Ne. Jedina Zoričićeva knjiga, zbirka pjesama za djecu, bila je nagrađena, a ni jedna od tri Boškovićeve koliko ih je tada imao objavljenih. Za razliku od ostalih u Književnom klubu "Federico García Lorca" Zoričić je bio zagrijan i za drugo izdanje. Pola troškova tiskanja htio je sam snositi. Ostalo su mogli dotirati sponzori. O tome je bilo govora na jednom od sastanaka Predsjedništva Kluba. I sve osta samo u zapisniku. Predsjednika Sertića je mrzilo potruditi se oko prvog izdanja svoje, a kamoli da se trudi oko drugog izdanja tuđe knjige. - Ti opet uvatio prigodu pa uvrstio radove o prvom danu proljeća! - podsjeti Bošković Zoričića. - A šta biva sa radovima koji su dobri, a nisu prigodni? - Čekaju neprigodnu prigodu... Znaš kakvi smo mi. Uvijek nešto obilježavamo. Te Dan brdske mornarice, te Dan prolivanja krvi u antidjevičanskom ratu, te Dan kad su predsjednikova i premijerova baba pod istim suncem dupe grijale... Ako ne bude dovoljno priloga onda ih naručim od svojih đaka. S tom namjerom im zadam temu. - Bojan Mlakar, učenik tehničke škole, objavio je kod tebe znanstveno-fantastičnu priču... Zoričić se sjetio piče. Radilo se o robotu kojeg je konstruirao neki inženjer. Ubacio je robota u jednu nogometnu momčad. Nitko ništa nije primijetio sve dok grom nije pogodio robota i oštetio ga. - Dijete mi se požalilo - Bošković primijeti da jedan lavor nije dovoljan jer je strop prokišnjavao na više mjesta - da si mu skreso priču s tri na jednu stranicu! Zoričić pocrvenje. Dvoumio se hoće li uvrstiti tu priču. Nije bila prigodna. Još i predugačka. Ali bio je u vremenskom škripcu i nečim je morao zakrpati taj broj jer ovaj put nije bilo dovoljno priloga. - I nikog nisi za to pito? - Bošković izigrava tužitelja. Zoričić šuti. Urednik Sertić nikad se nije miješao u Zoričićevo uređivanje "đačke strane". Nikad ga nije pozvao na prijavak kao sada Bošković koji i nije urednik već direktor ove novinske kuće. S pokojnim Dejanovićem, također, nikad Zoričić nije imao problema. Bošković izvadi iz svoje crne, Zoričiću dobro znane akten-taške rukopis i objavljenu verziju priče. Jedan Zoričićev učenik koji piše pjesme nedavno je rekao svom profesoru kako ne može shvatiti da jedan pjesnik može nositi kravatu i akten-tašku. - Ti si, Zoričiću, ispustio najvažnije dijelove - Bošković uspoređuje dvije verzije. - Kao prvo skratio si naslov. Umjesto naslova "Robot-nogometaš ili gromovi koji donose sreću" ti si naveo samo prvu riječ - robot... Znam šta oćeš reć. Da je naslov predugačak. Da su to, ustvari, dva naslova... A ti izabra pola prvog. Bolje da si izabro onaj drugi! Kako ti nije jasno da gromovi zaista donose sreću? Gromovi donose kišu, a kiša to je – sreća. Zapravo t ri stvari donose sreću: voda, zelena boja i lijepa kiša! Bošković bi još nešto rekao o vezi između kiše i sreće ali mu ništa ne pada na pamet.

51 Nastavlja optuživati Zoričića kao da je taj Bojan Boškovićev sin: - Ispustio si prezime glavnog junaka. On je inženjer i to je titula. Uz titulu uvijek ide prezime ili i ime i prezime. Kako to kod tebe smiješno zvuči - inženjer Boro!... Ovdje je prezime vrlo bitno čak i kad glavni junak ne bi bio inženjer. Sigurno se nisi potrudio ni da ga upamtiš... KIŠ, KIŠ, KIŠ... Oćeš još koji put da ti ponovim?... Zapiši to, Zoričiću! Zoričić pokriva rukama uši. Žali što uz debele naočale ne nosi i slušni aparat. Sad bi ga, jednostavno, iskopčao. - Na šta te to prezime podsjeća? - pita Bošković. - Na srpskog pisca Danila Kiša, na hrvatskog pisca Franju Horvata Kiša, na njemačkog "munjevitog reportera" Egona Erwina Kischa. To na mađarskom znači - mali... - Ne lupetaj, Zoričiću! Svaki pametan čovjek bi prvo reko da ga to prezime asocira na kišu! - Bošković očekuje Zoričićevo čuđenje. Ali ništa od toga. Zoričić je konačno - gluh. Ali to Bošković ne zna. Nastavlja: - Ti si, Zoričiću, izbacio završni i najvažniji dio priče u kome autor genijalno poručuje da ljudi upravo gromovima, odnosno kiši, koju si ti iz priče također izbacio, pa kod tebe grmi iz vedra neba, trebaju zahvalit za uvođenje robota u praktični život, jer grom nije ubio robota već samo pokosio i Kiš će ga bez problema moć popravit što znači da nije bilo groma ni kiše robot bi mirno nastavio igrat i niko ne bi sazno da se radi o robotu te tako ljudi ne bi uvidjeli da robot može u svakom pogledu zamjenit čovjeka... Kada su išli zajedno u šetnju (Zoričiću se čini da je to bilo tako davno) Zoričić bi se, gledajući u sivo sumorno nebo, žalio Boškoviću na svoj nastavnički poziv. Buljeći u ženske stražnjice Bošković je ismijavao sva Zoričićeva kukanja. Ta on odavno želi raditi u prosvjeti. Ništa ljepše od toga. Sutra bi se sa Zoričićem mijenjao, ako je to ikako moguće. Sad je Bošković ispunio svoju želju. On je ovdje učitelj, a Zoričić učenik. Bolje reći Bošković je mučitelj čije riječi nisu kapale u lavor već na Zoričićevu glavu kao kineska kura. Hidromasaža mozga. Poludiš prije no što ti sve kapi ne istucaju mozak. - Ispod priče "Robot" - nastavlja Bošković - trebo si stavit svoje ime, a ne ime onog pametnog dečka... Bošković očekuje da Zoričić nešto kaže u svoju obranu, nesvjestan da je Zoričić i nijem. Nastavlja: - Koje je zadovoljstvo tom mladiću kad vidi svoju ko limun iscijeđenu priču! On tako nešto nije napiso. Bolje da mu je nisi ni objavio. Učinio si autoru medvjeđu uslugu!... To nije pošteno urađen poso. Napravio si sebi više posla, a pomogo nisi nikom. Čak ni sebi, jer se nisi potpiso! Zoričić je suncokret. Teži suncu. A sunca nema. Bošković je bio urednik biblioteke "Suncokret" u kojoj je izašla Zoričićeva knjiga. Prva i posljednja. Bolje bi mu bilo da je postao lokvanj. TUKAC NAJAVI OSNIVANJE Popularne Partije Pokislih Prijatelja Podnevnog Petka Početka Proljeća. Podnio je zahtjev za registraciju gradonačelniku Šarlu Dikliću. Odbijen je uz obrazloženje da "već postoji vladajuća Podnevno Kišna Stranka i to je za Diklićevac dostatno".

52 Tukčeva Partija postade zaista popularna. Doduše broj članova Partije bio je znatno manji od onih koji su se priklonili Stranci, ali je Partija imala više simpatizera. Isprva rad ilegalne Tukčeve Partije nitko nije ometao. Ali sve češće napade na kišu i podne zamijeniše izravni napadi na braću Diklić: - Ovo je sve njihovo maslo! - ustvrdio je Tukac u jednoj od brojnih diklićika. Uz njih i potop!... Nešto se mora učinit. Zar da se molimo Bogu da kiša prestane? Onom Bogu koji oblači, a ne vedri? Ako je neko unajmio hiljadu indijanskih vračeva koji i dalje prizivaju kišu, mi moramo pronać hiljadu i jednog koji će odvuć kišu!... Kao da se pokvario stroj za kišu poput onog mlina za sol što je pao u more, pa je zato slano, a niko ne zna riječi kojima se opoziva slana meljava!... Dolje kaljuža! Dosta nam je panonskog blata! Imali smo ga i previše! Naredbom gradonačelnika Diklića Tukčeva Partija bijaše stavljena izvan zakon a njezine članove počeše uhićivati. Kad bi neki Partijac nestao govorilo bi se: "Pojela ga kiša". Tako nastade kletva: "Dabogda te kiša pojela!" U POVODU 21. OŽUJKA Dana grada Diklićevca raspisana su četiri natječaja na temu kiše. Rok za prispijeće radova nije određen. Na prvoj proslavi dodijeljene su ove nagrade: 1. Za poeziju - prvu nagradu je dobio Mihovil Bošković za pjesmu "Blagodati proljetne kiše". Drugu David Stern za pjesmu "Žaba guta rodu". Treću Vlasta Dumančić za pjesmu "Ostajem vjerna kiši". 2. Za prozu - Prva za priču "Pokisli magarac" Mihovila Boškovića, druga za priču "Sastanak na kiši" Hinka Zoričića i treća za priču "Kiša" Natalije Marušić. 3. Za fotografiju - Prva Goranu Đerkiju za "Kišne oblake", druga Franji Bijeliću za "Kišne kapi na mom prozoru" i treća Milanu Markoviću za "Pokisli kip u mom dvorištu". 4. Za kratki film - prva Stjepanu Brkoviću za "Kišnu apoteozu", druga Franji Bijeliću za "Dažd" i treća Jasenku Rusanu za "Vrijeme velike kiše". GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA IVANA SERTIĆA nitko ništa nije pitao. Samo mu je ravnatelj Bošković prenio ono što je poručio Karlo Diklić. Sertić više neće uređivati polumjesečnik "Obnovu" već dnevnik "Podnevne novosti". Sertiću nije jasno o čemu bi se moglo svaki dan pisati. Što se to u ovom gradu događa? Ali Bošković, točnije Diklić, tvrdi da se nešto ipak događa i da se mora događati. Ne moramo uvijek biti provincija! Nema provincije osim u nama samima! Iz debelog romana Josepha Hellera "Nešto se dogodilo" Sertić se sjeća samo jedne rečenice: "Tuga mi je druga kad je kiša duga." Sertiću je naziv novina smiješan. No ipak logičan. Ako je u ovom gradu bilo što logično. A što bi u rubrici "Prognoza vremena" moglo pisati? Da se predviđa prolom oblaka s padavinama u podne? Diklić i Bošković se nadaju da će se "Podnevne novosti" (Kojih li novosti, smije se Sertić, kiša i podne!) moći prodavati, a ne kao "Obnova" besplatno dijeliti po bukačkim,

53 odnosno diklićevačkim poduzećima i društvenim organizacijama. Bukačani su uzimali po više primjeraka "Obnove" ne za čitanje već za prozore i guzice. Ostatak tiraža se prodavao kao stari papir. Bukačani su navikli kupovati "Glas Slavonije", "Vjesnik" i "Večernji list". Ali njih više neće ni biti u prodaji. Kao sad će naši sugrađani biti sretni što će čitati samo diklićevačke novine samo o Diklićevcu. Od starih će se novina odvići isto onako kako su se poslije drugog svjetskog rata odvikli od još starijih. I sad taj isti Bošković, koji je u prostoriji uredništva "Obnove" igrao šah, tračao i ispijao kavice (sve to Bošković sad zabranjuje, čak i pušenje) traži od Sertića da ga oslovljava s "gospodine ravnatelju Boškoviću", a Bošković njega s "kolega Sertiću". Onoga kojeg je uvijek zvao Ivom. Podrazumijeva se da će se Sertić Boškoviću obraćati s "Vi", jer je svom ravnatelju podređeni. I mlađi je punih šest godina. - Gdje su ostali, kolega Sertiću? - zanima Boškovića. - Nemoj mi samo reć da su na terenu! - Ne znam - Sertić sliježe ramenima. - Petak je. Početak vikenda. Zbrisali su ranije kući. Nije svaki dan petak! - Nemoj da ja zbrišem s evidencije i tebe i njih! - Bošković lupi šakom o stol. - Neradnici! Primate plaću na guzove!... Pun je biro nezaposlenih visokoškolaca koji bi bili sretni da rade. A vi se kojekako dočepali radnog mjesta, jebem li vam zemlju Dembeliju!... Smjesta da si ih sve pokupio i dovuko u redakciju ma di bili! Prije no što je Sertić izašao Bošković dodade: - Vidi ti njih. Čekaju subotu. Malo sutra! Danas je Veliki Petak! Prije ćete Godota dočekat! TEODOR SUPEK pokuca na vrata ureda ravnatelja Boškovića. - Ulazi! Bošković sluša kasete za učenje španjolskog jezika. Nedavno je nagovarao Karla Diklića da se u diklićevačke škole uvede španjolski jezik kao obvezan predmet. Diklić se složio. Ali na natječaj za profesora španjolskog jezika nitko se nije javio. - Hola, kume! - Supek je raspoložen. - Zatvaraj vrata, nisi se rodio u čamcu! - Ja nisam, al moj sin izgleda hoće! Bošković se zakašlja. - Nešto si mi blijed, kume - primijeti Supek. - Ko da te sunce nije ogrijalo!... Ko da te opeklo pomračenje u podne! - Vidim, Supeku, da si u zadnju "Poetsku stranu" uvrstio i pjesmu Vlaste Dumančić "U kišnoj noći". Je l to zato što je poznaješ? - Nije. Pjesma nije nešto naročito, al može dobit prolaznu ocjenu. Bošković uze sa svoga stola zadnji broj "Podnevnih novosti". Otvori i pročita:

54 U KIŠNOJ NOĆI U kišnoj noći ti si bio daleko. U kišnoj noći nas dvoje bili smo sami dok dijelila nas kiša, dok dijelila nas noć. Kada ću te opet vidjeti? Koliko će još biti kišnih noći i stihova tebi posvećenih? Bošković odloži novine. Reče: - I to je tebi tek za dvicu? To je čista petica. Bolje od svega što si ti napiso! Kad je Vlasta Dumančić objavila zbirku pjesama u zajedničkom izdanju književnog kluba "Federico García Lorca" i BUTEKS-a (u kojem je radila za strojem) Bošković je snimao govorio da su njezine pjesme bolje od Supekevih. U Supekevu obranu stao je pjesnik Muhamed Karaulić tvrdeći da Dumančićka nikad ne bi objavila knjigu da njeno poduzeće nije platilo troškove tiskanja te sav tiraž podijelilo svojim radnicima. Bošković je zamjerio Supeku što se nije potrudio da prodaje svoje knjige po bukačkim školama i poduzećima. Zažalio je što je Supekeva zbirka tiskana u tisuću primjeraka i to u Zagrebu. Ilustrator i recenzenti također su iz Zagreba. Za razliku od zbirke pjesama Marka Markovića tiskane u Bukaču u pet stotina primjeraka i to upola jeftinije. Njezini recenzenti iz Bukača (jedan je bio i Bošković) i ilustrator Markov brat Milan (koji je završio likovnu akademiju) odrekli su se honorara. Čak je petinu troškova tiskanja platila Omladinska zadruga iz Bukača. - Da ti Karlo Diklić naredi - podrugljivo će Supek - ti bi sad zalijevo cvijeće ko Pipi Duga Čarapa!... Možeš ga poljubit u guzicu! Da nije njega bilo nikad ne bi objavio onaj plagijat od romana! Bošković htjede reći kako njegov i Dobrićev roman samo imaju isti motiv. Da je to jedina sličnost. Ali nije imao volje da se sa Supekem dalje raspravlja. Supek dohvati novine sa stola i "pročita": U KIŠNO PODNE U petak, kišnog podneva ti se, kume, udalji od mene. Sve do kišnog podneva bili smo kumovi. Sad nas dijeli i kiša i podne. Više se nećemo vidjeti. ni moje pjesme, bivši kume, više čitati nećeš!

55 Prije no što je izašao Supek izvadi iz džepa papirić i pročita: - Quien canta en viernas, llorara en domingo!... Hajde, Španjolčino, prevedi ako znaš! Bošković ili nije znao ili nije bio u stanju reći. Supek prevede: - Ko se u petak smije u nedjelju će plakat! NOVIM ZAKONOM OBJAVLJENIM U PODNEVNIM NOVOSTIMA zabranjuje se učenje talijanskog jezika u Diklićevcu, iako se talijanski jezik ni u bukačkim školama nikad nije predavao. Zabranjuje se upotreba rječnika i udžbenika za učenje talijanskog jezika, mada se u bukačkim knjižarama takve knjige nikad nisu ni prodavale, niti su se mogle podići u bukačkoj knjižnici. Zabranjuje s pripremanje spagheta, pizza, maccharona, gnoccija i svih drugih jela koja spadaju u talijansku kuhinju. U bukačkim ugostiteljskim objektima ni ranije se takva jela nisu mogla naručiti. Poneka su spravljale bukačke domaćice. Bijaše zabranjena svaka upotreba talijanskih riječi i riječi talijanskoga podrijetla, slušanje talijanskih ploča i kaseta i čitanje talijanskih knjiga, gledanje video kaseta talijanskih filmova ili filmova na drugim jezicima ako imaju bilo kakve veze s Italijom. Također se zabranjuje posjedovanje slika ili reprodukcija talijanskih slikara, spominjanje talijanskih ličnosti od Pinocchija do Micchelangella eccetera. Dakako, zabranjen je pristup u grad svim Talijanima. U Bukač su Talijani vrlo rijetko dolazili. U Diklićevac ne dolazi nitko. STJEPAN BRKOVIĆ uđe u ured Marla Diklića. - Zašto ste, gospodine Brkoviću, svom nagrađenom filmu dali baš taj naslov? - Iskreno da vam kažem ja ni ne znam što znači riječ apoteoza. Znam samo da je nešto biblijsko. Učinilo mi se zgodnim. U mom filmu ništa drugo se ni ne vidi osim kiše. Ali bilo bi neoriginalno dati filmu naslov samo - "Kiša". Brković se zagleda u sliku koja je bila obješena uz prozor. I lijevo i desno je padala kiša. Kopija Van Goghove kopije višebojnog drvoreza Utakawe Hiroshigeja "Pljusak kod Ohashija". Po tom drvorezu Wislava Szymborska je dala naslov svojoj zbirci i pjesmi "Ljudi na mostu" gdje tvrdi: To uopšte nije nevina sličica. To je zaustavljeno vreme. Prestalo se voditi računa o njegovim zakonima. Sigurno će i za slikare raspisati natječaj, pretpostavlja Brković. I to samo za akvareliste. I Hitler je bio akvarelist. - Dugo se bavite snimanjem video-filmova? - pita Diklić.

56 - Ja sam po zanimanju poštar. Od poštarske plaće se ne može živjeti. Pogotovo ako imate nezaposlenu ženu i djecu... Nešto sam bio uštedio i od jednog gastarbajtera kupio polovnu kameru. Snimao sam po svadbama... - A po javnim kućama niste snimali? - Otkud u Bukaču... pardon... Otkud u Diklićevcu javne kuće? - U Bukaču su nekad poslovale tri tajne javne kuće. Sad razmišljamo o tome da konačno postanu zaista javne. - To je odlična ideja! - Vi niste porno-filmove snimali u javnoj kući? - Snimao sam ih u svojoj kući. - A biste li snimali izvan kuće? Na kiši? - Ako treba bih, ali bojim se da bi se malo ko svukao na kiši. - Ja mislim da bi akteri koje mi tražimo rado pristali, pogotovo što nemaju što skinuti. - Na koje aktere mislite? - Na žabe. - Na žabe?! - Ako pristajete javite se ravnatelju gimnazije, gospodinu profesoru Davidu Sternu. Brković se sjeti bajke o princezi koja je skinula žablju kožu. U blizini hotela odjeknu eksplozija. Brković se baci pod Diklićev stol. Diklić ostade na svom mjestu. Hladnokrvan kao da se ništa nije dogodilo. Kao da je samo prasnula žabica. Gledao je kišu ušima. Kao slijepac. Kao što je perač prozora Biagio, "ubojica stoljeća", navodno, u javnom zahodu slušao žene kako pišaju. Brković izviri. U Diklićevim očima nije pročitao čuđenje već sažaljenje. Kao prema psu koji se uplašio groma. SERTIĆ GRČEVITO TIPKA jednim prstom po pisaćem stroju. Psuje zbog učinjenih grešaka. Nije ni primijetio kad je Josipović ušao u prostoriju uredništva "Podnevnih novosti". - Alaj si uzradio! - zajedljivo će Josipović. – Bit će kiše... Ovo je rijetki petak da i ti zapneš! - Di si dosad, Josipoviću? - Sertić prekide tipkanje. - Nemoj mi reć da me nema danima! Sertić nastavi tipkati. Josipović dohvati sa stola novi broj "Podnevnih novosti". - Koja budala dade ime ovom listu? Pa tu nema nikakvih novosti! - Otkad ti posta novinski kritičar? Josipović prelistava novine. Životopis Karla Diklića, recenzija romana "Pričeci" koju je napisao Mihovil Bošković, te odlomak iz tog romana, intervju s Karlom Diklićem, Karlova pisma Šarlu, pisma Marlu... - Zar se ništa u gradu ne događa? - upita Sertića nakon što je vratio novine na stol. - Kako da ne. Pada kiša! Prehlađen sam, pada kiša. Tako je pisao u jednom pismu Sertićev nesuđeni zet jedne

57 zime iz Dubrovnika Sertićevoj ujakovični. Kako može netko biti prehlađen makar i zimi u Dubrovniku to Sertiću onda nije bilo, a ni sada nije jasno. I kako može kišiti u Dubrovniku, pa bila i zima? Nikada Sertić nije bio u Dubrovniku i najvjerojatnije neće nikad nikada ni biti. Ali nije mogao vjerovati da i u Dubrovniku pada kiša. Da pada u Bukaču to nije nikakvo čudo. U ovoj rupi uvijek je bilo prašine. Neka pada. Inače bi se ugušili. Da zaista kiši u Dubrovniku Sertić se uvjerio jedne zimske večeri buljeći u televizijski ekran. I tad je zaplakao. On koji nije plakao ni kada mu je otac umro. Srećom njegova supruga nije primijetila suze. Smijala bi se. A da se sada ispovjedi Josipoviću ovaj bi mu rekao da je lud. Bolje bi bilo da plače zbog kiše u Bukaču. Ovdje je rođen i ovdje će najvjerojatnije i umrijeti. Ovdje gdje mu je voda došla do grla i ušla u uši. - Čudi me, Sertiću, da te zanima literatura... - Mene da ne zanima literatura?! - poskoči sa stolice. - Znam... Studiro si književnost. Studiraš i sad. Švrljo si nekad neke pjesmice koje su Bukačani falili... Sve što mu Josipović priča Sertić govori svako jutro sebi u ogledalo. Ostavio je pola života iza sebe. Ali ne i zbirku pjesama. Nije sve u zbirci. Emily Dickinson nije za života objavila niti jednu. Samo sedam pjesama u periodici. Manje nego Sertić. Ali nju nikad neće zaboraviti. Pjesnika Sertića već jesu. Kao da nikada nije ni pisao. I on sam već zaboravlja. Ali bio je urednik književnog časopisa "Reci". Kakav je to časopis koji izađe najviše jednom godišnje? Josipović tek sada priznaje da onaj tekst o Bukačanima koji su na željezničkom kolodvoru očekivali Proroka i nije bila reportaža već priča koju je znatno prije napisao dopisavši uvod i zaključak. - Kažeš da me literatura ne zanima, a uredio sam literarni broj "Podnevnih novosti" o Karlu Dikliću - pohvali se Sertić. - Prošli je sigurno bio filmski o Marlu Dikliću, zar ne? A najuspjeliji ti je bio onaj politički o Šarlu Dikliću!... Al mene više ne zanimaju ni ove pokisle novine ni ova pasja kiša! - Josipović izvadi iz džepa plavu kuvertu i baci je na Sertićev stol. - Podnosim ostavku. Zauvijek. Ovaj put zauvijek! I sad plači! IMA LI U DIKLIĆEVCU DRAMSKIH PISACA? zanima Karla Diklića. Bošković se češe po glavi i kao da razmišlja. Njegov bivši kum se godinama hvalio da piše dramu. Nikad je nije htio pokazati ni Boškoviću ni ikom drugom. Uvijek je govorio da će je svi vidjeti kad bude završena. Sada je Bošković uvjeren da Teodor Supek tu dramu nikad nije ni počeo pisati. Muhamed Karaulić je napisao monodramu za svega četiri sata. Bošković je i prije čitanja posumnjao u vrijednost iste. Ipak tekst je izveo Todor Kukurijek, prvak Amaterskog kazališta u Bukaču. Nakon praizvedbe neki dramski kritičar za okruglim stolom nakon predstave je rekao kako nije posrijedi monodrama već monolog. - Imamo jednog, ali vrijednog! - odgovori Bošković na Diklićevo pitanje. - Mene!...

58 Jednu radio-dramu su mi emitirali u Zagrebu. Planiram od toga materijala napraviti TV dramu koju bih poslije proširio u TV serijal! - Moj brat Marlo htio bi postaviti kazališnu predstavu na temu kiše. Planiramo raspisati natječaj i za dramu. - Nema za to potrebe. Javio bih se samo ja! - Onda je vi i napišite. - Već sam napisao. Zove se "Sve u kišno vrijeme"! - Odličan naslov. To ćemo sigurno uprizoriti. - Hvala vam ko bratu! DA SASTAVI NOVU DIKLIĆIKU TUKCU JE POMOGAO bivši student književnosti Vjekoslav Reinhofer koji se u vrijeme studija u Zagrebu zanimao mnogim drugim stvarima. Između ostalog i talijanskim jezikom. Prije no što je Vjeku Šarlo Diklić stigao uhititi uspio je pobjeći iz grada. Pričalo se da je otišao ravno u Italiju i tamo zatražio politički azil. Ovaj tekst Tukac je pokušao izgovoriti kao pravi Italiano: - Alora, sad su na tappeto Italiani. Tutto completo!... Per che, to nama nije capito. Mokri fratelli signori Timo, Tomo e Tumbo Diclizzi opet ne objašnjavaju. Si. Che su Italiani sad krivi?... Niente! Buccaccio Italiani no ocupare, već Diclizzi!... Basta pioggia! Basta mezzogiorno!... SINOPSIS ZA FILM pod naslovom "Gone With The Rain" napisao je Marlo Diklić. Htio je napisati scenarij zajedno s bratom Karlom, ali ovaj je to odbio s izlikom da je zauzet pisanjem drugog dijela romana "Pričeci". Karlo predloži Marlu da scenarij napiše sam. Po njemu bi naslov u prijevodu glasio "Pomela ih kiša". I mada nikad nije pisao scenarije, Marlo se dade na posao. Ispade lakše no što je mislio. Marlo dade scenarij na čitanje upravitelju Narodnog Kazališta Diklićevac, bivšem novinaru Niki Milanoviću. Od snimanja filma se moralo odustati samo zato što je budući redatelj Marlo Diklić bespogovorno zahtijevao da se sve eksterijerne scene (a kakvih je u ovom zamišljenom spektaklu najviše i trebalo biti) snime u prirodnom ambijentu, odnosno na kiši. Svi glumci, na čelu s prvakom Todorom Kukurijekom su odbili snimati na otvorenom iz straha da se ne razbole. - Ne bi bio problem - isticao je Kukurijek - da pada topla kiša. Ali... Tako je propala zamisao bivšeg glumca Marla Diklića da snimi film koji bi nadmašio "Gone With The Wind". Samim tim i ideja da osnuje filmsku kompaniju "Diclic Bross".

59 MILIJUN DIKOVA dobit će onaj tko dovede živoga ili prijavi policiji slijepca poznatog po imenu PROROK. Taj nazovi prorok glavni je i odgovorni krivac za teško stanje u kome se nalazi naš grad! Sva naša nastojanja da od Diklićevca stvorimo svjetski grad ostat će bez rezultata dokle god nas u tome ometa Prorok! Dragi Diklićevčani! Ako želite da kiša prestane, da vrijeme teče kao što je i teklo i da se izbjeglice vrate na svoja ugašena ognjišta morate nam pomoći! Jer mi naš grad gradimo i gradit ćemo! VAŠA BRAĆA DIKLIĆ PITANJE: GOSPODINE KARLO vi ste osnovali Društvo književnika Diklićevca. Zašto? ODGOVOR: Mi nismo samo grad već i država. Država to smo mi. A svaka država ima svoje društvo književnika. P: Priča se da je to Društvo osnovano samo radi gospodina Mihovila Boškovića? O: Nije točno... Rekao sam to i ranije. Nije potrebno odvajati književnike od pisaca. Neka svi budu književnici! P: Koliko imate članova? O: Dosta. P: Mora li svaki novi član imati iza sebe dvije knjige? O: Ne mora. Gospodin Sertić nema niti jednu, mada je objavio puno kvalitetnih pjesama. U bivšem književnom klubu svi su se predsjednici osim njega okoristili i izdali sebi knjigu. On je više brinuo za druge no za sebe. P: Više ga je zanimalo novinarstvo. O: Da je ostao u Zagrebu danas bi bio poznati pjesnik. P: A da ste vi otišli u neki velegrad? O: Za mene je Diklićevac velegrad! P: Iz kojeg sve bježi poput parcova! O: Dokle god je i posljednji Diklićevčanin ovdje, ja sam tu da ga prosvijetlim i prosvjećujem! PITANJE: GOSPODINE ŠARLO što mislite o Tukcu? ODGOVOR: Ništa. P: Niste zabranili njegove govore ili kako ih on zove - diklićike? Niste ni one koji ga slušaju rastjerivali šmrkovima i suzavcem? O: To je sve neozbiljno. Ali pučanstvo voli humor i zato se u tom njegovom Huyde parku dobro zabavlja. Mi mu ne želimo uskratiti Tukčev cabaret. P: Tukac smatra da ste vi krivi što ste dopustili da potonu zgrade Skupštine općine

60 Bukač, kino, Dom kulture, knjižnica... O: Izgrađene su i grade se nove i ljepše zgrade. P: Ali neke od njih su bile stari kulturni spomenici. O: Izgradit ćemo još starije! P: Tukac predviđa da će i vaše potonuti. Kaže: "Patuljci pojma nemaju!" O: Ljudski je graditi. P: Naš grad je imao puno tvornica. Neke su već potonule. Ali ne možemo sve sami proizvesti. Uvoz je zabranjen. Nema žileta... O: Imamo britve. P: Malo tko ih ima. O: Puštajmo bradu kao moj brat Karlo. Dobro mu stoji! P: Nemamo prezervativa... O: Postoje i druge metode zaštite od začeća. P: Ne proizvodimo ni pilule... O: Proizvodit ćemo. P: Kako? Ne uvozi se ni tehnologija ni sirovine! O: Nije to ni loše. Natalitet nam je ionako u padu! P: Mnoge članove Tukčeve, kako je zovu, Popišane Partije, pojela je kiša. Njega još nije. Zašto? O: Ovako je veselije. P: Tvrdite da naš grad nikad nije "stajao bolje"? Tukac smatra da naš "TITANIC", odnosno Atlantida nikad nije tonuo bolje!... Glad prijeti. Kišu ne možemo jesti! O: Diklićevac nema prošlosti. Njegova je budućnost počela dvadeset i prvoga ožujka u podne. Dakle, danas. Diklićevac je vječni grad!... A što se gladi tiče - ovo je Vrijeme Velikog Posta! P: Tukac poziva građane na ustanak! O: Tko hoće neka mu se pridruži. Možete i vi. P: Ne, hvala. O: Nema na čemu. PITANJE: GOSPODINE MARLO vratili ste se i kupili svoj rodni grad. Nije li to neobično? ODGOVOR: Jedna tenisačica kupila je negdje u Texasu svoj rodni grad. Zašto onda ja ne bih kupio svoj! P: Kako se mogu kupiti ljudi? O: Ja nisam kupio ljude kao neki robovlasnik, već samo papir u kome piše da sam vlasnik ovoga grada. Novac je ostao građanima... Ako im se ne sviđa mogu otići. To im nitko neće braniti. Samo da znaju oni koji ostanu - nezaposleni će dobiti posao, zaposleni veću plaću, beskućnici stan... P: Ipak sve više ih odlazi. Izgleda da će ovo biti avetinjski grad! O: Nikad to neće biti! Treba se samo prilagoditi svakoj situaciji. I s tri stanovnika grad živi!

61 PROROK ZATEČE JOSIPOVIĆA kako u stanu sluša vijesti Radio Diklićevca. Josipović umotan u deku postade svjestan Prorokovog prisustva tek kad ovaj ugasi tranzistorski radio prijemnik. Da Josipović ima bar jednu žigicu možda bi vidio Malika Tintilinića i ostale Domaće. - Kako ste ušli? - Kroz vrata. Nisu bila zaključana... Zašto slušate te laži? - Ne pada mi na pamet ništa pametnije. Ranije me to nasmijavalo. Sad me rastužuje. I to što nema struje. Nešto kao mali smak svijeta. Ovaj stan Josipović nije morao obijati kao one ranije. Nije ni bio zabravljen. Vlasniku se previše žurilo. Srećom da još ima nepotopljenih stanova. Više nitko u gradu nije izdavao sobe. I da jeste Josipović ne bi imao čime platiti stanarinu. - Upravo sam slušao - reče Josipović - tekst tjeralice za vama! Josipović se zgrozi svoje primisli. Možda su Diklići htjeli Proroka pribiti na križ? Radi tobožnjega iskupljenja grijeha bukačkih građana. Rekli bi da će Prorok u nedjelju uskrsnuti. Tek tada će prestati kiša. - Neće me uhititi - Prorok kao da je gledao u vrata. Još uvijek su bila otvorena. - Jeste li za čaj? Josipović krene u kuhinju. Nije nenadanom gostu mogao ništa bolje ponuditi. Ne pamti kad je posljednji put pio kavu. Valjda još u "Obnovi". Sretnih li dana. Kad se vratio s vrelom šalicom u ruci Proroka više nije bilo u stanu. BOŠKOVIĆ POKUCA na vrata ureda Karla Diklića. Nitko se ne oglasi. Pokuca još jednom. Ništa. Uđe. Da nije Karlove brade reklo bi se da dijete plače. - Zvali ste me, gospodine Dikliću? Karlo obrisa suze zelenom maramicom. Kimne glavom. Bošković sjede. Upita: - Što nije u redu? Karlo opet zaplače. Suze su kapale na papir s tekstom pretipkanim pisaćim strojem. Hrgovićeva recenzija. Bošković ustade. Krene do umivaonika i natoči čašu vode. Karlo zahvali i popi. - Trebali ste mene pitati - reče Bošković. - Sertić nema pojma. Ja bih vam preporučio Ristu Cvikića. On je doktor književnosti i napisao bi vam pozitivnu recenziju... Hrgović je završio ekonomiju. To s književnošću nema veze! Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu! - Može se reći da je pokopao moj roman! Ali pročitao je rukopis vrlo pozorno. Njegova je recenzija opširnija od vaše, a viđenje romana sasvim drugačije. Sve se može tumačiti na više načina, ali njegovo tumačenje poklopilo se s mojim zamislima! Bošković je zaprepašten. Što je ovome? Brani onog nazovi kritičara. Naceri se kad na polici djetinjastog Diklića opazi gumenog patuljka sa žabom na lancu umjesto psa.

62 - Ovo me veoma razočaralo... Uvjeravao sam sebe i druge da je moj posljednji roman moje najbolje djelo. Ako je ovakav najbolji kakvi su tek oni od prije! Bošković htjede ispričati anegdotu o Marquezu. Slavni pisac je nekamo putovao avionom. Slučajno je uza se imao samo jednu knjigu - "Sto godina samoće". Nije mu se spavalo i započe čitati. Knjiga ga je sasvim razočarala. Da je ponovno napiše bilo bi to sasvim drugačija i mnogo bolja knjiga. Taj roman za kojeg tvrde da je najbolje djelo napisano na španjolskom jeziku nakon Servantesovog "Don Quijotea". Da ništa slično neće biti napisano do smaka svijeta. Nakon izlaska tog romana Marqueza su kritičari uspoređivali s Rabelaisom, Bulgakovim, Faulknerom... Ne, znao je Bošković, čovječuljka nitko sada ne bi mogao utješiti. - Spalit ću svoje romane! - odluči Karlo Diklić. - Zašto? - začudi se Bošković. - Znam da vam novac nije važan. A slava? - Ni slava... - Karlo nastavi plakati. Bošković izađe bez riječi. OVDJE RADIO DIKLIĆEVAC koju pjesmu želite da emitiramo? - Ja bi nešto suho. - Kako to mislite? - Znate šta znači riječ "suho". Nešto što nije vlažno. Dosta mi je kišnih pjesama! A, na žalost, ne mogu slušat ni jednu drugu stanicu osim vaše! - Što će vam druge kad ste iz Diklićevca? - Otkud znate da sam iz Bukača? - Slušajte, vi! Kao prvo ovaj program ide uživo. Zabranjeno je javno spominjati bivše ime našega grada!... Kao drugo, odakle bi drugo bili već iz Diklićevca? Samo građani Diklićevca nas mogu nazivati i mi njih. Zar to nije divno? - Naravno da nije! - Što vi hoćete? Žaliti se možete na telefon... - Znam za to... Nego čuo sam da se može poželit neka pjesma... - Recite samo naslov i ispunit ćemo vam svaku želju! - Ja bi neku pjesmu iz pustinjskih zemalja. Nešto iz Alžira, na primjer... - Vi ne živite u Alžiru! - Ne živim ni na Veneri! - Zašto spominjete Veneru? - Tamo je uvijek oblačno i pada kiša. - To ne znam. Nisam tamo nikad bio... Odaberite neku pjesmu bilo kojeg pjevača ili skupine iz Diklićevca. - Dobro, daj mi nešto od "Zvečarke" iz starog repertoara. Od prije ove kišijade! - Oni se više tako ne zovu. Promijenili su naziv u "Kišna glista"... Dok nisu promijenili ime nisu mogli snimiti ni jednu ploču niti kasetu. Baš kao niti jedna naša skupina. Hoćete li "Mali pijac"? - Neću. To slušam stalno. Oću nešto ozbiljnije! - Ozbiljnu glazbu ne emitiramo! - Nisam reko da oću ozbiljnu muziku!

63 - Ne znate vi ni sami što hoćete! - Znam što neću. Mokre pjesme! - Što vi imate protiv zavičajne glazbe? - Nemam ništa ako nije u službi kišotvoraca! - Ne razumijem... - Znaš ti vrlo dobro! - Molim vas, predstavite se! - Ovdje Tukac! Narode, učlanjuj se u Pokislu Partiju!... Fala na besplatnoj reklami! ZELENO KINO JE PROPALO Marlo Diklić se tome nije nadao. Zarada ga nije zanimala. Nije želio ni prikazivati ono što su prikazivala dva potonula bukačka kina. Posjetilaca "Zelenog kina" bivalo je sve manje, iako je prijevoz do kina bio besplatan, a ulaznice vrlo jeftine. Iako je uvedena nagradna igra u kojoj je treća nagrada bila kišobran, druga kišni mantil, a prva - kišna kabanica. Gledalaca više nije bilo ni toliko da prime sve tri nagrade. Ni kada ulaznice postadoše besplatne zainteresiranih za kino neće biti. Veliko platno i sjedišta ostaše mokri i prazni. Zar je tome bio kriv filmski program?, pitao se Marlo. Sačinjavali su ga naslovi: "Kiše dolaze", "Pjevajmo na kiši", "Kiša pada nad Santjagom", "Kišno pleme", "Kišni čovjek"... SERTIĆ NIJE KUCAO NA VRATA BOŠKOVIĆEVOG UREDA Znao je da se nitko s one strane neće oglasiti. I zašto bi? Na ova vrata Diklići ne kucaju. Svi ostali manje su Boškoviću važni i mogu ući samo kad ih ravnatelj Bošković pozove. Sertić je jednostavno povukao kvaku i ušao. Telefonska slušalica opet je na Boškovićevom uhu. Ali ovaj put nije razgovarao. Osim ako se razgovorom može smatrati papagajsko: - Da... Da...Da... Koji li je liliputanac s druge strane žice?, pita se Sertić. Karlo veliki? Skitnica Šarlo? Marlo koji nikad nije glumio raspjevanog detektiva? Poslije zadnjeg da Bošković spusti slušalicu. Bolje reći - tresne. Pogleda smrknuto Sertića: - Nisam te zvao, Sertiću. Reko sam ti da možeš uć samo kad te pozovem! - Znam. Ovo je zadnji put - Sertić pruži plavu kuvertu. - Ovo je otkaz. Ne moram ti ništa objašnjavat. Tu sve piše. - Upravni odbor će to uzet na razmatranje - Bošković kuvertu ni ne pogleda. - Vrati se na svoje radno mjesto i čekaj rješenje! - Baš me briga ko će to uzet i šta će sa tim radit! Ja odlazim iz ovog grada! I to čim se vratim očevoj kući!

64 - Čudi me, Sertiću, tvoj postupak. Mislio sam da si zadnji koji bi to učinio... Konačno nisi više v. d. plaća ti je puno veća, dobio si krov nad glavom, dvadesetprvomartovsku nagradu... Žena ti se, kao diplomirana ekonomistica, mogla zaposlit, al nije htjela zbog ćerke. Ćerki si kupio klavir, ženi bundu, a sebi veliki motorni čamac. Dobio si stipendiju koja se dodjeljuje značajnim pjesnicima, mada odavno nisi ni stiha napiso... - Ne moraš više nabrajat. - Da ti nije teško radit? Više radiš, al više i zaradiš, čovječe! Je l ti teško pisat ode braći Diklić? Sertić nije pisao samo ode. Sigurno ne više od Boškovića. Pisao je i o zagađenju Save. Nakon izlaska članka o tom u "Obnovi" nazvao ga je sam generalni direktor Bukačke industrije konzervi, odnosno BIK-a, Neđo Tralaja. Ujedno tadašnji potpredsjednik Skupštine općine Bukač. Zar nema ljepših tema? Tvrdio je Tralaja da je manje otpada i njegovih klaonica ispušteno u Savu no što je Sertić naveo. I da je samo jedna litra ispuštena bilo bi to dovoljno za novinsku vijest. Sertić je čitao o nekom direktoru iz Japana koji je izvršio seppuku zbog samo jedne ribe uginule u rijeci pokraj njegovog poduzeća. Koliko li su samo Tralaja i njemu slični potrovali? I još se i dalje usuđuju žderati ribu. Kako bi im Sertić rado servirao jednu savsku. - Smeta li ti kiša? - upita Bošković Sertića, i ne dočekavši odgovor, nastavi: - Ovo je normalna kiša. Nije kisela. Nije ni krvava kao Mojsijeva. I nije olujna koja ruši kuće... Dobro je da ne pada snijeg. Svi bismo bili zatrpani!... Ili led. Sve bi nam uništio!... Ili bombe!... Ili meteori!... Sertić je pročitao priču nekog hispanoameričkog pisca u kojoj su s neba padali - mrtvaci. - Šta bi ti htjeo? - nastavi propitivati Bošković i sam odgovarati: - Da pada mana?... Da je uslišana pasja molitva s neba bi kosti padale. Sertiću, koji dreždi kao pas, pade na pamet stara poslovica. Englezi za potopni pljusak kažu: Padaju psi i mačke. - Dobro je da pada u podne - nastavlja Bošković. - Da pada u ponoć ovo bi bio drugi Chicago!... I dobro je što još pada. Da prestane nakotilo bi se iha-haj komaraca! Svi bismo pocrkali od malarije!... I dobro je što je vrijeme stalo. Vrijeme mora jednom stati. Niko ne stari. Postali smo besmrtnici! Sertić nije vjerovao u ovu tvrdnju. On sam osjeća da stari brže no što bi inače stario. -... ni muški ne lunjaju kojekuda. Popravljaju po kućama ono što je odavno trebalo popravit. I natalitet nam je zato porasto! Sertić je siguran da Bošković nije pod tim "muškima" mislio i na sebe. - ... Jesi l čuo za Franka Herberta? Na pješčanom planetu Dini voda je najveće bogatstvo. Futuristi predviđaju da će se zbog vode ratovi vodit! Mi bi trebali bit presretni! Htio bi Sertić Boškoviću mnogo toga reći. Kad pljušti kiša ljudi se ublatnjave, a svinje postanu čiste. Kad je poplava prvo govna isplivaju... Ali Sertiću se žuri. Kao njegovoj ženi kad se sjeti da nije pokupila rublje ispreda kiše. Još gore. Kao da se sjetio da mu u dvorištu kisne glasovir. Ipak prije no što je istrčao iz ureda podsjetio je Boškovića: - A poplavu ne spominješ! I u moj stan su se uselile ribe! - Pa šta. Ovdje je ionako bilo Panonsko more!

65 DOBIO JE BRZOJAV Umro Karlo Diklić. Pokop u petak. U podne. Izlazi. Kiša više ne pada. Odlazi pješice na groblje. Ali to nije groblje. Na sredini poljane iskopan samo jedan grob. Nitko više nije došao. A grobari otišli. Tko će lijes zatrpati? Da je napisao govor sad bi ga pročitao. Otvara zeleni sanduk. Unutra je samo jedna, u zeleno platno uvezana, knjiga. Slova u zlatotisku: Karlo Diklić PRIČECI Prvi dio je tipkan pisaćim strojem. Već pročitao. Loše. Pokušaj romansirane autobiografije. Slijede stranice ispisane zelenom tintom. Nestrpljivo lista. Susret sa Sertićem. Lista. Susret s prvim recenzentom ovog romana. Lista. Tu je i ovaj san. A dalje? Kad će prestati kišiti? I to će proći. Ostat će samo kosti na kiši. Ali već je prestalo. Ne, to je samo san. Opet pada. Tinta se razlila i više se ne može čitati. Baca ukoričeni rukopis u jamu. U lijesu je Karlo Diklić. Otvara oči. Ružni gnome gdje si zakopao?... Ova knjiga nije blago. Smije se. I nije tako kratak. Nije kratak taj Mihovil. Duži je od mene. Živoga Karla. IZLOŽBU U GALERIJI Kulturno-informativnog centra u Zelenoj dolini otvorio je profesor biologije u bukačkoj gimnaziji David Stern. Na otvorenju su bili prisutni Sternovi učenici, njihovi roditelji, ugledni Diklićevčani te braća Diklić. Profesor Stern najprije pozdravi prisutnu gospodu Dikliće i zahvali im za ogroman doprinos u razvoju grada koji je došao do izražaja posebno u zaštiti prirodne životne sredine. Prisutni zapljeskaše. Stern se nakloni i nastavi: - Kad god bi došao red na lekciju o žabama dugo sam mojim učenicima govorio da su naše žabe osuđene na propast. Upozoravao sam ih da će njihova djeca tragati za žabama i teško da će pokoju i naći. Jer žabe imaju puno prirodnih neprijatelja, a nikakav sustav obrane. A čovjek ne samo da nije zaštitio te jadne životinjice nego se čak pribrojio u red žabljih neprijatelja. I to u najljućeg! Praznoglavcima smetaju punoglavci. Punoglavac ne zna da sutra bare neće biti! Milijuni njih nikad ne dočekaju drugi stadij, a kamoli treći. Ovo je gore od abortusa!

66 Stern otrese perut s ramena. Jedva se suzdrža da se ne počeše po ono malo kose na glavi. Nastavi: - Žabe ubijamo samo zbog njihovih krakova. Ta trgovina postala je unosan biznis! U tome su najdalje otišli Talijani. Zato ih posprdno i zovemo žabari! U dvorani smijeh. I Stern se nasmija. - ... Kao dijete imao sam priliku vidjeti žabu čija se desna noga nalazila u ždrijelu zmije bjelouške. Jeziviji krik, vapaj za pomoć, u životu nisam čuo! Ubio sam zmiju i žabi spasio život! Pljesak. Stern se nakloni. - ... Ali sada su za žabe došla bolja vremena. Osnovano je Odgajalište žaba, Klub ljubitelja žaba, Žablja bolnica, Žablji cirkus, Žablji muzej, Žablji zbor... Konačno su žabe u našem gradu zakonom zaštićene, a za ubojice su predviđene oštre kazne! I sve to možemo zahvaliti braći Diklić! Pljesak. Diklići se nakloniše. - ... Uživajte u izloženim primjercima. Konzervirani su u alkoholu i mogu u ovim staklenim posudama ostati sto godina!... Uvijek sam govorio da je daleko ljepši zid ukrašen leptirima, bubama ili žabama koje su umrle od starosti nego kojekakvim mrtvim prirodama! PREDSTAVA PO BOŠKOVIĆEVOJ DRAMI "Sve u kišno vrijeme" neće biti odgođena zbog kiše. Glumci ovaj put ne bi morali glumiti na otvorenom, mada prema samom tekstu tokom cijele predstave pada kiša. Ugođaj kiše bi trebala dočarati kišnica koja bi curila kroz tanki otvor na stropu zgrade Narodnog kazališta u Diklićevcu, poput tankog vodopada koji bi dijelio suhu pozornicu od suhog gledališta. Kišnica bi otjecala kroz žlijeb. Nesuđenom redatelju Marlu Dikliću nijedan glumac Narodnog kazališta više nije stajao na raspolaganju. Svi su u međuvremenu odselili iz Diklićevca. - Poručili su pri odlasku - reče upravitelj Milanović Dikliću - da će se vratiti kad prestane padati kiša! ODAVNO SERTIĆA ŽENA NAGOVARA DA ODU. Žali se kako ne može na kraj izaći s njihovom trogodišnjom živahnom kćerkom. Dok nije bilo kiše odvezla bi dijete u najbliži park. Sada su osuđene da budu između četiri zida. Kći oca skoro i ne vidi. Sertić je nagovarao ženu da se zaposli. Da malu daju u vrtić. Nije htjela. A za odlazak bilo je puno i drugih razloga. Nije se Sertićeva obitelj ukrcala u arku već u splav. Sertić pomisli kako će od svih životinja u Noionoj arki najviše potomaka imati par žaba. Ali njih ne bi ni trebalo spašavati. Zašto bi žabu izvlačili iz vode kad joj je tamo najljepše? Grad je bio iza njihovih leđa kad ih sustiže motorni čamac s oznakom diklićevačke vojske. Zastadoše. Njihova kći je i dalje spavala.

67 Vojnik Škembo patrolirao je rajonom za koji je nekad bio zadužen Čenka. Sve dok ga nisu ubili oni koje su Diklići nazivali Tukčevim teroristima. - Di ste krenuli? - upita ih Škembo. - Uz Savu - odgovori Sertić. - Uzvodno... - Vidim i ja da idete uzvodno. Nisam ćorav... Je l vi znate da je zabranjeno napuštat grad? Sertić baci pogled na narukvicu koju je dobio od Karla Diklića. Žena ju je i dalje nosila. Bio je spreman dati je graničaru samo da ih propusti. Ali sada primijeti da se na njoj pojavila zelena patina. Nije zlato sve što sja. Onda se Sertić dosjeti: - Imamo propusnice. Očekivao je da će se graničar na to samo nasmijati. Jer Šarlo Diklić je odavno ukinuo propusnice. - Pokaži - iznenadi Škembo Sertića. Sertić je isprevrtao svaki džep dok nije pronašao zgužvani listić zelene boje. Bila je to propusnica za odlazak u Zagreb na polaganje ispita. Sertić nije položio ispit. Nije ga ni želio polagati jer ga nije ni prijavio. Ali to nitko nije provjeravao. Jednostavno je htio skoknuti do Zagreba kao nekad kad bi nosio novi broj "Obnove" u tiskaru. To je i bio razlog zašto se "Obnova" nije tiskala u Bukaču. Prenerazio se kad je vidio da u Zagrebu ne pada kiša, da je ljeto. Zadnji dan kolovoza. Utorak. A mislio je - bilo kuda, petak svuda. Da mu supruga i kći nisu ostale u Diklićevcu Sertić se ne bi ni vratio. - Pošli ste u Zagreb? - upita Škembo Sertića. - Da. - Nije to baš toliko blizu. - I nije tako daleke. Svega pedesetak morskih milja... Žena jedva suzdrža smijeh. Zagledan u mutnu vodu Sertić se prisjeti priče "Zelena plima" koju je njen autor Vjekoslav Reinhofer ponudio časopisu "Reci". Sertić ju je odbio. Radilo se o gradu na nekom dalekom planetu koji preplavljuje zeleno more. Stanovnici se u vrijeme plime sklanjaju u obližnja brda. Vraćaju se u vrijeme oseke. - Ovo je propusnica za tebe - teče Škembo Sertiću. - A za ženu? - Zaboravili smo. Žurili smo... - Zar vam gori pod nogama? Sertić zaplače. Zaplače i kći. - Kretenu! - obrecne se žena na Sertića. - Probudio si malu! - Da ti nije ko umro? - upita Škembo rasplakanog. - Ima i gorih stvari... - Jest, umrla mu baba iz Zagreba - dobaci žena. - Pošli smo na sahranu! - Ne morate lagat. I ja bježim iz ove doline suza - priznade Škembo. - Hoćete sa mnom? Prije ćemo stić! - Naravno da hoćemo! - razvedri se žena. – Di ste pošli? I Sertić se nakon dužeg vremena nasmiješi. Mala je nastavila spavati. - Svejedno mi je - Škembo slegne ramenima. - Samo da neđe mogu gaće osušit!

68 BOŠKOVIĆ SE PROBUDIO I ODMAH KRENUO MOTORNIM ČAMCEM do KIC- a. Nije bio tamo od kad je uzeo bolovanje da bi mogao pisati novi roman. Drugi dio zamišljene "Kišne trilogije". Kompleks je sav pod vodom. Na tom mjestu pliva ogromna zelena žaba. Zar još sanja? Bošković skine naočale i zaroni ih u vodu. Obrisa stakla. Nije optička varka. Žaba je još bila tu. Pokraj nje je plutala otvorena, Boškoviću dobro znana, zelena akten-taška. Upeca tašku rukom. Prazna. Opazi nekoliko listova na površini vode. Dohvati jedan. Tekst bijaše ispran. Žaba zaroni. Bošković se zareče da više nikad neće otići u Veneciju. Htjede upaliti motor. Uzalud. Opsuje. Nema više goriva. Dovesla do nebodera u kojem je stanovao. Prizemlje i tri kata već su bili pod vodom. Zaveza čamac za ogradu balkona na četvrtom. Taj stan je donedavno bio prazan. Nije uspio saznati tko su novi stanari. Pokuca na prozor. Prilika u pidžami, s kišobranom u ruci, izađe. Bošković opsuje ovaj put u sebi kad prepozna Muhameda Karaulića, pjesnika koji je odavno optužio Boškovića u Književnom klubu da je potkupio dvojicu sveučilišnih profesora kako bi mu napisali pozitivne recenzije. Iako su se njih dvojica kasnije pomirili Bošković ipak nije htio primiti Karaulića u Društvo književnika Diklićevca. - Jebeš kišu, Miha! - Karaulić odavno nije Boškovića zvao po nadimku. Bošković šuti. - Izgledaš ko pokisla kokoš! - Di si, Muho? - konačno izusti Bošković koji nikada Karaulića nije tako zvao. - Čini mi se da si htjeo proć kroz moj stan da bi ušo u svoj? - Pa... - Ako si mislio, zajebo si se!... Nije moj stan pristanište! Da si malo prije došo vidio bi me kako serem! Bošković je siguran da ni on ne bi dopustio prolaz Karauliću da je situacija obrnuta. - Pokisli mišovile, jesi l ti član planinarskog društva? - Otkud kod nas planinarsko društvo? Bošković zna da ga Karaulić provocira. Najbliža planina Jamovka, udaljena oko petnaest kilometara od grada puna je ovdašnjih izbjeglica. - Jamovka je daleko - reče Karaulić. - Al imaš ovaj neboder. Zar nisi čuo za gradsko planinarenje? To ti je u New Yorku stari štos! - A jesil ti čito roman "Čovjek-amfibija" Aleksandra Beljajeva? - Nisam pao s Marsa da čitam naučnu fantastiku! - Ja ti tu knjigu od srca preporučujem! Tamo ćeš naučit kako i nadalje da uživaš u svom stanu. Samo trebaš nać nekog da ti prišije škrge! I mada nikad nije pisao znanstvenu fantastiku Bošković dobi ideju za priču o tri mala zelena koji dolijeću na Zemlju i čine čuda.

69 JOSIPOVIĆ SPAZI PROROKA kako sjedi na krovu koji je virio iz vode. Pristade svojim čamcem. - Šta radite tu? - upita Josipović. - Želio sam da vidite nekoga bez dlake na jeziku i bilo gdje drugo. Izroni ogromna žaba. Josipović otvori usta. Priznade: - U životu nisam vidio veću! Da je samo vidite!... Bolje što ne vidite. Velika je ko čovjek! - Nije baš ko prosječan čovjek. Nešto je manja... Da vas upoznam... Šarlo Diklić, bivši gradonačelnik bivšeg Diklićevca! Žaba zakreketa. Zaroni. Približi im se splav u kojoj je veslao Tukac i grupa naoružanih civila. Zapucaše na mjesto gdje je žaba zaronila. - Prekinite! - naredi Tukac svojim ljudima. - Osim ako neko voli žablje meso. Ja ne volim! Tukac se okrenu Josipoviću i Proroku: - Zar je moguće da je ta žabetina onaj pigmej Šarlo Divić? Nitko mu ne odgovori. Nakon toliko vremena oglasiše se zvona mada je podne prošlo. - Vrlo pametno od njega što se sakrio u mulj. Inače bi prošo ko njegovi zeleni mundiri! Osvanuo im crni petak!... Znači sad ja mogu bit gradonačelnik! - Nema ništa protiv - reče Josipović. - Al nije štos bit gradonačelnik šačici ljudi! Tukac i njegovi odveslaše. Josipović se sjeti La Fontainove basne. Sve se žabe skrile u duboko blato. Reče zec: To sam i ja neka sila! Krovu se približi čamac bez motora i vesala. Čovjek, nesvjestan da više ne pada, nije skidao kukuljicu s glave. Josipović ipak prepozna Boškovića kojeg prvi put vidi da plače. Da plače kao - kiša. Zašto? Zar ga je šibala kiša? Ponavljao je kao papiga: - Ostavila me žena. Ko govno na kiši... Ostavila me žena... SVE OKOLO JE POTONULO. Ostao je da viri iz vode krov hotela "Marlow". Diklić je sve vrijeme dizao kat po kat i preseljavao se. Recepcionar razrogači oči kad ugleda Snježanu. - Htjela bi govorit s njim! - Sumnjam da ćete primit poslije svega. Ne želi više da te vidi! - Ne može me vidit ako ja to neću! Ja sam njemu rekla da ne želim da ga vidim! - Želja ti je ispunjena. Ne vuci vraga za rep! - Nazovi ga! - Sad kad je konačno završio bazen i otišo se prvi put okupat?... Ti nisi normalna! Reko je da do daljnjeg nikog ne prima! Ipak recepcionar okrenu Marlov broj. Snježana dograbi slušalicu:

70 - Žapčiću, hoću odmah da te vidim! - Gol sam... - Nisi valjda krastav? - začudi se debela princeza. - Ovo je otvoren bazen. Pokisla bi... - Zar se kupaš u hladnoj kišnici?! Dobit ćeš upalu pluća! - Da. I nemoj me više tražiti. Žene me više ne zanimaju... Posljednju rečenicu Snježana nije čula. Bacila je slušalicu. Recepcionar se trgne: - Di ćeš, glupačo?! Ali Snježana se nije obazirala. Ušla je u lift. Na izlasku je odgurnula gorilu. Spazila je Marla. Htjela mu reći da ga još uvijek voli. Ali nije. Samo je vrisnula. Marlo je nešto rekao. Na svoj način. Zakreketao kao žaba kišnjača: - Rega-rega, kum-kum-kva! Bre-ke-ke, keks-koaks-koaks! JOSIPOVIĆ SE PRISJETIO prve rečenice Olešinog romana "Tri Debeljka". Glasila je otprilike ovako: "Prošlo je vrijeme čarobnjaka." Možda će Josipović napisati bajku za odrasle. Zvala bi se "Tri patuljka". Kako došlo tak prošlo. Vrag donio kišu, vrag je odnio. Prošla je kao Mojsijeva kiša žaba, skakavaca, komaraca... Prorok sjedi u čamcu kojeg voda nosi. Josipović dovesla. - Kuda ste krenuli? - upita slijepca. - Ne znam... Zapravo znam, ali to više nije važno. - Zar ćete otići sad iz grada kad se voda povlači, a Bukačani se malo-pomalo vraćaju?... Gdje su bili kad je grmilo! - Odlazim onako kako sam i došao. Ne volim ni dočeke ni ispraćaje. Srce mu poskoči kad ugleda dugu na nebu. Roman "Daleka duga" braće Strugacki Josipović je pokušao čitati na ruskom. Odustao je. Ali kraj mu je poznat. Preveo mu je Nikola Aleksić, profesor ruskog jezika u bukačkoj gimnaziji. Kataklizmu na malenom planetu Daleka duga preživjet će samo djeca. Dijete je otac čovjeka. - Mogu li vam postaviti jedno pitanje? - Može, ako to nije početak intervjua. - Kako bi objasnili sve ovo s braćom Diklić? - Mene ne zanima prošlost već budućnost. Možda su prodali dušu vodenom đavlu.

71 Bilješka o autoru Žarko Milenić (1961, Brčko, BiH) Romani: "Pojela ih kiša" (Zagreb, 1995.), "Preludij" (Zagreb, 1997, drugo izdanje pod naslovom "Djevojka lanene kose",Osijek, 2009), "Zaboravljena planeta" (Rijeka, 1999, drugo izdanje pod naslovom "Vidilac s Gale", Zagreb, 2008), "Adela" (Zagreb, 2001), "Ubojstvo za pisaćim stolom" (Zagreb, 2002), "Udvoje" (Rijeka, 2003, na makedonskom – Skopje, 2007), "Zmija s istoka" (Rijeka, 2004), "Leon, čarobnjakov učenik" (Rijeka, 2004, drugo izdanje – Tuzla, 2006), "Mrtvi kanal" (Rijeka, 2005), "Uljezi" (Zagreb, 2005), "Uskraćeni" (Rijeka, 2007), "Mačka" (Rijeka, 2007), "Premijera" (Zagreb, 2008), "Majka kamena" (Osijek, 2009) i "Spomen" (Sarajevo, 2010); Zbirke priča: "Nezavršene priče" (Sarajevo, 1988; drugo izdanje pod naslovom: "Raskrinkani bogovi", Rijeka, 2005), "Od škole do kuće" (Rijeka, 2001), "Sve moje udovice" (Zagreb, 2001) i "Igre i ocjene" (Brčko, 2010); Zbirke pjesama: "Vrijeme velikog posta" (Brčko, 1987), "Velika Kola" (Rijeka, 2000) i "Ponavljači" (Rijeka, 2007); Književni prikazi: "Roman našega doba" (Rijeka, 2003) i "Roman našega podneblja" (Rijeka, 2007). Priredio: "Antologija hrvatske ZF priče" (Rijeka, 2005, na makedonskom – Skopje, 2008) "Ruka na Savi" (zbornik poezije Brčaka, Brčko, 2007) i "Veprinac kroz stoljeća - zbornik radova o Veprincu", Opatija, 2007. Piše i drame, filmske scenarije, eseje i kazališnu kritiku. Drame su mu izvođene na scenama u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Radiodrame i dramatizacije su mu emitirane na postajama u Hrvatskoj i Sloveniji. Nagrađivan za poeziju, prozu, dramu i esej u BiH, Hrvatskoj i Makedoniji. Prevođen je na makedonski, slovenski, bugarski, engleski, njemački, armenski, poljski, francuski, danski, grčki i rumunjski jezik. Prevodi književna i druga djela s engleskog, ruskog, makedonskog, bugarskog i slovenskog. Glavni je urednik časopisa za književnost i kulturu "Riječ". Živi u Brčkom.